Odluka Britanaca na referendum prije tri godine o napuštanju Europske unije bila je bolna, neugodna i neočekivana za mnoge u Uniji. Prvi put u povijesti EU koji se stalno širio netko je odluči izići. No, čim su rezultati bili poznati, Unija je poručila da žale zbog takve odluke, ali od Ujedinjene Kraljevine traže da ode što prije. Takva je poruka bila i izraz svojevrsnog bijesa i priznanje vlastitih propusta.
Bruxelles je odlučio “ostati po strani” i ne miješati se u unutarnju kampanju u Britaniji. Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker danas otkriva kako im je tadašnji britanski premijer David Cameron, naivni vođa koji je mislio da ima sve pod kontrolom i da će referendumom to pitanje jednom zauvijek skinuti s dnevnog reda, zabranio da se u to miješaju.
Vjerojatno je to istina, ali istina je i da se Europska komisija inače ne miješa u kampanje u svojim državama članicama. S druge strane, i za Bruxelles je bilo komotno ostati po strani te tako izbjeći odgovornost za neuspjeh. Vjerojatno bi Europska komisija bila proglašena krivom da je vodila kampanju u UK protiv Brexita a da su rezultati bili kakvi jesu, dakle da većina, koliko god mala razlika bila, odluči napustiti Uniju.
Kada se znalo da nema povratka natrag i kada je vlada Ujedinjene Kraljevine i formalno odlučila pokrenuti članak 50 Temeljnog ugovora EU o napuštanju Unije, mnogi u Bruxellesu počeli su govoriti kako im je teško zamisliti Europsku uniju bez Velike Britanije. Nije lako ako Uniju napusti jedna od četiriju najvećih država, članica Vijeća sigurnosti UN-a, nuklearna sila, ali i više od 10 posto ukupnog stanovništva EU.
Kako se postupak pokazao težim nego što se mislilo, a nije ni dovršen u predviđenom roku, Kraljevina se našla u situaciji da zapravo ne zna što želi, a nije u stanju ni davati naznake kamo želi ići. Najprije je vlada pokušavala nemoguće. Htjela je izvući od EU mogućnost da ostane dio jedinstvenog tržišta, ali bez obveze da poštuju i slobodu kretanja radnika. Kada su vidjeli da ostalih 27 članica EU neće pristati baš na sve što London bude birao, pristali su na kompromisni sporazum. No, taj su sporazum triput odbacili u britanskom parlamentu. Taj hram demokracije zatim je proces preuzeo na sebe i uspio glasanjem, jednom o osam, a drugi put o četiri prijedloga, odbiti baš sve.
Dakle, što god se pitalo parlament o načinu izlaska iz EU i budućim odnosima, parlament je rekao “NE”. Neozbiljna vlada tako ozbiljne države, neozbiljni parlament i neozbiljna oporba. Nitko u Londonu ne zna što žele. Ne žele izlazak bez sporazuma, ne žele postojeći sporazum, ne žele carinsku uniju, ne žele novi referendum, ne žele sporazum sličan onom EU i Norveške, ne žele sudjelovati na europskim izborima.
EU je u šoku, a vrijeme prolazi. Još je samo tjedan dana ostalo do održavanja izvanrednog summita na kojem će vjerojatno odlučiti reći Britancima: od sutra više niste u EU. Drugog izbora nema ako iz Londona konačno ne dođe konkretan prijedlog iza kojeg stoje i vlada i parlament - o novoj odgodi.
Mnogi se pak sada pitaju može li se Europsku uniju ubuduće uopće zamisliti s Ujedinjenom Kraljevinom kao članicom. Kakva bi to Unija bila i kakvu bi ulogu tako podijeljena Kraljevina imala u njoj. Sada bi i za EU bilo najbolje da Britanci stvarno iziđu što prije kako bi se Unija bavila drugim prioritetima koji su joj od velikog značenja za funkcioniranje.
Teško je zamisliti čak i novu odgodu Brexita jer bi to svakako značilo da će se i u Velikoj Britaniji održati europski izbori. Ali, koliko je god to teško zamisliti, to se ipak može dogoditi. Osim što bi to bilo smiješno i bizarno, to bi Europskoj uniji stvorilo i mnogo problema.
Mnoge države imale bi manji broj zastupničkih mjesta jer su ona određena pod pretpostavkom da će Ujedinjena Kraljevina izići iz EU. Ako Britanija formalno ostane u EU “još koji mjesec ili godinu dana”, dok se ne sjete kakav Brexit i kakve buduće odnose žele, to bi otvorilo i pitanje glasova u Vijeću, mjesto povjerenika u Europskoj komisiji, pravo glasa u usvajanju Višegodišnjeg financijskog okvira, a onda i obveze koje iz toga proizlaze.
A sve to, uz krajnje polarizirano društvo i polariziranu političku scenu u UK, Europskoj uniji, koja se tek oporavlja od krize identiteta i unutarnjeg jedinstva, više ne treba. Za EU je zato bolje da Britanci stvarno iziđu što prije - za tjedan dana ili najkasnije 22. svibnja.