Problem s nacionalizmom je u tome što ga obično lako vidiš na onoj drugoj strani, a na vlastitoj teško ili nikako. Što je čovjek veći nacionalist, to ćeš ga žešće uvrijediti ako mu se to usudiš reći. Ali će taj zato kirurškom preciznošću uočiti trun u tuđem oku.
Nažalost, nikakvo povećalo nije potrebno da bi se uočio nacionalizam Tomislava Nikolića, aktualnog predsjednika Srbije. Ma koliko se on trudio - a doista se trudi, što je jasno svakome kome je makar načelno poznata njegova politička biografija - on se od nacionalističkih okova ne može izmaknuti. I nije tu riječ o pukom dodvoravanju biračkom tijelu, koje je i u Srbiji kao i u Hrvatskoj većinski nacionalističko, radi se o istinskom, autentičnom nacionalizmu građanina Nikolića. Uostalom, Nikolić se i predstavlja kao čovjek iz naroda, i u tom dijelu ne glumi: on je još jedan građanin Srbije koji se čudom čudi što ih to iz Hrvatske ili Bosne i Hercegovine prozivaju, kad su Srbi samo stradali, i još od Prvog svjetskog rata nikoga oni nisu napadali, nego se vječno branili. I božesačuvaj da su pritom činili zločine.
Tako je ovih dana Nikolić optužio Hrvatsku za nacionalizam i život u prošlosti. Je li pogriješio? Pa, nažalost, nije. Svatko od nas tko barem ponekad obrati pažnju na dnevnu politiku, novine i televizijske vijesti, vidi da Hrvatska nije koncentrirana recimo na reformu školstva koja će makar budućim generacijama olakšati snalaženje u globaliziranom svijetu brzih promjena, niti na rasprave o najpovoljnijem ekonomskom modelu koji bi nam pomogao da se izvučemo iz kaljuže višegodišnje recesije. Nije Nikolić lagao kad je Hrvatskoj prigovorio nacionalizam, niti je krivo primijetio preveliku ovisnost o reakcijama udruga branitelja i povišene tenzije u vrijeme izborne kampanje. I svakako je lijepo to što nam je poželio bolje međusobne odnose. Međutim, sve je to učinio tako da može poslužiti kao primjer toga kako se u diplomaciji ne smije govoriti. Pogotovo kad je riječ o dvije zemlje s tako bolnom nedavnom prošlošću.
Što bi političar iz Beograda mogao očekivati kad kaže ono što je rekao Nikolić, da bi Srbija imala više razloga zamjerati Hrvatskoj, nego Hrvatska Srbiji, ali eto, oni to ne rade? Da nacionalistima s druge strane ponovo izađe pjena na usta, a da u Banskim dvorima i na Pantovčaku zakolutaju očima i ponadaju se da im taj i takav lider nikad neće doći na vrata. Ne, tako se ne govori! Čak i da nije riječ o zemlji iz koje su tenkovi 1991. išli ovamo, tako da su i na zagrebačkim mostovima bili postavljene protutenkovske prepreke. I kad se posvađate s prijateljicom, mužem ili ženom, znate da vam je nikakva šansa za pomirenje ako pritom ističete da je druga strana više kriva.
I na kraju je Nikolić još sve zapaprio zaključkom, kako predsjednika Srbije citira Blic: “Uostalom, ako ne može osigurati ćirilićne ploče tamo gdje žive Srbi, onda je to znak da se ta vlast nikada neće moći potpuno otvoriti prema Srbiji”. OK, to je vaše mišljenje gospodine Nikolić, ali zašto onda toj vlasti uopće šaljete poruke?
Namjerno ili nenamjerno, jer se i u drugim pitanjima važnima za njegovu zemlju snalazi kao slon u staklarni, Nikolić je tako sam minirao poruku kojoj je posvetio najviše riječi: da Beograd želi dobre odnose s Hrvatskom, i rado bi da Hrvatska pomogne Srbiji na putu prema EU. I nije mu to prvi put, tako da beogradski mediji pišu kako predsjednik države svojim neodmjerenim izjavama minira trud premijera Vučića na približavanju EU.
Važno je to što i predsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić i ministar vanjskih poslova Ivica Dačić poručuju ovih dana da žele bolje odnose s Hrvatskom, i da im je jako važan nastavak puta prema EU. Vučić i Dačić znaju da Srbija nema izbora, mora se rukama i nogama boriti za ulazak u EU bez obzira na skepsu niza članica i neoptimističnih izjava novog povjerenika za proširenje koji im je hladno poručio da barem pet godina ništa od članstva. Ni Srbija nema alternative, jer sada svoj ogromni deficit krpa zaduživanjem s kamatom od nevjerojatnih 10 posto, a MMF još odbija potpisati sporazum koji bi im omogućio jeftinije kredite. Put u Bruxelles vodi im preko Zagreba, kao što je nama vodio preko Beograda i Sarajeva: najavljujući preuzimanje predsjedanja OESS-om 15. siječnja, Ivica Dačić je istaknuo da će im biti jako važno jačanje odnosa u susjedstvu, kako bi prevladali probleme iz prošlosti. Očekuje da će njegov posjet Zagrebu, odgođen zbog naše predizborne kampanje, doći na red u ožujku. Na izmaku godine, premijer Vučić poručuje da im je na prvom mjestu EU, a da s Rusijom žele održati tradicionalno dobre odnose.
Za Novu godinu 2015. možemo i sebi i njima poželjeti više pragmatičnog Dačića i Vučića, a manje “narodskog” Nikolića, koji se s najvišeg mjesta u državi vodi onom “što na umu, to na drumu”. Mi smo ovdje imali rat, još se skoro dvije tisuće ljudi vodi kao nestali, njihove obitelji ih ne mogu ni pokopati, žrtve s obje strane još pate i vape za pravdom. Na stotine je zločina koji tek čekaju da budu procesuirani i počinitelji kažnjeni. Da ne nabrajamo probleme koji proizlaze iz nekadašnjeg života u istoj državi: nedefinirane granice, sukcesija, imovina poduzeća iz jedne države u drugoj…
Uvjet za rješavanje tih problema su razgovori i suradnja. Ne može Hrvatska ići naprijed ako susjedima crkavaju krave, jer to znači da će uskoro i nama jer će “oni” imati manje novca za naše proizvode. I obratno.
Hrvatska je sudbinski zainteresirana da i Srbija i Bosna i Hercegovina prelome svoje probleme i što prije stignu na vrata Europske unije, i u našem je interesu da im u tome zdušno pomognemo. Zato nam trebaju, s jedne i druge i treće strane, političari kalibra Ive Sanadera onda kada je rekao povijesno “Hristos se rodi”, trebaju nam pragmatični političari kojima je interes ispred emocionalnog tereta prošlosti. Oni koji su u stanju rješavati probleme, a ne plesati na vjetru kao lutke nacionalizma, vlastitog ili tuđeg.