Jednog će se dana zaboraviti vuvuzele, loša atmosfera, nesigurne ulice Polokwanea i Johanesburga. Pisat će se o lijepim stvarima, povratnim loptama, škaricama ravno pod po prečku, pa ako budemo dovoljno sretni, pisat će se o nevjerojatnom obratu, kad je, što ti ga znam… Messi uzeo loptu na 50 metara od gola, okrenuo naglavačke čitavu njemačku obranu, pa onda, u stotinu dvadeset i prvoj minuti poslao loptu tamo gdje joj je odavno mjesto.
Pisat će se o finim južnoafričkim vinima, o dobrim provodima u Cacoonu i Grandu, i kako je čitava navala južnokorejske nacionalne televizije izvršila desant na kupleraj u Sandtonu, bez da lokalne djevojke igraju bunker, a ipak nitko nije fasovao niti triper, a kamoli štogod ozbiljnije od toga.
Pisat će se o spomeniku Seppu Blatteru, koji je, odjednom, bez najave, iznikao posred Soweta, u počast svemu što je donio Africi.
Pisat će se glupa, dosadna statistika… koliko je duša prijenos pratilo kumulativno, koliko je golova u prosijeku zabijeno po utakmici, koliko je puta Rooney sucu psovao majku, bez da dobije makar žuti karton.
Pisat će se hrpa gluposti, možda i poneka pametna stvar, ali sve u svemu, sve te brojke će ostati negdje zapisane.
Kao da je sve to sad baš toliko bitno.
Puno važnija stvar zapisana je na pola puta između Soccer Citya i Soweta, u neuglednom betonskom bloku iznad kojeg se koči natpis – Apartheid Museum.
Teško da će tamo zalutati ozbiljniji postotak navijača, izvjestitelja i nogometnih djelatnika. Možda samo poneki od njih, uglavnom zbog pijeteta.
A tamo, na tim tihim, hladnim zidovima postoje fotografije koje pričaju neke druge priče. Neka se ne uvrijedi Messi, pa taman da na tri prvenstva zaredom okrene naglavačke čitavu španjolsku obranu, i tri puta za redom pošalje loptu tamo gdje joj je oduvijek bilo mjesto.
Na tim hladnim zidovima ispisana je biografija jednog od najvećih ljudi našeg vremena, čovjeka kojeg će još stotinu, dvije stotine ili tisuću godina pamtiti pod imenom Nelson Mandela.
Srećom, povijest pišu pobjednici, pa je tako ostalo zapisano da je jedan veliki čovjek čitav svoj život, čitav svoj životni sok iscijedio u čast jedne ideje, jednog ideala - da crni čovjek, pod kapom nebeskom, živi ravnopravno, sa svim pravima željama i očekivanjima kao i bijeli.
Neugledan je to betonski blok, iznad kojeg hrđavim slovima piše Apartheid Museum. Nema tu nekog glamura, niti zabave za navijače. Nema tu ničeg što bi privuklo raspojasanu navalu južnokorejske nacionalne televizije. Samo tihi i hladni zidovi s fotografijama patnje.
Natpisi iz prošlog vremena, na kojima piše – crncima ulaz zabranjen. Fotografije ubijenih prosvjednika. A onda Mandeline poruke pomirenja – bacite oružje u more…
Štikleci iz ne toliko daleke povijesti, štikleci koji svjedoče kako je do prije petnaest godina postojao kutak planete u kojima crni čovjek nije imao pravo na minimalno ljudsko dostojanstvo.
Prije nekoliko godina moja bolja polovica je posjetila jedno slično mjesto, u Memphisu, gdje, u jednom sličnom muzeju, piše jedna slična povijest. Muzeju koji progovara o ženi koja je odbila sjesti u stražnji dio autobusa, samo zbog činjenice da joj je koža tamnija od boje kože ostalih putnika. Ta se žena zvala Rosa Parks, i kada mi je moja bolja polovica pričala kako se osjećala u tom muzeju u Memphisu, mogao sam je razumjeti, ali je nisam mogao osjetiti.
Dvije godine kasnije, stajat ću pred fotografijama ubijenih prosvjednika iz Soweta, i dobro ću znati da je moja bolja polovica dobro znala o čemu priča.
I nije neki problem doletjeti u Južnu Afriku na svjetsko prvenstvo. I nije neki problem diviti se Messiju kada uzme loptu na pedeset metara od gola, pobaca po podu engleske bekove i pošalje loptu tamo gdje joj je uvijek bilo mjesto.
Nije takav problem niti otići do muzeja aparthejda. Ali prošetati pored tih tihih zidova i osjetiti što pokazuju slike, osjetiti ih na pravi način… to je nešto što od tebe zahtjeva da se osjećaš čovjekom, u punom smislu te riječi.
Ne znam kuda će se svi navijači, izvjestitelji i nogometni djelatnici raspršiti tijekom ovog nogometnog prvenstva. Nemam pojma u kakvim će sve restoranima papati, u kakvim će sve klubovima plesati, i koje će sve stadione hodočastiti. Ali nadam se da će bar neki od njih napraviti ono što sam napravio ja.
Uključiti navigaciju na Ovi mapama, na karti kreirati početnu točku za rutu, odabrati opciju 'dodaj u rutu' i kao sljedeću točku odabrati – muzej apartheida. Nadam se da će prošetati pored tih hladnih zidova i osjetiti se - ljudima.