Da je hrvatska pop-nostalgija ribarska mreža, nema nikakve sumnje da bi se našao neki europski ekološki propis koji bi je zabranio zbog presitnog oka. Nema te pjevačke gire, gavuna ili riblje mlađi koja nije bar po nečem ostala upamćena u enciklopedijskom pamćenju hrvatskog kulturnog kolektiviteta
Pamtimo mi i Ivu Fabijana i Tajči, i Nikitu i Džoa Maračića Makija, i Duška Mucala, pa čak i Bronu. Pa ipak, čak i uz takvu kolektivnu memoriju koja za sobom ne ostavlja ni jednog muzičkog vojnika Ryana, ne vjerujem da se itko od vas čitatelja kadar sjetiti i jedne pjesme Ivanke Luetić.
Ivanka Luetić pred četvrt je stoljeća bila jedna od nebrojenih lokalnih splitskih pjevačica koje su tih godina - rekli bi Srbi - “kidisale” na lokalne dalmatinske TV postaje. Nepregledni tavan zvani YouTube čuva pokoju memorabiliju iz tog doba. Ivanka Luetić kako u žarkim kompletićima pjeva na dočecima nove godine splitskih TV stanica, kako se povija mazno na provi jahte u niskobudžetskom videospotu, ili nastupa u nižim kvalifikacijskim fazama festivalskih igara gladi. Opus Ivanke Luetić - ako vas to slučajno zanima - sastojao se od nekoliko umjereno ganutljivih zavičajnih pjesama o Imotskom, par buzuki-hitova na tragu Miše i Doris, te cijelog niza tv-pinkovskih poskočica koje se s današnje distance teško mogu razlikovati od turbo-folka. Pretpostavljam da ni jednu od tih pjesama nikad niste čuli. Ali ako je suditi po ropotarnici davnih ambicija zvanoj YouTube, Ivanka Luetić nastupala je redovno i često. Usporedno s tom javnom karijerom, međutim, Ivanka Luetić gradila je i onu usporednu i - pokazat će se - dugoročno lukrativniju. U pauzama između večernjih nastupa na pirovima, TV gala šouima u studijima izoliranim kartonima jaja, te večeri u zavičajnim klubovima, Ivanka Luetić tjerala je konspirativnu karijeru u pokretu otpora dostojnu one Michelle iz Alo Alo. Svih tih godina - navodi se - ona je bila “organizatorica, voditeljica programa i pjevačica” koja je “sudjelovala na preko 150 humanitarnih koncerata u zemlji i inozemstvu, gdje su prikupljena milijunska sredstva za pomoć Hrvatskoj”. Zahvaljujući takvom sebedajnom javnom radu, Ivanka Luetić je iz rata izišla kao braniteljica koja u vodećoj nacionalnoj smijuriji zvanoj registar branitelja ima ubilježenih 265 dana u neborbenom sektoru - dakle, približno četiri puta više nego prosječni branitelj Vukovara.
Devedesete su prošle, era “humanitarnih koncerata” je jenjala. Lokalne TV stanice našle su novo mlado meso, nova generacija cura počela je snimati spotove na mezobandi posuđenih jahti, a Ivanka Luetić u tom novom hranidbenom lancu više nije imala kruva. Negdje u to doba, počela je njena nova karijera. Kao braniteljica i članica HDZ-a aktivna je u županijskom komitetu stranke, kandidira se u zajednici žena Katarinska Zrinski, članica je županijskih tijela za ravnopravnost spolova i Vijeće HRT-a. Pokušava postati i predsjednica splitskog HDZ-a, ali ne dobiva dovoljno glasova. Ukratko, Ivanka Luetić (sada Boban) spada u onu nižu stranačku floru koja nikad neće dospjeti na Markov trg, pa čak ni u gradska vijeća, ali bez kojih se ne mogu zamisliti upravni odbori i vijeća, povjerenstva i agencije, APIS, HEP i HAC. Ona spada u onu pješadiju stranačkog sustava bez koje se ne može razumjeti istinski hrvatski politički pejzaž.
Mala afera
Kao takva, Ivanka Luetić Boban ne bi zavrijedila ni “blip” na radaru nacionalnih medija da nije jedne zanimljive afere koju su ovih dana zabilježili lokalni dalmatinski mediji. Naime, pred nekoliko tjedana regionalna razvojna agencija Splitsko-dalmatinske županije raspisala je natječaj za savjetnika za ruralni razvoj. Rečena ustanova - skraćeno nazvana RERA - spada u onu vrstu agencija u koje hrvatsko društvo gleda onako kako Indijanci gledaju u vrača koji treba dozvati kišu. Ta agencija trebala bi osmišljavati razvojne projekte, pripremati aplikacije za strane fondove i privlačiti novce iz te Alibabine pećine hrvatskih pučkih nadanja zvane “europski fondovi”. Sve se to - podsjećam - događa u županiji u kojoj nakon divota tranzicijske deindustrijalizacije više i nema razvoja a da nije “ruralan”. Događa se - također - u županiji s rekordnim brojem nezaposlenih. Ima li se to na umu, ne treba se čuditi da je odziv na RERA-in natječaj bio dojmljiv. Na mjesto savjetnika u agenciji javilo se 65 pravnika, ekonomista i agronoma, mladih i starih, iskusnih i manje iskusnih - ukratko, 65 predstavnika onog što se obično zove “naša pamet” i “mladi kojima treba dati šansu”. A kad je natječaj zatvoren, Regionalna je razvojna agencija odabrala… pogađate… Ivanku Luetić Boban.
Ne vjerujem da ste osobito skandalizirani, ali - svejedno - ponavljam opet: između 65 životopisa ljudi koji bi trebali posredovati između europskog novca, te tugarskih trišanja i šoltanskih maslina lokalne su županijske vlasti odabrale - 60-godišnju propalu pjevačicu, i članicu HDZ-a. A onda kad je u lokalnom tisku izbio skandal, direktor RERA-e, čovjek po imenu Jozo Sarač - također HDZ-ovac - rezolutno je odvratio: “Gospođa Luetić-Boban jedina je od svih kandidata priložila potvrdu o sudjelovanju u ratu. Sukladno s hrvatskim zakonima, ona je automatski imala prednost pred ostalim kandidatima i kršili bismo zakon da je nismo zaposlili.”
Slučaj Luetić-Boban pojavio se u tisku gotovo u isto vrijeme kad je ministar Matić lukavo u javnost pustio nepočešljani popis želja paralelnog patriotskog politbiroa koji stalno saboruje u Savskoj 66. Naša kolegica Suzana Barilar tom je prilikom napisala da je sad postalo jasno što Savski šator želi - a to je novac. Mislim, međutim, da je podcijenila razrađenu sofisticiranost onog što Klemmov subnor ište. Veličanstvena trijada Glogoški - Karamarko - Turudić od svoje revolucije očekuje nešto kudikamo složenije, a pravi “case study” onog što žele upravo je slučaj Ivanke Luetić-Boban.
Za početak, status branitelja postat će “more bez obala”, beskrajno fleksibilni i politički rastezljivi balon u koji će, ako je politički oportuno, moći ući svi koji su bili u narodnoj zaštiti, kriznom stožeru, koji su skupljali pomoć, pjevuckali po emigraciji, te sudjelovali u promidžbenom i političkom radu u ime “naše” stvari i stranke. Potom ćete toj vojsci pseudobranitelja dati penzije i zacementirati ih ustavnim zakonom, tako da ne ovise o smjenama vlasti, kao ostatak društvenih jadnika - pravih penzionera, običnih invalida, nezaposlenih, sirotih. Onom ostatku te fantomske vojske koji niste umirovili dat ćete kastinske političke, socijalne i radne privilegije, uključujući prednost pri zapošljavanju, veto na otkaze, pravo da monopolistički naplaćuju parking ili paukom dižu moj auto. Potom ćete na vlast dovesti stranku koja ionako sad kontrolira većinu županija (uključujući splitsku), no koja - što je baš nezgodno - ne kontrolira središnju vlast. A onda će ta stranka takve “branitelje” i vlastitu stranačku pješadiju šakom i kapom zapošljavati po fantomskim pipcima javnog sektora kao što je RERA.
Beznadni jadnici
Ukratko, mali “case study” koji perfektno funkcionira na razini Splitsko-dalmatinske županije pretvorit će se u model za cijelu državu. A ako ste takav anacionalni izrod da vam se taj “razvojni model” ne sviđa, i za vas ima lijeka. Po prijedlogu suca Turudića, protiv vašeg rovarenja više se neće boriti stranačke presice i priopćenja. Protiv vas borit će se sud, koji će vas osuditi na tri do pet godina zatvora ako ustvrdite da je rat pravoslavaca iz Otišića s katolicima iz Hrvaca bio građanski rat. Tim zakonom, sustav bi bio kompletiran: imali bismo SK, imali bismo Subnor, imali bismo Fond za razvijanje tekovina revolucije, članak 133. o verbalnom deliktu. A za zapošljavanje u ustanovama poput RERA-e imali bismo i “idejne karakteristike”, pri čemu jedino nije još razrađeno tko bi točno za njih bio zadužen: Hvidra, mjesni biskup, ili - ipak - HDZ.
A u toj priči prestaju biti važni Glogoški, Klemm, Turudić i Sarač. Na neki način, u njoj prestaje biti bitna i HDZ-ova propala pjevačica. U toj priči kao tužni, suvišni talog ostaju oni koji su zapravo jedini važni: a to su 64 beznadna jadnika koji su studirali puste škole, ganjali kolokvije i prosjeke ocjena, gomilali neka bespotrebna znanja, skupljali papire. To su- ukratko - ona 64 glamca koji su se prijavili na natječaj RERA-e i bili dovoljno naivni da povjeruju kako će njihove diplome, reference, kurikulumi, upisani postdiplomski, strani jezici i radno iskustvo biti dostatni da pobijede stranačku iskaznicu, te 265 dana “neborbenog sektora”.
Među ta 64 naivca neki - njih možda deset, petnaest, dvadeset - kroz idućih će nekoliko godina spakirati valiže i otići u Irsku, Kanadu ili Austriju. A ni Karamarku, ni Klemmu, ni Saraču, a pogotovo Ivanki Luetić, neće ni na um pasti da su ih oni tamo izgnali.