StoryEditor
PRIČA O PJEVAČU JOY DIVISION

IAN, NOĆNI LEPTIR SA SJEVERA ENGLESKE Curtisovi pokreti uopće nisu bili usklađeni s muzikom, no baš zbog toga je njegov ples još više hipnotizirao

Postoji vjerovanje da grupa Joy Division nije nikada bila uživo tako dobra kao na studijskim albumima. No, zapravo je bilo sasvim obrnuto
Ian Curtis i grupa Joy Division na sceni
 Redferns/Getty images

Nikome nije bilo jasno je li bend počeo svirati ili se još uštimavaju. Basist je svirao po jednoj noti, polako, jednolično, a ostali u grupi gledali su jedni u druge, kao da čekaju neki znak. Tek nekoliko tjedana poslije, kad sam kupio album “Unknown Pleasures”, sijevnulo mi je da su tada pokušavali odsvirati uvodne taktove pjesme “I Remember Nothing”, neugodno pojednostavljenu i zbunjujuću pjesmu kojom je završavala B strana tog albuma. Odluka da baš tom pjesmom započnu svoj do tada najveći koncert bila je vrlo odvažna.

Bilo je to u rujnu 1979., kad sam bio na dvodnevnom rock festivalu Futurama. Festival se održavao u mračnoj i neprivlačnoj dvorani koja se zvala Queen’s Hall, zapravo nekadašnjem tramvajskom spremištu, u Leedsu, na samom sjeveru Engleske. U ta dva dana svirali su svi oni koji su nešto značili na tadašnjoj britanskoj postpunk sceni: Public Image Limited, Cabaret Voltaire, Orchestral Manoeuvres in the Dark, The Fall, Scritti Politti, The Monochrome Set, Echo and the Bunnymen, The Teardrop Explodes... Vjerojatno više nitko nikada nije na jednom mjestu okupio toliko jakih sastava s te scene.

 

Svirka iz želuca

Jedina grupa čiji sam nastup koliko-toliko dobro upamtio bila je Joy Division. Popeli su se na pozornicu predvečer, malo iza pet, 8. rujna. Bila je subota. Nakon onog riskantnog eksperimenta kojim su otvorili koncert i stvorili veliku početnu napetost, polako su počeli svirati sve bolje. Puno bolje. Naime, uživo, na pozornici, svirali su baš iz želuca, bili su srčaniji od onog benda čije sam suzdržane, produkcijski ispeglane snimke prvi put čuo u kasnovečernjoj radioemisiji Johna Peela. Sada su se na pozornici činili nervozni, kao da nisu baš puno vježbali.

Gitarist Bernard Sumner krivo je upadao ili, pak, kretao s rifovima koje ostali nisu uspijevali pratiti. No, naravno, Ian Curtis je bio na pozornici taj zbog kojeg je nastup cijelog benda ostao nezaboravan. Taj njegov ludi ples, trzanje, bacanje i povremene stanke u kojima bi provjeravao da nije srušio stalak mikrofona. Bilo je to kao da gledate nekakvog divovskog križanca čovjeka i noćnog leptira iz filma koji David Cronenberg nije nikada uspio snimiti.

Curtisovi pokreti uopće nisu bili usklađeni s muzikom, no baš zbog toga je njegov ples još više hipnotizirao. Bilo je to sasvim spontano oslobađanje energije, a ne neka koreografija koju je naučio na probama. Ljudi su samo nepomično stajali i gledali ga. Bilo im je jasno da prisustvuju nečem važnom, iako nisu bili sasvim sigurni o čemu se radi. Poslije koncerta malo tko je imao išta za reći.

Četrdeset godina je prošlo otkako si je Ian Curtis oduzeo život. Bilo je to 18. svibnja 1980. U to vrijeme on nije bio ni rock zvijezda, ni seks simbol, niti jako poznat. Njegova smrt nije privukla veliku medijsku pažnju. Međutim, oni koji su pratili muzičke časopise i slušali večernje radijske emisije BBC-ja znali su jako dobro što se dogodilo.

Samoubojstvo je počinio poseban, mladi pjevač, baš kad se činilo da će njegov bend postati svjetski poznat. Jedini hit-singl benda Joy Division još uopće nije bio objavljen. To se dogodilo tek četiri tjedna nakon njegove smrti. Kad je novinar New Musical Expressa izjavio za BBC da je Curtisova smrt veliki gubitak u svijetu glazbe te da Joy Division predstavlja “budućnost rock muzike”, to je zvučalo kao tipično novinarsko pretjerivanje. Čak ni tadašnji obožavatelji Joy Divisiona ne bi išli tako daleko.

No, kad to sagledamo iz današnje perspektive, ta se izjava čini sasvim suvislom. Dva studijska albuma Joy Divisiona, “Unknown Pleasure” i “Closer”, utrli su put mnogima koji su tek dolazili. Neki idu tako daleko da tvrde da je zvuk osamdesetih osmislila upravo ta mlada četvorka iz Greater Manchestera, i to 1979. godine.

UNITED KINGDOM - MARCH 14:  Photo of JOY DIVISION; Bernard Sumner, Ian Curtis, Peter Hook performing live onstage at Bowdon Vale Youth Club  (Photo by Martin O'Neill/Redferns)
Redferns
 

Čak se i danas mnogi muzičari nadovezuju na Joy Division, iako je od njihova raspada prošlo četrdeset godina. Međutim, nemoguće je oponašati model Iana Curtisa. On je bio vrlo suptilan tekstopisac, snažnog izričaja, s pjesničkim nervom za metaforu, koji je na sceni uspijevao izvesti to što je napisao s ništa manjim intenzitetom. Bio je to sasvim poseban umjetnik koji je odlučno slijedio vlastito poslanje, ne uklapajući se ni u jedan od postojećih rock stereotipa.

Uspon grupe Joy Division dogodio se u isto vrijeme kad je došlo do geografskog pomaka u ravnoteži muzičkih snaga. Ako je London bio mjesto gdje se rodio punk, sjever Engleske postao je inkubator onoga što će se dogoditi nakon toga, kako god da se to zvalo. Joy Division i The Fall nastali su u Manchesteru; Echo and the Bunnymen i Teardrop Explodes nastali su u Liverpoolu; Gang of Four i The Mekons bili su iz Leedsa; Cabaret Voltaire krenuo je iz Sheffielda.

Cijela ta sjevernjačka scena bila je povezana s usponom neovisnih diskografskih kuća. Bile su to Fast Product iz Edinburgha, Factory iz Manchestera i Zoo Records iz Liverpoola, a svaka od njih odlučno se posvetila sastavima koji su stasali izvan Londona. Za nas koji smo u to vrijeme živjeli na sjeveru i oslanjali se na muzičke časopise i radioemisije Johna Peela, iz kojih smo saznavali što se događa u izvanjskome svijetu, 1979. je bila godina u kojoj smo shvatili da više nismo na periferiji. Taj novi val je pripadao nama.

Bilo je sasvim jasno da je 1979. bila godina značajnih muzičkih zbivanja, iako je i dalje bilo nejasno kamo sve to vodi. Grupa The Fall izdala je svoj debitantski album “Live at the Witch Trials” u ožujku; album “Y” benda Pop Group izišao je u travnju; “Unknown Pleasures” Joy Divisiona objavljen je u srpnju; grupa Gang of Four objavila je “Entertainment” u rujnu.

Treći album grupe Wire, “154”, neki će reći i njihov najbolji, pojavio se također u rujnu, “Mix-Up” grupe Cabaret Voltaire izišao je u listopadu, a “Metal Box” PiLa mjesec dana kasnije. Ako tome slobodno dodamo i Talking Headse i njihov album “Fears of Music”, koji je prešao Atlantik tog kolovoza, onda je jasno da 1979. nije bila samo plodna godina, nego i godina u kojoj se oblikovalo nešto doista važno. Muzika je postala mračnija, disonantnija, dublja, teža, distopična.

Estetika omota tih albuma također se mijenjala. Naslovnice spomenutih albuma bile su uznemirujuće i nejasne, riješene minimalistički, kao rezultat traganja za nekim novim izričajem. Sjetimo se samo omotnice albuma “Unknown Pleasures” Joy Divisiona, na kojoj su prikazani radiovalovi s neutronske zvijezde, ili omotnice albuma “Fear of Music” Talkinga Headsa, gdje je na sasvim crnoj naslovnici bio otisnut reljef koji se tek mogao osjetiti pod prstima. Ambicije ove postpunk generacije sezale su dalje od same muzike i taj procvat dizajna osamdesetih ne bi se dogodio da tih ambicija nije bilo.

Nije čudo da se taj postpunk festival Futurama (danas gotovo mitskog značaja) dogodio upravo u Leedsu, gradu koji sadrži sav taj privlačni antiglamur sjevera Engleske. Slogan grada Leedsa s kojim su se najviše voljeli izrugivati glasio je “Leeds - grad autocesta sedamdesetih”, a zapravo je govorio o vremenu kad su dvotračne, brze ceste, višekatna parkirališta za automobile i mračni pješački pothodnici postali znakovi urbanističkog napretka.

 

Gruba estetika

Grupa Joy Division nastala je na području grada Manchestera i njegovih okolnih, malih, industrijskih, urbanih satelita. To područje nije bilo ništa drugačije, uostalom upravo se tamo začela i odvijala industrijska revolucija devetnaestog stoljeća, koja je sedamdesetih spala na teške grane.

Na neki su se način ta gruba estetika sjevernjačkih gradova i tamošnja sklonost uvijek novim, distopijskim pothvatima, odrazili i u muzici grupe Joy Division. Njihova je muzika postala zaštitni znak cijelog tog krajolika kojim su, ispod mračnih brda, dominirale crvene cigle i sivi beton, protežući se cijelom sjevernom Engleskom.

Vikend nakon Futurame grupa Joy Division pojavila se na drugom programu televizijske postaje BBC, u emisiji “za mlade”, pod nazivom “Something Else” (Nešto drugo). Tamo su uživo izveli pjesme “Transmission” i “She’s Lost Control”. Emisija je počela u šest sati i trideset i pet minuta poslijepodne, što je značilo da sam imao vremena pogledati i emisiju “Dr. Who: Destiny of the Daleks” na prvom programu BBC-ja i tek onda prebaciti na drugi kanal.

Prebacivanje s blago ritmizirane teme koja je pratila špicu science fiction serijala “Dr. Who” na snažnu bas liniju kojom počinje “Transmission” činilo mi se kao savršeno logični napredak. Budući da sam osobno svjedočio nastupu Iana Curtisa kad se razbacivao po pozornici prethodnoga vikenda, pokušao sam si tada zamisliti kako će on djelovati na ljude širom Engleske, koji su to vrijeme sjedili u foteljama pred svojim televizorima pijuckali čaj i nešto grickali.

 

Pomahnitali Curtis

Četiri tjedna nakon Futurame našao sam se u glavnoj dvorani Sveučilišta Leeds, da vidim zajednički nastup grupa Joy Division i Buzzcocks. Danas se mnogi čude kako su dva tako različita sastava mogla nastupati zajedno, iako su Joy Division bili tek predgrupa, no zajedno su bili na turneji po cijeloj državi, koja je trajala dvadeset i pet dana. No, u to vrijeme to se činilo kao savršeni spoj, kao dvije strane nekog rijetke i vrijedne kovanice, nastale u Manchesteru.

Bilo je nečega jako intenzivnog i snažnog u nastupu grupe Joy Division (možda i zato što su dali otkaze na svojim radnim mjestima da bi mogli otići na turneju, tek su tada zapravo postali profesionalni muzičari). Curtis je dominirao scenom kao da je bio nečim opsjednut. Iz kasnijih napisa dalo se naslutiti da je bio toliko pomahnitao da su mu morali pomoći ljudi sa scene. Ja ništa od toga nisam uspio vidjeti, iako sam bio gotovo sasvim uz pozornicu.

Postoji vjerovanje da grupa Joy Division nije nikada bila uživo tako dobra kao na studijskim albumima jer na pozornicu nisu mogli izvesti svog producenta Martina Hannetta, koji je izmišljao one efekte jezive atmosfere. No, zapravo je bilo sasvim obrnuto. Njihove pjesme na pozornici živjele su neki drugi život: bile su sirove i snažne, poput vojske u silovitom pokretu.

Studijske snimke istih tih pjesama svedene su na same osnove, gitaristički dijelovi su pojednostavljeni, a bubnjarske solo dionice sasvim izostavljene. Ono u čemu je Hannett najviše pridonio prvom albumu grupe Joy Division jest da se uspio oduprijeti iskušenju da pjesme eventualno optereti dodatnim slojevima instrumentacije. Umjesto toga, on ih je potpuno ogolio.

A kako je grupa Joy Division izgledala na sceni možda se najbolje može vidjeti u filmu “Control” Antona Corbijna iz 2007. godine, u kojem su s glumcima rekonstruirane scene s nekoliko njihovih koncerata, gdje Sam Riley igra Iana Curtisa.

Film “Control” gledao sam u jednom malom kinu u Krakowu, u dvorani punoj Poljaka koji su mi izgledali premladi, kao da se još nisu ni rodili 1979., a kamoli da su bili na nekom rock koncertu. Riley ih je oduševio imitacijom Curtisa i njegovih pokreta. Ali, da budem iskren, i mene je ponijelo, kao da sam bio u šoku od te silne pozitivne energije. Ljudi su izašli iz kina sasvim omađijani, ne znajući ni kamo da krenu, ni što da rade sa sobom, dalje u noć.

(preveo: Saša Drach)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. srpanj 2020 18:59