Mnogi očekuju kako bi 2017. mogla biti godina probuđenih europskih nacionalizama, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog činjenice da dvije stranke krajnje desnice - francuska Nacionalna fronta i njemačka Alternativa za Njemačku - s ozbiljnim šansama izlaze na izbore u dvije najveće države i dvije najvažnije sastavnice europskog projekta. Da se radi o paneuropskom trendu - a nakon uzleta američkog alt-righta kroz pobjedu Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima možda i globalnom - europski alternativni desničari pokušali su demonstrirati i nedavnim kontinentalnim okupljanjem u njemačkom gradu Koblenzu. Koliko god ta inicijativa - formiranje svojevrsne internacionale nacionalista - u svojoj srži bila zbunjujuća, njemački summit pokazao je kako bez obzira na sve razlike postoje elementi zajedničke političke platforme europskih desnih populista, kao što su antibirokratizam, ekonomski nacionalizam, te ideje jačanja političkih mehanizama nacionalnih država nauštrb eurointegracijskih sila.
Mnogi će nadodati kako im je zajednička 'kvaliteta' i šovinistički stav prema islamu i doseljenicima te vjere - ali prvenstveno definirana kroz ideje ograničavanja imigracijskih politika, odnosno redukcije religijskih prava u sekularnim segmentima društva. Ipak, ako takva nova europska desnica uistinu prerasta u relativno homogeni blok, čini se da je iz te konsolidacije Hrvatska trenutno izostavljena. Ili, bolje rečeno, ono što bi u Hrvatskoj imalo predstavljati anti-establišmentsku desnicu nema baš nikakve veze s ekipom koja se okupila u Koblenzu. Više je razloga za to. Kao prvo, hrvatska krajnja desna scena u svojim aktivnostima je fundamentalno provincijalna - njezino djelovanje je danas gotovo isključivo usmjereno na lokalne teme, bez ikakve vizije i interesa za šira europska pitanja i politike. Dapače, za razliku od zapadnoeuropskih desnih populista, hrvatska desnica ne zastupa euroskeptične stavove, ali ni eurofilske. Budućnost Europske unije i hrvatska pozicija u njoj naprosto je ne zanima. Kao drugo, hrvatska krajnja desnica nema ni ikakvog interesa za ekonomsku politiku, pa čak ni na najbazičnijoj razini odnosa rada i kapitala, odnosno stava o ekonomskoj globalizaciji.
Za razliku od Nacionalne fronte ili britanskog Ukipa koji su svojim politikama uspjeli privući podršku znatnog broja birača iz nekadašnjih industrijskih regija, tradicionalnih političkih baza lijevih stranaka, hrvatska desnica nema nikakvih ambicija za vođenje takve politike. Na koncu - što je možda i najvažnije - hrvatska alternativna desnica kronično je nesposobna formirati bilo kakvu političku ideološku agendu izvan konteksta događaja iz Drugog svjetskog rata i poraća. Iznimno zanimljiv događaj u tom kontekstu dogodio se prošlog tjedna kad je u domaćim medijima objavljena informacija kako je udruga U ime obitelji pokrenula procesa sudske rehabilitacije Filipa Lukasa, nekadašnjeg predsjednika Matice hrvatske, kojeg su komunističke vlasti kao kolaboracionista ustaškog režima 1945. osudile na smrt.
Ne ulazeći u konkretni slučaj Filipa Lukasa, ni analizu njegova lika i djela, činjenica da je novi angažman udruge koju vodi famozna Željka Markić fokusiran na poništavanje presuda izrečenih ljudima aktivnima u razdoblju NDH u najmanju je ruku indikativan. Kad se prvi put pojavila na javnoj sceni, udruga U ime obitelji se identificirala kao skupina katoličkih laika posvećena promociji vrijednosti iz kršćanskog nauka u javnosti. U konačnici i najpoznatiji doseg udruge - ustavna zaštita definicije braka kao zajednice muškarca i žene - u suštini je bila tek ideja iz mainstreama konzervativnih i katoličkih vrijednosti. Ipak, iz tog svog core businessa udruga je vrlo brzo iskoračila i u punokrvni politički angažman, prvo pokušavajući organizirati referendum o promjeni izbornog sustava, a potom i formirajući vlastitu izbornu listu pod pretencioznim nazivom 'Projekt domovina'.
Kako su obje te inicijative neslavno propale, a društveni utjecaj počeo blijediti, udruga se okrenula tvrdim ideološkim temama poput lustracije i - očito - rehabilitacije presuda izrečenih članovima ustaškog establišmenta. Dakako, i takvu je agendu moguće teoretski svrstati pod kapu zaštite ljudskih prava, obiteljskih vrijednosti ili kršćanskih ideala, ali krajnje je porazna spoznaja da svaki pokušaj stvaranja neke nove desno-konzervativne scene u Hrvatskoj prije ili kasnije završi reduciran isključivo na anakrone iskaze antikomunizma. Još poraznije je što i taj nominalno legitimni antikomunizam na kraju uvijek završi sveden na više ili manje otvoreno koketiranje s revizijom povijesne uloge ustaškog režima. S takvom alternativnom desnicom, čak i ako se dogodi, europsko nacionalističko proljeće teško da će dovesti do procvata Hrvatske. Dapače, izglednije je da će samo otopiti led sa zamrznutih bitaka prošlosti...