Može li najnoviji slučaj liječnika s “verbalnom manom” iz KB Dubrava promijeniti odnos njegovih, ali i kolega drugih nasilnika zaposlenih u hrvatskom zdravstvu prema nasilništvu u vlastitim redovima? Teško, jer godinama je “gromoglasna šutnja” o predatorima, “silovantima”, bludnicima, prostacima u hrvatskim bolnicama jedina konstanta po sistemu Poncija Pilata. Nisu to moji ratovi! Što dobivam ako progovorim? Nezgodno je “cinkati” kolege!
Sve su to nazoviisprike “za distancu” koje se mogu čuti na spomen pojedinaca koji, nažalost, godinama, svima pred nosom, nanose štetu kolegama koji u zdravstvu vrlo predano rade svoj posao i brinu o pacijentima. Pritužbe pacijenata ili mlađih kolega i kolegica, medicinskih sestara ne rješavaju problem čak i kad se radi o “uvijek istim” pojedincima. Oni pak, svjesni da “im nitko ništa ne može”, nastavljaju s prljavom rabotom.
Upravo ta nevjerojatna šutnja ili, neki bi rekli, “grijeh struktura” razlog je što se špranca nasilništva ne može prekinuti. Činjenica je da dok pojedinci čine grijeh “djelima”, ništa manji nije ni grijeh koji većina čini propustom. Vidjeti da je netko pao na ulici, a ne podići ga s tla izazvalo bi sablazan nazočnih. No, kad se “ruka” ne pruži onima u podčinjenom položaju prema nasilnicima, to se, nažalost, ne smatra grijehom propusta ili nečinjenja.
Teško je zamisliti da bi se neki bolnički bludnik izvukao nekažnjen kad bi o njegovim prljavim nedjelima, npr., svjedočila većina nekog odjela, klinike ili zavoda. To se nikako ne bi moglo tumačiti kao progon kolega i dotičnik bi se ili morao povući, otići na liječenje, raditi tamo gdje ne može naštetiti nikome. No, zavjet šutnje još je prejak pa “glava padne” tek kad se u javnosti digne prevelika prašina da bi se mogla “ubiti špricanjem” poneke opomene ili čekanjem da “pritužba zaboravi’. U tim je trenucima mučno slušati nadređene koji opravdanje za godine nečinjenja nalaze u ranijim “manjim nepravilnostima koje su baš sad kulminirale”!?