Evo ga, gotov je, ali ovaj put definitivno, takva su, opet, predviđanja za političku sudbinu neiskorjenjiva zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića.
Prevladavajuće uvjerenje da je “to sad to” i da “novog mandata jednostavno neće biti” i danas, kao i prije, počiva na naizgled logičnim pretpostavkama: građanima je već blago rečeno dosadio, pravosuđe ga se ozbiljno dohvatilo, iscrpljen je aferama i procesima, a i nije više mladenačkog zdravlja.
No, Bandić je sa sličnim pretpostavkama već nekoliko puta bio otpisivan, a onda se svaki put čudesno vraćao, i to ne zato što su ga građani tada, tobože, obožavali, niti je bilo bitno manje afera ili je prštao od zdravlja. Vraćao se jer se na njegovu opstanku i ostanku radilo i radi se mnogo ozbiljnije nego na izgradnji bilo kakve stvarne, utemeljene, promišljene, upotrebljive alternative za Zagreb.
Upravo bi spoznaja da je Bandić tako dugo preživio na čelu Zagreba ustvari to što ga nije imao tko zamijeniti trebala potaknuti skepsu kod onih koji su sada opet silno uvjereni da on već pripada prošlosti, a da je njegovo mjesto, ustvari, već napuštena funkcija na koju lagano može uletjeti prvi s ceste, bez nekog truda ili domišljatosti.
Bit će da ipak nije tako lako. Bandića i njegovu mrežu ne bi vrijedilo još jednom podcijeniti. Neopisiva kreativa i disciplina proizlaze iz njihova ogromnog interesa da stroj radi što dulje. Iz toga izlazi cijela sila kadrovskih, programskih, taktičkih novotarija kakve se ne mogu izbaciti iz prosječnih radionica. Savršenost u organizaciji Bandićeva aparata zahtijeva ipak natprosječan trud s druge strane; to nipošto nije obična politička bitka.
Samo su dvije stvari koje lijenim Bandićevim konkurentima mogu olakšati posao, a da se oni sami ne moraju naročito angažirati. Jedna je teoretska okolnost da Bandić zbog zdravlja ne može nastaviti obavljati posao. A druga je pravosudne prirode: kad bi mu posao prekinula presuda.
Izazivači i “izazivači” sve ove godine ustvari žive u nadi da će se dogoditi nešto od toga dvoga jer ne pronalaze načine da bitku dobiju kroz normalnu političku proceduru, kroz nadmetanje u Zagrebu i izbore kad dođu na red ili čak prije vremena.
Kako podupiratelji Bandićeva projekta dobro razumiju da su građani samo jedan dio u demokratskom odlučivanju kroz izbore, a da su drugi, i te kako važan dio, oni koji obavljaju predizborni i poslijeizborni inženjering, tako su sve Bandićeve utrke i u tom smislu bile pomno pripremane i osigurane.
Pa i posljednje izbore Bandić je bio osvojio prvenstveno zato što se značajno posredovalo u vezi s njegovim protukandidatima. Sandra Švaljek, na primjer, doslovno je poslužila za to da razmrvi glasove opozicijskog biračkog tijela, Bandiću u korist. Švaljek je na tim izborima odigrala sličnu ulogu kao Škoro na predsjedničkima i ubrzo nestala iz politike, kao što će se, vrlo vjerojatno, brzo dogoditi i sa Škorom.
Stvari se sada ponavljaju. Iako je do izbora ostalo još vremena, već se primjećuje da dogovora u oporbi oko zajedničkog kandidata vrlo vjerojatno neće biti. Jedan snažniji kandidat iza kojeg bi stale i skupine koje proizlaze iz udruga, i SDP i ekipa oko Anke Mrak-Taritaš, vjerojatno bi imao velike izglede u srazu s Bandićem. Međutim, ne samo da je nerealno da će biti jednog takvog kandidata nego se čak čini da bi ih moglo biti i više nego inače.
Dario Juričan, koji se pored svih velikih stranaka profilirao u Bandićeva najdirektnijeg izazivača aktivista, ulaže posljednjih tjedana velike napore da prokaže Bernardićev SDP kao Bandićeva tihog saveznika. Između Bernardića i Anke Mrak-Taritaš također nema osobite kemije. Na rubovima SDP-a pojavljuju se još neki zainteresirani i nesložni protagonisti poput Josipovićeva vijećnika Peteka ili odbačenog SDP-ovca Mrsića. Čak i u SDP-u, mimo Bernardića, raste ambicija legitimnog kandidata ograničenih izbornih dometa, predsjednika zagrebačkog SDP-a Gordana Marasa.
Iz aktivističkih redova, osim Juričana, u zraku je stalno i ime Tomislava Tomaševića. Što se HDZ-a tiče, slična je stvar - oni se posljednjih dana otvoreno dijele na one koji su uz Bandića i one koju su također uz Bandića, s jedinom razlikom što ne bi htjeli da se to baš tako jako vidi. O razini oporbenjaštva Vrdoljakova HNS-a prema Bandiću najbolje vidimo iz njihova “zadržavanja” pa “puštanja” Bandićeva urbanističkog plana za Zagreb.
Čeka se još samo da se pojavi neki novi zagrebački švaljek-škoro, netko tko će biti izmišljen kako bi još malo više usitnio tu, što bi pokojni Tuđman rekao, “oporbenu situaciju” u Zagrebu, pa da Bandić opet jednostavnije uđe u drugi krug izbora za gradonačelnika.
Uvjerenje mnogih da je Bandić ovaj put sigurno gotov ne prate, dakle, procesi u političkim odnosima u glavnom gradu. Tu i dalje nema uvjerljive alternative, tu nema suradnje, tu nema kreative, pa ni ozbiljnog rada, izuzmu li se spretne Juričanove invektive. Tu se, dakle, još ne događa ništa što bi ukazivalo na ogromnu izvjesnost Bandićeva skorog pada. Većina onih koji manje ili više uvjerljivo izigravaju Bandićevu alternativu i dalje djeluju kao ljudi koji bi se radije uklopili u dogovor nego upustili u okršaj.
Politika protiv Bandića svodi se, na žalost, na puko čekanje da se on sam skloni.