U plavom kaputu, usred prašine, zaustavio je svoj električni romobil i pogledao sumnjičavo moje cipele, koje nikad nisu bile prljavije. Hodala sam preko pola grada taj dan, preko pola Zagreba, preskačući trake zavezane oko kanti za smeće po Ilici, gazeći po ciglama, gledajući u krovove kao u neki film, piljeći u rupe u tavanskim prostorima kao da ne postoji mogućnost da išta padne na mene.
- Pazite, skrenite lijevo, ovdje sad skidaju dimnjak! - viknuo je na mene radnik u Dežmanovoj, a ja nisam znala gdje je to sigurno lijevo, gdje da skrenem: lijevo su, naime, bile rupe, šuta i još malo traka, lijevo je pisalo da pada žbuka sa zgrade i da nikako, ni pod koju cijenu, ne idemo lijevo, a još ljevije, u ne prevelikoj daljini, s dizalice se njihala kupola koju su upravo skinuli sa zgrade na Ilici. Pobjegla sam pred dimnjakom, a radnik je vikao za mnom pokušavajući mi valjda dati do znanja kako si ugrožavam život, kao da mi armagedon u kraju u kojem živim to svakodnevno ne govori dovoljno slikovito. Mesničkom se nije moglo proći, u Ilicu nisam mogla skrenuti, tunel nije dolazio u obzir i kad sam se konačno, preko Gornjeg grada i bilijun tajnih stepenica na kojima sam se za vrijeme srednje škole ljubila s jednim dečkom iz Šeste, spustila do Masarykove, izgledala sam kao da sam hodala s Judeom Lawom u Cold Mountain, sve samo da bih umrla na koljenima pred Nicole Kidman, i bilo mi je doista neugodno zbog cipela pa sam svom dugogodišnjem prijatelju objasnila kako sam hodala i hodala tražeći ljepotu u pustoši centra grada, u opasnostima koje samo “mi hrabri” iz centra poznajemo sad već kao opće mjesto, dok hodamo s malodobnom djecom nasred tramvajske pruge kao da smo na korzu, tražeći ljepotu (i D vitamin) u suncu koje prkosno obasjava grad maltene od samog početka krize uzrokovane Covidom.
Ostaci stare normale zrcalili su se u tome što mi je bilo neugodno zbog prašnjavih mokasina i gotovo mi je bilo drago što smo se sreli u oblaku prašine koji je kod HNK dizao vjetar, gurajući kao zločesto dijete sloj mikročestica slomljenih zgrada na prozore zatvorenih kafića, pa su tako Kavkaz i Hemingway izgledali kao da će uskoro netko viknuti “akcija”, a zombi apokalipsa izaći iz prikolica za glumce. Nova normala pak bila je u svemu ostalom oko nas.
I ti susreti tijekom lutanja gradom sve su češći, gotovo kao da su nova špica: prijateljicu, modnu dizajnericu, susrela sam na stepenicama Dolca, pa smo se dogovorile da smo se navikle na čekanje u redu za krumpir i da nećemo otići iz centra iako obje prolazimo sanaciju, i bilo mi je neugodno jer sam ja bila odjevena kao da sam pred porod, a nisam ni trudna, a N. i ja smo se dogovorili da shvaćamo kako će Leni biti posve prihvatljivo da joj mjere temperaturu i uzimaju krv iz prsteka prilikom ulaska na fakultet. Dapače, nastavila sam šalu i predvidjela da će naše priče kako smo nekoć slobodno i nonšalantno samo ušetali u zgradu Akademije Lenina generacija nazivati barbarsko primitivnim ponašanjem ljudi nesvjesnih kolika su prijetnja drugima. Doduše, danas se kroz suze smijem dok zapisujem tu šalu, jer je više nego jasno da će ono što će se zbilja zauvijek promijeniti biti upravo osobni kontakt. I dok će možda moj prijatelj u plavom baloneru zauvijek biti svjedok mog postojanja, i ja njegovog, jer tako nam je grah pao, sjećam se dobro vremena prije petnaest godina kad smo se upoznali: pružili smo si ruke, nasmijali se opušteno jedno drugome, pogledali se u oči bez straha jer nam bjeloočnice nisu zaštićene.
A dok je on tog postapokaliptičnog popodneva gatao kako smatra da je vrijeme ekskluzivne mode gotovo i kako se modne revije više neće prikazivati na način na koji smo ih uživali gledati na fashion TV-u, ja sam razmišljala koliko smo se brzo navikli na to da se ne grlimo, da se ne ljubimo za rastanak.
Pretpostavljam da su se ovako osjećali seksualno aktivni odrasli ljudi kad se osamdesetih saznalo da se AIDS prenosi nezaštićenim seksualnim odnosima - jel’ moguće, doista, da nas ljubav dovodi u životnu opasnost? I ako je istina, želimo li pristati na to? Svijet se, istina, navikao, HIV smo upoznali i naučili kontrolirati, pa mjestimice čak i živjeti s njim, ali zar će se Francuzi zaista prestati zračno ljubiti kad se sretnu? Srbi i Hrvati neće se više nikada našaliti oko broja ljepljivih pusa u debeli obraz bratimljenja? Prestat ćemo dijeliti cigarete koje inače ne pušimo, samo kad pijemo, počet ćemo panično paziti gdje smo odložili čašu na tulumu, a počeci ljubavnih veza označavat će se brzim serološkim testovima na antitijela na Covid-19?
Moj prijatelj tješio me još gorom idejom: umjetnom inteligencijom koja bi, prema njemu, u skorije vrijeme, možda ne baš tako skoro da ga mi doživimo, ali, tko će znati, tehnika se razvija neumoljivom brzinom, trebala zamijeniti savršene partnere. Tko će se htjeti zezati s tobom takvom, ili sa mnom, smijao se, bude li imao dovoljno love da odabere partnericu ili partnera sa savršenim performansama. Smijala sam se i ja, ali mnogo manje uzbuđena od njega: palo mi je na pamet kako sam rigidno staromodna i kako ću vjerojatno do kraja ove životne faze žudjeti za kemijom, slučajnostima i romantikom koja se ne može isprogramirati, a bogami i za zagrljajem. Hoće li potreba za zagrljajem biti uopće politički korektna? Ili ćemo, samom činjenicom da se imamo potrebu baciti u zagrljaj nekome koga dugo nismo vidjeli biti neumjesni, nesposobni kontrolirati primordijalne strasti? Hoće li to biti nepristojno raditi pred ljudima, hoćemo li se morati skrivati i ljubiti i hoćemo li kasnije, kao tinejdžerice koje su gadno pogriješile, imati panične napadaje oko toga jesmo li pozitivne (ali ne na trudnoću, nego na Covid)? Postoji, dakako, nada u cjepivo.
No do njegova dolaska neka će se nova pravila bontona već ukorijeniti u ljudsko ponašanje. Na nekima sam, hajde da i to kažemo, relativno čak i zahvalna. Ljudi koji ulaze u tuđi fizički prostor a da u njega nisu pozvani, pa dijele s nesretnikom i zadah i miris u kosi i sve bakterije i viruse čak i prije Covida, nikada mi nisu bili ni jasna ni omiljena vrsta. Ali spontanost ljubavi i prijateljstva, bliskost, terapeutsko djelovanje zagrljaja, slučajan ljubavnički susret, nešto su bez čega, čini mi se, čovječanstvo nikada nije živjelo. Okrutan je trik čovječanstva da se uvijek prilagodi, i uvijek preživi. Bit će zanimljivo pratiti tko ćemo postati u svijetu u kojem je dodir novi luksuz.