Kada čujete riječ reli, već se u glavi formira određena scenografija. Turiranje motora, miris benzina, glasan zvuk paljenja guma i brdo nabrijanih automobila. I, naravno, muškarci, dok rijetko kome na prvu padne da u tom svijetu postoje žene. No, one jesu tamo. I to ne samo kao posjetiteljice ili hostese, nego i u automobilima. Ovo je priča o njima. O kćeri koja vozi utrke s ocem, o bračnom paru koji je spojila ljubav prema brzini, o uspješnoj poslovnoj ženi koja radnim danom radi u uredu, a vikendom juri po utrkama 150 kilometara na sat te o ženi koja je zbog nedostatka sponzora prešla s lijevog sjedala na desno.
Naime, u Svetoj Nedelji se ovaj vikend održava Rally Show Santa Domenica, najveća reli utrka u ovom dijelu Europe, na kojoj nastupa čak 107 posada. Ove godine su na tom reliju prijavljene dvije vozačice te čak 23 suvozačice. Najviše je Mađarica, no među suvozačicama ima i Hrvatica. A kako zapravo izgleda njihov posao? To su nam opisale Kristina Harapin, Tajana Vojvodić Pinky, Jasna Durak i Lana Sutlović, junakinje ove priče.
- Suvozač priprema auto za utrku i navigira ga tijekom vožnje - ukratko kaže Kristina i odmah naivno zamišljamo kako šarafi matice u radionici i kako se bori s hrpom autokarata na suvozačevom sjedalu. Ipak, to nije ni približno tako. Kako su nam djevojke objasnile, postoji nekoliko ključnih poslova suvozača. Prvi je prikupljanje i predaja dokumentacije za sudjelovanje u utrci, što je niz papira poput zdravstvenog kartona, licence, vozačke, pristupnice, osobne iskaznice. Ako jedan nedostaje, vozač i suvozač ne mogu nastupiti.
Kristina Harapin i Jasna Durak s uzbuđenjem iščekuju vikend
80 posto posla
- Vozači se koncentriraju samo na utrku i na njima je da voze najbolje i najbrže što mogu. Na suvozaču je da mu omogući sve kako bi on u tome uspio - veli Jasna.
Isto vrijedi i za prvi dio utrke, takozvane etape, kada vozači moraju stići na određenu lokaciju unutar traženog vremena. Oni se pritom voze po civilnim cestama tijekom normalnog prometa pa im se mogu dogoditi situacije da se pred njima prevrne prikolica sa sijenom ili da dođe do neočekivanog prometnog krkljanca. Ako zakasne, budu ponekad novčano kažnjeni ili izgube bodove i sekunde.
- Ako se to dogodi, onda je uvijek kriv suvozač - smije se Lana te dodaje kako se suvozač treba pobrinuti da stignu na vrijeme.
- Mi zapravo odrađujemo 80 posto posla - kaže Tajana.
Isprva ne shvaćamo kako suvozaču pripada tako veliki postotak jer je u konačnici vozač taj koji vozi auto. No, kada su nam objasnile svoj posao tijekom brzinske utrke, napokon smo razumjeli o čemu pričaju. Naime, glavni posao suvozača je da čita upute vozaču, odnosno da mu govori kada mora skrenuti, kada ubrzati, koliko je oštar zavoj te kakva ga cesta očekuje. Zbog konstantnih poskakivanja i naglih zavoja, veliki broj vozača zapravo ne vidi dok vozi, već samo sluša glas svog suvozača. Ako on kaže lijevo, vozač će skrenuti lijevo bez ikakva razmišljanja. Tako da je zapravo suvozač taj koji “vozi”.
- Navigacija je glavni posao suvozača. U bilježnici imamo zapisane određene koordinate i smjernice koje dajemo vozaču. One moraju biti izuzetno precizne jer ako se samo malo promaši to može rezultirati izlijetanjem sa staze, a možda i nečim puno gorim - kaže Tajana te nam pokazuje svoju bilježnicu. U njoj piše: “L4 kratka D4 blaži u L3 široko 200 šikana s hupserima ulaz lijevo...”. Na naš zbunjeni pogled, Tajana odmah prevodi ove šifre.
Traže se ženske posade
- Svaki zavoj ima stupnjeve koliko je oštar, a koji suvozač označava nekom brojkom. U mom slučaju je to od 1 do 5, gdje je 1 najoštriji. Osim oštrine zavoja navodimo i koliko je metara ravne staze, kao i stanje na stazi, odnosno ima li rupa i slično - objašnjava Tajana. Te podatke prikupljaju na probnim vožnjama te kasnije zapisuju u bilježnice, jer što su bolji i precizniji podaci, to je veća šansa za pobjedu.
Od svega što smo čuli, ne vidimo da postoji ijedna prepreka da ovaj posao mora isključivo odraditi muškarac ili žena. Ipak, ovdje se radi o “muškom” sportu u koji žene dugo nisu imale pravo ulaska. To se posljednjih godina počelo mijenjati i sve više žena se pojavljuje na suvozačevom sjedalu, a neke i na vozačevom. Postoji nekoliko razloga za ovaj preokret. Prvi leži u samoj prirodi žene.
- Budimo realni, žene su bolje u multitaskingu. Možemo čitati i pričati u isto vrijeme, organizacijski se bolje snalazimo, a i hajde mi pronađi nekog muškarca koji može bez prestanka pričati 20 minuta - smije se Jasna.
S nama u prostoriji je i Daniel Vojvodić, organizator i dugogodišnji vozač relija, koji klimanjem glave potvrđuje sve rečeno.
- Ja bih uvijek prije imao ženu za suvozača nego muškarca - kaže i dobiva pljesak dama.
Još je nekoliko razloga zašto je dobro imati suvozačicu. Žene su u pravilu lakše od muškaraca, a kilaža je jedan od bitnijih faktora u reliju jer o težini automobila ovisi brzina, kao i sila s kojom se ulazi u zavoj. Nadalje, žene su marketinški privlačnije sponzorima. Sve više sponzora čak traži potpuno ženske posade koje bi financirali na nekom natjecanju. To najbolje zna Lana koja je prije i sama bila vozačica.
Posao i ljubav
- Na nekim natjecanjima su me čak tražili da imam suvozačicu, a danas sve više ima slučajeva gdje je u potpunosti ženska posada. Evo, baš sada pregovaram da idem voziti u Katar s jednom njemačkom vozačicom. To je ono što sponzori traže - priča Lana. Na pitanje zašto je iz lijevog sjedala prešla u desno, odgovara s istim riječima.
- Zbog sponzora. Nisam ih više imala pa nisam mogla voziti, no želim se opet vratiti - kaže. Istu želju imaju i sve ostale djevojke - sjesti za volan. Naime, svaka od njih je imala svoj vlastiti put koji je ih je odveo u automobilske vode.
Krenimo s 21- godišnjom Kristinom, najmlađom članicom ove družine.
- Meni je prva riječ bila auto - kaže Kristina. Ona je na prvoj utrci bila sa samo tri godine i već je tada molila tatu da joj kupi jedan trkaći automobil. S godinama ta ljubav nije slabila. Isprva je sudjelovala u organizaciji različitih autoutrka u Hrvatskoj, a ujedno je bila i vjerna navijačica oca koji je bio dugogodišnji suvozač u reliju. Ipak, kada je odlučio postati vozač, odmah se znalo tko će mu biti desna ruka.
- Prva utrka nam je bila prošle godine u Poreču, a sada opet nastupamo u Svetoj Nedelji - priča. Uz njih će biti i mlađa sestra, kao i majka.
- Prije se bojala za tatu, a sada se boji za mene. Zato prije utrke dođe do njega, potapša ga po ramenu i kaže da ne vozi brzo - kaže Kristina. Što se tiče budućnosti, plan je spojiti posao i ljubav. Studira poslovnu ekonomiju na Ekonomskom fakultetu, a planira se specijalizirati za marketing. Točnije, marketing u automobilskoj industriji.
Potpuno drugačiji put do suvozačevog sjedala je pak imala 32-godišnja frizerka Tajana, inače Danielova supruga.
- On je za sve kriv - kaže i upire prostom u svoga odabranika i vozača.
Upoznali su se prije 10 godina i na prvi spoj je Daniel došao po nju u svom Peugeotu 106, nabrijanom za potrebe relija. Odveo ju je u samoborske brijege gdje joj je pokazao uzbuđenje koje dođe s vožnjom pri velikim brzinama. I tu se rodila ljubav. Prema Danielu, ali i prema automobilizmu.
Isprva je Danielu suvozač bio njegov brat, ali kada se on 2012. godine povukao, njegovo mjesto je popunila Tajana. Od tada su oni bračni par na kotačima, a svog Mitsubishi Lancera Evo tricu su čak uključili i u svadbene fotke.
- Poseban je osjećaj dok se voziš. Kao prvo, mi suvozači ništa ne vidimo jer je naše sjedalo spušteno, a HANS, zaštita za glavu i vrat, nam ne dopušta da se previše mičemo. I onda imaš samo tu bilježnicu u koju gledaš i o kojoj ti ovisi hoćeš li dobro skrenuti ili završiti u jarku. To ne postoji nigdje - kaže Tajana te ponosno dodaje kako je nikad nije strah prije vožnje.
Skup sport
- To je zato što se nikada nisi razbila - smije se Jasna, 43-godišnja office menadžerica i ujedno jedina profesionalna suvozačica među njima. Ona i njen vozač Ivica Siladić su ujedno i državni prvaci u reliju u klasi 3 za 2017. godinu, a u Svetoj Nedelji nastupaju u Opel Adamu R2. Ona je prije sedam godina posve slučajno ušla u ovaj svijet. Njena tvrtka je bila sponzor Siladiću koji je baš prije utrke u Dugom Selu ostao bez suvozača. Tražili su mu zamjenu, pa su ponudili nekome iz firme da popuni mjesto. Ona se javila.
- Htjela sam probati nešto novo - kaže. Od tada više nije izašla sa suvozačeva mjesta.
- Poslije utrke ti više nije normalno sjesti u svoj auto. Misliš si zašto je sve tako tiho, zašto ne odskakuješ, zašto svi idu tako sporo. Zato prije svake utrke jedva čekam da počne i da opet to sve osjetim - priča Jasna.
Aktivno se natječe u svim utrkama Prvenstva Hrvatske, a vozila je i na nekoliko europskih utrka. Kroz sve te godine kaže kako je normalno da se rodila i želja da sjedne u lijevo sjedalo.
- Treba položiti školu, naći sponzora i onda još nabaviti auto. No, htjela bih jednom postati vozačica i osjetiti kako je to juriti niz Sljeme - priznaje.
Taj osjećaj poznaje 35-godišnja Lana. Ona je među njima jedina vozila reli utrke.
- Odmalena su mi auti bili velika ljubav. Dok su se druge cure igrale s barbikama, ja sam se igrala s autićima. Tako da je nekako sve vuklo prema tome da jednoga dana vozim utrke - prisjeća se Lana.
Počela je 2003. godine i u početku je bilo onih koji su joj iza leđa govorili da žene ne mogu biti dobre vozačice. Ona je ignorirala njihove komentare i dokazala im da može biti ravnopravna muškarcu kad je pitanju vožnja. Vozila je aktivno tri godine, nastupala je na domaćim i stranim utrkama, išlo joj je dobro, no na kraju nije presudilo njeno umijeće vožnje nego financiranje.
- To je izuzetno skup sport. Da bi se pripremio auto za utrku, treba izdvojiti i po 30.000 eura, što nije mali novac. Zato svaki vozač treba imati sponzora ako se želi aktivno baviti ovim sportom. Nažalost, ja sam ostala bez svoga i morala sam stati s vožnjom - kaže Lana.
Ipak, nije napustila taj svijet. Znanje i iskustvo s lijevog sjedala je prebacila na desno i danas je veoma poželjna suvozačica. To dokazuje i poziv da sudjeluje na Middle East Rally Championship u Kataru, ali i njeno mjesto na utrci u Svetoj Nedelji. Naime, njen vozač je pjevač Sandi Cenov i zajedno će nastupiti u Mitsubishi Lanceru Evo IX. No, koliko god je lijepo i dalje biti dio toga svijeta kao suvozačica, njen san je opet se vratiti iza volana. Isto sanjaju i ostale djevojke. No, tko zna. Možda će već iduće godine u Svetoj Nedelji neke od njih sjesti u lijevo sjedalo.