Tamara Obrovac u svom načinu i u emociji koju u meni izazove obično spaja nespojive krajnosti, međusobno udaljene kao one dvije krajnje tačke horizonta. Glasove pučkih crkvenih pjevača, izgrebane i izrašpane od upotrebe, od vike, dozivanja i naricanja, s glasovima iz utrobe grada, iz kabaretskih i varijetetskih podruma i periferijskih dvorana iz tridesetih godina našega dvadesetog vijeka, glasove profinjene i školovane, u kojima se čuje cjelokupna povijest onoga što se pjeva, s glasovima koji su s ruba tonaliteta, izmišljenim za ruganje, izvikivanje i nabrajanje, te za svođenje cijeloga čovjekova života i cjelokupne ljudske povijesti na jedan deseterački ili dvanaesterački distih, na psovku čiji je smisao da se prikrije tragedija i da se izbjegnu bruka suza i sram plača.
Eto, to je ono što ovaj slušatelj, pomnjiv, ali glazbeno slabo pismen, koji maštom nadomješta dublje znanje, čuje u pjevanju Tamare Obrovac, i zbog čega ga se to pjevanje tiče. A toliko ga se tiče da se zaustavlja kad nju čuje, jer je ne može usput slušati i, što je od toga važnije, nije je u stanju prečuti. Kao što se, recimo, ne mogu prečuti hercegovačka ganga, Marlene Dietrich i penzionerske klape sa Sardinije. Ništa od toga ne morate voljeti, sve vam to može biti nerazumljivo i strano, ali vam ne može tek tako proći pokraj uha.
Otkako se po Hrvatskoj čuje njezino pjevanje, uz Tamaru Obrovac naizmjenično se spominju istarski folklor i džez. Nijedno ni drugo nije krivo, dok god se ne spomene. A onda se, s previše spominjanja i istovremenog udijevanja u dvije ušice od dvije igle, jednoj od etna, drugoj od džeza, cijela stvar nekako prenaglasi, pa onaj koji sluša Tamaru Obrovac dobije potrebu da kaže kako to nije ni jedno, ni drugo, ili barem nije u onoj mjeri u kojoj govore da jest.
Ono što ona pjeva jesu autorske pjesme, u najširem smislu riječi, koje se najbolje mogu čuti izvan stila, žanra i vrste. Tamara Obrovac se, barem koliko je to ovaj slušatelj mogao čuti i razumjeti, nikada nije bavila interpretacijama ni reinterpretacijama istarskih narodnih pjesama, nego taj melos i način pjevanja koristila za nešto svoje, i stvarala je neki svoj paralelni svijet, u koji je Istru ugrađivala kao glazbeni i jezični sadržaj.
Jezik je tu, ako mi je o tome dopušteno govoriti, posebno zanimljiv. U proteklih dvadesetak, skoro i trideset godina, još od vremena ranih radova Francija Blaškovića, i prije toga, od frajerske i urbane čakavske poezije Milana Rakovca, a onda i početaka velikog i u širim hrvatskim okvirima nikad valoriziranog opusa Daniela Načinovića, rađao se jedan veliki lokalni književni i pjesnički jezik, koji je, što je vrijeme više prolazilo, imao sve manje veze s folklornim dijalektom, i sve je manje bio stilski obojeni jezik neškolovanog seoskog svijeta, kojim se može izgovoriti samo ono što je između njive, štale i mitske prošlosti.
Nakon Rakovca, Načinovića i Blaškovića stigao je krajem devedesetih ča val u popularnoj post-rock muzici, ali tad istarska je čakavica već bila jezik jedne književnosti i njezina pjevanoga pjesništva, koji može izgovoriti sve, i koji jednako funkcionira kao jezik sadašnjosti i jezik prošlosti. (za razliku od Nazorovih ili vremena Mate Balote, kada je to bio jezik prošlosti) I onda je stigla Tamara Obrovac s kojom je taj neobični proces ojezičenja jedne poezije i kulture, i njezine defolklorizacije i deegzotizacije, došao svome kraju.
Nije neobično što Tamara Obrovac pjeva na svom jeziku. Bilo bi neobično da pjeva na onom drugom, književnom hrvatskom, čijih je izvornih govornika malo. Eno ih u Lici, na Kordunu, u dijelovima dalmatinskog zaleđa, u Hercegovini i u Bosni, samo je njima - tojest nama - taj jezik materinji i bliži od svih drugih jezika i govora. Njegovu ljepotu su, kao i ljepotu svakoga drugog jezika, stvarali pjesnici, a škopili su je i nagrđivali normativni jezikoslovci.
Album “TransAdriaticum” Tamara Obrovac snimila je s TransAdriatic quartetom, u kome su još, uz bubnjara Krunu Levačića, talijanski muzičari, pijanist Stefano Battaglia i kontrabasist Salvatore Maiore. Ploča je objavljena usred ljeta 2019, kod austrijske diskografske kuće Alessa. Na njoj se nalazi devet pjesama, otpjevanih na tri jezika: na istrijanskom i na talijanskom, a jedna je na dalmatinskoj ikavici Gornjih Poljica.
Neke je tekstove napisala Tamara Obrovac, u jednom je koristila i nadograđivala pjesmu Milana Rakovca, u drugom je kratila pjesmu Vladimira Nazora, jednom se tekstu ne zna autor, a po jedan su napisale Carmela Ronchi i Rosanna Turcinovich. Jedni su tekstovi pisani da bi bili otpjevani, a drugi su, skoro polovina njih, pisani samo da budu tekst.
Jedan među njima poznat je, već cijelo stoljeće, generacijama osmoškolaca, i jedno je od onih općih mjesta u koja je opasno dirati, jer će svaka promjena uznemiriti one kojima je pjesma tetovirana u memoriji i podsvijesti, a s njim je i ta nevolja što je već barem jednom uglazbljen, i na repertoaru je dalmatinskih klapa.
To je “Galiotova pesan”, koju je Vladimir Nazor napisao u kastavskoj čakavici, godine 1906. Vjerojatno jedini književni tekst koji su napamet učili moj otac i dva moja ujaka, prije Drugoga svjetskog rata, i ja, četrdesetak godina, i dvije-tri države kasnije. “Galiotova pesen” u sva je ta vremena imala dvije odgojno-obrazovne funkcije: pokazati đaku da naš jezik nije tako jednostavan ni jednoobrazan, i da su u njega ugrađeni i neki drugi, sasvim dovršeni, jezici, koje smo nazivali dijalektima, a druga funkcija je bila pokazati đaku kroz kakve su sve muke prolazili maši preci pod - u ovom slučaju - venecijanskim okupatorima.
U vrijeme kada su školovani moji ujaci i otac, kao i u vrijeme kada je Nazor pisao “Galiotovu pesan”, postojalo je kao imperativ i nešto treće, možda još trivijalnije: pokazati da je Istra hrvatska i jugoslavenska, jer je, eto, takav njezin jezik. Istina, mojim ujacima i ocu nije tom prilikom rečeno da taj jezik baš i nije jedini istarski jezik.
I što je Tamara Obrovac učinila s pjesmom koja je u toj mjeri opterećena značenjima, uspomenama te kulturnim i političkim konotacijama iz različitih epoha? Ona ju je, kao velika umjetnica, i to ovim redom - čitateljica, pjesnikinja i glazbenica - pročitala i čula, a zatim otpjevala kao da je i njoj i pjesmi to prvi put. I zaista je prvi put: nikada više, čini mi se, neću moći pročitati, ili u glavi deklamirati, Nazorovu “Galiotovu pesan”, a da ne čujem glas i melodiju Tamare Obrovac, koji zvuče kao da su od pjesme stariji, i kao da je iz njih tekst i potekao. Zvuče kao da je sam Vladimir Nazor slušao Tamarin glas dok mu je pjevao pjesmu koju je on samo zapisivao i raspisivao.
To je ta čudna meštrija ove umjetnice. Sve što ona otpjeva učini se da je moralo biti otpjevano, i da prije pjevanog stanja nije ni postojalo. Ona nikada ne deklamira, nema kod nje šansonijerskih recitativa, na zor pjevanja i nepjevljivih tekstova. Sve je kod Tamare Obrovac uspavanka, balada, pjesma od pjesme, i pritom sve zvuči pomalo grezo.
Kao u kabareu i na kamenu dolcu. I u toj grezosti, kao i u njezinom istarskom jeziku, nešto je što će ovaj slušatelj - možda i sasvim krivo - uvijek osjećati kao nastojanje da se izmakne svakoj sentimentalnosti i šlagerskoj patetici, da se pobjegne od one poželjne i programirane ženstvenosti, od koje je bježala i već spomenuta Marlene Dietrich, i da se na taj način, smjeranim ogrubljivanjem i jezičnim pomakom, izreknu najtužnije, najnježnije i najbolnije stvari koje po svijetu nosiš.
Ne poznajem Tamaru Obrovac, samo smo se jednom u prolazu sreli i upoznali, ali meni se čini, slušajući “TransAdriaticum”, kao i sve prethodne njezine albume - uključujući i onaj gradišćanski - da ona to kroz život bježi od lažne sentimentalnosti. Može biti da griješim, ali ja sam slušatelj, i imam to sveto pravo da sve pogrešno čujem. Ali volim ono što čujem. “Si l’ se drevo osušilo, si l’ se sunce ugasilo, more more sinje.” Može li tužnije i istinitije?