Uspomenama Hasana Hujdura, protagonista filma “Buick Riviera”, dominira lik njegova pokojnog oca, oficira JNA, koji mu je u Ameriku slao audiokasete sa snimljenim porukama, što je bila njihova jedina mogućnost kontakta.
Vrlo osoban ton tih uspomena redatelj Goran Rušinović podcrtao je posvetom filma svome ocu, pokojnom ginekologu Frani Rušinoviću, koji mu je bio velika potpora u počecima filmske karijere, pa je čak pomogao i financiranje njegova prvijenca “Mondo Bobo”, priču o autsajderu odmetniku za kojim kreće velika policijska potjera, nagrađenog Zlatnom arenom u Puli 1997. godine.
Diplomac zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, 39-godišnji Rušinović, intenzivnije se zanima za film od sredine devedesetih, kada nakon dva kratkometražna prvijenca ulazi u produkciju svog prvog dugog filma, snimljenog sredstvima koja bi mnogima bila jedva dostatna za pripreme.
Njegov drugi film, “Svjetsko čudovište” (2003.), unatoč intrigantnom autorskom rukopisu, ocijenjen je kao promašaj, ali “Buick Riviera”, ekranizacija poznatog romana Miljenka Jergovića o slučajnom susretu bosanskog Srbina i Muslimana u snijegom zametenoj američkoj zabiti, sudeći po prvim reakcijama na ovogodišnjem pulskom festivalu, mogao bi Rušinoviću priskrbiti još jednu Zlatnu arenu. Rušinović je u braku s Olgom Grlić, nagrađivanom newyorškom dizajnericom knjiga, kćerkom zagrebačkog redatelja Rajka Grlića. Pomalo je nevjerojatan podatak da ju je porodio upravo Rušinović otac.
Vaša adaptacija Jergovićeva romana eliminira biografije protagonista, koje su u knjizi opširno elaborirane...
Hasanova baš i nije osobito velika, a nismo je preuzeli u film jer je nerealno da netko tko živi u Americi bude direktor fotografije u Oregonu i ne želi raditi ništa. Pokušavali smo mu naći neke druge poslove, recimo, da bude snimatelj za policiju, no to je sve bilo nepotrebno širenje priče, bijeg od toga da se napravi film sa tri lika. Zapravo dva, jer je lik Hasanove žene zbilja sporedan. U knjizi su njihovi dijalozi najjače “meso” i na njih sam se htio usredotočiti. Što se tiče Vukove biografije, tu mi je Miljenko bio velika pomoć: “Sumnjam da ću imati snage iznova pisati taj materijal, scenu po scenu, još mi je knjiga previše svježa, ali ću vrlo rado čitati vaš scenarij i komentirati ga”. U prvim verzijama još je bilo dosta flashbackova, jer mi je bilo zanimljivo da Vuko kao ratni zločinac može u Americi pobjeći od Haaškog suda, ali u konačnom poliranju i to je ispalo. Dosta je ljudi pomagalo u oblikovanju scenarija. Na sarajevskom CineLinku “script doctor” nam je bio Srđan Karanović. Zagovarao je varijantu izbacivanja prvog dijaloga Hasana i njegove supruge, tako da uvodnih dvadesetak minuta filma protekne bez ijedne riječi, u tišini i otuđenosti. Ni danas nisam siguran jesam li to možda ipak trebao napraviti.
Jeste li odmah znali da u toj knjizi ima potencijala za film?
Odmah. Privukao me taj snijeg u priči, dva lika na njemu. Svi to stalno uspoređuju s “Fargom” braće Coen. Nemam ništa protiv toga, to je dobra reklama za moj film, međutim, meni je bilo mnogo važnije to što sam od početka htio napraviti neku vrstu crno-bijelog filma, što je danas u filmskoj industriji gotovo zabranjeno. Na bjelini mnogo bolje možete kontrolirati boje. Film je u boji, ali ima crno-bijelu gamu.
Uza sve nevolje koje ste imali na snimanju (podosta kadrova se moralo ponavljati, jer se prekasno shvatilo da se radi na već osvijetljenom filmskom materijalu ‡ op. a.), stječe se dojam da je film vrlo precizno kadriran...
Prvi put sam se mogao pripremati kako spada. Snimatelj Igor Martinović živio je u New Yorku dvije ulice dalje od mene. Neprestano smo mogli razgovarati o filmu.
Koliko dugo poznajete Martinovića?
Još od studentskih dana u Zagrebu. No, tada se nismo stigli mnogo družiti, on je brzo otišao u Ameriku. Više smo imali prilike biti zajedno nešto kasnije, kada sam bio na workshopu na Newyorškoj filmskoj akademiji. Ipak, najveća motivacija da ga uzmem za direktora fotografije bio je film “Gospođica” Andreje Štake, koji je on snimio. Vrlo ozbiljan rad. Mjesec dana smo proveli za kompjutorom, zajedno gledali filmove, razgovarali. Zato smo bili tako dobro pripremljeni. Amerikancima smo mi iz Europe malo čudni, uvijek kratki za novce, uvijek se nešto snalazimo, a tamo sve mora ići kao po špagi. Recimo, kad smo počeli snimati, snijeg je već kopnio, ali zahvaljujući našoj dobroj pripremljenosti, sve smo stigli napraviti u roku. Ipak, od mnogo čega smo morali odustati. Sa 380 tisuća dolara ne može se mnogo toga.
Rekli ste da Martinovića znate sa zagrebačke ADU. Međutim, vi niste tamo studirali?
Htio sam, mnogi počnu studirati režiju kad već završe neki drugi faks. Osim toga, moji prijatelji iz djetinjstva su i direktor fotografije Vanja Černjul i pokojni Tihomir Tunuković, tako da sam na neki način stalno bio na te dvije akademije. Taman kada sam htio upisati režiju, na ADU su stigli formulari za prijavu na tek osnovani Europski filmski koledž u Danskoj, koji nisu nužno bili namijenjeni isključivo njihovim studentima. Dao mi ih je Hrvoje Turković, profesor na ADU, ispunio sam ih i bio primljen.
Kada je to bilo?
1994. godine. Proveo sam tamo godinu dana. Bilo je savršeno. Potpuno nov koledž koji su financirali europski fondovi i Danski filmski institut, sve na jednom mjestu, uključivši i spavaonice. Škola je bila nevjerojatno luksuzna. Kad bi se skupilo 12 studenata koji žele pogledati neki film, kopija na 35 mm vrpci bi se nabavljala iz kinoteke u Londonu. To je bio studij filma, ne samo režije. Dva mjeseca prije kraja pozvali su svih stotinu studenata, rekli nam da napišemo scenarij, a 12 najboljih realizirano je isključivo uz pomoć polaznika koledža. Poslije sam se vratio u Hrvatsku, napravio dva kratka dokumentarca i čuo za Newyoršku filmsku akademiju, kamo sam kasnije i primljen. U Danskoj nisam imao prilike dotaknuti film, sve je bilo digitalno i elektronski. U New Yorku smo imali 16 mm kamere i čitav “romantični” tehnički postupak tijekom tromjesečnog studija.
Od čega ste živjeli u inozemstvu? Od stipendija?
Da. Kada su mi iz Europskog filmskog koledža poslali uplatnicu za školovanje, nazvao sam tajnicu i rekao da mi je to skupo. Kako je njima bilo stalo da u prvoj godini imaju studente iz čitave Europe, našli su mi stipendiju neke danske banke. Stipendija je pokrila sve troškove, još sam imao i za džeparac. Isto je tako bilo i u New Yorku.
Dugo ste bili u inozemstvu. Gdje sada živite?
Zbog montaže i postprodukcije “Buick Riviere” morao sam se sa ženom vratiti u Hrvatsku. Mi to nazivamo probnim rokom od godinu dana. Tu ćemo biti do Nove godine, a onda ćemo odlučiti što ćemo dalje. Ipak, kad sam vidio kako funkcionira svijet američkog filma, vuče me srce da se vratim i probam tamo s nekim novim projektom. Bio sam fasciniran ekipom koju sam dobio s tako malim budžetom. Imao sam 35 ljudi, u svakom segmentu je bio profesionalac s iskustvom. Ostalo su bili studenti koji su radili za kredit, hranu i spavanje.
Kad ste počeli duže živjeti u New Yorku?
Nakon projekcije “Svjetskog čudovišta” u Motovunu, u jesen 2003. godine. Otišao sam zbog ljubavi. Olga je u New Yorku od 12. godine. Kada sam došao, tamo su već bili Vanja Černjul i Igor Martinović, meni vrlo bliske osobe.
Od čega ste živjeli?
Crtao sam storyboarde (crteže budućih kadrova filma na osnovi knjige snimanja) za kompaniju Lighthouse, za koju je Vanja snimao filmove. Osim toga, kao Europljanin koji ima što pokazati bio sam interesantan njihovom školskom sistemu. Srećom sam sačuvao storyboarde za svoje filmove, pa sam držao predavanja o tome kako vizualizirati scenarij. Nisam stavljao naglasak na to da moraš znati crtati, nego likovno razmišljati kako bi napravio filmsku priču.
Od samog početka radite storyboarde za svoje filmove?
Da, “Mondo Bobo” je čitav bio nacrtan prije nego što sam snimio prvi kadar. To mi je davalo sigurnost. Tijekom prvog boravka u New Yorku bio sam zapanjen što se sve može kupiti na ulici. Našao sam, recimo, Moebiusove crteže za “Blade Runnera”. To mi je bilo fantastično. Crtanje mi je dalo sigurnost da izađem na set. U vrijeme “Monda Boba” bio sam u Zagrebu potpuni autsajder, pitali su me bojim li se početka snimanja. Danas to mnogo manje radim, jer već imam neko iskustvo i znam da moram biti bliže glumcu nego svom crtežu. Ipak, i za “Buick Rivieru” sam napravio nekoliko storyboardova.
Kako vam je prošao ovaj drugi, mnogo duži boravak u New Yorku?
Pa, New York zbilja nije Amerika. Družio sam se s Europljanima, a kada bih i gurao neke svoje filmske projekte, činio bih to na način američkog nezavisnog filma. Ne bih jurcao po Los Angelesu i nudio projekte svemu i svakome.
U New Yorku je prilično teško preživjeti, grad je vrlo skup.
Možeš eksperimentirati do četrdesete, snalaziti se sa stipendijama i postdiplomskim studijem, živjeti u malom derutnom stanu, imati za to energije. U četrdesetoj - ili preskočiš tu stepenicu i postaneš ozbiljni profesionalac, što je tajna američkog sna - ili se vraćaš natrag. Olga je studirala u New Yorku i u te četiri godine što smo bili tamo pratili smo kako njezini kolege odlaze jer više tamo ne mogu opstati.
Ali Olga je vrlo uspješan dizajner i ilustrator...
Kada smo došli u Hrvatsku, neki kolega ju je pitao u koliko se primjeraka prodaju knjige koje ona dizajnira. Očekivao je odgovor - 500 ili tisuću komada, no bio je zgranut kada mu je rekla da se radi o nakladi od milijun, milijun i pol primjeraka. Olga je mnogo pomogla dok je još “Buick Riviera” bio u fazi scenarija. Za sarajevski CineLink dizajnirala je i ručno napravila pedeset primjeraka prezentacije “Buicka Riviere”. Jedna od njih zainteresirala je našeg kasnijeg partnera, njemački Trade Winds Pictures.
Jeste li se u New Yorku pokušali baviti i nekim drugim poslom, recimo, reklamama?
Ne, jer sam vrlo brzo uletio u “Buick Rivieru”. Kada sam skoknuo u Zagreb da posjetim roditelje i prijatelje, na Zagreb film festivalu 2005., dogovorio sam s Jergovićem da mi ustupi filmska prava. Pretprodukcija je zbilja bila dosta duga. Te godine u žiriju festivala bio je Slavko Štimac. Upoznao sam ga i doznao za njegovih osam godina Amerike. Jezgra ekipe već se tada formirala. Uslijedio je CineLink, gdje je projekt pobijedio, a dobili smo novce i od Ministarstva kulture.
Štimac baš nije tipičan izbor za ulogu Hasana Hujdura...
Za mene je on i danas Dino iz “Sjećaš li se Dolly Bell?”, netko iz Sarajeva, kao i Hasan. Samo što je taj Dino kasnije emigrirao u Ameriku i postao Hasan. To je bila moja romantična konstrukcija. Leona sam uzeo zato što nije znao dobro engleski, kao ni Vuko.
Ako se vratite u SAD, kako namjeravate naći producenta za svoj idući film?
Tajna je u glumcima. Mi smo “Buick Rivieru” kao projekt prezentirali u canneskom Atelieru i za njega se zainteresirao vrlo jak producent, filmski odjel američke kabelske mreže HBO. Oni su htjeli kompletno ući u film. Rekli su, to je super, uzet ćemo Gorana Višnjića. Meni se to činilo kao kriva stvar, a producent me odmah ocijenio kao tešku autorsku osobu, nekoga s kim se ne može surađivati. Mene je to malo povuklo, dva milijuna dolara budžeta koliko su oni ponudili nije malo, no znao sam da je posve pogrešno ući u takav projekt sa zvijezdom poput Višnjića. Kada smo konačno našli američkog koproducenta, on je prihvatio i Slavka i Leona Lučeva, ali je inzistirao da Hasanovu ženu igra neka poznatija glumica. Predložili su mi Amandu Plummer iz “Paklenog šunda”, što je meni bilo u redu iako nisam bio posve siguran da je ona prava glumica za taj lik. Otišao sam s njom na ručak, dugo smo razgovarali, no naposljetku je sve propalo kada je njezin menadžer počeo sastavljati ugovor. U ovakvoj vrsti produkcije bilo je nemoguće udovoljiti njegovim zahtjevima. No, nije mi žao što Amanda nije igrala u filmu, mislim da je Aimée Klein odlična, ali mi je dalo izvjesno samopouzdanje što sam bio u stanju na svom “broken englishu” zainteresirati nekog takvog za čisto europsku priču.
Još jedno pitanje. Je li vaše emigrantsko iskustvo bilo ključno u prihvaćanju romana “Buick Riviera”, bi li vas ta priča zaintrigirala da ste čitavo to vrijeme živjeli u Zagrebu?
Sumnjam.
Nenad Polimac
Vrlo osoban ton tih uspomena redatelj Goran Rušinović podcrtao je posvetom filma svome ocu, pokojnom ginekologu Frani Rušinoviću, koji mu je bio velika potpora u počecima filmske karijere, pa je čak pomogao i financiranje njegova prvijenca “Mondo Bobo”, priču o autsajderu odmetniku za kojim kreće velika policijska potjera, nagrađenog Zlatnom arenom u Puli 1997. godine.
Diplomac zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, 39-godišnji Rušinović, intenzivnije se zanima za film od sredine devedesetih, kada nakon dva kratkometražna prvijenca ulazi u produkciju svog prvog dugog filma, snimljenog sredstvima koja bi mnogima bila jedva dostatna za pripreme.
Njegov drugi film, “Svjetsko čudovište” (2003.), unatoč intrigantnom autorskom rukopisu, ocijenjen je kao promašaj, ali “Buick Riviera”, ekranizacija poznatog romana Miljenka Jergovića o slučajnom susretu bosanskog Srbina i Muslimana u snijegom zametenoj američkoj zabiti, sudeći po prvim reakcijama na ovogodišnjem pulskom festivalu, mogao bi Rušinoviću priskrbiti još jednu Zlatnu arenu. Rušinović je u braku s Olgom Grlić, nagrađivanom newyorškom dizajnericom knjiga, kćerkom zagrebačkog redatelja Rajka Grlića. Pomalo je nevjerojatan podatak da ju je porodio upravo Rušinović otac.
Vaša adaptacija Jergovićeva romana eliminira biografije protagonista, koje su u knjizi opširno elaborirane...
Hasanova baš i nije osobito velika, a nismo je preuzeli u film jer je nerealno da netko tko živi u Americi bude direktor fotografije u Oregonu i ne želi raditi ništa. Pokušavali smo mu naći neke druge poslove, recimo, da bude snimatelj za policiju, no to je sve bilo nepotrebno širenje priče, bijeg od toga da se napravi film sa tri lika. Zapravo dva, jer je lik Hasanove žene zbilja sporedan. U knjizi su njihovi dijalozi najjače “meso” i na njih sam se htio usredotočiti. Što se tiče Vukove biografije, tu mi je Miljenko bio velika pomoć: “Sumnjam da ću imati snage iznova pisati taj materijal, scenu po scenu, još mi je knjiga previše svježa, ali ću vrlo rado čitati vaš scenarij i komentirati ga”. U prvim verzijama još je bilo dosta flashbackova, jer mi je bilo zanimljivo da Vuko kao ratni zločinac može u Americi pobjeći od Haaškog suda, ali u konačnom poliranju i to je ispalo. Dosta je ljudi pomagalo u oblikovanju scenarija. Na sarajevskom CineLinku “script doctor” nam je bio Srđan Karanović. Zagovarao je varijantu izbacivanja prvog dijaloga Hasana i njegove supruge, tako da uvodnih dvadesetak minuta filma protekne bez ijedne riječi, u tišini i otuđenosti. Ni danas nisam siguran jesam li to možda ipak trebao napraviti.
Jeste li odmah znali da u toj knjizi ima potencijala za film?
Odmah. Privukao me taj snijeg u priči, dva lika na njemu. Svi to stalno uspoređuju s “Fargom” braće Coen. Nemam ništa protiv toga, to je dobra reklama za moj film, međutim, meni je bilo mnogo važnije to što sam od početka htio napraviti neku vrstu crno-bijelog filma, što je danas u filmskoj industriji gotovo zabranjeno. Na bjelini mnogo bolje možete kontrolirati boje. Film je u boji, ali ima crno-bijelu gamu.
Uza sve nevolje koje ste imali na snimanju (podosta kadrova se moralo ponavljati, jer se prekasno shvatilo da se radi na već osvijetljenom filmskom materijalu ‡ op. a.), stječe se dojam da je film vrlo precizno kadriran...
Prvi put sam se mogao pripremati kako spada. Snimatelj Igor Martinović živio je u New Yorku dvije ulice dalje od mene. Neprestano smo mogli razgovarati o filmu.
Koliko dugo poznajete Martinovića?
Još od studentskih dana u Zagrebu. No, tada se nismo stigli mnogo družiti, on je brzo otišao u Ameriku. Više smo imali prilike biti zajedno nešto kasnije, kada sam bio na workshopu na Newyorškoj filmskoj akademiji. Ipak, najveća motivacija da ga uzmem za direktora fotografije bio je film “Gospođica” Andreje Štake, koji je on snimio. Vrlo ozbiljan rad. Mjesec dana smo proveli za kompjutorom, zajedno gledali filmove, razgovarali. Zato smo bili tako dobro pripremljeni. Amerikancima smo mi iz Europe malo čudni, uvijek kratki za novce, uvijek se nešto snalazimo, a tamo sve mora ići kao po špagi. Recimo, kad smo počeli snimati, snijeg je već kopnio, ali zahvaljujući našoj dobroj pripremljenosti, sve smo stigli napraviti u roku. Ipak, od mnogo čega smo morali odustati. Sa 380 tisuća dolara ne može se mnogo toga.
Rekli ste da Martinovića znate sa zagrebačke ADU. Međutim, vi niste tamo studirali?
Htio sam, mnogi počnu studirati režiju kad već završe neki drugi faks. Osim toga, moji prijatelji iz djetinjstva su i direktor fotografije Vanja Černjul i pokojni Tihomir Tunuković, tako da sam na neki način stalno bio na te dvije akademije. Taman kada sam htio upisati režiju, na ADU su stigli formulari za prijavu na tek osnovani Europski filmski koledž u Danskoj, koji nisu nužno bili namijenjeni isključivo njihovim studentima. Dao mi ih je Hrvoje Turković, profesor na ADU, ispunio sam ih i bio primljen.
Kada je to bilo?
1994. godine. Proveo sam tamo godinu dana. Bilo je savršeno. Potpuno nov koledž koji su financirali europski fondovi i Danski filmski institut, sve na jednom mjestu, uključivši i spavaonice. Škola je bila nevjerojatno luksuzna. Kad bi se skupilo 12 studenata koji žele pogledati neki film, kopija na 35 mm vrpci bi se nabavljala iz kinoteke u Londonu. To je bio studij filma, ne samo režije. Dva mjeseca prije kraja pozvali su svih stotinu studenata, rekli nam da napišemo scenarij, a 12 najboljih realizirano je isključivo uz pomoć polaznika koledža. Poslije sam se vratio u Hrvatsku, napravio dva kratka dokumentarca i čuo za Newyoršku filmsku akademiju, kamo sam kasnije i primljen. U Danskoj nisam imao prilike dotaknuti film, sve je bilo digitalno i elektronski. U New Yorku smo imali 16 mm kamere i čitav “romantični” tehnički postupak tijekom tromjesečnog studija.
Od čega ste živjeli u inozemstvu? Od stipendija?
Da. Kada su mi iz Europskog filmskog koledža poslali uplatnicu za školovanje, nazvao sam tajnicu i rekao da mi je to skupo. Kako je njima bilo stalo da u prvoj godini imaju studente iz čitave Europe, našli su mi stipendiju neke danske banke. Stipendija je pokrila sve troškove, još sam imao i za džeparac. Isto je tako bilo i u New Yorku.
Dugo ste bili u inozemstvu. Gdje sada živite?
Zbog montaže i postprodukcije “Buick Riviere” morao sam se sa ženom vratiti u Hrvatsku. Mi to nazivamo probnim rokom od godinu dana. Tu ćemo biti do Nove godine, a onda ćemo odlučiti što ćemo dalje. Ipak, kad sam vidio kako funkcionira svijet američkog filma, vuče me srce da se vratim i probam tamo s nekim novim projektom. Bio sam fasciniran ekipom koju sam dobio s tako malim budžetom. Imao sam 35 ljudi, u svakom segmentu je bio profesionalac s iskustvom. Ostalo su bili studenti koji su radili za kredit, hranu i spavanje.
Kad ste počeli duže živjeti u New Yorku?
Nakon projekcije “Svjetskog čudovišta” u Motovunu, u jesen 2003. godine. Otišao sam zbog ljubavi. Olga je u New Yorku od 12. godine. Kada sam došao, tamo su već bili Vanja Černjul i Igor Martinović, meni vrlo bliske osobe.
Od čega ste živjeli?
Crtao sam storyboarde (crteže budućih kadrova filma na osnovi knjige snimanja) za kompaniju Lighthouse, za koju je Vanja snimao filmove. Osim toga, kao Europljanin koji ima što pokazati bio sam interesantan njihovom školskom sistemu. Srećom sam sačuvao storyboarde za svoje filmove, pa sam držao predavanja o tome kako vizualizirati scenarij. Nisam stavljao naglasak na to da moraš znati crtati, nego likovno razmišljati kako bi napravio filmsku priču.
Od samog početka radite storyboarde za svoje filmove?
Da, “Mondo Bobo” je čitav bio nacrtan prije nego što sam snimio prvi kadar. To mi je davalo sigurnost. Tijekom prvog boravka u New Yorku bio sam zapanjen što se sve može kupiti na ulici. Našao sam, recimo, Moebiusove crteže za “Blade Runnera”. To mi je bilo fantastično. Crtanje mi je dalo sigurnost da izađem na set. U vrijeme “Monda Boba” bio sam u Zagrebu potpuni autsajder, pitali su me bojim li se početka snimanja. Danas to mnogo manje radim, jer već imam neko iskustvo i znam da moram biti bliže glumcu nego svom crtežu. Ipak, i za “Buick Rivieru” sam napravio nekoliko storyboardova.
Kako vam je prošao ovaj drugi, mnogo duži boravak u New Yorku?
Pa, New York zbilja nije Amerika. Družio sam se s Europljanima, a kada bih i gurao neke svoje filmske projekte, činio bih to na način američkog nezavisnog filma. Ne bih jurcao po Los Angelesu i nudio projekte svemu i svakome.
U New Yorku je prilično teško preživjeti, grad je vrlo skup.
Možeš eksperimentirati do četrdesete, snalaziti se sa stipendijama i postdiplomskim studijem, živjeti u malom derutnom stanu, imati za to energije. U četrdesetoj - ili preskočiš tu stepenicu i postaneš ozbiljni profesionalac, što je tajna američkog sna - ili se vraćaš natrag. Olga je studirala u New Yorku i u te četiri godine što smo bili tamo pratili smo kako njezini kolege odlaze jer više tamo ne mogu opstati.
Ali Olga je vrlo uspješan dizajner i ilustrator...
Kada smo došli u Hrvatsku, neki kolega ju je pitao u koliko se primjeraka prodaju knjige koje ona dizajnira. Očekivao je odgovor - 500 ili tisuću komada, no bio je zgranut kada mu je rekla da se radi o nakladi od milijun, milijun i pol primjeraka. Olga je mnogo pomogla dok je još “Buick Riviera” bio u fazi scenarija. Za sarajevski CineLink dizajnirala je i ručno napravila pedeset primjeraka prezentacije “Buicka Riviere”. Jedna od njih zainteresirala je našeg kasnijeg partnera, njemački Trade Winds Pictures.
Jeste li se u New Yorku pokušali baviti i nekim drugim poslom, recimo, reklamama?
Ne, jer sam vrlo brzo uletio u “Buick Rivieru”. Kada sam skoknuo u Zagreb da posjetim roditelje i prijatelje, na Zagreb film festivalu 2005., dogovorio sam s Jergovićem da mi ustupi filmska prava. Pretprodukcija je zbilja bila dosta duga. Te godine u žiriju festivala bio je Slavko Štimac. Upoznao sam ga i doznao za njegovih osam godina Amerike. Jezgra ekipe već se tada formirala. Uslijedio je CineLink, gdje je projekt pobijedio, a dobili smo novce i od Ministarstva kulture.
Štimac baš nije tipičan izbor za ulogu Hasana Hujdura...
Za mene je on i danas Dino iz “Sjećaš li se Dolly Bell?”, netko iz Sarajeva, kao i Hasan. Samo što je taj Dino kasnije emigrirao u Ameriku i postao Hasan. To je bila moja romantična konstrukcija. Leona sam uzeo zato što nije znao dobro engleski, kao ni Vuko.
Ako se vratite u SAD, kako namjeravate naći producenta za svoj idući film?
Tajna je u glumcima. Mi smo “Buick Rivieru” kao projekt prezentirali u canneskom Atelieru i za njega se zainteresirao vrlo jak producent, filmski odjel američke kabelske mreže HBO. Oni su htjeli kompletno ući u film. Rekli su, to je super, uzet ćemo Gorana Višnjića. Meni se to činilo kao kriva stvar, a producent me odmah ocijenio kao tešku autorsku osobu, nekoga s kim se ne može surađivati. Mene je to malo povuklo, dva milijuna dolara budžeta koliko su oni ponudili nije malo, no znao sam da je posve pogrešno ući u takav projekt sa zvijezdom poput Višnjića. Kada smo konačno našli američkog koproducenta, on je prihvatio i Slavka i Leona Lučeva, ali je inzistirao da Hasanovu ženu igra neka poznatija glumica. Predložili su mi Amandu Plummer iz “Paklenog šunda”, što je meni bilo u redu iako nisam bio posve siguran da je ona prava glumica za taj lik. Otišao sam s njom na ručak, dugo smo razgovarali, no naposljetku je sve propalo kada je njezin menadžer počeo sastavljati ugovor. U ovakvoj vrsti produkcije bilo je nemoguće udovoljiti njegovim zahtjevima. No, nije mi žao što Amanda nije igrala u filmu, mislim da je Aimée Klein odlična, ali mi je dalo izvjesno samopouzdanje što sam bio u stanju na svom “broken englishu” zainteresirati nekog takvog za čisto europsku priču.
Još jedno pitanje. Je li vaše emigrantsko iskustvo bilo ključno u prihvaćanju romana “Buick Riviera”, bi li vas ta priča zaintrigirala da ste čitavo to vrijeme živjeli u Zagrebu?
Sumnjam.
Nenad Polimac