ZAGREB - Na mjesto ravnatelja Hrvatskog audiovizualnog centra - dakle, prvog čovjeka hrvatske kinematografije - nedavno je izabran Nikša Sviličić, filmski režiser, bivši menadžerski konzultant, čovjek neobične profesionalne putanje i s tri fakultetske diplome, uključujući i onu režije. Sviličić se kao bivši student ADU vratio u film prošle godine, kad je nakon dužeg izbivanja snimio na Visu film “Vjerujem u anđele”. Sviličićevu izboru prethodila je duga drama tijekom koje je Ministarstvo kulture pokušavalo nagovoriti na kandidaturu niz ljudi, među prijavljenim kandidatima samo dvoje je bilo iz filma, a nakon Sviličićevog izbora novoimenovanog ravnatelja dočekao je zazor dijela medija.
Panika u struci
Imate neobičan profesionalni put: studirali ste film, otišli iz njega, potom se vratili kao zakašnjeli debitant. Koliko ste nakon svega toga upućeni u struku i otkud odluka da prihvatite ovu funkciju?
- Diplomirao sam filmsku režiju 90-ih, ali ne smatram da sam ikada “otišao iz filma” jer sam od diplome do danas režirao velik broj glazbenih spotova, industrijskih, namjenskih filmova i reklama. Bio sam u điru s trenutnim produkcijama, gledao i pratio filmove i događanja. Što se tiče biznisa, od sredine 90-ih sam konzultant za managerske “soft skill tehnike”. Kod nas i u svijetu podučavao sam top managere o komunikacijsko-prezentacijskim vještinama u biznisu i njihovoj primjeni u pregovorima i prodaji. Takvo mi iskustvo daje sigurnost i mirnoću.
Nisam odlazio iz filma, radio sam spotove i reklame
Gorući problem HAVC-a je zjapeća blagajna. Oko 25 filmova čeka na obrok financiranja, država je nelikvidna, a drugi izvori novca nisu posve profunkcionirali. U struci postoji panika, tvrdi se da HAVC nema novca niti za titliranje skrinera za Cannes.
- Nažalost, fobija od recesije i reduciranja sredstava za brojne projekte postoji u cijelom državnom sustavu, kod nas kao i u cijelom svijetu, pa to dotiče i film. Čini se da treba optimalno raspoređivati “izvjesna” sredstva koja su na dispoziciji, a raditi na tome da dotok sredstava od komercijalnih televizija bude stalan.
Obaveze prema filmu
Rak-rana HAVC-a je odnos s javnom televizijom, koja još ne uplaćuje kontribuciju. Bez nje Centar ne donosi dovoljnu dodatnu vrijednost, a sam po sebi košta. HTV uspješno dulje od godinu dana sabotira zakon. Kako razriješiti tu pat poziciju?
- Zakonske odredbe vrlo su jasne i kažu da svi korisnici audiovizualnih sadržaja imaju zakonske obaveze spram hrvatske kinematografije.
Ove godine izlazite kao debitant s igranim filmom, a istodobno ćete biti na čelu kinematografije. Je li to nezgodna kolizija?
- Ne smatram da se radi o koliziji jer je “Anđele” odobrilo Ministarstvo još 2007, a prošle godine smo realizirali film i logično je da ćemo ga pokazati na Puli (to je i naša zakonska obaveza). Da sve bude legitimno, na natječaj za ravnatelja HAVC-a (premda to od mene nije bilo traženo), priložio sam izjavu kojom se odričem bilo kakvih naknadnih upita za dodatnom logistikom ili sufinanciranjem filma. Dakle, kolizija može biti samo u nečijoj malicioznoj percepciji.
Trajna dilema domaćeg filma je - da li se boriti za domaće hitove ili za prodor u Berlin i Cannes.
- Oboje! Treba se boriti za domaće hitove, koji će potom imati prodor u Berlin, Cannes i druge festivale.
Koji bi bio vaš izbor pet hrvatskih filmova iz zadnjih 10 godina koji su za ogled i uzor?
- Gledajući sveukupno, nabrojio bih sedam filmova - “Kako je počeo rat na mom otoku”, “Tu divnu splitsku noć”, “Oprosti za kung fu”, “Što je muškarac bez brkova”, “Fine mrtve djevojke”, “Iza stakla” i “Metastaze”.
Jurica Pavičić
Panika u struci
Imate neobičan profesionalni put: studirali ste film, otišli iz njega, potom se vratili kao zakašnjeli debitant. Koliko ste nakon svega toga upućeni u struku i otkud odluka da prihvatite ovu funkciju?
- Diplomirao sam filmsku režiju 90-ih, ali ne smatram da sam ikada “otišao iz filma” jer sam od diplome do danas režirao velik broj glazbenih spotova, industrijskih, namjenskih filmova i reklama. Bio sam u điru s trenutnim produkcijama, gledao i pratio filmove i događanja. Što se tiče biznisa, od sredine 90-ih sam konzultant za managerske “soft skill tehnike”. Kod nas i u svijetu podučavao sam top managere o komunikacijsko-prezentacijskim vještinama u biznisu i njihovoj primjeni u pregovorima i prodaji. Takvo mi iskustvo daje sigurnost i mirnoću.
Nisam odlazio iz filma, radio sam spotove i reklame
|
Kasni povratak
|
Gorući problem HAVC-a je zjapeća blagajna. Oko 25 filmova čeka na obrok financiranja, država je nelikvidna, a drugi izvori novca nisu posve profunkcionirali. U struci postoji panika, tvrdi se da HAVC nema novca niti za titliranje skrinera za Cannes.
- Nažalost, fobija od recesije i reduciranja sredstava za brojne projekte postoji u cijelom državnom sustavu, kod nas kao i u cijelom svijetu, pa to dotiče i film. Čini se da treba optimalno raspoređivati “izvjesna” sredstva koja su na dispoziciji, a raditi na tome da dotok sredstava od komercijalnih televizija bude stalan.
Obaveze prema filmu
Rak-rana HAVC-a je odnos s javnom televizijom, koja još ne uplaćuje kontribuciju. Bez nje Centar ne donosi dovoljnu dodatnu vrijednost, a sam po sebi košta. HTV uspješno dulje od godinu dana sabotira zakon. Kako razriješiti tu pat poziciju?
- Zakonske odredbe vrlo su jasne i kažu da svi korisnici audiovizualnih sadržaja imaju zakonske obaveze spram hrvatske kinematografije.
Ove godine izlazite kao debitant s igranim filmom, a istodobno ćete biti na čelu kinematografije. Je li to nezgodna kolizija?
- Ne smatram da se radi o koliziji jer je “Anđele” odobrilo Ministarstvo još 2007, a prošle godine smo realizirali film i logično je da ćemo ga pokazati na Puli (to je i naša zakonska obaveza). Da sve bude legitimno, na natječaj za ravnatelja HAVC-a (premda to od mene nije bilo traženo), priložio sam izjavu kojom se odričem bilo kakvih naknadnih upita za dodatnom logistikom ili sufinanciranjem filma. Dakle, kolizija može biti samo u nečijoj malicioznoj percepciji.
Trajna dilema domaćeg filma je - da li se boriti za domaće hitove ili za prodor u Berlin i Cannes.
- Oboje! Treba se boriti za domaće hitove, koji će potom imati prodor u Berlin, Cannes i druge festivale.
Koji bi bio vaš izbor pet hrvatskih filmova iz zadnjih 10 godina koji su za ogled i uzor?
- Gledajući sveukupno, nabrojio bih sedam filmova - “Kako je počeo rat na mom otoku”, “Tu divnu splitsku noć”, “Oprosti za kung fu”, “Što je muškarac bez brkova”, “Fine mrtve djevojke”, “Iza stakla” i “Metastaze”.
|
Borba i za hitove i za velike festivale
|
Jurica Pavičić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....