Za one koji još znaju pažljivo slušati, ovo će biti jedan od najuzbudljivijih albuma u poslijeratnoj Hrvatskoj! Jaka prednja linija TBF-a, koju drže nenadmašni tekstopisac
Saša
Antić, neformalni frontmen
Mladen
Badovinac i nepopravljivi enfant terrible
Luka
Barbić, napokon je dobila instrumentalnu potporu kakvu odavno zaslužuje.
Iako se raspored muzičara na "Galeriji Tutnplok" neznatno razlikuje od prethodnog albuma "Maxon Universal" (2004.), jasno se čuje da su gitarist Nikša, basist Ogi i bubnjar Pele tek u novim pjesmama postali neraskidivo povezani s bandom.
Zajedničko iskustvo iscijeđeno iz mnoštva većih i manjih koncerata donijelo je šesteročlanom TBF-u punu zrelost i samopouzdanje, čak i za ekshibicije poput filozofske rasprave o razmišljanju u pjesmi "Crogito Ergo Sum", pa je Luky ispravno zaključio da će u produkciji albuma dobiti najbolji rezultat ako se ne bude previše petljao u shemu razrađenu na stageu. Eventualni gubitak zbog takve obrade zvuka bit će doista minimalan. Tek je bubanj u nekim pjesmama mogao ili trebao biti postavljen drugačije.
Impresivan početak s pjesmom "Ne znan šta bi reka" donosi šest minuta zatamnjenog trip-hopa na tragu starog Portisheada i žestoku kritiku društva spektakla koje nadziru beskrupulozne korporacije.
Sve dok Saša, Mladen i Luka zasipaju slušatelja žalosnim istinama o mentalnom stanju naroda poslije naleta poludivljeg kapitalizma, Antićeve rime uglavnom se podudaraju s razmišljanjem raperskog glasnogovornika kalifornijskih alter-globalista Michaela Frantija (Spearhead). No, kad Luka istrese u mikrofon ciničnu preporuku "trči u Zrče i grči se za snošaj, sezona je prošla, ko je jeba je jeba" iz TBF-a progovara autentični splitski duh Miljenka Smoje kojem se valjda samo Dežulović približio više od Saše Antića.
On je već toliko napredovao da se gotovo svaka pjesma TBF-a može izdvojiti kao rijedak primjer socijalno osjetljivog i društveno angažiranog hrvatskog pjesništva. Bez trčanja za sigurnim pop hitovima formata "Nostalgične" ili "Alles Gut", toga će se držati do posljednjeg stiha.
Već je "Obnova" punkerski intoniran poziv na akciju, uz dvije i pol minute neprekidne kanonade u HC ritmu s nabrijanim gitarama. "Budite kao mi" (auto)ironična je dijagnoza ispiranja mozgova na hrvatskoj estradi, kojoj neizbježno pripada i TBF ("a svi smo isti na top listi i na špici…"). U zaraznom refrenu: "Budite kao mi, budite in, bezlični, ne budi lijen, popravi nos, popravi gen, budi kao Barbie, budi kao Ken" razina estradnog tupila podignuta je do apsurda, ali sve što se danas doima kao pretjerivanje nakon još jedne sezone Big Brothera može postati surova stvarnost.
"Đita" je nimalo slučajno odabrana za najavni singl jer zvuči kao novi manifest TBF-a ili prava zamjena za "Splitsko stanje uma" iz njihove posttinejdžerske faze. Dišpetožni poziv "diži jidro i uvati vitar, nećemo se vratit doma nikad" u totalnoj je suprotnosti sa Sašinom optimističnom porukom zapisanom na prvom albumu Leut Magnetika "evo me doma, dobre volje sam odma'". Pet godina iskusniji autor oprostio se od nekih mladalačkih iluzija i nakon toga za drugi singl mirno prilaže pjesmu "Smak svita".
Opuštena atmosfera zamalo je preslikana iz "Ništa mi neće ovaj dan pokvarit", ali ovdje je kroz TBF-ovu optiku propuštena omiljena rastafarijanska tema o sudnjem danu (najpoznatiji primjer je reggae klasik Willie Williamsa "Armagideon Time" koji je popularizirao The Clash). Umjesto božje kazne, u "Smaku svita" s neba dolazi golemi asteroid, međutim zaključak ostaje isti: "Nema nam pomoći". Antićev post scriptum sa šestominutnom pjesmom "Intropatija" ide ravno u hrvatsku rock antologiju. U rezigniranom monologu o medijskim manipulacijama i teledirigiranim umovima, koji se probija kroz izvrsno pogođenu mješavinu Radioheada i Watersovih Floyda, najjače odjekuje konstatacija "nije paranoja i nije sprdnja, u mjesec dana se može proizvest opća mržnja".
"Galerija Tutnplok", na ovitku ilustrirana radovima dvanaestorice mlađih splitskih likovnih umjetnika, predstavlja najzdraviju alternativu takvim srljanjima, a ujedno i najbolji album TBF-a.
Ilko Čulić
Iako se raspored muzičara na "Galeriji Tutnplok" neznatno razlikuje od prethodnog albuma "Maxon Universal" (2004.), jasno se čuje da su gitarist Nikša, basist Ogi i bubnjar Pele tek u novim pjesmama postali neraskidivo povezani s bandom.
Zajedničko iskustvo iscijeđeno iz mnoštva većih i manjih koncerata donijelo je šesteročlanom TBF-u punu zrelost i samopouzdanje, čak i za ekshibicije poput filozofske rasprave o razmišljanju u pjesmi "Crogito Ergo Sum", pa je Luky ispravno zaključio da će u produkciji albuma dobiti najbolji rezultat ako se ne bude previše petljao u shemu razrađenu na stageu. Eventualni gubitak zbog takve obrade zvuka bit će doista minimalan. Tek je bubanj u nekim pjesmama mogao ili trebao biti postavljen drugačije.
| 'Tutnplok' je briljantna analiza programiranih emocija i teledirigiranih umova |
Sve dok Saša, Mladen i Luka zasipaju slušatelja žalosnim istinama o mentalnom stanju naroda poslije naleta poludivljeg kapitalizma, Antićeve rime uglavnom se podudaraju s razmišljanjem raperskog glasnogovornika kalifornijskih alter-globalista Michaela Frantija (Spearhead). No, kad Luka istrese u mikrofon ciničnu preporuku "trči u Zrče i grči se za snošaj, sezona je prošla, ko je jeba je jeba" iz TBF-a progovara autentični splitski duh Miljenka Smoje kojem se valjda samo Dežulović približio više od Saše Antića.
On je već toliko napredovao da se gotovo svaka pjesma TBF-a može izdvojiti kao rijedak primjer socijalno osjetljivog i društveno angažiranog hrvatskog pjesništva. Bez trčanja za sigurnim pop hitovima formata "Nostalgične" ili "Alles Gut", toga će se držati do posljednjeg stiha.
Već je "Obnova" punkerski intoniran poziv na akciju, uz dvije i pol minute neprekidne kanonade u HC ritmu s nabrijanim gitarama. "Budite kao mi" (auto)ironična je dijagnoza ispiranja mozgova na hrvatskoj estradi, kojoj neizbježno pripada i TBF ("a svi smo isti na top listi i na špici…"). U zaraznom refrenu: "Budite kao mi, budite in, bezlični, ne budi lijen, popravi nos, popravi gen, budi kao Barbie, budi kao Ken" razina estradnog tupila podignuta je do apsurda, ali sve što se danas doima kao pretjerivanje nakon još jedne sezone Big Brothera može postati surova stvarnost.
"Đita" je nimalo slučajno odabrana za najavni singl jer zvuči kao novi manifest TBF-a ili prava zamjena za "Splitsko stanje uma" iz njihove posttinejdžerske faze. Dišpetožni poziv "diži jidro i uvati vitar, nećemo se vratit doma nikad" u totalnoj je suprotnosti sa Sašinom optimističnom porukom zapisanom na prvom albumu Leut Magnetika "evo me doma, dobre volje sam odma'". Pet godina iskusniji autor oprostio se od nekih mladalačkih iluzija i nakon toga za drugi singl mirno prilaže pjesmu "Smak svita".
Opuštena atmosfera zamalo je preslikana iz "Ništa mi neće ovaj dan pokvarit", ali ovdje je kroz TBF-ovu optiku propuštena omiljena rastafarijanska tema o sudnjem danu (najpoznatiji primjer je reggae klasik Willie Williamsa "Armagideon Time" koji je popularizirao The Clash). Umjesto božje kazne, u "Smaku svita" s neba dolazi golemi asteroid, međutim zaključak ostaje isti: "Nema nam pomoći". Antićev post scriptum sa šestominutnom pjesmom "Intropatija" ide ravno u hrvatsku rock antologiju. U rezigniranom monologu o medijskim manipulacijama i teledirigiranim umovima, koji se probija kroz izvrsno pogođenu mješavinu Radioheada i Watersovih Floyda, najjače odjekuje konstatacija "nije paranoja i nije sprdnja, u mjesec dana se može proizvest opća mržnja".
"Galerija Tutnplok", na ovitku ilustrirana radovima dvanaestorice mlađih splitskih likovnih umjetnika, predstavlja najzdraviju alternativu takvim srljanjima, a ujedno i najbolji album TBF-a.
Ilko Čulić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....