U proljeće 1961. godine pred zagrebačkim kinom Lika u Ilici 10 (danas Plesni centar u izgradnji) povijao se dugački red u kojem se čekalo na karte za novu domaću komediju "Zajednički stan". Publika je znala da je u pitanju film koji treba vidjeti i nisu je osobito zanimale kritike u novinama što su se podrugivale humoru Dragutina Dobričanina (kasnije ga generacije pamte kao Vasu S. Tajčića u originalnom "Pozorištu u kući"). Već je kazališna predstava bila fenomen koji se nije moglo ignorirati, burleska o ljudima koja se useljavaju u nedovršenu zgradu, jer ne vjeruju jedni drugima da imaju legitimno rješenje za stan. A kada je po njoj snimljen film - u rekordnom roku i - za to razdoblje - s nevjerojatno niskim budžetom, nastala je histerija. Jer, gegovi su u filmu možda bili banalni, no situacije kojima se film bavio - nestašica stanova i nizak društveni standard - bile su neugodno aktualne. U dijalozima se nesmetano spominjalo boga i svece, govorilo se jezikom ulice koji se nije moglo čuti u tadašnjem jugoslavenskom filmu, a kada se sve popularniji beogradski komičar Miodrag Petrović Čkalja u ulozi vječnog studenta Pepija zaderao: "Silans!", u kinu se više ništa nije čulo zbog opće provale smijeha.
Najviše oduševljenja izazivala je scena u kojoj uzorni student medicine Miša (glumio ga je Mića Tatić, nedugo zatim domaćin krasne dječje serije Dušana Radovića "Na slovo na slovo") liježe u improviziranu postelju usred zgrade koja nema ni krova, a gotovan Pepi skida se u pidžamu i ugura se kraj njega. Miša je isprva konsterniran, no kad shvati da Pepi ne odustaje, počinje se namještati kako zna i umije, a njihovo gurkanje povremeno naliči pozama ljubavnika u seksualnom činu. Da je netko iz publike povikao "Pederi!", vjerojatno ne bi pogriješio.
Spomenuta scena smiješna je, jer računa na gledatelja kojem je prizor dvojice muškaraca u krevetu prihvatljiv jedino u komediji, ali je pritom i pomalo subverzivna: u tadašnjoj jugoslavenskoj kinematografiji i samo spominjanje homoseksualnosti bilo je nepojmljivo. Film "Zajednički stan" nastao je mimo uhodanog kinematografskog sustava pa je mogao koristiti malo drugačiju vrstu humora, no u društvu koje je još prije desetak godina osuđivalo svoje građane homoseksualnih sklonosti na kazne zatvora u trajanju od dvije do šest godina čak i vrlo benigne gay aluzije bile su poprilična drskost.
Zapravo, jedini takav sličan primjer - da se u nekoj sceni zateknu dvije osobe istoga spola u krevetu - nalazimo u filmu "Pukotina raja", koji je 1959. režirao Vladimir Pogačić u produkciji zagrebačkog Jadran filma. Iako nije imala uspjeha u kinima, suvremena urbana drama snimljena po romanu Milana Tuturova obilovala je provokativnim motivima, od prizora bračnog silovanja do spominjanja činjenice kako je pobačaj jedini način da mlade socijalističke obitelji zadrže kakve-takve pristojne životne uvjete. Junakinju koja se žrtvuje za muža i zapušta vlastitu karijeru glumila je Ljubica Jović, a njezinu prijateljicu - kojoj se ona jedino može povjeriti - Tatjana Beljakova. Nakon jedne svađe sa suprugom, Jovićka dolazi prespavati Beljakovoj, i prije nego što usnu dvije se žene nježno pomiluju. Najava lezbijskog odnosa? Ne baš, no gledatelji su zasigurno bili pomalo naelektrizirani prizorom koji u tadašnjoj jugoslavenskoj kinematografiji nije baš bio uobičajen.
Zapravo, homoseksualnost za jugoslavenske filmaše nije postojala sve do liberalizacije društva u drugoj polovici šezdesetih i pojave crnog vala. Manifestno okrenut naličju socijalističke stvarnosti, crni val izabrao je za protagoniste deklasirane tipove, od pijanaca i prostitutki do ideoloških otpadnika i ljudi "problematičnog" seksualnog opredjeljenja. U "Buđenju pacova" (1967.) bivši "ibeovac" Velimir Bamberg (Slobodan Perović) lista knjigu "Mađarska revolucija" Georgea Mikesa, nađenu na stoliću pokraj kauča na kojem spava njegov podstanar student (Milan Jelić), sve dok u njoj ne otkrije dvije fotografije: na njima su student i Bambergov obiteljski prijatelj Milorad (Mića Tomić) u vrlo intimnim pozama. Pedanti bi ustvrdili da film nije politički korektan prema gay populaciji, jer u završnici Bamberg nazove Milorada "pederčinom", međutim nije za podcjenjivanje činjenica da je jugoslavenski film napokon priznao da homoseksualci postoje. S njom ne treba osobito vezati opus redatelja "Pacova" Živojina Pavlovića, ali su scenaristi Gordan Mihić i Ljubiša Kozomara itekako važni kada su u pitanju gay likovi i situacije. U "Vranama" (1969.), filmu koji su sami i režirali i s njime pozvani u prateći program Cannesa, postoji izravna scena homoseksualnog snubljenja, dotad nezamisliva u domaćem filmu, a o "pederima" se neprekidno razglaba i u "Bubašinteru" (1971.), koji je realizirao njihov prijatelj Milan Jelić, tumač biseksualnih likova u "Buđenju pacova" i "Vranama". Junak "Bubašintera" povučeni je mladić (debitant Dragan Radulović), koji očito ima problema s potencijom, što izluđuje njegovu tetu (Gizela Vuković): njezin je brak propao zato što se udala za homoseksualca i sada je u panici da joj nećak ne pokaže slične sklonosti. "Bubašinter" tragikomično pokazuje kako očekivanja sredine mogu sputati pojedinca te da je različitost u takvom društvu upravo pogubna osobina. Za razliku od Mihića, pokojni je Kozomara imao biseksualne sklonosti i znao je s kakvim se predrasudama suočavaju junaci "Bubašintera".
Krajem šezdesetih godina jugoslavenska je kinematografija bila jedna od najradikalnijih u Europi, a bavljenje homoseksualizmom vrlo je često predstavljalo provjereno sredstvo provociranja. Krsto Papić imao je problema na pulskom festivalu 1970. godine, jer su neki članovi žirija smatrali da njegov film "Lisice" (1969.) relativizira komunističku vlast prizorom u kojem narod zdušno prihvaća pad moćnog mjesnog političara, a još ga je donedavno nosio na rukama. Običnog je gledatelja puno više provocirala scena u kojoj se djevojke, prije nego što će nevjestu Višnju (Jagoda Kaloper) povjeriti njezinu suprugu, prepuštaju erotskim igrama u budućem bračnom krevetu. Sociolog bi to opisao kao latentno homoseksualnu situaciju djevojaka u ruralnim sredinama koje si na taj način daju oduška, jer se još ne mogu privinuti uz muškarca, te dodao da se slične situacije događaju među muškarcima u vojsci, pa i u zatvoru, gdje se netko preobuče u ženu kako bi izazivao provalu spolnosti. Ipak, scena u "Lisicama" je zanimljiva, jer je nesvakodnevna i svjedoči o razdoblju kada se nastojalo smišljati situacije koje u životu zasigurno postoje, ali ih film još nije zabilježio.
Recimo, hvaljeni prvijenac Miše Radivojevića "Bube u glavi" (1970.) bavio se mladićem koji je sumnjičav prema svemu što mu društvo nudi, a kada završi na psihijatriji, ispostavi se da je njegov stres posljedica toga što ga je silovao neki muškarac. Radivojević je scenu kakvu tada nije bilo moguće naći u svjetskoj kinematografiji uprizorio u flash backu, prilično izravno, ali s modificiranim zvukom, i vjerojatno je dvije godine kasnije s ljubomorom gledao "Oslobađanje" Johna Boormana koje je zbog vrlo slične scene proglašeno najradikalnijim filmom toga razdoblja.
U slovensko-hrvatskoj koprodukciji "Maškarada" (1970.) Boštjan Hladnik snimio je scenu u kojoj maloljetni sin glavne junakinje (Vida Jerman) onanira na mamina ljubavnika (Igor Galo), no nju mu je cenzura izbacila iz završne verzije (osamdesetih godina, kada se "Maškarada" iznova našla u kinima, scena je vraćena u film). Dušan Makavejev u svojoj je prvoj međunarodnoj produkciji "W. R. - misterije organizma" (1971.) doveo pred kamere poznatog newyorškog transvestita Jackiea Curtisa, prijatelja Andyja Warhola, a Lazar Stojanović, velika nada studija režije na beogradskoj filmskoj akademiji, u svom je diplomskom radu "Plastični Isus" (1971.) - zbog kojeg je kasnije završio u zatvoru - poručio preko svoga glavnog glumca i kolege Tomislava Gotovca: "Prava je stvar snimati pedere!"
Sjednica komunističkog vrha u Karađorđevu dokinula je ne samo iluzije o osamostaljenju jugoslavenskih republika, nego i procvat i međunarodni proboj kinematografiji. U "olovnim godinama" koje su uslijedile sedamdesetih bavljenje homoseksualnošću opet je postalo nepopularno: u ekranizaciji romana Meše Selimovića "Derviš i smrt" nije ni spomenuta situacija u kojoj homoseksualni lobi nudi junaku pomoć u rješavanju njegovih problema. Gay motivi opet dobivaju pravo građanstva zahvaljujući Lordanu Zafranoviću, koji je u "Okupaciji u 26 slika" (1978.) prigodni politički sadržaj nakrcao provokativnom erotikom i nasiljem: samo je jedan lik u filmu homoseksualan, no broj latentno homoseksualnih situacija puno je veći. Nimalo slučajno, jer su njegovi uzori talijanski filmovi toga razdoblja - od "Vrta Finzi-Continija" i "Dvadesetog stoljeća" do "Sumraka bogova" i "Salo: 120 dana Sodome" - u kojima je tema homoseksualizma koji put bila glavni sastojak, a koji put začin bez kojega se ne može. Uostalom, u prikazivanju dekadencije građanskog društva, sve je bilo dopušteno, pogotovo ako bi se to poklopilo s osobnim sklonostima autora (Pasolini, Visconti).
Za razliku od filmaša u čije se opuse ugledao, Zafranovića - uzgred, jedinoga hrvatskog filmskog erotomana - uglavnom su zanimale žene, i to isključivo u heteroseksualnim odnosima. Oko muškog homoseksualizma obigravao je kao mačak oko vruće kaše (mačevanje polugolih Frane Lasića i Milana Štrljića u "Okupaciji"), a najdalje je otišao u sceni u filmu "Aloa - praznik kurvi", u kojoj Stevo Žigon obgrli podjednako polunagog Ranka Zidarića. Bizarno što se poslije ispostavi da su njih dvojica otac i sin, ali ne i neobično: Zafranovića incest puno više opsjeda negoli homoseksualnost.
Nakon Titove smrti, u svibnju 1980., i u kinematografiji se zamjećuje nova liberalizacija. Najradikalniji joj je vjesnik bio film "Dečko koji obećava" (1981.), priča o momku građansko- komunističkog pedigrea (Aleksandar Berček), kojeg lupe veslom po glavi i on poželi uživati neograničenu slobodu. Nekako slično kao i u "Plastičnom Isusu", poimanje apsolutne slobode u bliskoj je vezi s pohvalom homoseksualnosti. U ključnoj sceni filma Berček i Dušan Kojić Koja iz kultne grupe Šarlo Akrobata pjevaju usred prepunog beogradskog Studentskog kulturnog centra kako im je dosta djevojaka i kako se žele prepustiti jedan drugome. Film je bio svojevrstan manifest novog vala, kako glazbenog, tako i likovnog, no iako je redatelju Miši Radivojeviću povratio dotad poljuljanu reputaciju, dominantna autorska ličnost "Dečka koji obećava" bio je koscenarist Nebojša Pajkić, koji je doveo pred kamere gomilu svojih znanaca, od konceptualnog umjetnika Koste Bunuševca do rockera Srđana Šapera i Vlade Divljana. Zvuči nevjerojatno, no ime dečka koji obećava je Slobodan Milošević, i to puno prije kosovskih govora čovjeka koji se isto tako zvao, a čiji je sljedbenik postao Berček.
Zamah liberalizacije iskoristile su i srpske komedije, koje su se - sudeći po prikazivanju socijalističke depresije u serijalu "Laf u srcu" (1983.) - vratile na pozicije "Zajedničkog stana". Zoran Čalić proslavio se jednim drugim serijalom, "Ludim godinama" (1978.), a novu franšizu započeo je komedijom "Ćao, inspektore!" (1985.), čiji je radni naslov bio "Operacija vazelin". U njoj Bata Živojinović glumi lokalnog policajca Bokija (radi u okrugu Lepenskog Vira) kojeg pretpostavljeni natjeraju da se ubaci u bandu homoseksualaca: što je toj bandi namjera nikad ne doznajemo, jer na izravno Bokijevo pitanje njegov mu šef odgovara: "Nije važno". "Ćao, inspektore!" ponire u najvulgarnije stereotipe sprdanja homoseksualcima, a nije puno suptilniji ni "Špijun na štiklama" (1986.) u kojem Milan Jelić kao da je zaboravio da je nekad režirao "Bubašintera". Ovaj put je u pitanju komedija presvlačenja, beskrajno traljava srpska inačica hollywoodskog klasika "Neki to vole vruće", ali današnjeg bi gledatelja jedino mogla nasmijati scena u kojoj Boris Dvornik zaljubljeno lupa na vrata stana tajnice koja mu se sviđa, i ne sluteći da je to preodjeveni muškarac (Milan Gutović), koji se upravo kupa i nije mu pri ruci njegov pribor za maškare.
Na neusporedivo većem nivou napravljena je "Lepota poroka" (1986.), film pokojnog Živka Nikolića u kojem Mira Furlan glumi seljanku na privremenom radu u ulcinjskom nudističkom kampu. Za tradicionalista film posjeduje prilično liberalan svjetonazor: iako joj se suprug ubije nakon što shvati da mu je žena iskusila čari seksa u troje (kako heteroseksualnog, tako i homoseksualnog) i da više ne želi voditi ljubav pokrivena lica i gotovo potpuno odjevena, junakinja "Lepote poroka" prošla je putem oslobađanja čula i za nju više ništa neće biti isto. U filmu ima feminiziranih muškaraca (Boro Stjepanović) i muškobanjastih žena (Mira Banjac), no redatelj im se ne izruguje kao što je to slučaj u drugim srpskim komedijama toga razdoblja.
Podcijenjen u vrijeme premijere, film Miroslava Lekića "Dogodilo se na današnji dan" (1987.) mozaična je priča o sazrijevanju mladeži 1963. godine i načičkana obiljem tadašnjih filmskih žurnala. Lekić je kasnije režirao veliki hit "Nož" po romanu Vuka Draškovića, no ovo mu je do danas najozbiljnije ostvarenje.
Odličan scenarij Deane Leskovar, među ostalim, bavi se i sve naglašenijom homoseksualnošću brata jedne od junakinja filma, koju tumači još mlada Olja Bećković, danas poznata srpska televizijska novinarka i komentatorica. Kako joj objašnjava Žarko Laušević, njezin brat Uski možda je samo u privremenoj fazi, a možda je to i nešto trajno. Ako je potonje slučaj, pomoći nema. Od svih filmova iz osamdesetih, "Dogodilo se na današnji dan" najbolje je sažeo situaciju ljudi takve spolne orijentacije.
Raspadom Jugoslavije dogodilo se nešto neočekivano. Srpska kinematografija, koja je dotad često bavila problemom homoseksualnosti, odjednom je to prestala (iznimka je sjajno "Dupe od mramora" Želimira Žilnika, krcato alternativcima kojima se fućka za rat na Balkanu), a hrvatska - dotad vrlo ćudoredna u tom pogledu - odjednom je to počela. Kao da je zahvaljujući državnoj samostalnosti stekla novu samosvijest. Lukas Nola u svom je zanimljivom prvijencu "Svaki put kad se rastajemo" (1994.), snimljenom u televizijskoj produkciji, predstavio prvi lezbijski par u hrvatskoj kinematografiji, koji igraju Ksenija Pajić i Nina Violić. Zašto lezbijke u priči koja se odigrava u pozadini rata? Zato što je trebalo malu junakinju filma, izbjeglicu iz ratne zone, suočiti sa svijetom koji je potpuno drukčiji od onoga koji je dotad upoznala i koji se za rat baš i ne zanima. Po priznanju Ksenije Pajić, uprizoriti gay vezu bila je poprilično delikatna stvar za redatelja i glumice, pa su se scene - iako solidno odigrane - doimale pomalo ukočeno. Lezbijskih motiva ima i u kasnijem Nolinu filmu "Rusko meso" (1997.), što nije ni čudno, budući da se radnja odigrava u javnoj kući, ali kolikogod ključni za zbivanja - završni obračun izbije zato što je vlasnik bordela (Ivo Gregurević) usmrtio ljubavnicu (Dijana Bolanča) jedne od svojih "djelatnica" (Ksenija Marinković) - oni zauzimaju malo mjesta u scenama koje su ušle u film. Prava je senzacija stigla od neprofesionalnog redatelja Zvonimira Maycuga, čija je "Kalvarija" (1996.) prvi hrvatski film s muškim ljubavnim parom u središtu radnje. Maycug je inače ponajbolji primjer da alternativna, nezavisna produkcija sama po sebi stimulira bavljenje sadržajima kojih se službena kinematografija stidi. Filmaš, koji je krajem osamdesetih skandalizirao pornićem "Oaza", procijenio je da bi jednak odjek mogao postići ako za protagoniste uzme homoseksualce. Nije mu baš računica bila ispravna, jer nije pronašao distributera pa film gotovo nitko nije vidio, no sudeći po zanimanju koje za njega upravo vlada, do kraja godine zasigurno će biti dostupan širokoj javnosti na DVD-u.
Gledatelje koji ime Jakova Sedlara povezuju s hadezeovskim agitprop slikopisom "Četverored" i prigodnim dokumentarcima o Franji Tuđmanu i Anti Đapiću, treba upozoriti da je to redatelj koji je početkom osamdesetih postavio prvu zagrebačku gay predstavu, "Bent" Martina Shermana, a u "Agoniji" (1978.), adaptaciji Krležina komada "U agoniji", dokazao je da ga zanimaju sve vrste seksualnosti. Iako je inače nema u drami, on je uprizorio scenu ljubakanja razodjevenih junakinja, Izabele Georgijevne i Madeleine Petrovne, i izazvao popriličnu sablazan na pulskom festivalu. Nives Ivanković i Zoja Odak hrabro su iznijele scenu, a u Sedlarovu obranu treba reći da se klasici danas u kazalištu i puno radikalnije prekrajaju. Sedlar je poslije režirao "Sjećanje na Georgiju" (2002.), po kazališnom predlošku Nina Škrabe, čiji su protagonisti, bar nam se tako u početku čini, transvestit homoseksualac i časna sestra. S ta dva filma Sedlar se nametnuo kao redatelj koji se ponajviše zanima za gay teme u suvremenom hrvatskom filmu, dakako, sve dok ga s tog trona nije smijenio Dalibor Matanić.
Jednako kao i "Agonija" i "Sjećanje na Georgiju", Matanićeve "Fine mrtve djevojke" (2002.) nastale su bez podrške fonda Ministarstva kulture, u privatnoj produkciji Alka filma Joze Patljaka. Neprijeporan uspjeh "Finih mrtvih djevojaka" izazvao je poplavu gay filmova u regiji: u Srbiji je najprije snimljena lezbijska melodrama "Diši duboko" (2004.), o studentici koja prvi put započinje takvu vrstu odnosa, dok je Admed Imamović režirao je vrlo dobar film "Go West" (2005.), s Tarikom Filipovićem i Mariom Drmaćem u ulogama ljubavnog para koji mora preživjeti u bosanskom ratnom kaosu.
Matanićev film razlikuje se od spomenutih, jer je izrazito socijalno kritičan, ističući homofobičnost kao predrasudu koju je danas sramota podržavati. Na istom je tragu i njegov kasniji televizijski film "Volim te" (2005.), priča o mondenom heteroseksualcu koji pogrešnom transfuzijom dobije AIDS i nađe se u situaciji u kojoj su i mnogi homoseksualci. Zahvaljujući filmovima Matanića, Sedlara i Nole, moglo bi se pomisliti da je Hrvatska u prvom krugu kinematografija kojima se ne može predbaciti homofobija. Procjenu, međutim, donekle mijenja epski spektakl Antuna Vrdoljaka "Duga mračna noć".
Jedan od protagonista toga filma je njemački časnik Ressler (Vili Matula), kojem nije nikakav problem narediti pokolj seljaka, među kojima je puno žena i djece, i to tako što se žrtve okruži sijenom i zatim zapali. Naredbu provodi njegov proteže Jozef Schmidt (Alen Liverić), koji se Ressleru očito fizički sviđa, ali ga to ne priječi da momka još jednom uvali u nevolje tako da ga natjera da izda svoju obitelj, simpatizere partizana.
Oba su lika krajnje negativna, no u pitanju je dvostruka negacija - likovi su moralno neprihvatljivi likovi, a pritom i seksualno nastrani. Može se prigovoriti da nešto slično ima i u Viscontijevu "Sumraku bogova", no ta usporedba nije održiva (uostalom, Vrdoljaku je homoseksualizam odvratan, a Viscontiju baš i ne): u potonjem filmu Helmut Berger tumači lik veći od života, a preobrazba junaka ambivalentne seksualnosti u nacista svojevrsno je prokazivanje povijesti kao demona. U "Dugoj mračnoj noći" u pitanju su dva pikzibnera, koji svojim habitusom dokazuju da su nacizam i homoseksualizam sami po sebi nešto demonsko. Nesumnjivo, na djelu je svjetonazor iz ropotarnice: zaboga, pa još 1980. Ljubiša Ristić subverzivno se sprdao s feminiziranim nacistom u "Ludoj kući" (na scenariju je surađivao i Lazar Stojanović), sugerirajući da se u "ilegalnom" Zagrebu odigravao pravi vodvilj. Da je Vrdoljakov film nastao u Americi ili zapadnoj Europi, gay udruge bojkotirale bi snimanje. Kako to u nas još očito nije moguće, najpametnije je zaboraviti da smo - makar i nakratko - uopće ušli u "dugu mračnu noć".
Nenad Polimac
Najviše oduševljenja izazivala je scena u kojoj uzorni student medicine Miša (glumio ga je Mića Tatić, nedugo zatim domaćin krasne dječje serije Dušana Radovića "Na slovo na slovo") liježe u improviziranu postelju usred zgrade koja nema ni krova, a gotovan Pepi skida se u pidžamu i ugura se kraj njega. Miša je isprva konsterniran, no kad shvati da Pepi ne odustaje, počinje se namještati kako zna i umije, a njihovo gurkanje povremeno naliči pozama ljubavnika u seksualnom činu. Da je netko iz publike povikao "Pederi!", vjerojatno ne bi pogriješio.
| Miša je isprva konsterniran, no kad shvati da Pepi ne odustaje, počinje se namještati kako zna i umije, a njihovo gurkanje povremeno naliči pozama ljubavnika u seksualnom činu. Da je netko iz publike povikao "Pederi!", vjerojatno ne bi pogriješio. |
Zapravo, jedini takav sličan primjer - da se u nekoj sceni zateknu dvije osobe istoga spola u krevetu - nalazimo u filmu "Pukotina raja", koji je 1959. režirao Vladimir Pogačić u produkciji zagrebačkog Jadran filma. Iako nije imala uspjeha u kinima, suvremena urbana drama snimljena po romanu Milana Tuturova obilovala je provokativnim motivima, od prizora bračnog silovanja do spominjanja činjenice kako je pobačaj jedini način da mlade socijalističke obitelji zadrže kakve-takve pristojne životne uvjete. Junakinju koja se žrtvuje za muža i zapušta vlastitu karijeru glumila je Ljubica Jović, a njezinu prijateljicu - kojoj se ona jedino može povjeriti - Tatjana Beljakova. Nakon jedne svađe sa suprugom, Jovićka dolazi prespavati Beljakovoj, i prije nego što usnu dvije se žene nježno pomiluju. Najava lezbijskog odnosa? Ne baš, no gledatelji su zasigurno bili pomalo naelektrizirani prizorom koji u tadašnjoj jugoslavenskoj kinematografiji nije baš bio uobičajen.
Zapravo, homoseksualnost za jugoslavenske filmaše nije postojala sve do liberalizacije društva u drugoj polovici šezdesetih i pojave crnog vala. Manifestno okrenut naličju socijalističke stvarnosti, crni val izabrao je za protagoniste deklasirane tipove, od pijanaca i prostitutki do ideoloških otpadnika i ljudi "problematičnog" seksualnog opredjeljenja. U "Buđenju pacova" (1967.) bivši "ibeovac" Velimir Bamberg (Slobodan Perović) lista knjigu "Mađarska revolucija" Georgea Mikesa, nađenu na stoliću pokraj kauča na kojem spava njegov podstanar student (Milan Jelić), sve dok u njoj ne otkrije dvije fotografije: na njima su student i Bambergov obiteljski prijatelj Milorad (Mića Tomić) u vrlo intimnim pozama. Pedanti bi ustvrdili da film nije politički korektan prema gay populaciji, jer u završnici Bamberg nazove Milorada "pederčinom", međutim nije za podcjenjivanje činjenica da je jugoslavenski film napokon priznao da homoseksualci postoje. S njom ne treba osobito vezati opus redatelja "Pacova" Živojina Pavlovića, ali su scenaristi Gordan Mihić i Ljubiša Kozomara itekako važni kada su u pitanju gay likovi i situacije. U "Vranama" (1969.), filmu koji su sami i režirali i s njime pozvani u prateći program Cannesa, postoji izravna scena homoseksualnog snubljenja, dotad nezamisliva u domaćem filmu, a o "pederima" se neprekidno razglaba i u "Bubašinteru" (1971.), koji je realizirao njihov prijatelj Milan Jelić, tumač biseksualnih likova u "Buđenju pacova" i "Vranama". Junak "Bubašintera" povučeni je mladić (debitant Dragan Radulović), koji očito ima problema s potencijom, što izluđuje njegovu tetu (Gizela Vuković): njezin je brak propao zato što se udala za homoseksualca i sada je u panici da joj nećak ne pokaže slične sklonosti. "Bubašinter" tragikomično pokazuje kako očekivanja sredine mogu sputati pojedinca te da je različitost u takvom društvu upravo pogubna osobina. Za razliku od Mihića, pokojni je Kozomara imao biseksualne sklonosti i znao je s kakvim se predrasudama suočavaju junaci "Bubašintera".
| U "Vranama" (1969.), filmu koji su sami i režirali i s njime pozvani u prateći program Cannesa, postoji izravna scena homoseksualnog snubljenja, dotad nezamisliva u domaćem filmu, a o "pederima" se neprekidno razglaba i u "Bubašinteru" (1971.), koji je realizirao njihov prijatelj Milan Jelić, tumač biseksualnih likova u "Buđenju pacova" i "Vranama" |
Recimo, hvaljeni prvijenac Miše Radivojevića "Bube u glavi" (1970.) bavio se mladićem koji je sumnjičav prema svemu što mu društvo nudi, a kada završi na psihijatriji, ispostavi se da je njegov stres posljedica toga što ga je silovao neki muškarac. Radivojević je scenu kakvu tada nije bilo moguće naći u svjetskoj kinematografiji uprizorio u flash backu, prilično izravno, ali s modificiranim zvukom, i vjerojatno je dvije godine kasnije s ljubomorom gledao "Oslobađanje" Johna Boormana koje je zbog vrlo slične scene proglašeno najradikalnijim filmom toga razdoblja.
U slovensko-hrvatskoj koprodukciji "Maškarada" (1970.) Boštjan Hladnik snimio je scenu u kojoj maloljetni sin glavne junakinje (Vida Jerman) onanira na mamina ljubavnika (Igor Galo), no nju mu je cenzura izbacila iz završne verzije (osamdesetih godina, kada se "Maškarada" iznova našla u kinima, scena je vraćena u film). Dušan Makavejev u svojoj je prvoj međunarodnoj produkciji "W. R. - misterije organizma" (1971.) doveo pred kamere poznatog newyorškog transvestita Jackiea Curtisa, prijatelja Andyja Warhola, a Lazar Stojanović, velika nada studija režije na beogradskoj filmskoj akademiji, u svom je diplomskom radu "Plastični Isus" (1971.) - zbog kojeg je kasnije završio u zatvoru - poručio preko svoga glavnog glumca i kolege Tomislava Gotovca: "Prava je stvar snimati pedere!"
Sjednica komunističkog vrha u Karađorđevu dokinula je ne samo iluzije o osamostaljenju jugoslavenskih republika, nego i procvat i međunarodni proboj kinematografiji. U "olovnim godinama" koje su uslijedile sedamdesetih bavljenje homoseksualnošću opet je postalo nepopularno: u ekranizaciji romana Meše Selimovića "Derviš i smrt" nije ni spomenuta situacija u kojoj homoseksualni lobi nudi junaku pomoć u rješavanju njegovih problema. Gay motivi opet dobivaju pravo građanstva zahvaljujući Lordanu Zafranoviću, koji je u "Okupaciji u 26 slika" (1978.) prigodni politički sadržaj nakrcao provokativnom erotikom i nasiljem: samo je jedan lik u filmu homoseksualan, no broj latentno homoseksualnih situacija puno je veći. Nimalo slučajno, jer su njegovi uzori talijanski filmovi toga razdoblja - od "Vrta Finzi-Continija" i "Dvadesetog stoljeća" do "Sumraka bogova" i "Salo: 120 dana Sodome" - u kojima je tema homoseksualizma koji put bila glavni sastojak, a koji put začin bez kojega se ne može. Uostalom, u prikazivanju dekadencije građanskog društva, sve je bilo dopušteno, pogotovo ako bi se to poklopilo s osobnim sklonostima autora (Pasolini, Visconti).
|
Okupacija u 26 slika
|
Ljepota poroka
|
Za razliku od filmaša u čije se opuse ugledao, Zafranovića - uzgred, jedinoga hrvatskog filmskog erotomana - uglavnom su zanimale žene, i to isključivo u heteroseksualnim odnosima. Oko muškog homoseksualizma obigravao je kao mačak oko vruće kaše (mačevanje polugolih Frane Lasića i Milana Štrljića u "Okupaciji"), a najdalje je otišao u sceni u filmu "Aloa - praznik kurvi", u kojoj Stevo Žigon obgrli podjednako polunagog Ranka Zidarića. Bizarno što se poslije ispostavi da su njih dvojica otac i sin, ali ne i neobično: Zafranovića incest puno više opsjeda negoli homoseksualnost.
Nakon Titove smrti, u svibnju 1980., i u kinematografiji se zamjećuje nova liberalizacija. Najradikalniji joj je vjesnik bio film "Dečko koji obećava" (1981.), priča o momku građansko- komunističkog pedigrea (Aleksandar Berček), kojeg lupe veslom po glavi i on poželi uživati neograničenu slobodu. Nekako slično kao i u "Plastičnom Isusu", poimanje apsolutne slobode u bliskoj je vezi s pohvalom homoseksualnosti. U ključnoj sceni filma Berček i Dušan Kojić Koja iz kultne grupe Šarlo Akrobata pjevaju usred prepunog beogradskog Studentskog kulturnog centra kako im je dosta djevojaka i kako se žele prepustiti jedan drugome. Film je bio svojevrstan manifest novog vala, kako glazbenog, tako i likovnog, no iako je redatelju Miši Radivojeviću povratio dotad poljuljanu reputaciju, dominantna autorska ličnost "Dečka koji obećava" bio je koscenarist Nebojša Pajkić, koji je doveo pred kamere gomilu svojih znanaca, od konceptualnog umjetnika Koste Bunuševca do rockera Srđana Šapera i Vlade Divljana. Zvuči nevjerojatno, no ime dečka koji obećava je Slobodan Milošević, i to puno prije kosovskih govora čovjeka koji se isto tako zvao, a čiji je sljedbenik postao Berček.
Zamah liberalizacije iskoristile su i srpske komedije, koje su se - sudeći po prikazivanju socijalističke depresije u serijalu "Laf u srcu" (1983.) - vratile na pozicije "Zajedničkog stana". Zoran Čalić proslavio se jednim drugim serijalom, "Ludim godinama" (1978.), a novu franšizu započeo je komedijom "Ćao, inspektore!" (1985.), čiji je radni naslov bio "Operacija vazelin". U njoj Bata Živojinović glumi lokalnog policajca Bokija (radi u okrugu Lepenskog Vira) kojeg pretpostavljeni natjeraju da se ubaci u bandu homoseksualaca: što je toj bandi namjera nikad ne doznajemo, jer na izravno Bokijevo pitanje njegov mu šef odgovara: "Nije važno". "Ćao, inspektore!" ponire u najvulgarnije stereotipe sprdanja homoseksualcima, a nije puno suptilniji ni "Špijun na štiklama" (1986.) u kojem Milan Jelić kao da je zaboravio da je nekad režirao "Bubašintera". Ovaj put je u pitanju komedija presvlačenja, beskrajno traljava srpska inačica hollywoodskog klasika "Neki to vole vruće", ali današnjeg bi gledatelja jedino mogla nasmijati scena u kojoj Boris Dvornik zaljubljeno lupa na vrata stana tajnice koja mu se sviđa, i ne sluteći da je to preodjeveni muškarac (Milan Gutović), koji se upravo kupa i nije mu pri ruci njegov pribor za maškare.
Na neusporedivo većem nivou napravljena je "Lepota poroka" (1986.), film pokojnog Živka Nikolića u kojem Mira Furlan glumi seljanku na privremenom radu u ulcinjskom nudističkom kampu. Za tradicionalista film posjeduje prilično liberalan svjetonazor: iako joj se suprug ubije nakon što shvati da mu je žena iskusila čari seksa u troje (kako heteroseksualnog, tako i homoseksualnog) i da više ne želi voditi ljubav pokrivena lica i gotovo potpuno odjevena, junakinja "Lepote poroka" prošla je putem oslobađanja čula i za nju više ništa neće biti isto. U filmu ima feminiziranih muškaraca (Boro Stjepanović) i muškobanjastih žena (Mira Banjac), no redatelj im se ne izruguje kao što je to slučaj u drugim srpskim komedijama toga razdoblja.
Podcijenjen u vrijeme premijere, film Miroslava Lekića "Dogodilo se na današnji dan" (1987.) mozaična je priča o sazrijevanju mladeži 1963. godine i načičkana obiljem tadašnjih filmskih žurnala. Lekić je kasnije režirao veliki hit "Nož" po romanu Vuka Draškovića, no ovo mu je do danas najozbiljnije ostvarenje.
|
Go West
|
Špijun u štiklama
|
Odličan scenarij Deane Leskovar, među ostalim, bavi se i sve naglašenijom homoseksualnošću brata jedne od junakinja filma, koju tumači još mlada Olja Bećković, danas poznata srpska televizijska novinarka i komentatorica. Kako joj objašnjava Žarko Laušević, njezin brat Uski možda je samo u privremenoj fazi, a možda je to i nešto trajno. Ako je potonje slučaj, pomoći nema. Od svih filmova iz osamdesetih, "Dogodilo se na današnji dan" najbolje je sažeo situaciju ljudi takve spolne orijentacije.
Raspadom Jugoslavije dogodilo se nešto neočekivano. Srpska kinematografija, koja je dotad često bavila problemom homoseksualnosti, odjednom je to prestala (iznimka je sjajno "Dupe od mramora" Želimira Žilnika, krcato alternativcima kojima se fućka za rat na Balkanu), a hrvatska - dotad vrlo ćudoredna u tom pogledu - odjednom je to počela. Kao da je zahvaljujući državnoj samostalnosti stekla novu samosvijest. Lukas Nola u svom je zanimljivom prvijencu "Svaki put kad se rastajemo" (1994.), snimljenom u televizijskoj produkciji, predstavio prvi lezbijski par u hrvatskoj kinematografiji, koji igraju Ksenija Pajić i Nina Violić. Zašto lezbijke u priči koja se odigrava u pozadini rata? Zato što je trebalo malu junakinju filma, izbjeglicu iz ratne zone, suočiti sa svijetom koji je potpuno drukčiji od onoga koji je dotad upoznala i koji se za rat baš i ne zanima. Po priznanju Ksenije Pajić, uprizoriti gay vezu bila je poprilično delikatna stvar za redatelja i glumice, pa su se scene - iako solidno odigrane - doimale pomalo ukočeno. Lezbijskih motiva ima i u kasnijem Nolinu filmu "Rusko meso" (1997.), što nije ni čudno, budući da se radnja odigrava u javnoj kući, ali kolikogod ključni za zbivanja - završni obračun izbije zato što je vlasnik bordela (Ivo Gregurević) usmrtio ljubavnicu (Dijana Bolanča) jedne od svojih "djelatnica" (Ksenija Marinković) - oni zauzimaju malo mjesta u scenama koje su ušle u film. Prava je senzacija stigla od neprofesionalnog redatelja Zvonimira Maycuga, čija je "Kalvarija" (1996.) prvi hrvatski film s muškim ljubavnim parom u središtu radnje. Maycug je inače ponajbolji primjer da alternativna, nezavisna produkcija sama po sebi stimulira bavljenje sadržajima kojih se službena kinematografija stidi. Filmaš, koji je krajem osamdesetih skandalizirao pornićem "Oaza", procijenio je da bi jednak odjek mogao postići ako za protagoniste uzme homoseksualce. Nije mu baš računica bila ispravna, jer nije pronašao distributera pa film gotovo nitko nije vidio, no sudeći po zanimanju koje za njega upravo vlada, do kraja godine zasigurno će biti dostupan širokoj javnosti na DVD-u.
Gledatelje koji ime Jakova Sedlara povezuju s hadezeovskim agitprop slikopisom "Četverored" i prigodnim dokumentarcima o Franji Tuđmanu i Anti Đapiću, treba upozoriti da je to redatelj koji je početkom osamdesetih postavio prvu zagrebačku gay predstavu, "Bent" Martina Shermana, a u "Agoniji" (1978.), adaptaciji Krležina komada "U agoniji", dokazao je da ga zanimaju sve vrste seksualnosti. Iako je inače nema u drami, on je uprizorio scenu ljubakanja razodjevenih junakinja, Izabele Georgijevne i Madeleine Petrovne, i izazvao popriličnu sablazan na pulskom festivalu. Nives Ivanković i Zoja Odak hrabro su iznijele scenu, a u Sedlarovu obranu treba reći da se klasici danas u kazalištu i puno radikalnije prekrajaju. Sedlar je poslije režirao "Sjećanje na Georgiju" (2002.), po kazališnom predlošku Nina Škrabe, čiji su protagonisti, bar nam se tako u početku čini, transvestit homoseksualac i časna sestra. S ta dva filma Sedlar se nametnuo kao redatelj koji se ponajviše zanima za gay teme u suvremenom hrvatskom filmu, dakako, sve dok ga s tog trona nije smijenio Dalibor Matanić.
Jednako kao i "Agonija" i "Sjećanje na Georgiju", Matanićeve "Fine mrtve djevojke" (2002.) nastale su bez podrške fonda Ministarstva kulture, u privatnoj produkciji Alka filma Joze Patljaka. Neprijeporan uspjeh "Finih mrtvih djevojaka" izazvao je poplavu gay filmova u regiji: u Srbiji je najprije snimljena lezbijska melodrama "Diši duboko" (2004.), o studentici koja prvi put započinje takvu vrstu odnosa, dok je Admed Imamović režirao je vrlo dobar film "Go West" (2005.), s Tarikom Filipovićem i Mariom Drmaćem u ulogama ljubavnog para koji mora preživjeti u bosanskom ratnom kaosu.
Matanićev film razlikuje se od spomenutih, jer je izrazito socijalno kritičan, ističući homofobičnost kao predrasudu koju je danas sramota podržavati. Na istom je tragu i njegov kasniji televizijski film "Volim te" (2005.), priča o mondenom heteroseksualcu koji pogrešnom transfuzijom dobije AIDS i nađe se u situaciji u kojoj su i mnogi homoseksualci. Zahvaljujući filmovima Matanića, Sedlara i Nole, moglo bi se pomisliti da je Hrvatska u prvom krugu kinematografija kojima se ne može predbaciti homofobija. Procjenu, međutim, donekle mijenja epski spektakl Antuna Vrdoljaka "Duga mračna noć".
Jedan od protagonista toga filma je njemački časnik Ressler (Vili Matula), kojem nije nikakav problem narediti pokolj seljaka, među kojima je puno žena i djece, i to tako što se žrtve okruži sijenom i zatim zapali. Naredbu provodi njegov proteže Jozef Schmidt (Alen Liverić), koji se Ressleru očito fizički sviđa, ali ga to ne priječi da momka još jednom uvali u nevolje tako da ga natjera da izda svoju obitelj, simpatizere partizana.
|
Fine mrtve djevojke
|
Oba su lika krajnje negativna, no u pitanju je dvostruka negacija - likovi su moralno neprihvatljivi likovi, a pritom i seksualno nastrani. Može se prigovoriti da nešto slično ima i u Viscontijevu "Sumraku bogova", no ta usporedba nije održiva (uostalom, Vrdoljaku je homoseksualizam odvratan, a Viscontiju baš i ne): u potonjem filmu Helmut Berger tumači lik veći od života, a preobrazba junaka ambivalentne seksualnosti u nacista svojevrsno je prokazivanje povijesti kao demona. U "Dugoj mračnoj noći" u pitanju su dva pikzibnera, koji svojim habitusom dokazuju da su nacizam i homoseksualizam sami po sebi nešto demonsko. Nesumnjivo, na djelu je svjetonazor iz ropotarnice: zaboga, pa još 1980. Ljubiša Ristić subverzivno se sprdao s feminiziranim nacistom u "Ludoj kući" (na scenariju je surađivao i Lazar Stojanović), sugerirajući da se u "ilegalnom" Zagrebu odigravao pravi vodvilj. Da je Vrdoljakov film nastao u Americi ili zapadnoj Europi, gay udruge bojkotirale bi snimanje. Kako to u nas još očito nije moguće, najpametnije je zaboraviti da smo - makar i nakratko - uopće ušli u "dugu mračnu noć".
Nenad Polimac
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....