Kažu da dijete tijekom odrastanja u jednom trenutku ima takozvanu fazu "ne", kada, što god mu se kaže, odgovori "ne", iako teško da razumije što mu je rečeno. Stječe se dojam da su građani u mnogim državama Europske unije trenutno u toj fazi jer kada god ih se pita na nekom referendumu da se o nečemu izjasne, oni zaokruže "ne", bez obzira na to što im razlozi zašto tako misle nisu potpuno jasni. Ove godine su građani Nizozemske rekli "ne" sporazumu o pridruživanju Europske unije s Ukrajinom, Britanci su rekli "ne" ostanku u EU, Mađari su rekli "ne" odluci EU o kvotama za razmještaj izbjeglica, a sada su Talijani rekli "ne" ustavnim promjenama. Osim u slučaju Mađarske, kad je vlast građanima sugerirala odgovor, u svim drugim slučajevima oni su glasali i protiv volje svoje vlade.
Nije problem u referendumima, jer su oni, u normalnim okolnostima, kulminacija demokracije. Problem je u razlozima i načinu na koji su oni sazvani i kampanji koja nije imala previše veze s pitanjem koje je postavljeno na referendumu. Britanska odluka o Brexitu je iracionalna jer sve zbog čega su oni odlučili napustiti EU i dalje će morati provoditi ako žele, a kažu da žele. Ostati dio jedinstvenog tržišta. Ta odluka neće spriječiti dolazak stranaca, bilo legalno bilo ilegalno u Britaniji, niti će proizvođače osloboditi od obveza za označavanjem robe prema bizarnim EU standardima, osim ako takvu robu žele prodati samo u svom selu. Odluka Nizozemaca da ne dopuste ratificiranje sporazuma EU s Ukrajinom razveselit će Putina i Rusiju, rastužiti Ukrajince koji su vjerovali u EU, dok za svakodnevni život Nizozemaca ona ima manji značaj nego zaleđivanje kanala po kojima bi oni mogli organizirati maraton u klizanju. Mađari su badava odbacili na referendumu odluku EU o kvotama za migrante jer ih nije dovoljno izašlo na referendum pa je on ionako nevažeći. A i da je bio važeći, odluke EU su iznad domaćih zakona država članica.
Trend je svakako jasna poruka političarima na vlasti, ali i onima iz oporbe. S razlogom ili bez njega, građani su očito siti takozvanih stožernih tradicionalnih stranaka, a kada se tome doda njihovo nerazumijevanje EU, sve veći razmak između tih institucija i građana, onda se dobije kombinacija koja jamči da će na gotovo svim referendumima glasati "ne".
Taj trend u EU nije postojao prije. Referendumu su i do sada bili ti koji su u mnogome zacrtali sudbinu današnje Europske unije. Bilo ih je dosta do sada, čak 44 u državama članicama EU. Da je u nekima ishod bio drukčiji i EU bi danas bila drukčija. Ipak, političari su prije bili moćniji, jasniji, imali viziju, volju i petlju da građanima objasne važnost referenduma. Zato su na takvim referendumima građani uglavnom glasali "za". Tako su davne 1975. godine Britanci na referendumu glasali s čak 67 posto za ostanak u EU. Talijani su s čak 88,1 posto na referendumu glasali za Ugovor iz Maastrichta. Irci su isti Ugovor podržali s više od 68 posto, a Francuzi jedva, sa 51 posto.
Često se u povijesti EU događalo da građani jedne države odbiju ratificirati neki EU ugovor. Ali, da ne bi druge države zbog toga bile zakinute, a takvi ugovori se moraju ratificirati u svim članicama, gotovo uvijek se našlo način da se narode natjera da se predomisle. Tako su Danci, nakon što su prvi put odbili na referendumu Ugovor iz Maastrichta, na ponovljenom glasali "za", uz jamstva za nekim izuzećima. Irci su najprije odbili Ugovor iz Nice, a zatim i onaj iz Lisabona, no u drugom su ga pokušaju prihvatili, naravno uz neka jamstva oko vojne neutralnosti ili nenametanja prava na abortus. I jedan i drugi Ugovor bili su neophodni za proširenje EU. Bez stupanja na snagu Ugovora iz Nice, ne bi se moglo dogoditi veliko proširenje 2004, godine, a bez stupanja na snagu Lisabonskog ugovora Hrvatska ne bi mogla ući u EU. Zato su čak i Hrvatsku i proširenje iz EU koristili kao sredstvo pritiska na Irce koji su inače bilo naklonjeni proširenju i prijemu Hrvatske.
Ali upravo zbog referenduma Švedska i Danska danas nisu u eurozoni, Norveška nije uopće u EU, a Europska unija nije uspjela u nastojanjima da ima svoj Ustav koji je bio bez sumnje najambiciozniji projekt europskih integracija do sada. Njega su na referendumima odbacili najprije Francuzi, a zatim i Nizozemci. A bez ovih država osnivačica EU ne može nešto progurati niti njima, za razliku od Iraca ili Danaca, može nametnuti ponavljanje referenduma dok ne kažu "da". I upravo su nakon francuskog i nizozemskog "ne" Europskom ustavu stvari u EU krenule u nepoželjnom pravcu. Proširena EU morala se baviti sama sobom, krpati se s raznim zakonima, aneksima i Ugovorom iz Lisabona, koji je preuzeo mnoge, ali ne sve elemente Europskog ustava. Proširenje je jedan od razloga zašto su Nizozemci i Francuzi odbili Europski ustav. "Poljski vodoinstalater" koji dolazi i otima posao Francuzima bio je glavni argument u kampanji, slično kao što je "jeftina radna snaga s istoka koja usisava britansku socijalnu pomoć" bila dio kampanje za Brexit.
Sada je došlo vrijeme kada su referendumi postali fatalni za EU a najveće posljedice će biti za one koji i dalje vjeruju da će se moći priključiti Uniji. Referendumi su najveća prijetnja proširenju. Ako su Nizozemci odbili čak i benigni Sporazum o pridruživanju EU - Ukrajina kako će tek oni glasati za eventualni prijem Srbije, Albanije ili Turske u EU, čak i ako sve te države do kraja ispune potrebne kriterije za članstvo. A referenduma će biti još, pogotovo oko proširenja.