U vrijeme kad je cijeli svijet zaokupljen koronavirusom i analizama o kratkoročnim i dugoročnim posljedicama, a s time se i Europska unija koliko-toliko pokušava hrvati, iz Bruxellesa je stigla jedna dobra vijest koja nema veze s ovom krizom. Države članice Europske unije napokon su postigle konsenzus o otvaranju pristupnih pregovora s Albanijom i Sjevernom Makedonijom, jedinim državama sa statusom kandidata za članstvo u EU koje dosad nisu otvorile pregovore.
I ova odluka nije mogla bez “korona elementa” jer je usvojena pismenom procedurom jer već tjednima nema mogućnosti održavanja ministarskih sastanaka u Vijeću uz fizičku nazočnost ministara.
Ako za trenutak izostavimo krizu oko koronavirusa, ovo je svakako jedan od ključnih događaja tijekom hrvatskog predsjedanja Europskom unijom i svakako velik uspjeh Hrvatske koja je uz vraćanje procesa proširenja među prioritete Unije postavila to i kao svoj nacionalni prioritet.
Makedonija i Albanija dugo su u statusu kandidata, Makedonija više od deset godina. Na putu prema EU Makedonija je krenula i prije Hrvatske, a i Albanija je u programe Unije bila uključena prije Hrvatske. I Makedonija, zbog spora s Grčkom oko imena, a i Albanija, više zbog unutarnje situacije u državi, morale su čekati do sada. Da nije bilo velikog angažmana Hrvatske, Europske komisije, Italije i nekih drugih država, ovo pitanje lako je moglo ostati po strani i zamrznuti do daljega nakon neuspjeha summita prošle jeseni.
Tada se odluci protivila Francuska, a u slučaju Albanije i Nizozemska i Danska. No to nije obeshrabrilo Hrvatsku da nastavi gurati odluku te da postavi proširenje kao jedan od svojih prioriteta. Za to je zakazan i veliki summit u Zagrebu, koji je sada upitan, osim ako se brzo ne dogodi preokret oko koronavirusa i stvar ne smiri u mjeri koja bi omogućila njegovo održavanje. Taj je skup, naime, trebao biti kulminacija našega predsjedanja EU i svakako najveći skup u Hrvatskoj u prvoj polovici ove godine.
Predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković osobno je lobirao za ovu odluku i na brojnim sastancima koje je imao s drugim liderima EU, pogotovo s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom, koji se pretvorio u najvećeg skeptika proširenja Europske unije. U EU čak kažu da je možda dobro što je došlo do takvog sukoba unutar EU o proširenju jer je i to pomoglo da se ovo pitanje vrati na dnevni red, i to na najvišoj razini.
Francuska i Nizozemska odlučile su povući svoje rezerve jer je u međuvremenu i Europska komisija izradila izmijenjenu metodologiju za nastavak proširenja EU, koja će biti uzeta u obzir i pri izradi Pregovaračkog okvira EU za sve buduće pristupne pregovore s kandidatskim državama. U tu metodologiju uvršteni su i mehanizmi koji su zadovoljili Francusku i Nizozemsku, a uglavnom se svode na lakšu mogućnost usporavanja procesa koji je inače i dosad bio spor.
Bez obzira na to što će proces proširenja teći sporo, što u sljedećih desetak godina vjerojatno ni jedna nova članica neće biti priomljena u EU, osim eventualno Crne Gore koja je najdalje napredovala, ali u gotovo deset godina nije stigla ni na pola puta, ova odluka je pozitivan preokret. Jer vraća kakvu-takvu nadu ljudima na zapadnom Balkanu da njihove države jednog dana, kada god to bilo, mogu biti članice Europske unije. Ta vjera i taj optimizam bili su ključni motivi za reforme u regiji. A Europska unija konačno pokazuje razumijevanje za one koji su ispunili uvjete i sa svoje je strane spremna ispoštovati svoj dio dogovora.
Naravno da je jasno da današnja Albanija i današnja Makedonija, u stanju u kakvom jesu, i što se tiče gospodarstva, i vladavine prava, ne mogu u današnju EU. Kada se ove dvije države budu približile članstvu, i one, a i EU će biti drugačiji. U kojem će se smjeru promjene kretati sada je teško reći. Jer i ova kriza pokazuje kako nije uvijek moguće predvidjeti budućnost i tim predviđanjima prilagoditi djelovanje. Činjenica da upravo u isto vrijeme kada se odlučuje o otvaranju pristupnih pregovora s Albanijom i Sjevernom Makedonijom, dakle i s državom koja je zbog ovoga pristala promijeniti i svoje ime, Makedonija postaje i 30 članica NATO-a.
Ovime se zapravo na zapadnom Balkanu zaokružuje slika euroatlantskih integracija. U NATO-u su sada sve države koje su to htjele, osim Kosova. Ali za Kosovo je bitno što je NATO tamo. Srbija ne želi u NATO, ali pregovara o članstvu u EU. BiH ne može formnalno krenuti u postupak članstva u NATO-u zbog veta Republike Srpske. A NATO ne zove nikoga u članstvo, već prima one koji sami žele. Hrvatska će i nakon predsjedanja podržavati proširenje EU, zalagati se pogotovo za Bosnu i Hercegovinu.
Nadajmo se da se broj prijatelja proširenja unutar EU ne svodi samo na susjedne države regije zapadnog Balkana i da će to podržati i zapadne članice Unije. U tom će slučaju proces ponovno oživjeti. Ova zadnja odluka ipak je važan korak u tom smjeru.