Tomislav Karamarko još ima dobre šanse da formira saborsku većinu i postane premijer, no ako se to i dogodi, ostat će prilično ružan dojam onoga što se dogodilo na biralištima 8. studenog. Zahvaljujući tradicionalno garantiranim mandatima iz dijaspore, HDZ je ostvario relativnu pobjedu na izborima, ali ta pobjeda - pokazat će se danas - nedostatna je za bilo što drugo osim vladanja u stanju permanentne ovisnosti o Mostu. Naime, raspodjela izbornih mandata takva je da HDZ-u, osim u koaliciji s cjelovitim Mostom, put do fatalnih 77 mandata izgleda poprilično trnovit, a koalicijski potencijal tanak. Pojednostavljeno rečeno, HDZ-u nedostaje 18 mandata, a u aktualnom odnosu snaga pitanje je gdje ih se može naći. Osim HDZ-a, SDP-a i Mosta, dostupno je još 17 mandata, no od njih barem devet smatra se koalicijskim partnerom ljevice (tri zastupnika SDSS-a, tri zastupnika IDS-a te još troje manjinaca koji su članovi SDP-a i HNS-a). Osim toga, ni dva zastupnika HDSSB-a teško da bi bila zainteresirana za koaliciju, barem s obzirom na obostrane uvrede u predizbornoj kampanji. Tu je i Ivan Vilibor Sinčić koji, vrlo vjerojatno, neće u koaliciju ni sa kim, dva zastupnika prevrtljivog Milana Bandića i pragmatični Radimir Čačić.
Dakle, čak kad bi HDZ uspio na svoju stranu privući deset od osamnaest zastupnika Mosta te preostala dva manjinca, dva “bandićevca” i Čačića, HDZ-u bi za formiranje saborske većine nedostajala tri mandata, a za njezino funkcioniranje vjerojatno i koja ruka više. Šefu HDZ-a Tomislavu Karamarku spoznaja da njegova politička budućnost stoji u rukama nekadašnjeg stranačkog arhineprijatelja i još nekoliko lokalnih protivnika ( Kovačić, Petrina....) zasigurno nije ugodna, no takva situacija izravna je posljedica njegove promašene izborne strategije. Pune tri godine analitičari su upozoravali kako je zahvaćanje što većeg dijela političkog centra preduvjet pobjede na parlamentarnim izborima, no Karamarko - motiviran željom da stranku mobilizira i izvuče iz postsanaderovske depresije - krenuo je suprotnim putem. Radikalnom retorikom i ideologijom okrupnjavao je desnicu, hrabreći se pritom nizom izbornih pobjeda, posljednjom na predsjedničkim izborima.
Ipak, Karamarko i njegovi suradnici zanemarili su činjenicu da je Kolinda Grabar Kitarović pobijedila Ivu Josipovića upravo zato što je uspjela privući širok spektar birača, od radikalne desnice do centra. Karamarkov HDZ, kao stranka, to nije uspio. Radikalizacijom je na desnom centru otvorio prostor za Most, a s druge strane i mobilizirao velik dio SDP-ova biračkog tijela. Ta činjenica HDZ je, umjesto u uvjerljivu pobjedu, odvela u remi s okusom poraza.
Bitan doprinos takvom ishodu, doduše, dala je i predizborna kampanja, gdje je HDZ propustio kapitalizirati sav napor učinjen u prethodne četiri godine, ali i naplatiti poprilično loše stanje u kojem se zemlja pod SDP-ovom vladavinom nalazi. Za razliku od fokusirane SDP-ove poruke, HDZ je u kampanji biračima ponudio bljutavu mješavinu nacionalističke patetike, praznih fraza i nejasnih obećanja. Ključ pobjede trebala je biti dobra organizacija i logistika, no pokazat će se kako za osvajanje vlasti u zemlji ipak nije dovoljan jak voljni moment i čvrsta disciplina. SDP je znanje političkog marketinga kupio i skupo platio, HDZ se pouzdao u unutarnje resurse.
To se pokazalo kao greška, a mogla bi biti i skupa. No, utakmica još nije gotova, Karamarko ima mogućnosti u produžetku izboriti pobjedu. To će moći uspjeti jedino dajući ozbiljne ustupke Mostu, među kojima vjerojatno i odustati od nekih svojih radikalnijih ideoloških planova. Ironično, radikalnom retorikom pokušali su samostalno osvojiti vlast, a sada bi se morali deradikalizirati kako bi - u najboljem slučaju - vladali u koaliciji. U biznisu se to naziva propuštena dobit. U politici, naprosto, loš posao.