Islamski ratnici koji su od početka rata u Bosnu i Hercegovinu dolazili boriti se na strani Armije BiH imali su puno važniji cilj: potaknuti islamsko buđenje među bosanskim muslimanima i proširiti oblik islama koji isključuje suživot s drugim narodima u Bosni i Hercegovini.
Njihova stvarna misija bila je da unutar samog bosanskog, muslimanskog društva pronađu sljedbenike i stvore organizaciju koja će naslijediti njihove ideje, ističe Esad Hećimović u novoobjavljenoj knjizi "Garibi". Bosnu i Hercegovinu tako su uključili u mrežu svojih uporišta kakve imaju po cijelom svijetu, od Amerike, preko europskih zemalja, do ostatka svijeta. Okončanjem rata u BiH nije okončan i ovaj sukob, nego je, naprotiv, rat u BiH postao najava jednog šireg sukoba, upozorava Hećimović, novinar sarajevskog tjednika Dani i sigurno najveći poznavatelj djelovanja mudžahedina u BiH. Njihovi protivnici nisu samo pripadnici drugih vjera nego i sami Bošnjaci muslimani ako ne prihvaćaju njihov isključiv koncept vjere. Jer za njih su nevjernici svi oni koji ne prihvaćaju njihova uvjerenja, bili kršćani ili muslimani. Hećimović je njihovo djelovanje pratio izbliza, živeći u Zenici, jednom od ratnih uporišta mudžahedina, još u ratu objavljujući upozoravajuće tekstove o pogubnom misionarskom i kriminalnom djelovanju stranih ratnika.
Put preko Hrvatske
Garibi, stranci, počeli su dolaziti u BiH već na početku izbijanja sukoba, a nekoliko ih je stotina ostalo u zemlji i nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma 1995. unatoč snažnom pritisku SAD-a na vlast u Sarajevu. Knjiga sistematizira gotovo sve javnosti dosad poznate podatke o djelovanju mudžahedina u BiH od početka rata do danas, uz opsežno citiranje niza obavještajnih, policijskih i sudskih dokumenata, ocrtavajući ulogu bosanskih uvoznih ratnika u ratnim zločinima, sprečavanju povratka Hrvata u Srednju Bosnu i stvaranju svjetske mreže radikalnog islama, koja se nakon napada na New York 11. rujna 2001. u zapadnim medijima uobičajeno naziva al-Qa'idom.
Mudžahedini su došli u BiH u dva velika vala - najprije se u ljeto i jesen 1992. u BiH preko Hrvatske prebacuju grupe arapskih boraca iz Afganistana i Pakistana, a u drugi val kreće na proljeće 1994., kada su nakon okončanja hrvatsko-bošnjačkog sukoba ponovo otvoreni putevi. Osama bin Laden je u svojem prvom televizijskom intervjuu, koji je dao CNN-u 1997., rekao da je njihov odlazak u Bosnu, Čečeniju Tadžikistan i druge zemlje bilo izvršenje njihove dužnosti jer oni vjeruju da su te zemlje dio islamskog svijeta pa su muslimani dužni bortiti se protiv agresije na njih. Njihov dolazak nije dugo ostao tajan: već u studenome 1992. objavljeno je da je 50 pripadnika libanonskog Hezbolaha došlo u BiH, a u rujnu 1992., kada su hrvatske vlasti na zahtjev SAD-a zaustavile iransku isporuku 4000 pušaka i milijun metaka, u zrakoplovu su zatekli 40 pripadnika Iranske revolucionarne garde.
Tko je pozvao mudžahedine?
Drugi val dolaska stranih islamskih ratnika također je išao preko Hrvatske: nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma, kojim je okončan sukob Hrvata i Bošnjaka, Amerikanci su zažmirili na dogovor Hrvatske, BiH i Irana prema kojem je Iran Bosni i Hercegovini isporučio veliku količinu oružja, a Hrvatska zadržala svoj postotak. Los Angeles Times je objavio da je glavni zagovornik tog dogovora u Hrvatskoj bio ministar obrane Gojko Šušak jer je u tome vidio mogućnost da Hrvati od Irana dobiju dalekometno, strateško oružje, koje bi Hrvatsku pretvorilo u regionalnu vojnu silu. Ministar vanjskih poslova Mate Granić smatrao je to lošom idejom, no američki veleposlanik Peter Galbraith je, usprkos Granićevu upozorenju, predsjedniku Tuđmanu prenio poruku State Departmenta: nema instrukcija. Amerika je zažmirila na jedno oko i BiH je, usprkos UN-ovu embargu na oružje, dobila sredstva za završne vojne operacije koje će uslijediti 1995., uoči američkog trijumfalnog dovršetka rata mirovnim sporazumom iz Daytona. Ali, nije se radilo samo o isporukama oružja nego i o otvaranju granica za prolazak islamskih dragovoljaca i humanitaraca koji su došli u dotad blokiran dio Bosne pod kontrolom Armije BiH.
Bošnjački dužnosnici, političari i policajci često su optuživali Hrvatsku da je odgovorna što su ti ljudi došli u BiH, piše Hećimović i citira Aliju Izetbegovića, koji je na svojoj zadnjoj konferenciji za novinare u svojstvu predsjednika SDA, nakon što se već povukao iz Predsjedništva BiH, rekao: "Nismo mi zvali mudžahedine, vrata Bosne i Hercegovine otvorili su im Hrvati". Izetbegović je tada poručio da bi Hrvati, a ne Bošnjaci, trebali objasniti što ih je motiviralo da puste mudžahedine u BiH.
U jesen 1992. politički je vrh bosanskih Muslimana vodio raspravu o tome treba li prihvatiti ili ne ponude o upućivanju većeg broja islamskih dobrovoljaca u Bosnu, ali je prevladalo mišljenje da BiH ima dovoljno boraca, ali ne i oružja i novca za rat.
Tko su pravi vjernici?
No, kada su oni ipak došli, službeno su ustrojeni u odred "El Mudžahedin" u sastavu Sedme muslimanske brigade u sklopu Trećeg korpusa Armije BiH. Sedma muslimanska brigada formirana je u jesen 1992., a odred "El Mudžahedin" 13. kolovoza 1993. Treći korpus, sa sjedištem u Zenici, obuhvaćao je široki prostor nacionalno mješovite Srednje Bosne, u kojem će najžešće buknuti hrvatsko-bošnjački sukob. Dok su haaške optužnice protiv masakra nad Bošnjacima Ahmića podignute još 1995., Haag do 2001. nije istraživao zločine koje su počinili mudžahedini. Tek je 11. rujna bio snažan poticaj međunarodnom sudu da istraži i ove zločine, od onih u selima oko Travnika 1993. do masakra na Vozući kod Ozrena u završnim ratnim operacijama 1995. Za zločine mudžahedina u Haagu su optuženi prvi čovjek Armije BiH Rasim Delić te zapovjednici Trećeg korpusa Mehmed Alagić, Enver Hadžihasanović i Amir Kubura. Od niza neprocesuiranih ratnih zločina koje su počinili mudžahedini, pred sudom u Sarajevu osuđen je samo jedan Iračanin, i to ne direktni počinitelj.
No, vojne aktivnosti samo su bile paravan za mnogo važniju djelatnost stranih boraca, širenje "pravog islama". Abdel Aziz Riđobradi, prvi vođa mudžahedina u BiH, rekao je da oni u Bosni imaju dvije dužnosti: prva je džihad, a druga podučavanje pravog islama. Islam kakav se stoljećima prakticira u BiH za njih je iskrivljen, bosanski muslimani za njih nisu pravi vjernici i njihov je zadatak podučiti ih pravoj vjeri. Strani islamski misionari su već 1993. počeli veliku borbu za utjecaj na vjerske službenike i vjernike u Bosni, nastojeći promijeniti dotadašnje shvaćanje islama. Službena Islamska zajednica BiH je dobila opoziciju, i u vlastitim redovima. Dolazi do sukoba između tradicionalnog bosanskog islama i "uvoznog islama", koji se većinom odvija izvan očiju javnosti, osim u rijetkim incidentnim situacijama.
Knjiga "Garibi" opisuje višeznačan, proturječan i kolebljiv odnos bošnjačkog političkog vrha prema uvezenim mudžahedinima. Vodeća bošnjačka Stranka demokratske akcije nikada nije u islamskom svijetu bila shvaćena kao islamska stranka, SDA je bila prije svega nacionalna politička stranka jednog muslimanskog naroda, ali Izetbegović je istodobno uživao veliko poštovanje islamskih krugova zbog svoje političke uloge, pa je s vremenom stekao status i neformalnog islamskog vođe. Njegov cilj jest bila "islamizacija muslimanskog naroda", piše Hećimović, ali njegovo shvaćanje islama razlikovalo se od shvaćanja kakva su širili novi islamski misionari koji su početkom devedesetih dolazili u BiH.
Dogovor s Izetbegovićem
I drugi ugledni muslimani su im se javno suprotstavili, poput Džemaludina Latića koji je zajedno s Izetbegovićem 1983. osuđen u montiranom sarajevskom procesu protiv skupine Mladih muslimana.
Latić je rekao da je takav "islam" toliko neatraktivan da je idealno sredstvo neprijateljima islama koji zbog takvih sve muslimane optužuju za zaostalost i fanatizam.
Citirajući Izetbegovićeve izjave protiv stranih mudžahedina u kojima traži suprotstavljanje svima koji u BiH žele nametnuti novo, Bosni suprotno i isključivo shvaćanje islama, Esad Hećimović opisuje kako su mudžahedini i nakon 1995. ostali u BiH, zahvaljujući dogovoru s Alijom Izetbegovićem. Iako pod snažnim pritiskom Sjedinjenih Država, koje su inzistirale na tome da svi strani borci napuste zemlju kako ne bi ugrožavali zapadne mirovne snage raspoređene nakon Daytona u BiH, Izetbegović je dopustio mudžahedinima da ostanu i nakon što je njihova vojna jedinica rasformirana. Ostali su većinom oni koji su se oženili Bosankama, najprije naseljeni u Donju Bočinju, prije rata većinski srpsko selo kod Maglaja blizu granice sa srpskim entitetom. Nakon niza incidenata s nekolicinom Srba povratnika i snažnog pritiska Zapada doseljeni strani i domaći mudžahedini raseljeni su iz Bočinje i uz financijsku pomoć vlasti preseljeni u mjesta odakle su potjecale njihove supruge. Nakon 11. rujna BiH im, pod snažnim pritiskom Zapada, nekoliko pita oduzima državljanstvo i isporučuje drugim državama.
Opisujući nevoljkost lokalnih policijskih i sudskih vlasti da do kraja raspletu bilo koje od kriminalnih ili terorističkih djela koja su počinili strani islamski borci, Hećimović sugerira da upravo oni stoje iza niza terorističkih napada na crkve, ubojstava Hrvata povratnika i hrvatskih policajaca u Travniku i drugim mjestima srednje Bosne.
Nedovršene istrage
Nijedna istraga nije dovršena, počinitelji su ostali nepoznati, ali u nizu zločina, od miniranja crkava do ubojstva federalnog doministra policije Joze Leutara 1999. godine u Sarajevu, Hećimović prepoznaje isti rukopis. Srednja Bosna nije slučajno izabrana, desetomjesečni hrvatsko-bošnjački sukob, koji je trajao od travnja 1993. do veljače 1994., okončan je fizičkom podjelom devet od 11 općina i raseljavanjem oko 80 tisuća Hrvata i Bošnjaka. Povratak Hrvata u srednju Bosnu bio je ključan za poslijeratnu izgradnju mira i buduće BiH, a krvavi napadi su uslijedili nakon što je prvi val povratka već bio počeo. Niz nerasvijetljenih zločina Hećimović stavlja u kontekst ideologije stranih islamskih boraca i njihovih mladih sljedbenika: borba protiv drugog i drugačijeg, bio to kršćanin ili musliman, Hrvat, Srbin ili onaj Bošnjak koji odbija njihovu verziju islama, koja isključuje mogućnost opstanka dosad poznate multietničke BiH. Zato su "Garibi" napisani prije svega kao upozorenje na iznimnu opasnost takvog djelovanja, koje nosi puno teže posljedice od bilo kojeg pojedinačnog terorističkog akta. Očita je destruktivnost takve ideologije po višenacionalno i višereligijsko društvo Bosne i Hercegovine, zaključuje Hećimović te poziva na javno suočavanje s tom ideologijom radikalnog islama kao jedini način ozdravljenja duboko podijeljenog društva.
Snježana Pavić
Njihova stvarna misija bila je da unutar samog bosanskog, muslimanskog društva pronađu sljedbenike i stvore organizaciju koja će naslijediti njihove ideje, ističe Esad Hećimović u novoobjavljenoj knjizi "Garibi". Bosnu i Hercegovinu tako su uključili u mrežu svojih uporišta kakve imaju po cijelom svijetu, od Amerike, preko europskih zemalja, do ostatka svijeta. Okončanjem rata u BiH nije okončan i ovaj sukob, nego je, naprotiv, rat u BiH postao najava jednog šireg sukoba, upozorava Hećimović, novinar sarajevskog tjednika Dani i sigurno najveći poznavatelj djelovanja mudžahedina u BiH. Njihovi protivnici nisu samo pripadnici drugih vjera nego i sami Bošnjaci muslimani ako ne prihvaćaju njihov isključiv koncept vjere. Jer za njih su nevjernici svi oni koji ne prihvaćaju njihova uvjerenja, bili kršćani ili muslimani. Hećimović je njihovo djelovanje pratio izbliza, živeći u Zenici, jednom od ratnih uporišta mudžahedina, još u ratu objavljujući upozoravajuće tekstove o pogubnom misionarskom i kriminalnom djelovanju stranih ratnika.
Put preko Hrvatske
Garibi, stranci, počeli su dolaziti u BiH već na početku izbijanja sukoba, a nekoliko ih je stotina ostalo u zemlji i nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma 1995. unatoč snažnom pritisku SAD-a na vlast u Sarajevu. Knjiga sistematizira gotovo sve javnosti dosad poznate podatke o djelovanju mudžahedina u BiH od početka rata do danas, uz opsežno citiranje niza obavještajnih, policijskih i sudskih dokumenata, ocrtavajući ulogu bosanskih uvoznih ratnika u ratnim zločinima, sprečavanju povratka Hrvata u Srednju Bosnu i stvaranju svjetske mreže radikalnog islama, koja se nakon napada na New York 11. rujna 2001. u zapadnim medijima uobičajeno naziva al-Qa'idom.
Mudžahedini su došli u BiH u dva velika vala - najprije se u ljeto i jesen 1992. u BiH preko Hrvatske prebacuju grupe arapskih boraca iz Afganistana i Pakistana, a u drugi val kreće na proljeće 1994., kada su nakon okončanja hrvatsko-bošnjačkog sukoba ponovo otvoreni putevi. Osama bin Laden je u svojem prvom televizijskom intervjuu, koji je dao CNN-u 1997., rekao da je njihov odlazak u Bosnu, Čečeniju Tadžikistan i druge zemlje bilo izvršenje njihove dužnosti jer oni vjeruju da su te zemlje dio islamskog svijeta pa su muslimani dužni bortiti se protiv agresije na njih. Njihov dolazak nije dugo ostao tajan: već u studenome 1992. objavljeno je da je 50 pripadnika libanonskog Hezbolaha došlo u BiH, a u rujnu 1992., kada su hrvatske vlasti na zahtjev SAD-a zaustavile iransku isporuku 4000 pušaka i milijun metaka, u zrakoplovu su zatekli 40 pripadnika Iranske revolucionarne garde.
Tko je pozvao mudžahedine?
Drugi val dolaska stranih islamskih ratnika također je išao preko Hrvatske: nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma, kojim je okončan sukob Hrvata i Bošnjaka, Amerikanci su zažmirili na dogovor Hrvatske, BiH i Irana prema kojem je Iran Bosni i Hercegovini isporučio veliku količinu oružja, a Hrvatska zadržala svoj postotak. Los Angeles Times je objavio da je glavni zagovornik tog dogovora u Hrvatskoj bio ministar obrane Gojko Šušak jer je u tome vidio mogućnost da Hrvati od Irana dobiju dalekometno, strateško oružje, koje bi Hrvatsku pretvorilo u regionalnu vojnu silu. Ministar vanjskih poslova Mate Granić smatrao je to lošom idejom, no američki veleposlanik Peter Galbraith je, usprkos Granićevu upozorenju, predsjedniku Tuđmanu prenio poruku State Departmenta: nema instrukcija. Amerika je zažmirila na jedno oko i BiH je, usprkos UN-ovu embargu na oružje, dobila sredstva za završne vojne operacije koje će uslijediti 1995., uoči američkog trijumfalnog dovršetka rata mirovnim sporazumom iz Daytona. Ali, nije se radilo samo o isporukama oružja nego i o otvaranju granica za prolazak islamskih dragovoljaca i humanitaraca koji su došli u dotad blokiran dio Bosne pod kontrolom Armije BiH.
Bošnjački dužnosnici, političari i policajci često su optuživali Hrvatsku da je odgovorna što su ti ljudi došli u BiH, piše Hećimović i citira Aliju Izetbegovića, koji je na svojoj zadnjoj konferenciji za novinare u svojstvu predsjednika SDA, nakon što se već povukao iz Predsjedništva BiH, rekao: "Nismo mi zvali mudžahedine, vrata Bosne i Hercegovine otvorili su im Hrvati". Izetbegović je tada poručio da bi Hrvati, a ne Bošnjaci, trebali objasniti što ih je motiviralo da puste mudžahedine u BiH.
U jesen 1992. politički je vrh bosanskih Muslimana vodio raspravu o tome treba li prihvatiti ili ne ponude o upućivanju većeg broja islamskih dobrovoljaca u Bosnu, ali je prevladalo mišljenje da BiH ima dovoljno boraca, ali ne i oružja i novca za rat.
Tko su pravi vjernici?
No, kada su oni ipak došli, službeno su ustrojeni u odred "El Mudžahedin" u sastavu Sedme muslimanske brigade u sklopu Trećeg korpusa Armije BiH. Sedma muslimanska brigada formirana je u jesen 1992., a odred "El Mudžahedin" 13. kolovoza 1993. Treći korpus, sa sjedištem u Zenici, obuhvaćao je široki prostor nacionalno mješovite Srednje Bosne, u kojem će najžešće buknuti hrvatsko-bošnjački sukob. Dok su haaške optužnice protiv masakra nad Bošnjacima Ahmića podignute još 1995., Haag do 2001. nije istraživao zločine koje su počinili mudžahedini. Tek je 11. rujna bio snažan poticaj međunarodnom sudu da istraži i ove zločine, od onih u selima oko Travnika 1993. do masakra na Vozući kod Ozrena u završnim ratnim operacijama 1995. Za zločine mudžahedina u Haagu su optuženi prvi čovjek Armije BiH Rasim Delić te zapovjednici Trećeg korpusa Mehmed Alagić, Enver Hadžihasanović i Amir Kubura. Od niza neprocesuiranih ratnih zločina koje su počinili mudžahedini, pred sudom u Sarajevu osuđen je samo jedan Iračanin, i to ne direktni počinitelj.
No, vojne aktivnosti samo su bile paravan za mnogo važniju djelatnost stranih boraca, širenje "pravog islama". Abdel Aziz Riđobradi, prvi vođa mudžahedina u BiH, rekao je da oni u Bosni imaju dvije dužnosti: prva je džihad, a druga podučavanje pravog islama. Islam kakav se stoljećima prakticira u BiH za njih je iskrivljen, bosanski muslimani za njih nisu pravi vjernici i njihov je zadatak podučiti ih pravoj vjeri. Strani islamski misionari su već 1993. počeli veliku borbu za utjecaj na vjerske službenike i vjernike u Bosni, nastojeći promijeniti dotadašnje shvaćanje islama. Službena Islamska zajednica BiH je dobila opoziciju, i u vlastitim redovima. Dolazi do sukoba između tradicionalnog bosanskog islama i "uvoznog islama", koji se većinom odvija izvan očiju javnosti, osim u rijetkim incidentnim situacijama.
Knjiga "Garibi" opisuje višeznačan, proturječan i kolebljiv odnos bošnjačkog političkog vrha prema uvezenim mudžahedinima. Vodeća bošnjačka Stranka demokratske akcije nikada nije u islamskom svijetu bila shvaćena kao islamska stranka, SDA je bila prije svega nacionalna politička stranka jednog muslimanskog naroda, ali Izetbegović je istodobno uživao veliko poštovanje islamskih krugova zbog svoje političke uloge, pa je s vremenom stekao status i neformalnog islamskog vođe. Njegov cilj jest bila "islamizacija muslimanskog naroda", piše Hećimović, ali njegovo shvaćanje islama razlikovalo se od shvaćanja kakva su širili novi islamski misionari koji su početkom devedesetih dolazili u BiH.
Dogovor s Izetbegovićem
I drugi ugledni muslimani su im se javno suprotstavili, poput Džemaludina Latića koji je zajedno s Izetbegovićem 1983. osuđen u montiranom sarajevskom procesu protiv skupine Mladih muslimana.
Latić je rekao da je takav "islam" toliko neatraktivan da je idealno sredstvo neprijateljima islama koji zbog takvih sve muslimane optužuju za zaostalost i fanatizam.
Citirajući Izetbegovićeve izjave protiv stranih mudžahedina u kojima traži suprotstavljanje svima koji u BiH žele nametnuti novo, Bosni suprotno i isključivo shvaćanje islama, Esad Hećimović opisuje kako su mudžahedini i nakon 1995. ostali u BiH, zahvaljujući dogovoru s Alijom Izetbegovićem. Iako pod snažnim pritiskom Sjedinjenih Država, koje su inzistirale na tome da svi strani borci napuste zemlju kako ne bi ugrožavali zapadne mirovne snage raspoređene nakon Daytona u BiH, Izetbegović je dopustio mudžahedinima da ostanu i nakon što je njihova vojna jedinica rasformirana. Ostali su većinom oni koji su se oženili Bosankama, najprije naseljeni u Donju Bočinju, prije rata većinski srpsko selo kod Maglaja blizu granice sa srpskim entitetom. Nakon niza incidenata s nekolicinom Srba povratnika i snažnog pritiska Zapada doseljeni strani i domaći mudžahedini raseljeni su iz Bočinje i uz financijsku pomoć vlasti preseljeni u mjesta odakle su potjecale njihove supruge. Nakon 11. rujna BiH im, pod snažnim pritiskom Zapada, nekoliko pita oduzima državljanstvo i isporučuje drugim državama.
Opisujući nevoljkost lokalnih policijskih i sudskih vlasti da do kraja raspletu bilo koje od kriminalnih ili terorističkih djela koja su počinili strani islamski borci, Hećimović sugerira da upravo oni stoje iza niza terorističkih napada na crkve, ubojstava Hrvata povratnika i hrvatskih policajaca u Travniku i drugim mjestima srednje Bosne.
Nedovršene istrage
 |
|
Nijedna istraga nije dovršena, počinitelji su ostali nepoznati, ali u nizu zločina, od miniranja crkava do ubojstva federalnog doministra policije Joze Leutara 1999. godine u Sarajevu, Hećimović prepoznaje isti rukopis. Srednja Bosna nije slučajno izabrana, desetomjesečni hrvatsko-bošnjački sukob, koji je trajao od travnja 1993. do veljače 1994., okončan je fizičkom podjelom devet od 11 općina i raseljavanjem oko 80 tisuća Hrvata i Bošnjaka. Povratak Hrvata u srednju Bosnu bio je ključan za poslijeratnu izgradnju mira i buduće BiH, a krvavi napadi su uslijedili nakon što je prvi val povratka već bio počeo. Niz nerasvijetljenih zločina Hećimović stavlja u kontekst ideologije stranih islamskih boraca i njihovih mladih sljedbenika: borba protiv drugog i drugačijeg, bio to kršćanin ili musliman, Hrvat, Srbin ili onaj Bošnjak koji odbija njihovu verziju islama, koja isključuje mogućnost opstanka dosad poznate multietničke BiH. Zato su "Garibi" napisani prije svega kao upozorenje na iznimnu opasnost takvog djelovanja, koje nosi puno teže posljedice od bilo kojeg pojedinačnog terorističkog akta. Očita je destruktivnost takve ideologije po višenacionalno i višereligijsko društvo Bosne i Hercegovine, zaključuje Hećimović te poziva na javno suočavanje s tom ideologijom radikalnog islama kao jedini način ozdravljenja duboko podijeljenog društva.
Snježana Pavić