U bilo kojoj racionalnoj strategiji Republike Hrvatske, dobri odnosi s Bosnom i Hercegovinom bili bi na prvome mjestu. Tisuću kilometara međusobne granice, a usto i zajednički sigurnosni, gospodarski i mnogi drugi interesi, uvjetuju suptilnu i promišljenu dobrosusjedsku politiku, koja će štititi vlastite interese, ali i paziti da u BiH ne izaziva osjećaj ugroženosti.
A upravo takvu ugroženost izazvat će odluka saborskog Odbora za Hrvate izvan Hrvatske, koji je prošli četvrtak podržao ažurirani prijedlog Deklaracije Hrvatskog sabora o položaju Hrvata u BiH, koji je usuglašen s Vladom Andreja Plenkovića. Koliko god je politički pogrešan nedavni izbor Željka Komšića, koji je u Predsjedništvo BiH biran glasovima Bošnjaka, a ne Hrvata, stvarno je pitanje što Hrvatska želi postići donošenjem deklaracije o situaciji u susjednoj državi?
Na prvu je očito da ovakav dokument neće popraviti položaj tamošnjih Hrvata, nego će postići baš suprotno, odnosno, zaoštriti hrvatsko-bošnjačke, ali i odnose između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Mudro je ne činiti drugima što ne želiš da drugi čine tebi, a Deklaracija je otprilike isto kao da Srbija donese dokument u kojem se izražava zabrinutost za položaj Srba u Hrvatskoj. Jasno je da bi u tom slučaju cjelokupna hrvatska javnost optužila Srbiju da se upliće u situaciju u drugoj državi.
Osim toga, a tko su te “zdrave snage” Hrvata u BiH? To su - Dragan Čović i tamošnji HDZ, koji su, unatoč prošlogodišnjoj inkriminirajućoj presudi Haaškog tribunala, nedavno u Mostaru obilježili 25. godišnjicu utemeljenja tzv. Herceg-Bosne. Sve to unatoč prošlogodišnjoj presudi “haaškoj šestorci”, u kojoj su Pretresno i Žalbeno vijeće utvrdili da je Herceg-Bosna rezultat pokretanja udruženog zločinačkog pothvata, čiji je cilj bio stvaranje hrvatskog entiteta u BiH te njegovo ujedinjenje sa susjednom Hrvatskom. Dok se u Zagrebu otkriva spomenik Franji Tuđmanu, u Haagu je osuđena njegova politika prema BiH.
Mogu na Pantovčaku i u Banskim dvorima uvjeravati ovdašnju javnost da u Europskoj uniji postoji razumijevanje za politiku Hrvatske, međutim, stvarna situacija vidi se u javnom pismu bivših visokih predstavnika međunarodne zajednice u BiH Christiana Schwarz-Schillinga, Carla Bildta i Paddyja Ashdowna, koji su upozorili EU da se Hrvatska miješa u unutarnje poslove Bosne i Hercegovine i ocijenili nedopustivim osporavanje izbora Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH. Usto, oni nisu jedini koji misle da ova Hrvatska ponovno griješi u “bosanskoj politici”.
Jer i bivši predsjednik Stjepan Mesić izjavio je u petak da podržava stajalište trojice bivših visokih predstavnika međunarodne zajednice koji su napali Zagreb. Prije mjesec dana, Ivo Josipović je također upozorio da se “susjedi BiH ne bi trebali miješati u tamošnje prilike”, a u autorskom tekstu u Globusu kritizirao posljednje dvije HDZ-ove vlade i Kolindu Grabar-Kitarović jer “nisu imali snage i mudrosti nastaviti takvu politiku i umnogome su se vratili paternalističkoj politici prema Hrvatima u BiH, sa svim štetnim posljedicama po bilateralne odnose Hrvatske i BiH te položaj Hrvata u toj državi”.
Kako reagira hrvatska Vlada? Pogrešno. Umjesto argumenata, Ministarstvo vanjskih poslova a priori je odbacilo bilo kakvu mogućnost da su Ashdown, Bildt i Schwarz-Schilling, možda, makar djelomično u pravu, a Andrej Plenković je iskazao bahatu arogantnost prema Mesiću, opisavši ga kao “penzionera koji očito ne razumije bit kako se zalagati za trenutnu situaciju i okolnosti koje se događaju s Hrvatima u BiH”.
Mudra Hrvatska poslušala bi savjete dvojice svojih bivših predsjednika, ali Plenkoviću su draži idejni sljedbenici Herceg-Bosne i Hrvatska bi zbog toga još jednom mogla platiti visoku cijenu.