S obzirom na to da se Boris Lalovac u zadnje vrijeme ponaša poprilično neministarski i iznenađuje čudnim potezima, vrijedi se prisjetiti da je on zapravo slučajni ministar, posljedica ružne svađe bivšeg ministra financija Slavka Linića s premijerom Zoranom Milanovićem. Isto tako, treba podsjetiti da se početkom svog kratkog ministarskog mandata Boris Lalovac pokazao kao poprilično ugodno iznenađenje. Shvatio je, recimo, da je porez na dohodak u Hrvatskoj preradikalan u svojoj progresivnosti te je nekim čudom uspio “prošvercati” izmjene zakona kroz zbijene redove kriptokomunista u SDP-u istrenirane da a priori s gađenjem odbiju sve što ne vodi prema uravnilovci. Moramo, nadalje, podsjetiti da je uspio pokazati čvrstinu pred poslovično nezajažljivim kolegama ministrima kad je u pitanju kontrola proračunskih rashoda.
Borisu Lalovcu mora se, isto tako, priznati da je nastavio dobrim Linićevim tragom kad je u pitanju podizanje porezne discipline. Otvorio je i potpuno nove teme, kao što je provjera i oporezivanje financijske imovine hrvatskih građana u inozemstvu. Ima i drugih više ili manje važnih tema u kojima se Lalovac dokazao kao agilni ministar koji zna što hoće i nema dlaka na jeziku. Međutim, što su se više bližili izbori, sve više je postajalo jasno da se slučajni ministar sve teže sastaje s riječju odgovornost, a koja bi, kad je u pitanju njegov portfelj, uvijek trebala biti u prvom planu. Umjesto toga, Boris Lalovac uzeo je pod ruku populizam i počeo činiti veliku javnu štetu izvikujući pri tome slogane o zaštiti interesa malog čovjeka. Kakva šteta. Dovoljno je mlad da se moglo zamisliti kako bi čak i u slučaju da SDP izgubi ove izbore bilo moguće da ponovo dobije šansu tamo neke 2019. godine, a kada bi, nešto stariji i iskusniji, zasigurno napravio jako dobar posao. No, od dobrog posla, sad je to vrlo jasno, neće biti ništa.
Svi mi možemo biti za banke ili protiv njih. Imati ili nemati kredite u švicarcima. Međutim, ministar financija je jedan. On si pristranost i neodgovornost, za razliku od svih drugih građana, ne bi smio dozvoliti. Nažalost, čini se da je ministar Lalovac u ovo predizborno vrijeme podlegao slatkim čarima vlasti te je pohotno počeo skupljati jeftine političke poene javno poentirajući tezama o “pobjedi” nad bankarima koju je izvojevao krajnje suspektnim rješenjem za dužnike s kreditima u švicarskim francima. Vrlo je izvjesno da će Lalovčev potez imati teške posljedice za bankarski sustav. Banke će progutati štetu u iznosu od 7-8 milijardi kuna, a pravu cijenu zapravo će u konačnici platiti klijenti banaka te, posljedično, cijelo društvo. U ovom slučaju ministar Lalovac posrnuo je i osobno, kao čovjek, a ne samo kao ministar koji bi trebao biti odgovoran. Naime, osobno je veliki dužnik u švicarcima te je frapantno kako do danas nije shvatio i priznao očigledni sukob interesa. On, čovjek s ministarskom plaćom, donio je rješenje koje pogoduje svim dužnicima u francima i njemu osobno. Pri tome nije riješio pitanje socijalno ugroženih dužnika, ni onih u francima, kao ni onih u eurima.
Može ministar Lalovac koliko god hoće pričati da se obračunao sa “zlim” bankarima, ali on, socijaldemokrat, nije se brinuo o socijalno ugroženima jer se možda brinuo o svom osobnom interesu ili je kao političar procijenio da je svih dužnika u francima ipak više nego socijalno ugroženih dužnika te mu je masovnost zbog skupljanja političkih poena bila važnija od ustavnopravne održivosti, ekonomske logike i pravednosti.
Sve u svemu, “odgovorni” ministar Lalovac u slučaju franak uspio je srušiti temelje pravnih odnosa baziranih na ugovoru između fizičkih i pravnih osoba te je tako dramatično produbio opći osjećaj pravne nesigurnosti, podigao je izvjesnost moralnog hazarda kod donošenja budućih odluka o uzimanju kredita na novu demagošku razinu; počinio je, ukratko, štetu sistemskih razmjera koju će možda posredno plaćati i unuci današnjih beba. Pri tome slavi i likuje. Prikriva politički populizam iza teorije da će ekonomija bolje funkcionirati ako više novca ostane u džepovima građana. I postaje sve popularniji.
Nije, nažalost, slučaj franak jedini u kojem je ministar demonstrirao talent za neodgovornost. Primjerice, početkom ovog tjedna kolega Frenki Laušić iz Slobodne Dalmacije otkrio je javnosti da je ministar Lalovac kao predsjednik Nadzornog odbra Državne agencije za osiguranje štednih uloga (DAB) spriječio da poduzetnik Tomislav Mamić kupi 9,82 posto dionica Hajduka za nešto više od 10 milijuna kuna te je tu svoju odluku opravdao obrazloženjem da su dionice splitskog kluba neprocjenjive. U toj zabavnoj pričici pregršt je dokaza da je brzi vlak - Lalovac - izletio iz tračnica s institucijama i građanima kao svojim putnicima. Za to postoje barem dva razloga.
Prvo, potpuno je očigledno da je Boris Lalovac zaboravio da nije šef NO DAB-a zbog toga što je strastveni navijač Hajduka nego zbog toga što bi trebao biti odgovorni ministar financija.
Drugo, u opisu poslova DAB-a, koji se može pročitati na internet-stranici te institucije, ne piše da se treba baviti upravljanjem portfeljom bilo kakvih dionica, pa tako ni držanjem onih nelikvidnih i teško utrživih vrijednosnica, kao što je dionica Hajduka. Drugim riječima, odgovorni ministar Lalovac kao šef NO DAB-a nije imao pravo donijeti odluku iz vizure navijača Hajduka, nego je trebao osigurati pribavljanje likvidnih sredstava za ispunjavanje temeljnih funkcija DAB-a. To su osiguranje štednih uloga i provođenje postupka sanacije te restrukturiranja banaka. Podsjetimo da se DAB prvenstveno financira uplatama poslovnih banaka i stjecanjem imovine problematičnih banaka.
Do sada je DAB odigrao vrlo važnu ulogu jer je osigurao isplatu 4,8 milijardi kuna za 207 tisuća štediša iz 27 propalih banaka. Hoće li jednoga dana, kad zbog Lalovčeva rješenja u slučaju franak možda propadne neka banka, DAB isplaćivati osiguranu štednju građanima nelikvidnim dionicama nogometnih klubova? To bi bila dobra fora.