ZAGREB - Na početku veze uvijek sve želiš raditi sa svojim partnerom, ništa ti se ne čini strašno. Tako poznajem žene koje su skakale s padobranom, započinjale trenirati kung-fu, svirati bubnjeve, krenule na put s naprtnjačama po Vijetnamu i Kambodži za vrijeme monsuna, samo da bi sudjelovale u nečemu što zabavlja njezinog dragog.
Priznajem da sam se i ja od samoga početka svesrdno trudila da razumijem Dečka na što više polja. Kad smo počeli živjeti zajedno, slučaj je htio da je hrvatska nogometna reprezentacija bila u Austriji i Švicarskoj. Čim sam shvatila da se natječem za pažnju svog supruga sa 22 znojna nabildana muškarca, mirno sam podigla bijelu zastavicu u znak predaje i odlučila približiti se neprijatelju.
- Ljubavi, zašto mi ne bismo ZAJEDNO uživali u nogometu? - zacvilila sam mazno.
Zbunjeno me pogledao.
- Pa, nisam znao da te to uopće zanima…
Ovaj čovjek me već predobro poznaje, pomislila sam očajno, no odlučila sam lagati.
- Zanima me sve što tebe zanima… - neuvjerljivo sam mazno cvrkutala, samo da ne izađe iz kuće i ode urlati s dečkima u neki kafić uz pive i psovke.
- Zašto nogomet ne bi mogao biti naša kućna zabava, nešto uzbudljivo što zajedno dijelimo?!
- Ali ja imam svoje rituale…
- Joj, nemoj mi samo reći da si praznovjeran i da ćete izgubiti ako ne stojiš na lijevoj nozi i piješ Karlovačko! Nemoj mi prodavati te gluposti, kao da sam žena koja ne smije na brod jer donosi nesreću!
Za divno čudo, pristao je. Sve je prošlo u najboljem redu. Ispekli smo kokice, televizor nije umro u najnapetijem trenutku. Ja nisam počela telefonirati tek prije gola s prijateljicom ili postavljala glupa pitanja, tipa što je ofsajd.
- Zar nije ovo divno? - samo jednom sam zacvrkutala, potapšavši ga po ruci. Kimnuo je zadovoljno. Vodili smo. Svemir je bio na mojoj strani. Odlučila sam se na korak više.
- Vidiš, čak sam vam i sreću donijela!
Zbunjeno se nasmiješio i poljubio me slaveći pobjedu. A onda je jedan turski igrač nakon što je, po mom mišljenju, utakmica već davno završila, dao gol i izjednačio. Moj budući suprug odgurnuo me od sebe kao da sam kužna. Gledao je u ekran kao da je u tijeku izravni prijenos kataklizme. Pokušala sam nešto pitati, nešto u stilu: “Što se događa, pa zar nismo već pobijedili?” Ušutkao me pogledom iskonskog ratnika koji se ne libi ubiti ni svog najbližeg ako stane između njega i mamuta. Mamut je u ovom slučaju bio Slaven Bilić.
Da vam ne opisujem sljedećih pola sata, rezultat zasigurno znate i sami, no kraj te priče o mom pokušaju zbližavanja s Dečkom preko nogometa nije bajan.
Dečku su, kako mi se učinilo, na kraju jedanaesteraca zasuzile oči te je samo jedva procijedio: “Idem u šetnju.” Skočila sam kao oparena, vidjevši i u tome priliku za druženje. - Idem i ja s tobom! - rekla sam, zamišljajući romantičnu noćnu šetnju tijekom koje se držimo za ruku i šapćemo ljubavne izjave do zore. Prostrijelio me pogledom.
- Ne, ti... OSTAJEŠ DOMA - rekao je muklo i zalupio vratima. Šokirano sam gledala u prazninu sobe. Očito sam ipak bila žena na brodu, odnosno pred televizorom, koja donosi nesreću. Bacila sam pogled na tužnog Slavena Bilića na ekranu. - Samo ti kukaj - pomislila sam. - Imaš i zašto! Uništio si mi večer dobre zabave i zbližavanja…
Jer to je, prema mom skromnom iskustvu, zapravo jedina razlika između načina na koji žene i muškarci doživljavaju taj prokleti (i toliko voljeni) nogomet. Cijelu tu famu, koju je, navodno, mom spolu tako teško objasniti, lako bismo progutale kad bi nam europska i svjetska prvenstva bila servirana kao nešto u čemu i mi možemo aktivno sudjelovati. Pa ako smo spremne baviti se slobodnim penjanjem, pecanjem, ragbijem i snowboardingom da bismo osvojile srca naših izabranika, što je onda malo gledanja nogometa? Od europskog do svjetskog prošle su dvije godine u mojoj vezi. Drugim riječima, raditi nešto samo da bi se impresioniralo partnera postalo je jednako rijetko kao što su određene svemirske pojave pa sam mu tako vrlo hladnokrvno prepustila krojenje sudbine Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi. Zahvaljujući superiornom kulerstvu čovjeka za kojeg sam se udala, a i činjenici da se Hrvatska nije plasirala na SP, dopušteno mi je sudjelovati kad god ja to želim. Nedavno sam tako naučila što je zaleđe, začuđujuće lagano (dosad nisam ni pokušavala jer sam mislila da se radi o matematičkoj jednadžbi s deset nepoznanica koju svi moraju naučiti napamet i istovremeno vaditi logaritme iz kuta pod kojim je lopta pala na nogu igrača u napadu pomnoženog s brojeg ljudi koji zijevaju na stadionu, kolika se drama dizala oko toga).
Dečko je čak junački podnio i moju izjavu da navijam za Paragvaj jer imaju fenomenalne čarape, totalno Prada. Kažem vam, tolerancija u braku nam je u horoskopu trenutno na 5 zvjezdica. Zašto onda uopće pišem o paklu SP-a u kojem sam se našla?
Jer su svi na toj televiziji, osim nas gledatelja, posve poludjeli i učinili sve što je u njihovoj moći da zarade jedan potencijalno smrtonosan napad prve žene samoubojice u Hrvatskoj. Moji problemi nisu počeli za vrijeme utakmice, nego za vrijeme svega onog između.
Prvo sam uočila da je broj stupidnih reklama za loš alkohol naglo porastao s otvaranjem SP-a pa mi se trenutno čini kako se samo one i prikazuju, od one “iza svakog dobrog gemišta stoji dobra mineralna voda”, preko onog gdje moj dragi kolega Borko Perić stavlja pivo na plazmu da bi popravio signal (vidjeli valjda autori tu foru u TV dramama iz osamdesetih pa je odlučili iskoristiti, bez komentara), do onog kad moj dragi kolega Jerko Marčić zove moju najdražu kolegicu na svijetu Anu Begić da poput robinje donese četiri Pana, a onda ona jadna pokušava opravdati taj nimalo duhoviti muški šovinizam glumačkom gestom, svaka joj čast talentiranoj.
No, pitanje svejedno ostaje: znači li to da za vrijeme SP-a samo žene donose piće na stolove nepodnošljivo lošim statistima koji u reklamama glume samo zato da sruše cijenu profesionalnim glumcima, dok muški konobari uzimaju narudžbe, gledaju tekmu i viču: MAAAAALA!!! DAJ ČETIRI PANA!
Jedno je sigurno: reklame za alkohol za vrijeme nogometskih prvenstava gore su od one gole guzice koja je tako uzdrmala politički vrh Hrvatske, a za žene i daleko uvredljivije, no u nogomet se nitko ne dira - stara je hrvatska politička praksa. Osim, eto, u B ligu; nakon dvadeset godina nekoga se ipak mora žrtvovati pa najbolje da to budu oni jadnici koji nisu u međuvremenu stekli status nacionalnih heroja.
U trenutku kad se na ekranu počinje događati HTV-ova emisija posvećena prvenstvu ja se isključujem i meditiram, razmišljajući o tome zašto se velika igraonica poput ove legitimno prati i na njoj zarađuje, dok je bilo što jednako banalno, vezano uz ženski gušt, automatski proglašeno frivolnim i kokošastim.
Iskreno nemam ništa protiv nogometa, dapače, volim da naši pobjeđuju, no kako to da je u redu lokati pivo i urlati kao manijak, nositi crveno-bijele rogove na glavi, a nije - sjediti na modnoj reviji, primjerice? Svaki put kad javno izjavim, primjerice, da volim provesti par sati u shoppingu, pa makar samo i buljila u izloge jer me to opušta, slijedi val kontroverze i kritike.
- Bankrotirala je! - Glupa sponzoruša! - Lako je tebi kupovati, vidjet ću te kad rodiš dvoje djece, jalovice jedna! - Koja praznoglava tuka!
Kažem, nemam ništa protiv masovne histerije, ona je zbilja zdrava s vremena na vrijeme. Nogomet očito zaista ima jednu specifičnu sposobnost: odjednom, iz normalnog stanja u kojem se svi mrzimo, uđemo u stanje u kojem se svi volimo, podržavamo i razumijemo, samo zato što naši tamo negdje pobjeđuju u kvalifikacijama. No, nažalost, čini mi se da je takav zanos u nas kratkog vijeka: nije prošao ni prvi krug SP-a, a već je po svim portalima glavna vijest bila nesnosna buka vuvuzela. Ja ih uopće ne čujem. Dečko me priveo k televizoru.
- Slušaj! Evo, sad!
Nešto je trubilo.
- Pa kaj? - pitala sam ga blijedo. - Kaj to nije uvijek tako?
- Ne, pa zar se ne sjećaš, beno jedna, inače se čuje navijanje!
Pogledala sam ga blijedo i uputila na tekst Borisa Dežulovića koji kaže sljedeće: “To kad jedna tribina viče ‘Za dom!’, a druga uzvraća ‘Spremni!’, kad se s istoka ori ‘Sprem’te se, sprem’te, četnici!’, a sa zapada ‘Ubij, ubij, ubij Srbina!’, to kad razdragani navijači ispruže dlanove u nacistički pozdrav, vješaju transparente ‘Genocid Zvornik’ ili uz ‘Allahu akbar!’ mašu turskim zastavama i pale hrvatske, to kad na vrhuncu nogometne svečanosti poleti bengalka, sijevne nož ili opali pištolj, tradicionalni navijački rekvizit Južnih Slavena - to je, eto, sjajna nogometna atmosfera za kakvom žale naši sportski komentatori čijim razmaženim ušima smeta zujanje afričkih truba”.
Mašala, gospodine Dežulović. A ja bih dodala: majku vam vašu, Hrvati, sve vas smeta, od visokih peta preko šopinga do vuvuzela, sve što je - drugačije od onog na što ste se još na sisi naučili. A nogomet? Da, da, živio nogomet, što se mene tiče, i puno gore stvari na TV ekranu sam stoički podnijela. No, sve dok je legitimna filozofija života “kruha i igara”, zašto mi žene ne bismo imale pravo na kolače, pitam se ja.