Prijetnja povratkom u politiku koju je bivši predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko uputio nasljedniku, premijeru Andreju Plenkoviću djeluje pomalo ridikulozno. Karamarko se ljuti jer je tjednik Nacional objavio da je u imovinskoj kartici zatajio imovinu milijunske vrijednosti. Očito je da izvor teksta koji ga kompromitira vidi u aktaulnom vodstvu HDZ-a pa se obrecnuo na Plenkovićev tim poručivši im kako motri na sve što se zbiva u HDZ-u, a to što vidi nije dobro pa se množi broj nezadovoljnika koji mu se javljaju.
Koliko se sve to dojmilo Plenkovića najbolje govori činjenica da se nije ni osvrnuo na Karamarka. Do njegovih prijetnji drži kao do lanjskog snijega. Logično. Predsjedniku HDZ-a koji je pobijedio na parlamentarnim izborima, na lokalnim ostvario rezultat od kojega se Hrvatska doslovno zaplavila, koji godinu počinje s podacima o proračunskom suficitu i povećanoj potrošnji, zube je odlučio pokazati politički luzer. Iskesio mu se čovjek koji se jedva provukao na izborima, formirao koalicijsku vladu, ali se nije uspio nametnuti za prvog ministra nego je premijera uvezao iz Kanade. Na kraju je još srušio vlastitu Vladu!
Karamarko je ispalio rafal ćoraka, ali to ne znači da u ostatku arsenala nema prave municije. Nije tu riječ o Karamarku osobno, nego o ekstremno desnoj i rigidnoj struji HDZ-a čiju je politiku promovirao dok je bio na čelu stranke. Činjenica je da će se Karamarko, sve kada bi i htio, teško vratiti iz političke mirovine, nipošto ne znači da se umrtvila politika čiji je svojedobno bio reprezent. Ona je itekako živa, aktivna i utkana u stranačke strukture HDZ-a. Govorimo o političkim misliocima raspoređenim po stranačkim organizacijama, državnim institucijama, ministarstvima, koji relativiziraju zločinačku narav fašističkih režima, koji bi sutra ukinuli Zakon o registriranom partnerstvu, zabranili pobačaj...
Riječ je o političkim strukturama koje obitavaju u dijelu HDZ-a i prvom bi prilikom suspendirale prava manjina, prekrojile izborne zakone i ukinule pozitivnu diskriminaciju, te ušutkale slobodne medije. Radi se o političkim snagama koje su još na marginama, ali na mala vrata provode svoje, te su kroz lektiru uvele vjeronauk u nastavu hrvatskoga, a već bi ga sutra nametnule svima. Ta je politika zavladala školstvom i aktualna ministrica Blaženka Divjak predstavlja im tek prolaznu pojavu.
Ovaj politički sloj na koji Karamarko aludira kad govori o nezadovoljstvu u HDZ-u nikad nije istinski prihvatio Plenkovića kao prvog čovjeka HDZ-a i samo čeka priliku da mu izvuku stolac. Dok zemlja koliko-toliko dobro plovi, neće se dogoditi ništa. Ali što ako kriza u Agrokoru završi masovnim gubitkom radnih mjesta, ako iduća turistička sezona podbaci, uz to ozbiljno padne industrijska proizvodnja, na granicu iz Srbije navali tisuću izbjeglica i dodatno se zagužva sa Slovenijom? Hrvatska nije otok i trendovi prisutni drugdje u Europi stižu i k nama. Odlikuje ih jačanje populističkih stranaka, čiji se broj u zadnjih 15 godina udvostručio, te ulazak ekstremno desnih profašističkih stranaka u strukture vlasti.
AfD je u Njemačkoj ušao u parlament, u Austriji su konzervativci i populistički desničari formirali vladu, u Poljskoj suvereno vlada kleronacionalistička Pravda za sve, a u Mađarskoj je Orban pustio korijenje... Sve to ima i hrvatsku inačicu, samo nam još nedostaje finiš po uzoru na Mađarsku ili Poljsku. Most koji je politički uspon doživio na populizmu i pozicionirao se kao treća politička snaga sad ima snažnu konkurenciju. Po rejtingu su ih pretekli još veći pupulisti iz Živog zida.
A socijaldemokrati koji su se pogubili u europskim zemljama kod nas tonu kao kamen bačen u more. SDP koji formalno ima ulogu glavne oporbene stranke luta na svim poljima i ne nazire mu se oporavak. Naši su se socijaldemokrati godinama sustavno lišavali ideologije, a politiku svodili na kombinatoriku s kojom bi mogli najbolje profitirati na izborima. Ta stranka danas nema artikuliran stav gotovo ni o čemu. O trendovima koji ozbiljno ugrožavaju narav Hrvatske kao sekularne države SDP-ovci ne govore, bujanje državne administracije njima nije tema, što misle o privatizaciji HEP-a ne znamo, kako bi riješili probleme u zdravstvu ne govore.
O trenutnim graničnim problemima sa Slovenijom komunicira SDP-ovac Joško Klisović, ali nije jasno koliko istupa u svoje ime, a koliko u ime stranke. Ostali njihovi vanjskopolitički stavovi, od uzimanja prava glasa Poljskoj, preko Višegradske skupine, inicijative tri mora koju forsira predsjednica države, pa do politike prema imigrantima, također su nepoznanica.
SDP-ovci se bave isključivo sobom i ostvarivanjem pojedinačnih ambicija unutar stranke. Nezadovoljni su Davorom Bernardićem kao predsjednikom, ali ga nemaju snage smijeniti. Svaki put kada netko od njih digne glavu i želi inicirati kakvu promjenu, drugi ga poklope da ih ne bi slučajno preskočio u stranačkoj hijerarhiji.
Zemlja praktično živi bez opozicije. A Andrej Plenković je, s obzirom na konstelaciju svih političkih snaga, uza sve mane, na kraju najbolje što Hrvatska u ovom času ima. Hvala Karamarku što nas je podsjetio gdje smo.