Taktički i operativno gledajući, Pravi put pogrešan je slogan, jer bi HDZ, da je medijski imalo talentiran, odmah počeo snimati videospot ispunjen najlošijim događajima u Hrvatskoj unatrag nekoliko godina, pa bi ispod slika napisao: “Evo, kamo nas vodi Josipovićev Pravi put”. A takvih je događaja više nego mnogo. Na strateškoj razini, Pravi put je pogrešan jer ne pokazuje jasno političko i vrijednosno opredjeljenje. Pravi put nužno je vrijednosno neutralan.
Prva Josipovićeva ideja, ona o razumnoj Hrvatskoj, bila je neusporedivo aktivnija, preciznija i politički odgovornija. Parolom Razumna Hrvatska, o kojoj je predsjednik Republike razmišljao početkom jeseni, jasno se davalo do znanja da se konkurenti, prije svega HDZ i Kolinda Grabar-Kitarović, zalažu za nerazumnu Hrvatsku, što je vrlo lako dokazati: uostalom, nema nerazumnijeg političkog programa od retuđmanizacije Hrvatske na kojoj inzistira Tomislav Karamarko (ovdje ne želimo umanjiti realno velike državničke zasluge predsjednika Tuđmana, no Hrvatska je tijekom devedesetih bila društvo sustavne pljačke, državno inspiriranog kršenja ljudskih prava i vrlo uvjetne demokracije, u kojem se, što je osobito važno naglasiti, definitivno nije živjelo bolje nego danas).
I dok je Josipovićeva kampanja, premda vođena potpuno pogrešnim geslom, donekle sadržajna i ozbiljna, predsjednička kampanja njegove glavne suparnice vjerojatno ulazi u leskikone političke ispraznosti. Glavna parola Kolinde Grabar-Kitarović glasi Za bolju Hrvatsku.
Vrlo dobro. Ali, što to znači, i po čemu je specifično? Sva četiri milijuna hrvatskih građana s pravom glasa (ili koliko nas već ima) sasvim sigurno žele bolju Hrvatsku, ali se zato nisu odlučili kandidirati na izborima.
Kolindina kampanja ne odgovara na pitanja što je to bolja Hrvatska, kojim političkim sredstvima stići do bolje Hrvatske i koje vrijednosti zagovara ta bolja Hrvatska, a pogotovo ne predviđa vrijeme kada će Hrvatska postati bolja.
Ovdje se radi o trećeligaškom marketinškom triku: autori slogana Za bolju Hrvatsku računaju da svi žele da im bude bolje, pa se nadaju da će se glasači masovno poistovjetiti s njime.
Glasači su, kako ankete pokazuju, dovoljno inteligentni da ne kupuju parolu sadržajno nevrijednu prosječne reklame omekšivača za rublje.
Glavne poruke trećeg i četvrtog kandidata ne treba ni komentirati: treći je kandidat u proteklih desetak dana pokazao kako se nije kadar nositi s odgovornošću predvodnika autentične nacionalističke desnice, dok je četvrti kandidat naprosto eksces kakav se može dogoditi na bilo kojim izborima (sjetimo se da je Boris Mikšić prije deset godina zamalo ušao u drugi krug; danas više nitko ne zna tko je taj čovjek).
Kandidati bez ambicija
Neambicioznost predsjedničkih kandidata da bilo što kažu o današnjoj Hrvatskoj, i da pokušaju oblikovati sliku nove Hrvatske, još bi više zaprepaštavala, kada se, nažalost, ne bi radilo o konstanti hrvatske političke scene, sa samo dvije stvarne iznimke.
Hrvatska je u proteklih dvadeset pet godina bila suočena s dva ozbiljna, vizionarska politička programa; oba su trijumfirala na izborima. Prvi program iznio je Franjo Tuđman; radilo se o programu državne neovisnosti pod svaku cijenu, koji je čak i 1997. Tuđmanu donio uvjerljivu pobjedu u prvom krugu predsjedničkih izbora. Hrvati su, naprosto, željeli i žele neovisnu državu, i ta njihova politička volja posve je neupitna.
Drugi važan politički program Hrvatskoj je krajem devedesetih predstavio Ivica Račan: radilo se o demokratizaciji i demilitarizaciji društva. Hrvatska u Tuđmanovo vrijeme nije bila liberalna demokracija, nego stranačko-vojni sustav s pojedinim demokratskim i civilnim značajkama. Ivica Račan pretvorio je Hrvatsku u demokratsku državu u samo tri i pol godine (a još nema veliki trg ili ulicu u Zagrebu), da bi Ivo Sanader, pobijedviši Račana na izborima, gotovo dosljedno nastavio s Račanovom politikom detuđmanizacije.
Poslije Tuđmana i Račana Hrvatskoj se nije predstavio političar s jasnom vizijom političke budućnosti zemlje, vrijednosnog sustava i dovoljno čvrstom odlučnošću da se taj politički i vrijednosni sustav odmah započnu realizirati.
Blizu tome svojedobno je bio Zoran Milanović sa svojom parolom uvođenja pravnog reda pod svaku cijenu, ali taj se red često pretvarao u birokratsku represiju.
Nepostoanje velikih ideja i velikih političkih programa u potpunoj je kontradikciji sa stvarnim stanjem i stvarnim potrebama hrvatskog društva. Hrvatskoj možda nikada od 1990. pa do danas nisu više trebale velike političke ideje i veliki politički programi.
Prvo, ekonomska kriza razorila je ambicije barem dva naraštaja. Onog iz pedesetih i šezedesetih, koji se nadao trajnoj socijalnoj sigurnosti i kakvom-takvom prosperitetu, a koji je u ovom trenutku masovno pauperiziran, kao i onog iz sedamdesetih, koji je u vrijeme Sanaderove vladavine masovno kupovao stanove i aute, očekujući razmjerno brzo ostvarenje.
Generacija aspiranata, formirana u dvijetisućitim godinama, koja je trebala nositi i razvoj hrvatskog civilno-potrošačkog društva, kao i razvoj hrvatskoga gospodarstva, već je šest godina izložena sve brutalnijem suočavanju s novom, kriznom i postkiznom realnošću.
Drugo, radnička klasa u Hrvatskoj velikim je dijelom opstajala i zahvaljujući državnim subvencijama, koje su radnicima koji nisu stradali u privatizaciji devedesetih godina, omogućavale minimalnu ekonomsku sigurnost. Kada su subvencije nestale, ostaci radničke klase našli su se u fizički ugroženom položaju.
Treće, zaposleni u državnim službama pod strahovitim su pritiskom jer ih oni njihovi sugrađani koji rade u privatnom sektoru ili su nezaposleni okrivljuju za većinu problema u ovoj zemlji (što, naravno, nije potpuno točno).
Četvrto, politički kaos, koji nam se događa od početka krize do danas, potpuno je dezaktivirao mlade hrvatske građane. Nedavno objavljeno istraživanje o studentskoj populaciji pokazuje da se četvrtina mladih Hrvata osjeća tužno i da koristi antidepresive. Fascinantno je, međutim, da mladi Hrvati ne žele promijeniti taj tužni svijet oko sebe; vrlo mali broj anketiranih zainteresiran je za politiku. Većina želi otići u inozemstvo.
Svi su nezadovoljni
Čini se da ne postoji baš niti jedan sloj hrvatskog društva koji je barem donekle zadovoljan sadašnjim stanjem u zemlji i koji misli da će poslije šestogodišnje krize ipak jednom ipak doći do hepienda.
Dapače, mali poduzetnici, vinari i restorateri, s kojima se često družim, i koji katkad postižu nevjerojatno dobre poslovne rezultate s obzirom na realno okruženje, uglavnom su jednako deprimirani kao i njihovi egzistencijalno ugroženi sugrađani. Preksinoć sam od prijatelja dobio mail sljedećeg sadržaja: “Presmiješna je, prejadna i prestrašna ova država. Evo koje smo inspekcije imali u zadnjih par dana: inspektorat, sanitarci, carina i porezna. Ubiju te u pojam. Imaš osjećaj da je svaki dan neka kontrola, neki zapisnik... Kakva strahovlada! I to još pored posve fiskalizirane zemlje. Za ne vjerovati! Živjelo poduzetništvo! Pogotovo malo!”
Na prvi pogled, tu se radi o tipičnom klasnom sukobu između državnih birokrata, kojima je naređeno da prebacuju normu, i poduzetnika, koji, opravdano, smatraju da bi država trebala raditi u njihovu korist umjesto što ih maltretira. No, dublje govoreći, ovdje je riječ o potpunoj neuređenosti društva, koje bez ikakve zadnje namjere onemogućuje svojim građanima da zarađuju novac.
Država u Hrvatskoj uopće nije svjesna da je pod načelno ispravnom agendom uvođenja reda zapravo aktivirala iracionalni represivni sustav, koji, među ostalim, čini našu zemlju jednim od najnepoželjnijih mjesta za investiranje.
Masovno razočarana, depresivna, pesimistička, ekonomski i socijalno ugrožena, izgubljena i neambiciozna Hrvatska - zemlja uništenih snova - danas treba veliku državnu politiku, koja će građanima vratiti većinsku vrijednosnu paradigmu, i koja će naznačiti da je kadra ovu zemlju učiniti modernijom, efikasijom, perspektivnijom i doista pravednijom.
Dok te paradigme ne bude i dok se njene glavne postavke ne počnu ostvarivati, Hrvatska će ostati društvo razočaranih ljudi, koji nikome ništa ne vjeruju i koji se više ničemu ne nadaju.