Hrvatska je u petak u Danskoj prvi put preuzela predsjedanje Vijećem Europe (VE). Rotirajuće predsjedanje od Danske preuzela je na svečanosti u Helsingoru hrvatska ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović Burić. Tom prilikom ministrica je izložila hrvatske prioritete: borbu protiv korupcije, zaštitu nacionalnih manjina i ranjivih skupina, decentralizaciju u kontekstu jačanja lokalne uprave i samouprave te zaštitu kulturne baštine.
Istodobno, kulturna baština autohtonih hrvatskih Roma Lovara već je dugo pod prijetnjom nestanka. Lovari su jedna od osam skupina Roma u Hrvatskoj, po vjeroispovijesti su katolici, a prema riječima Gorana Đurđevića, predsjednika Udruge izvornih Roma Lovara i osnivača Romske etno-kuće u Maglenči, desetak kilometara sjeveroistočno od Bjelovara, prije nesretnih događanja u Drugom svjetskom ratu na prostoru Hrvatske živjelo ih je dvadesetak tisuća. Poslije rata - tek nešto više od četiristo onih koji su se uspjeli spasiti od stradavanja po logorima, i to kumskim vezama, novcem i zlatnicima. Neki su, dodaje Đurđević, kupili propusnice za fašističku Italiju odakle su isplovili u Brazil gdje njihovi potomci žive i danas.
Prezentacije romske povijesti
Goran Đurđević je doista zanimljiv, svojevrsni kroničar ove romske skupine koji je skoro 20 godina pisao i važnu knjigu “Povijest i običaji autohtonih hrvatskih Roma Lovara”, a za sebe kaže da je prvi deklarirani Rom u demokratskoj Hrvatskoj koji je završio fakultet. No, agronomija ga u profesionalnom smislu nikad nije previše zainteresirala.
“Više sam tip za dizajn eksterijera i interijera, to me privlači”, govori mi dok me vodi svojim imanjem koje naziva kulturno-edukacijski centar. Sastoji se od jedne poveće ljetne kuhinje i poluotvorene dvorane za druženje, tradicionalne romske kuće drvene gradnje, u koju je Đurđević smjestio i stalnu trojezičnu dokumentarnu izložbu o povijesti autohtonih hrvatskih Roma Lovara, te jednog čvrstog, zidanog objekta koji namjerava pretvoriti u hostel u kojemu bi “zaposlio lokalne Rome”, “dao ljudima priliku da se bave nečim osim skupljanja sekundarnih sirovina”.
“Ljudi nam često dolaze pa im radimo prezentacije nepoznate romske povijesti, tradicije, jezika i običaja kao sastavnog dijela bogate hrvatske baštine”, govori mi dok provjerava u kojoj je fazi tradicionalno romsko jelo koje priprema u kameno-glinenom ćupu u kaminu svoje ljetne kuhinje.
“Vidiš, to je naše, ali su jelo prisvojili Bosanci i Srbi. Oni to zovu bosanska kalja i svadbarski kupus, ali to ti je ciganski ćup, prijatelju,” kaže mi pa pojasni kako se jelo sastoji od kiselog zelja, suhog dimljenog mesa, raznog povrća i svježeg mesa koje je u tom trenutku dostupno. Đurđević gostima priprema i ostala tradicionalna jela, koja su odreda ljuta, a izdvaja i ciganske sarme te pogače začinjene crvenom paprikom.
“To ti se krčka osam sati, danas bi se moderno reklo slow cooking. Romi su puno radili i ovo im je bio prikladan način kuhanja. Staviš sve u ćup, odeš raditi osam sati pa se vratiš...,” govori Đurđević pa dodaje kako je to jelo izrazito ljuto iz sasvim pragmatičnih razloga. Osim što ljutina ubija bakterije koje su se mogle nakupiti u namirnicama tadašnjih Roma koji su bili izrazito nomadski orijentirani, kada je hrana ljuta, pojašnjava, “manje se jede pa ima za sve”, što je u prošlosti mnogo značilo nomadskim Lovarima.
Pri gradnji romske etno-kuće Đurđević je pomno pazio na svaki detalj pa je tako imanje koje se prostire na petnaestak tisuća kvadratnih metara u svakom svom segmentu posvećeno romskoj kulturi, običajima i tradiciji. Ulaz u prostor je okrenut istoku, napominje Đurđević, jer Romi smatraju da su djeca Sunca, a otud i fascinacija zlatom jer ono je, kaže, zamjena za Sunce.
U vlastitoj produkciji
Goran Đurđević
Goran Đurđević
Romsku etno-kuću Đurđević je sa suprugom Slađanom otvorio 2010. nakon što je godine proveo na jednom drugom hvalevrijednom projektu - onom integracijskog vrtića u Bjelovaru gdje je romsku djecu kroz specifičan program predškolskog odgoja pripremamo za obrazovne izazove koji im predstoje. Kada je taj projekt već bio uhodan i u dobroj fazi, kaže, predao ga je drugim ljudima da nastave posao, a on se u potpunosti posvetio zaštiti kulturne baštine autohtonih hrvatskih Roma Lovara kroz svoju etno-kuću koju je sagradio vlastitim novcem. Zbog toga je prodao i obiteljsku kuću u Bjelovaru.
“Projekt etno-kuće na početku je sufinanciralo Ministarstvo turizma kroz program ‘Baština u turizmu’, ali to je bilo na samom početku, a danas funkcioniramo nezavisno i u vlastitoj produkciji”, kaže Đurđević koji ne skriva da nije posve zadovoljan odnosom institucionaliziranih oblika vlasti spram očuvanja kulturne baštine Roma Lovara.
Problemi su brojni, navodi, a ostale skupine Roma u Hrvatskoj su brojnije te na račun Lovara nameću svoju kulturnu baštinu i jezik. I manjinski su zastupnici, kaže, iz ostalih romskih skupina te ne vode pretjerano brigu o Lovarima. No, Đurđević je oprezan kad o svemu tome govori, ne želi ostaviti pogrešan dojam ili se nekome zamjeriti. Ipak, ustrajan je u navođenju jedne činjenice.
Tu smo još od 14. stoljeća
“Danas u Hrvatskoj, prema popisu stanovništva, živi oko 16.000 Roma, od kojih je nešto više od tisuću autohtonih hrvatskih Lovara”, ističe i dodaje kako prvi zapisi o Lovarima u Hrvatskoj datiraju još iz 14. stoljeća, dok su ostale skupine stigle u hrvatsku tek nakon Drugoga svjetskog rata.
“Zapisi govore da su Lovari stigli iz Grčke i prvo živjeli u Dubrovačkoj Republici, izvan zidina. Međutim, zbog svoje dobre trgovine uskoro su se našli na samom Stradunu. Zbog trgovine su se našli i na prostorima Bjelovarsko-bilogorske županije kamo su odlazili po stoku koju su poslije prodavali u Dubrovniku, a 1776. godine, dok je Varaždin bio glavni grad, Lovari su se mahom preselili ovamo jer je kraj bio bogat stokom. Lovari su oduvijek vrsni trgovci i jedini su od brojnih romskih skupina živjeli u čvrstim stambenim jedinicama. Vidiš, u ovakvoj kući kakvu smo podigli ovdje”, objasnio je Đurđević pa me ponudio i tradicionalnom romskom ljutninom, “opakom šalšom” kako je naziva, a koju pravi od Caroline Reaper, najljuće svjetske papričice. Ljutnina je tip paštete koja se blago maže na kruh, a zalijeva rakijom od lavande koju Đurđević sa suprugom sadi u velikim količinama na svojem imanju. “Počeli smo s nasadom od 4000 komada mladih biljaka lavande. Malo je poznato da je matična zemlja lavande Indija, a mi smo uvjereni da su Romi i Romkinje putujući od Indije preko Sredozemlja do Grčke i Portugala prenijeli sjeme lavande i znanje o njezinim svojstvima i primjeni od aromaterapije, medicine pa sve do kulinarstva. To je za mene neutvrđena povijesna činjenica”, kaže Đurđević pa napomene kako je razlog nasada lavande u romskom etno-izletištu bila i prilika da se ondje netko od mladih Roma iz okolice zaposli tijekom sezone plijevljenja i berbe lavande, kao i tijekom proizvodnje raznih proizvoda od lavande koja je svojevrsni zaštitni znak ove kuće. “Još nešto će ti biti jako zanimljivo”, uozbilji se Đurđević. “Naziv Lovari dolazi od riječi love, što na romskom znači novac. Većinski narod je danas posve prihvatio ovaj žargonizam lova, a mnogi ne znaju da porijeklo vuče iz romskog naroda”, ispali triviju za koju sam bio potpuno nepripremljen. Upozori me s ponosom i kako je upravo lovarski jezik temelj iz kojega su proizašli svi dijalekti romskoga jezika.
“Sve to je lijepo objašnjeno unutar našeg stalnog postava u etno-kući, kao i u mojoj knjizi. Znaš, njome su se služili i magistri i doktorandi humanističkih znanosti koji su u svojim radovima proučavali Rome Lovare i njihovu kulturu”, pohvali se pa istakne kako prezentacije u njegovoj etno-kući posjećuju brojne grupe gostiju, od srednjoškolaca s profesorima do umirovljenika koji dolaze iz Slovenije, Austrije ili Hrvatske. U nekim se prilikama, kaže, i zasvira romska tradicionalna glazba. Posebno napomene kako su Lovari oduvijek poznati po sviranju žičanih instrumenata, a ne puhačkih, kako je to najčešće običaj kod drugih skupina Roma.
Nismo babaroge
“Ja obožavam kad nas posjete ljudi, posebice mladi, koji se ovdje mogu iz prve ruke uvjeriti da Romi nisu nikakve babaroge i da mi na ovom prostoru živimo od 14. stoljeća. Hrvatska je naša domovina i zato želim raditi na prožimanju i suradnji s drugim kulturama, kako romskim tako i ostalima. Mislim da je ovaj tip etno-kuće pravi pristup za to, ali i za očuvanje kulturne baštine koja je definitivno u velikoj opasnosti. Puno Lovara, od nas malobrojnih koji još postojimo, u posljednje se vrijeme iselilo iz Hrvatske, zajedno sa svima ostalima”, završi Đurđević pa se vrati do svojega ćupa ne bi li provjerio u kakvom je stanju crveno ljuto cigansko jelo koje upravo namjerava prezentirati gostima koji su se najavili i koji samo što nisu stigli.
Pilot-projekt Romske etno-kuće, napomene mi uoči odlaska, može se kopirati i u drugim područjima gdje žive ostale skupine Roma, sa svojom kulturom, jezikom i običajima koji se s lovarskim prožimaju u određenim momentima, ali i posve udaljavaju u nekim drugim.
“Treba paziti na svaku baštinu, a posebno na lovarsku”, kaže. “Ipak smo mi autohtona hrvatska kultura. Ovdje u Maglenči obranit ćemo ono što je od nas ostalo”, uvjeren je Đurđević kojega svakako vrijedi posjetiti na bilogorskim brežuljcima gdje možete saznati sve o poznatoj i nepoznatoj povijesti Roma Lovara, njihovu poimanju svijeta te šarenoj, paprenoj i aromatičnoj kulturi koja - barem ako je suditi prema Đurđevićevu entuzijazmu - ipak neće nestati s kulturne i tradicijske karte Republike Hrvatske.