Hajduk je pljačkaš i razbojnik, ali je u kolektivnom imaginariju dinarskog trokuta, a onda i nacionalnih literatura i mitova, on heroj osvetnik, koji operira s onu stranu moralnih ograničenja, u punim uvjetima “junačke slobode”. Odmah nakon prvoga svjetskog rata hajduk je kao paradigmatski obrazac junaka preuzet u zenitizam, jugoslavensku verziju futurizma (i podjednako srođenu s fašizmom, u tom slučaju jugoslavenstvujuščim).
Hajduk je i naziv nogometnog kluba iz Splita kojemu je 1911. kumovao splitski gimnazijski profesor Barać (u Splitu djeluje i veslački klub Gusar, što pokazuje koliko je športska kultura bila idealno povezana s mitologijom razbojstva na kopnu i na moru). U madžarskome od XVI. stoljeća je zasvjedočen “hajdú” (množina: “hajdúk”) kao kolokvijalni naziv za vojnike u pješaštvu; u XVII. stoljeću su hajduci kojegdje osobni stražari velmoža: u Toscani je “aiducco” pripadnik straže velikog vojvode, u Rusiji su od Elisavete Petrovne “pridvornye gajduki” carski stražari, u Poljskoj i Litvi su “hajducy” posebno uniformirana osobna straža vladara i hetmana u Rzeczyposzpolitej, itd. - dakle sluge vlasti, a ne buntovnici. I klub Hajduk se dodvoravao svakoj vlasti (osim talijanskoj okupacijskoj).
“Hajduk” je u hrvatskome tuđica. O njezinu podrijetlu nema suglasnosti. A. Petrović smatra da mu je izvor madžarska imenica “hajtó” ili “hajdó”, u pluralu “hajtók” ili “hajdók” (govedar), a Vujaklija izvor nalazi u arapskom glagolu “hajdud” (skrenuti, odmetnuti se), koji bi u turskome dao “haydut” (odmetnik, bandit, hajduk, isto što u turskome “krcali”, tj. krdžalija, odnosno “keseci”, u albanskome “qesexhi”, tj. kesedžija).