- Sve što želim je biti prva, prva i najbolja. Znam da ću jednog dana doći do toga da budem na vrhu, da budem nepobjediva! - znala je reći Blanka Vlašić, govoreći o svojim sportskim ambicijama.
Bit će doček kada skočim rekord
Otkad je s navršenih 16 godina zakoračila na svjetsku atletsku scenu, mlada Splićanka iz godine u godinu potvrđivala je da je sposobna za najveća sportska dostignuća. U karijeri je već sad postigla mnogo, dovoljno da s pravom nosi titulu najbolje hrvatske atletičarke svih vremena i najbolje hrvatske sportašice u ovom trenutku.
U njezinoj riznici medalja među brojnim priznanjima nalaze se dvije zlatne medalje sa juniorskog SP-a, brončana medalja s dvoranskog SP-a, pet puta je bila pobjednica mitinga iz serije Zlatne lige, pobjeđivala je na atletskim mitinzima širom svijeta, upisala je dva nastupa na Olimpijskim igrama... Sigurno da je negdje u skrivenom kutku želja stajala i ta zlatna medalja sa svjetskog prvenstva.
- Sanjala sam da budem svjetska prvakinja. Nije mi važan rezultat niti visina koju ću preskočiti, samo da sam na najvišem postolju, da gledam hrvatsku zastavu i da zbog mene svira himna. Zlato koje je u nedjelju osvojila u Osaki stiglo je kao šlag na tortu jedne senzacionale sezone, i predstavlja vrhunac dosadašnje atletske karijere ove 24-godišnje Splićanke kojoj put do atletskog Olimpa nije bio posut ružama.
Proživljavala je i teške trenutke, bolest i ozbiljni problemi sa štitnjačom prijetili su da naprasno prekinu njezinu karijeru, ali Blanka se iz svakog problema vraćala još jača i odlučnija da ostvari ono što je očito bilo zapisano negdje u zvijezdama. Blanka Vlašić rođena je prvakinja i zato se sigurno neće zadovoljiti ovom medaljom kao što se nije zadovoljila nijednim rezultatom dosad, nego je uvijek težila novim izazovima i novim pobjedama.
Priča o Blanki Vlašić, najboljoj hrvatskoj atletičarki i svjetskoj prvakinji, priča je o obitelji Vlašić koja je sve podredila sportskom uspjehu svoje kćeri. Njezini roditelji, Joško i Venera, pravi su tvorci sportskog čuda Blanke Vlašić. Uz mukotrpan rad i velika odricanja, što je preduvjet svakog sportskog rezultata, u slučaju Blanke Vlašić nije zanemariv ni "genetski kod".
Rođena je i odrasla u obitelji sportaša, otac Joško bio je uspješan atletičar, desetobojac koji je osvojio zlatnu medalju na Mediteranskim igrama u Casablanci, bio je sudionik Svjetskog prvenstva u Helsinkiju i još je aktualni hrvatski rekorder u desetoboju. Mama Venera bivša je prvakinja Jugoslavije u skijaškom trčanju, a danas je profesorica tjelesnog odgoja u osnovnoj školi.
Blanka nije jedina sportašica u obitelji Vlašićevih, 20-godišnji brat Marin bavi se košarkom, a 10-godišnji Nikola je budući nogometaš. Jedino je 14-godišnjem Luki knjiga draža od lopte.
Dok je stajala na pobjedničkom postolju u Osaki i bezuspješno susprezala suze slušajući hrvatsku himnu, Blanka Vlašić se sjetila svoje obitelji koja je podnijela najveću žrtvu na njezinom putu do svjetskog atletskog trona. Svjetska prvakinja zlatnu je medalju posvetila svojoj obitelji, a posebno pokojnoj baki Milki uz koju je bila najviše vezana.
- Nisam znala da će Blanka medalju posvetiti svojoj baki Milki, mojom mami. Za mene je to bila ugodna vijest. Bila sam sretna i ponosna zbog Blankina uspjeha, ali nisam iznenađena što se u trenucima najveće sreće sjetila obitelji. Jer Blanka je takva, emotivna i privržena svojoj obitelji - ispričala nam je Venera Vlašić.
Blankina mama vrlo je emotivno doživjela uspjeh svoje kćeri, iako nikad ne može gledati televizijski prijenos od silne nervoze. - Uz baku Milku Blanka je bilo izuzetno vezana i zato mi je drago da se upravo nje sjetila u trenucima kada je primala zlatnu medalju. S bakom je Blanka provela najljepše trenutke djetinjstva, bila je njezina mezimica, prva unuka. Uvijek joj je tepala: Blanka, moja prva violina - otkrila nam je Venera Vlašić.
Njezini roditelji Milka i Stanko Milin živjeli su u Delnicama, iako porijeklo vuku iz Dubrave, mjesta šibenskog kraja koje se smjestilo između Vodica i Pirovca. Zanimljivo da su i Vlašićevi iz šibenskog kraja, Joškovi roditelji su iz Jezera, Murterani, a ljubavna priča Venera i Joška započela je u Splitu gdje su se upoznali na studiju.
- Šezdesetih godina moji su roditelji otišli trbuhom za kruhom u Delnice gdje sam rođena i odgajana. Živjela sam tamo sve do odlaska na studij u Split gdje sam i upoznala Joška. Blanka, Marin i Luka često su odlazili kod bake u Delnice, tamo su provodili školske praznike i često mi Blanka kaže da su joj to najljepše uspomene iz djetinjstva. Zato je ostala posebno vezana uz baku Milku.
Blankina baka Milka umrla je prije deset godina tako da nije upamtila svoju unuku mezimicu kao atletsku šampionku. - Blanki je žao što je baka nije vidjela kako pobjeđuje. Svi mi kažu da je Blanka po karakteru sličnija mene nego Jošku, a meni se čini da je najsličnija baki, emotivna je, brzo plane, a još brže se smiri - otkrila nam je Venera Vlašić.
- Kad se sjetim što smo sve proživjeli svih ovih godina i koliko smo toga uložili, onda sam još sretnija i ponosnija. Nikad nisam požalila što je Blanka krenula baviti se profesionalnim sportom. Ovaj vrhunac sreće koji sam doživjela zbog Blankina uspjeha ne može se ni sa čim mjeriti.
Venera drži sva četiri kuta kuće Vlašićevih. Dok je Joško često s Blankom na natjecanjima širom svijeta, Venera brine o obitelji. Voditi brigu o suprugu, trojici sinova i kćeri vrhunskoj sportašici nije lagan zadatak.
- S Blankom sam oduvijek imala poseban odnos. Joško je bio tata i trener, a ja samo mama. Oduvijek mi je povjeravala i o svemu mi je otvoreno govorila. Povjeravala mi se o ljubavnom životu, sve smo zajedno prošli, od prvih ljubavi i poljubaca...
Drago mi je što je pronašla Antonija, koji je krasan mladić, i s njim je stvarno sretna. Rekla sam im, ako prekinete, ne dolazite mi više u kuću... Najteže nam je bilo kad joj se dogodila nesretna bolest. Ali Blanka je jaka, nikad nije pomislila na to da bi mogla odustati. Svi smo bili uz nju, a ona je pokazala nevjerojatnu snagu. Pozornost hrvatske, ali i svjetske atletske javnosti Blanka Vlašić je skrenula na sebe još kao 16-godišnjakinja. Već tada je počela ostvarivati zapažene rezultate i dokazivati da se u toj visokoj i krhkoj djevojčici skriva neviđeni atletski potencijal.
- Blanka je znala da će atletika biti njezin životni izbor dosta rano, već sa 13, 14 godina. Pronašla je sebe u tom sportu i imala je golemu želju postići što više. Iako se cijela dala u atletiku, nikad nije zapustila školu, prijatelje i sve ono što bi svaka mlada cura poželjela. Nekad mi je bilo teško gledati je kad su njezini vršnjaci odlazili na kupanje i provod, a ona je trenirala. Ali uvijek je to bio njezin izbor.
O tom razdoblju svog života Blanka je u knjizi "Olimpijske igre sa 16." Joška Vlašića zapisala: - Već sa šesnaest godina nisam bila kao moje vršnjakinje. Istina, naslijedila sam od mama želju za zabavom i glupostima, ali naučili su me da ni u čemu ne treba pretjerivati.
Rano sam počela zaobilaziti dječje rođendane subotom u pet zbog treniranja, znala sam što je na prvome mjestu, znala sam da od malena moram ugraditi osjećaj samokontrole i discipline i sada mi je zbog svega toga puno lakše jer ne znam živjeti na drukčiji način, i čudim se što sam tako rano to spoznala, dok su se drugi gušili u dilemama i jednostavno nisu marili - zapisala je Blanka Vlašić.
S nepunih 17 godina, Blanka Vlašić je nastupila na Olimpijskim igrama u Sydneyju 2000. godine, a već sljedeće godine bila je šesta na Svjetskom prvenstvu u Edmontonu.
- Baš tada, oko 2000., sve je postalo puno ozbiljnije. Tata je imao viziju, a ja sam imala ruku koja me vodila. Istina, skeptično sam slušala njegove prognoze i kad je u jednom trenutku spomenuo Olimpijske igre, mislila sam da je prolupao.
Vjerovala sam ja u sebe, ali sezonu sam započela sa 180. Trebalo mi je još punih 13 centimetara do A-norme. I ne samo to! Nisam bila sama na domaćim borilištima, dapače, kao uvijek drugoj teško mi je bilo zamisliti da ću još to ljeto postati najbolja skakačica Hrvatske. Ali, htjela sam se zanositi, meni ne treba puno da počnem sanjati o pobjedama i visokim skokovima. Tek mali povod, koji sam imala u svojim trenerima.
Bojan je došao kao karika koja nam je nedostajala. Iako sam mu u početku, svojim djetinjarijama i razmaženim ponašanjem ponekad otežavala treninge skakanja, prihvatila sam ga otprve. On i tata činili su savršenu vagu u karakterima i bilo je lijepo biti tu negdje, u sredini. Čuvali su svaki moj talent i precizno ga dorađivali do savršenstva. Iako još nisam stigla tamo, da početak nije bio onakav kakav jest, bila bih još daleko.
U juniorskoj konkurenciji mlada Splićanka bila je dominantna na svjetskoj razini, dvaput je osvajala naslov svjetske juniorske prvakinje. Potom je došla do finala Europskog prvenstva u Munchenu i SP-a u Parizu. Jedan od najvećih trenutaka karijere doživjela je na Hanžekovom memorijalu u Zagrebu gdje je prvi put preskočila dva metra i tako ušla među svjetsku atletsku elitu.
Blanka Vlašić nizala je uspjehe jedan za drugim, a očekivalo se da će kruna dotadašnje karijere biti nastup na Olimpijskim igrama u Ateni 2004. godine. S rezultatom 2,03 imala je pravo nadati se borbi za olimpijsku medalju. Međutim, tada je osjetila prve znakove bolesti. Na natjecanje je došla pod virozom, za koju se uzrok nije znao. U Ateni nije uspjela osvojiti medalju, ali to nije bila jedina loša vijest. Ubrzo su otkriveni problemi sa štitnjačom te je morala na operaciju.
U to vrijeme karijera Blanke Vlašić bila je po upitnikom. Iako je bilo mnogo primjera sportašica koje su se vraćale nakon ovako teške bolesti, nitko se nije mogao usuditi da će se Blanka vratiti na način kao što je uspjela 2006. godine. - Blanki se preko noći srušio svijet. U trenucima najvećih uspjeha dogodio joj se sportski krah i bolest. To je kao da vam noćna mora postane stvarnost. U tih godinu dana Blanka je prošla tešku kalvariju, a i mi zajedno s njom - prisjetio se Joško Vlašić.
- S Atenom je počelo to mučno razdoblje. Bilo je za očekivati da će uzeti olimpijsku medalju, a umjesto trijumfa dogodio se potpuni krah. Trebalo je sve to preživjeti. Blanka se nikad nije predavala. Vjerovali smo da možemo zajedno prebroditi sve probleme. Koliko god su dijagnoze bile obeshrabrujuće, nikad nismo pomislili na odustajanje - kaže Joško Vlašić.
Operacija štitnjače bila je neminovnost, a Joško Vlašić ističe svoju zahvalnost liječnicima dr. Vladi Bedekoviću, koji je izveo operativni zahvat, i dr. Anti Pundi koji je uložio nemjerljiv doprinos u Blankin oporavak.
- Znali smo za primjere drugih sportašica, poput Janice koja se vratila iako je imala slične tegobe. Međutim, bili smo oprezni, nismo željeli riskirati da se vrati sportu prije nego što bude u perfektnom zdravstvenom stanju. Blanka je sve izdržala i čini mi se da ju je ta bolest promijenila, dala joj je jednu dodatnu snagu i ozbiljnost. To je njezin novi početak.
U Moskvi, na svom prvom natjecanju nakon oporavka od bolesti, Blanka Vlašić preskočila je dva metra i to je bila najbolja najava da će opet biti ona "stara". Te 2006. godine još je 12 puta preskočila dva metra, ali to je bio samo uvod u ovu sezonu kada je srušila i najoptimističnije prognoze. Blanka je zaredala sa serijom pobjeda na najjačim mitinzima te se zaustavila na granici 2,07, samo dva centimetra od svjetskog rekorda bugarske visašice Stefke Kostadinove.
Nakon pobjede na SP-u u Osaki, 24-godišnjoj Splićanki ostao je najveći cilj: svjetski rekord. - Svjetski rekord najbolji je lijek protiv starosti i bora. Biti svjetski rekorder znači da ulaziš u društvo besmrtnih - reći će Blanka Vlašić, čiji je svjetski uspjeh i karijera tim vrjednija kada se zna u kakvim je uvjetima došla do Olimpa.
Blanka Vlašić i dalje je podstanar u vlastitom gradu, trenira u iznajmljenoj dvorani koju je svojim rukama opremio i uredio Joško Vlašić. Svaki dan na trening odlazi preko gradilišta, preskačući prepreke, ali je zato i ovaj uspjeh slađi.
Alen Orlić
Bit će doček kada skočim rekord
Otkad je s navršenih 16 godina zakoračila na svjetsku atletsku scenu, mlada Splićanka iz godine u godinu potvrđivala je da je sposobna za najveća sportska dostignuća. U karijeri je već sad postigla mnogo, dovoljno da s pravom nosi titulu najbolje hrvatske atletičarke svih vremena i najbolje hrvatske sportašice u ovom trenutku.
U njezinoj riznici medalja među brojnim priznanjima nalaze se dvije zlatne medalje sa juniorskog SP-a, brončana medalja s dvoranskog SP-a, pet puta je bila pobjednica mitinga iz serije Zlatne lige, pobjeđivala je na atletskim mitinzima širom svijeta, upisala je dva nastupa na Olimpijskim igrama... Sigurno da je negdje u skrivenom kutku želja stajala i ta zlatna medalja sa svjetskog prvenstva.
|
|
- Sanjala sam da budem svjetska prvakinja. Nije mi važan rezultat niti visina koju ću preskočiti, samo da sam na najvišem postolju, da gledam hrvatsku zastavu i da zbog mene svira himna. Zlato koje je u nedjelju osvojila u Osaki stiglo je kao šlag na tortu jedne senzacionale sezone, i predstavlja vrhunac dosadašnje atletske karijere ove 24-godišnje Splićanke kojoj put do atletskog Olimpa nije bio posut ružama.
Proživljavala je i teške trenutke, bolest i ozbiljni problemi sa štitnjačom prijetili su da naprasno prekinu njezinu karijeru, ali Blanka se iz svakog problema vraćala još jača i odlučnija da ostvari ono što je očito bilo zapisano negdje u zvijezdama. Blanka Vlašić rođena je prvakinja i zato se sigurno neće zadovoljiti ovom medaljom kao što se nije zadovoljila nijednim rezultatom dosad, nego je uvijek težila novim izazovima i novim pobjedama.
Priča o Blanki Vlašić, najboljoj hrvatskoj atletičarki i svjetskoj prvakinji, priča je o obitelji Vlašić koja je sve podredila sportskom uspjehu svoje kćeri. Njezini roditelji, Joško i Venera, pravi su tvorci sportskog čuda Blanke Vlašić. Uz mukotrpan rad i velika odricanja, što je preduvjet svakog sportskog rezultata, u slučaju Blanke Vlašić nije zanemariv ni "genetski kod".
Rođena je i odrasla u obitelji sportaša, otac Joško bio je uspješan atletičar, desetobojac koji je osvojio zlatnu medalju na Mediteranskim igrama u Casablanci, bio je sudionik Svjetskog prvenstva u Helsinkiju i još je aktualni hrvatski rekorder u desetoboju. Mama Venera bivša je prvakinja Jugoslavije u skijaškom trčanju, a danas je profesorica tjelesnog odgoja u osnovnoj školi.
|
|
Blanka nije jedina sportašica u obitelji Vlašićevih, 20-godišnji brat Marin bavi se košarkom, a 10-godišnji Nikola je budući nogometaš. Jedino je 14-godišnjem Luki knjiga draža od lopte.
Dok je stajala na pobjedničkom postolju u Osaki i bezuspješno susprezala suze slušajući hrvatsku himnu, Blanka Vlašić se sjetila svoje obitelji koja je podnijela najveću žrtvu na njezinom putu do svjetskog atletskog trona. Svjetska prvakinja zlatnu je medalju posvetila svojoj obitelji, a posebno pokojnoj baki Milki uz koju je bila najviše vezana.
- Nisam znala da će Blanka medalju posvetiti svojoj baki Milki, mojom mami. Za mene je to bila ugodna vijest. Bila sam sretna i ponosna zbog Blankina uspjeha, ali nisam iznenađena što se u trenucima najveće sreće sjetila obitelji. Jer Blanka je takva, emotivna i privržena svojoj obitelji - ispričala nam je Venera Vlašić.
Blankina mama vrlo je emotivno doživjela uspjeh svoje kćeri, iako nikad ne može gledati televizijski prijenos od silne nervoze. - Uz baku Milku Blanka je bilo izuzetno vezana i zato mi je drago da se upravo nje sjetila u trenucima kada je primala zlatnu medalju. S bakom je Blanka provela najljepše trenutke djetinjstva, bila je njezina mezimica, prva unuka. Uvijek joj je tepala: Blanka, moja prva violina - otkrila nam je Venera Vlašić.
Njezini roditelji Milka i Stanko Milin živjeli su u Delnicama, iako porijeklo vuku iz Dubrave, mjesta šibenskog kraja koje se smjestilo između Vodica i Pirovca. Zanimljivo da su i Vlašićevi iz šibenskog kraja, Joškovi roditelji su iz Jezera, Murterani, a ljubavna priča Venera i Joška započela je u Splitu gdje su se upoznali na studiju.
|
|
- Šezdesetih godina moji su roditelji otišli trbuhom za kruhom u Delnice gdje sam rođena i odgajana. Živjela sam tamo sve do odlaska na studij u Split gdje sam i upoznala Joška. Blanka, Marin i Luka često su odlazili kod bake u Delnice, tamo su provodili školske praznike i često mi Blanka kaže da su joj to najljepše uspomene iz djetinjstva. Zato je ostala posebno vezana uz baku Milku.
Blankina baka Milka umrla je prije deset godina tako da nije upamtila svoju unuku mezimicu kao atletsku šampionku. - Blanki je žao što je baka nije vidjela kako pobjeđuje. Svi mi kažu da je Blanka po karakteru sličnija mene nego Jošku, a meni se čini da je najsličnija baki, emotivna je, brzo plane, a još brže se smiri - otkrila nam je Venera Vlašić.
- Kad se sjetim što smo sve proživjeli svih ovih godina i koliko smo toga uložili, onda sam još sretnija i ponosnija. Nikad nisam požalila što je Blanka krenula baviti se profesionalnim sportom. Ovaj vrhunac sreće koji sam doživjela zbog Blankina uspjeha ne može se ni sa čim mjeriti.
Venera drži sva četiri kuta kuće Vlašićevih. Dok je Joško često s Blankom na natjecanjima širom svijeta, Venera brine o obitelji. Voditi brigu o suprugu, trojici sinova i kćeri vrhunskoj sportašici nije lagan zadatak.
- S Blankom sam oduvijek imala poseban odnos. Joško je bio tata i trener, a ja samo mama. Oduvijek mi je povjeravala i o svemu mi je otvoreno govorila. Povjeravala mi se o ljubavnom životu, sve smo zajedno prošli, od prvih ljubavi i poljubaca...
Drago mi je što je pronašla Antonija, koji je krasan mladić, i s njim je stvarno sretna. Rekla sam im, ako prekinete, ne dolazite mi više u kuću... Najteže nam je bilo kad joj se dogodila nesretna bolest. Ali Blanka je jaka, nikad nije pomislila na to da bi mogla odustati. Svi smo bili uz nju, a ona je pokazala nevjerojatnu snagu. Pozornost hrvatske, ali i svjetske atletske javnosti Blanka Vlašić je skrenula na sebe još kao 16-godišnjakinja. Već tada je počela ostvarivati zapažene rezultate i dokazivati da se u toj visokoj i krhkoj djevojčici skriva neviđeni atletski potencijal.
- Blanka je znala da će atletika biti njezin životni izbor dosta rano, već sa 13, 14 godina. Pronašla je sebe u tom sportu i imala je golemu želju postići što više. Iako se cijela dala u atletiku, nikad nije zapustila školu, prijatelje i sve ono što bi svaka mlada cura poželjela. Nekad mi je bilo teško gledati je kad su njezini vršnjaci odlazili na kupanje i provod, a ona je trenirala. Ali uvijek je to bio njezin izbor.
O tom razdoblju svog života Blanka je u knjizi "Olimpijske igre sa 16." Joška Vlašića zapisala: - Već sa šesnaest godina nisam bila kao moje vršnjakinje. Istina, naslijedila sam od mama želju za zabavom i glupostima, ali naučili su me da ni u čemu ne treba pretjerivati.
Rano sam počela zaobilaziti dječje rođendane subotom u pet zbog treniranja, znala sam što je na prvome mjestu, znala sam da od malena moram ugraditi osjećaj samokontrole i discipline i sada mi je zbog svega toga puno lakše jer ne znam živjeti na drukčiji način, i čudim se što sam tako rano to spoznala, dok su se drugi gušili u dilemama i jednostavno nisu marili - zapisala je Blanka Vlašić.
S nepunih 17 godina, Blanka Vlašić je nastupila na Olimpijskim igrama u Sydneyju 2000. godine, a već sljedeće godine bila je šesta na Svjetskom prvenstvu u Edmontonu.
- Baš tada, oko 2000., sve je postalo puno ozbiljnije. Tata je imao viziju, a ja sam imala ruku koja me vodila. Istina, skeptično sam slušala njegove prognoze i kad je u jednom trenutku spomenuo Olimpijske igre, mislila sam da je prolupao.
Vjerovala sam ja u sebe, ali sezonu sam započela sa 180. Trebalo mi je još punih 13 centimetara do A-norme. I ne samo to! Nisam bila sama na domaćim borilištima, dapače, kao uvijek drugoj teško mi je bilo zamisliti da ću još to ljeto postati najbolja skakačica Hrvatske. Ali, htjela sam se zanositi, meni ne treba puno da počnem sanjati o pobjedama i visokim skokovima. Tek mali povod, koji sam imala u svojim trenerima.
Bojan je došao kao karika koja nam je nedostajala. Iako sam mu u početku, svojim djetinjarijama i razmaženim ponašanjem ponekad otežavala treninge skakanja, prihvatila sam ga otprve. On i tata činili su savršenu vagu u karakterima i bilo je lijepo biti tu negdje, u sredini. Čuvali su svaki moj talent i precizno ga dorađivali do savršenstva. Iako još nisam stigla tamo, da početak nije bio onakav kakav jest, bila bih još daleko.
U juniorskoj konkurenciji mlada Splićanka bila je dominantna na svjetskoj razini, dvaput je osvajala naslov svjetske juniorske prvakinje. Potom je došla do finala Europskog prvenstva u Munchenu i SP-a u Parizu. Jedan od najvećih trenutaka karijere doživjela je na Hanžekovom memorijalu u Zagrebu gdje je prvi put preskočila dva metra i tako ušla među svjetsku atletsku elitu.
Blanka Vlašić nizala je uspjehe jedan za drugim, a očekivalo se da će kruna dotadašnje karijere biti nastup na Olimpijskim igrama u Ateni 2004. godine. S rezultatom 2,03 imala je pravo nadati se borbi za olimpijsku medalju. Međutim, tada je osjetila prve znakove bolesti. Na natjecanje je došla pod virozom, za koju se uzrok nije znao. U Ateni nije uspjela osvojiti medalju, ali to nije bila jedina loša vijest. Ubrzo su otkriveni problemi sa štitnjačom te je morala na operaciju.
U to vrijeme karijera Blanke Vlašić bila je po upitnikom. Iako je bilo mnogo primjera sportašica koje su se vraćale nakon ovako teške bolesti, nitko se nije mogao usuditi da će se Blanka vratiti na način kao što je uspjela 2006. godine. - Blanki se preko noći srušio svijet. U trenucima najvećih uspjeha dogodio joj se sportski krah i bolest. To je kao da vam noćna mora postane stvarnost. U tih godinu dana Blanka je prošla tešku kalvariju, a i mi zajedno s njom - prisjetio se Joško Vlašić.
- S Atenom je počelo to mučno razdoblje. Bilo je za očekivati da će uzeti olimpijsku medalju, a umjesto trijumfa dogodio se potpuni krah. Trebalo je sve to preživjeti. Blanka se nikad nije predavala. Vjerovali smo da možemo zajedno prebroditi sve probleme. Koliko god su dijagnoze bile obeshrabrujuće, nikad nismo pomislili na odustajanje - kaže Joško Vlašić.
Operacija štitnjače bila je neminovnost, a Joško Vlašić ističe svoju zahvalnost liječnicima dr. Vladi Bedekoviću, koji je izveo operativni zahvat, i dr. Anti Pundi koji je uložio nemjerljiv doprinos u Blankin oporavak.
- Znali smo za primjere drugih sportašica, poput Janice koja se vratila iako je imala slične tegobe. Međutim, bili smo oprezni, nismo željeli riskirati da se vrati sportu prije nego što bude u perfektnom zdravstvenom stanju. Blanka je sve izdržala i čini mi se da ju je ta bolest promijenila, dala joj je jednu dodatnu snagu i ozbiljnost. To je njezin novi početak.
U Moskvi, na svom prvom natjecanju nakon oporavka od bolesti, Blanka Vlašić preskočila je dva metra i to je bila najbolja najava da će opet biti ona "stara". Te 2006. godine još je 12 puta preskočila dva metra, ali to je bio samo uvod u ovu sezonu kada je srušila i najoptimističnije prognoze. Blanka je zaredala sa serijom pobjeda na najjačim mitinzima te se zaustavila na granici 2,07, samo dva centimetra od svjetskog rekorda bugarske visašice Stefke Kostadinove.
Nakon pobjede na SP-u u Osaki, 24-godišnjoj Splićanki ostao je najveći cilj: svjetski rekord. - Svjetski rekord najbolji je lijek protiv starosti i bora. Biti svjetski rekorder znači da ulaziš u društvo besmrtnih - reći će Blanka Vlašić, čiji je svjetski uspjeh i karijera tim vrjednija kada se zna u kakvim je uvjetima došla do Olimpa.
Blanka Vlašić i dalje je podstanar u vlastitom gradu, trenira u iznajmljenoj dvorani koju je svojim rukama opremio i uredio Joško Vlašić. Svaki dan na trening odlazi preko gradilišta, preskačući prepreke, ali je zato i ovaj uspjeh slađi.
Alen Orlić