Depresivna djeca ne rastu ekskluzivno pod krovima gdje socijalna patologija upada u oči već na ulaznim vratima i nemaju isključivo roditelje čija su imena odavno upisana po kartonima socijalnih radnika, policije, liječnika pri sudskim vještačenjima...
Sve je više tužne, stručnjaci kažu čak depresivne djece koju za ruku po stručnu pomoć dovode - brižni roditelji iz, na prvi pogled, zdravih, funkcionalnih obitelji. “Oni su mislili da sam ja OK i da su oni OK, a sve je to bilo jako daleko od OK. Da nisam konačno pukao u školi vjerojatno starci nikad ne bi skužili da niti se ja osjećam i živim OK, niti su oni OK. To što sam ja u bedu i obilazim psihijatra rezultat je našeg zajedničkog ‘putovanja’, od mog rođenja do danas. Što fali mojima? Ne smijem reći konkretno, jer bi se prepoznali, a neke stvari još ne žele čuti. Najblaže rečeno vječito su zabrinuti, pretjerano brižni, nikad opušteni... i neke su svoje frustracije prenosili na mene od najranije dobi, iako toga tada nisu bili svjesni”, oporo cijedi riječi 16-godišnji mršavi dečko, nazvat ćemo ga Ivan, koji već neko vrijeme odlazi na psihoterapiju. Djeluje rezignirano dok čeka na svoj red u Centru za mentalno zdravlje djece i mladeži u bolnici u Klaićevoj, u hodniku koji prijete ugušiti nekoliko visokih palmi čije su grane odavno stigle do krova i otužno se objesile. “Moji su meni, ne sumnjam, htjeli najbolje. Čitali su knjige o odgoju, mislili da puno znaju i da dobro rade”, pomirljivo dodaje 16-godišnjak.
“Ja vjerujem da svaki roditelj voli svoje dijete i da mu želi najbolje, ali roditelj u odnos sa svojom djecom preslikava odnos koji je on imao s roditeljima, to vam je transgeneracijski prijenos”, kaže neuropsihijatar dr. Dubravka Kocijan- Hercigonja. Transgeneracijski prijenos podrazumijeva da dajemo ono što smo dobili, ‘naslijedili’’ od naših roditelja - samopouzdanje, nesigurnost, ljubav, agresiju... “Roditelj radi onako kako je naučen, on ne zna drukčije nego onako kako su njemu njegovi pokazali, pa makar to bilo i krivo, i makar on i bio svjestan da je to krivo.” Dr. Kocijan-Hercigonja navodi primjer 13-godišnje pacijentice.
Mamino raspoloženje
“Došla je k meni radi oscilacija u raspoloženju, nepredvidljivosti u ponašanju, problema u školi. Bila je odlična učenica, ali je imala loše ocjene iz vladanja. Roditelji su joj rastavljeni, živi s majkom koja doživljava brojne traume zbog razvoda. Djevojčica mi je kazala: ‘Nikad ne znam kako će biti raspoložena moja mama. Jedanput kad dođem me grli i ljudi, a često puta je to grljenje i ljubljenje tako grčevito da me više boli no što mi je užitak. Drugi put je gledam i uopće mi se ne obraća, kao da ne postojim.’ Kad sam to rekla majci, ostala je iskreno iznenađena. Ta žena zaista sve podređuje svom djetetu i žrtvuje se na način na koji ona to može i zna. Nema pomoć obitelji, sama je u Zagrebu, teško živi i sama odgaja tu djevojčicu... radi s najboljom namjerom, ali mnogo toga je krivo napravila”, kaže dr. Kocijan-Hercigonja.
Dr. Aleksandra Klobučar, voditeljica Dnevne bolnice pri Centru za mentalno zdravlje djece i mladeži u Klinici za dječje bolesti u Zagrebu, kaže da je najmlađe depresivno dijete koje je vidjela bilo predškolske dobi. Psihijatri depresivnu djecu dijele u četiri dobne kategorije - do tri godine, preškolska dob, rana školska dob i adolescencija. “Kod djeteta mlađeg od tri godine teško se dijagnosticira depresija, makar ona i postojala”, kaže dr. Klobučar i dodaje: “Najlakše je s adolescentima, jer oni često depresiju izražavaju slično kao i odrasli - tuže se da više ne uživaju u stvarima koje su ih nekad radovale, da su tužni, da nemaju volje. Mlađa djeca depresiju neće tako jasno pokazati, ne znaju je izraziti jezikom odraslih ljudi. Mala djeca signale o svojem psihičkom stanju šalju kroz specifične poruke - reći će da ih boli trbuh ili glava, postati plačljiva, izgubit će apetit ili početi loše spavati.”
Dijete može vući i gomilati frustracije još od najranijih dana
Roditelj u odnos sa svojom djecom preslikava odnos koji je sam imao s roditeljima
Dr. Kocijan-Hercigonja upozorava roditelje na tipičnu zamku - odlikaše. “Jedini kriterij za mnoge roditelje da je dijete dobro je - djetetov uspjeh u školi. Ukoliko ima dobrog đaka, roditelj često ne vidi da i taj odličan učenik može biti duboko nesretan i imati velike probleme. Obično to shvate kad se problem produbi, a i ocjene se pokvare, počnu izostajati s nastave… praktički im nastavnici i profesori moraju signalizirati da im se s djetetom nešto događa.”
Psihijatri ističu da depresija u djece ne podrazumijeva isključivo inhibirano, bezvoljno ponašanje, nego često ide ruku pod ruku s roditeljima iritantnom dječjom razdražljivošću. Razdražljivi mali agresivac nerijetko krije tugu, možda i depresiju koju roditelji ne prepoznaju, već umorni od ispada dodatno pogoršaju situaciju lijepeći djetetu etiketu - lošeg djeteta.
Povezanost s djetetom
Koje su to klasične greške koje brižna majka ili otac naprave u najranijoj dobi, a koje potomstvo često vode do - psihijatra? Dr. Nenad Jakušić, dječji psihijatar iz Psihotrauma centra Dječje bolnice u Klaićevoj kaže da je i grešaka i mogućnosti da ih roditelji naprave puno, a roditelji su needucirani i premalo vremena provode s djecom. “Već u prvoj godini života neke majke naprave greške koje kasnije mogu rezultirati depresijom djeteta, a nije riječ o očitom neodgovornom zanemarivanju djeteta, već ženama koje naprosto ne znaju prepoznati prave potrebe djeteta, ne uspiju stvoriti simbiozu djeteta i majke. Imate bebu koja je nezadovoljna, koja vrišti, plače. Mnogi misle da plač bebe znači jedino ‘gladan sam’ ili ‘nešto me boli’. Ne treba ići samo s dojkom ili flašicom, možda je i nešto drugo u pitanju. Plač može značiti: ‘Imam potrebu da me nosiš, imam potrebu za dodirom, vruće mi je, zima mi je….’ Neke majke jako dobro detektiraju što stoji iza dječjeg plača u prvoj godini života i one mogu jako dobro zadovoljiti dijete, ali neke to ne znaju, ne mogu. One koje ne mogu frustriraju dijete. Dijete zbog te frustracije u prvoj godini života ne može stvoriti čvrste osnove svoj buduće osobnosti, dolazi do procijepa u djetetu.”
Dječja psihologija novijeg datuma uglavnom savjetuje da roditelji malo dijete do tri godine što više drže pored sebe. “Sljedeća greška je davanje djeteta izvan obitelji. Neki roditelji daju na dva-tri dana, tjedan, mjesec dana dijete nekome na čuvanje. To je česta i velika greška. Dijete ne podnosi u tim ranim godinama dugačka odvajanja”, rezolutan je dr. Jakušić.
Kad dijete spašava roditelja
Među djecom koja završe na psihoterapiji mogo je i onih koji su nekad već bili hospitalizirani, ostavljeni u nekoj njima zastrašujućoj bolnici bez mame i tate.
“Do prije nekoliko godina imali smo mnogo pedijatrijskih i drugih odjela po Hrvatskoj koji uopće nisu dopuštali da mali pacijenti imaju redovite posjete. Zaprimili bi bebu ili dijete od četri godine života i onda roditeljima nisu dali da dolaze u posjet. Govorili bi da ‘dijete jako plače kad mu dolaze u posjet’. Naravno da dijete plače ako je nezadovoljno. S druge strane, ne posjećuje li ga roditelj danima, jasno je da će se beba snužditi, povući i prestati plakati. Ali, to što dijete ne plače u toj dobi, to je samo znak da se - patologija produbila. Još dan-danas liječimo neku djecu koja su bila hospitalizirana bez mogućnosti posjeta, ona i danas imaju posljedice zbog toga. Neka od te djece već idu u četvrti razred osnovne škole”, komentira dr. Jakušić. Danas, na sreću, na većini pedijatrijskih odjela roditelji imaju slobodan pristup i mogu ostajati s djecom koliko mogu i koliko misle da je potrebno.
Dječji psihijatri uglavnom se slažu da je i davanje djeteta u jaslice loš način kako se dijete odgaja i odrasta. “Vrtić je u redu sa 3,5 ili 4 godine života, tada vrtići pridonose socijalizaciji djeteta, ali dok dijete nije formirano kao osoba s temeljem ličnosti onda vrtići nemaju puno smisla. Temelj osobnosti se formira do 3,5 ili 4 godine života.
Stručnjaci tvrde da roditelj gotovo uvijek odgaja dijete na način na koji misli da je najbolji. Druga je stvar što je taj najbolji način često - loš ili nedovoljno dobar. 16-godišnjakinja kaže: “Kao dijete bila sam jako bliska s majkom, nas dvije smo se sjajno razumjele. Danas se svakodnevno svađamo. Izluđuju me njezini pokušaji da mi se približi na neki ‘frendovski’ način. Cool je da se ona razumije u glazbu i oblači skoro kao i ja, ali ja bih od nje da, za promjenu, bude odrasla majka - da mi bude neka potpora kakvu ne mogu dobiti od vršnjakinja.”
Dr. Jakušić navodi čest primjer iz prakse: “Roditelji se svađaju, a mama, koja se osjeća napušteno, okreće se sinu ili kćeri i kroz svoj odnos s djecom traži utjehu i rješenje za možda neku svoju ne sasvim identificiranu depresiju. Ona je nezadovoljna brakom i traži od djeteta pomoć, tu pomoć žena može tražiti nesvjesno i neverbalno i od vrlo male djece. Dijete osjeća signale i želi spasiti mamu. Na koncu ozbiljno pukne dijete.”
Psihoterapija djece uvijek podrazumijeva i uključivanje roditelja. I tu se stvar, nerijetko, dodatno komplicira. Mnogi roditelji, kažu dječji psihoanalitičari, koji dođu s djetetom tražiti pomoć, a potom, kad čuju da uzrok problema djeteta leži dobrim dijelom u roditeljima - pobjegnu i ne vrate se u ordinaciju. “Psihičko zdravlje kod nas je još nebitan pojam. Tako to shvaćaju i roditelji i društvo. Stav je “da, dijete je možda doživjelo traumu, ali kad prođe godina, dvije toga se više neće ni sjećati i sve će biti OK. Ne, to je velika zabluda, jer sve loše ostaje u našoj podsvijesti kao živa stvar koja se može aktivirati i početi proizvoditi simptome”, upozorava dr. Jakušić.
“Samo 10 posto onih koji pokušaju samoubojstvo čine to kao oblik manipulacije, bez stvarne namjere da se ubiju, nego s ciljem da poruče roditeljima da nešto nije u redu, da obrate pažnju na njih. No, zaboravimo tih 10 posto i sve ih shvatimo ozbiljno i bavimo se njima ozbiljno”, upozorava dr. Aleksandra Klobučar. Svjetske statistike kažu da oko 0,9 posto djece predškolske dobi ima dijagnosticiranu depresiju. Dvostruko je više depresivnih školaraca (1,9 posto), a kod adolescenata postotak je 4,7. Ako se ispitivanje provede na specifičnoj pedijatrijskoj populaciji, neka istraživanja pokazuju da čak 40 posto djece s glavoboljom pati od - depresije. U adolescentskoj dobi od depresije češće obolijevaju djevojčice, a kod mlađe djece podjednak je broj depresivnih dječaka i djevojčica. “Kad je riječ o broju dječjih psihologa i psihijatara mi smo negdje na razini Albanije, na samom dnu dna u Europi. Imate li depresivno dijete u Dubrovniku, na Pelješcu, Zadru, pa čak i Splitu ili u Lici, Gorskom kotaru ili u Slavoniji, malo tko može pomoći. U Zagrebu ima više mjesta gdje se obavi dijagnostika. U Splitu i Osijeku još ima nekih mršavih mogućnosti, drugdje uglavnom nema dovoljno ili uopće nema kadra pa se psihički problemi djeteta pometu pod tepih”, kaže dr. Nenad Jakušić. Jasno, jer čemu liječiti u ranoj dobi, kad depresivni, neurotični i psihotični možemo živjeti još sto godina... Nije to slomljena noga ili natekao zglob koje traži hitnu intervenciju.
Karmela Devčić
Sve je više tužne, stručnjaci kažu čak depresivne djece koju za ruku po stručnu pomoć dovode - brižni roditelji iz, na prvi pogled, zdravih, funkcionalnih obitelji. “Oni su mislili da sam ja OK i da su oni OK, a sve je to bilo jako daleko od OK. Da nisam konačno pukao u školi vjerojatno starci nikad ne bi skužili da niti se ja osjećam i živim OK, niti su oni OK. To što sam ja u bedu i obilazim psihijatra rezultat je našeg zajedničkog ‘putovanja’, od mog rođenja do danas. Što fali mojima? Ne smijem reći konkretno, jer bi se prepoznali, a neke stvari još ne žele čuti. Najblaže rečeno vječito su zabrinuti, pretjerano brižni, nikad opušteni... i neke su svoje frustracije prenosili na mene od najranije dobi, iako toga tada nisu bili svjesni”, oporo cijedi riječi 16-godišnji mršavi dečko, nazvat ćemo ga Ivan, koji već neko vrijeme odlazi na psihoterapiju. Djeluje rezignirano dok čeka na svoj red u Centru za mentalno zdravlje djece i mladeži u bolnici u Klaićevoj, u hodniku koji prijete ugušiti nekoliko visokih palmi čije su grane odavno stigle do krova i otužno se objesile. “Moji su meni, ne sumnjam, htjeli najbolje. Čitali su knjige o odgoju, mislili da puno znaju i da dobro rade”, pomirljivo dodaje 16-godišnjak.
“Ja vjerujem da svaki roditelj voli svoje dijete i da mu želi najbolje, ali roditelj u odnos sa svojom djecom preslikava odnos koji je on imao s roditeljima, to vam je transgeneracijski prijenos”, kaže neuropsihijatar dr. Dubravka Kocijan- Hercigonja. Transgeneracijski prijenos podrazumijeva da dajemo ono što smo dobili, ‘naslijedili’’ od naših roditelja - samopouzdanje, nesigurnost, ljubav, agresiju... “Roditelj radi onako kako je naučen, on ne zna drukčije nego onako kako su njemu njegovi pokazali, pa makar to bilo i krivo, i makar on i bio svjestan da je to krivo.” Dr. Kocijan-Hercigonja navodi primjer 13-godišnje pacijentice.
Mamino raspoloženje
“Došla je k meni radi oscilacija u raspoloženju, nepredvidljivosti u ponašanju, problema u školi. Bila je odlična učenica, ali je imala loše ocjene iz vladanja. Roditelji su joj rastavljeni, živi s majkom koja doživljava brojne traume zbog razvoda. Djevojčica mi je kazala: ‘Nikad ne znam kako će biti raspoložena moja mama. Jedanput kad dođem me grli i ljudi, a često puta je to grljenje i ljubljenje tako grčevito da me više boli no što mi je užitak. Drugi put je gledam i uopće mi se ne obraća, kao da ne postojim.’ Kad sam to rekla majci, ostala je iskreno iznenađena. Ta žena zaista sve podređuje svom djetetu i žrtvuje se na način na koji ona to može i zna. Nema pomoć obitelji, sama je u Zagrebu, teško živi i sama odgaja tu djevojčicu... radi s najboljom namjerom, ali mnogo toga je krivo napravila”, kaže dr. Kocijan-Hercigonja.
Dr. Aleksandra Klobučar, voditeljica Dnevne bolnice pri Centru za mentalno zdravlje djece i mladeži u Klinici za dječje bolesti u Zagrebu, kaže da je najmlađe depresivno dijete koje je vidjela bilo predškolske dobi. Psihijatri depresivnu djecu dijele u četiri dobne kategorije - do tri godine, preškolska dob, rana školska dob i adolescencija. “Kod djeteta mlađeg od tri godine teško se dijagnosticira depresija, makar ona i postojala”, kaže dr. Klobučar i dodaje: “Najlakše je s adolescentima, jer oni često depresiju izražavaju slično kao i odrasli - tuže se da više ne uživaju u stvarima koje su ih nekad radovale, da su tužni, da nemaju volje. Mlađa djeca depresiju neće tako jasno pokazati, ne znaju je izraziti jezikom odraslih ljudi. Mala djeca signale o svojem psihičkom stanju šalju kroz specifične poruke - reći će da ih boli trbuh ili glava, postati plačljiva, izgubit će apetit ili početi loše spavati.”
Dijete može vući i gomilati frustracije još od najranijih dana
Roditelj u odnos sa svojom djecom preslikava odnos koji je sam imao s roditeljima
|
Dr. Jakušić:
|
Prof. Hercigonja:
|
 |
 |
Dr. Kocijan-Hercigonja upozorava roditelje na tipičnu zamku - odlikaše. “Jedini kriterij za mnoge roditelje da je dijete dobro je - djetetov uspjeh u školi. Ukoliko ima dobrog đaka, roditelj često ne vidi da i taj odličan učenik može biti duboko nesretan i imati velike probleme. Obično to shvate kad se problem produbi, a i ocjene se pokvare, počnu izostajati s nastave… praktički im nastavnici i profesori moraju signalizirati da im se s djetetom nešto događa.”
Psihijatri ističu da depresija u djece ne podrazumijeva isključivo inhibirano, bezvoljno ponašanje, nego često ide ruku pod ruku s roditeljima iritantnom dječjom razdražljivošću. Razdražljivi mali agresivac nerijetko krije tugu, možda i depresiju koju roditelji ne prepoznaju, već umorni od ispada dodatno pogoršaju situaciju lijepeći djetetu etiketu - lošeg djeteta.
Povezanost s djetetom
Koje su to klasične greške koje brižna majka ili otac naprave u najranijoj dobi, a koje potomstvo često vode do - psihijatra? Dr. Nenad Jakušić, dječji psihijatar iz Psihotrauma centra Dječje bolnice u Klaićevoj kaže da je i grešaka i mogućnosti da ih roditelji naprave puno, a roditelji su needucirani i premalo vremena provode s djecom. “Već u prvoj godini života neke majke naprave greške koje kasnije mogu rezultirati depresijom djeteta, a nije riječ o očitom neodgovornom zanemarivanju djeteta, već ženama koje naprosto ne znaju prepoznati prave potrebe djeteta, ne uspiju stvoriti simbiozu djeteta i majke. Imate bebu koja je nezadovoljna, koja vrišti, plače. Mnogi misle da plač bebe znači jedino ‘gladan sam’ ili ‘nešto me boli’. Ne treba ići samo s dojkom ili flašicom, možda je i nešto drugo u pitanju. Plač može značiti: ‘Imam potrebu da me nosiš, imam potrebu za dodirom, vruće mi je, zima mi je….’ Neke majke jako dobro detektiraju što stoji iza dječjeg plača u prvoj godini života i one mogu jako dobro zadovoljiti dijete, ali neke to ne znaju, ne mogu. One koje ne mogu frustriraju dijete. Dijete zbog te frustracije u prvoj godini života ne može stvoriti čvrste osnove svoj buduće osobnosti, dolazi do procijepa u djetetu.”
Dječja psihologija novijeg datuma uglavnom savjetuje da roditelji malo dijete do tri godine što više drže pored sebe. “Sljedeća greška je davanje djeteta izvan obitelji. Neki roditelji daju na dva-tri dana, tjedan, mjesec dana dijete nekome na čuvanje. To je česta i velika greška. Dijete ne podnosi u tim ranim godinama dugačka odvajanja”, rezolutan je dr. Jakušić.
Kad dijete spašava roditelja
Među djecom koja završe na psihoterapiji mogo je i onih koji su nekad već bili hospitalizirani, ostavljeni u nekoj njima zastrašujućoj bolnici bez mame i tate.
“Do prije nekoliko godina imali smo mnogo pedijatrijskih i drugih odjela po Hrvatskoj koji uopće nisu dopuštali da mali pacijenti imaju redovite posjete. Zaprimili bi bebu ili dijete od četri godine života i onda roditeljima nisu dali da dolaze u posjet. Govorili bi da ‘dijete jako plače kad mu dolaze u posjet’. Naravno da dijete plače ako je nezadovoljno. S druge strane, ne posjećuje li ga roditelj danima, jasno je da će se beba snužditi, povući i prestati plakati. Ali, to što dijete ne plače u toj dobi, to je samo znak da se - patologija produbila. Još dan-danas liječimo neku djecu koja su bila hospitalizirana bez mogućnosti posjeta, ona i danas imaju posljedice zbog toga. Neka od te djece već idu u četvrti razred osnovne škole”, komentira dr. Jakušić. Danas, na sreću, na većini pedijatrijskih odjela roditelji imaju slobodan pristup i mogu ostajati s djecom koliko mogu i koliko misle da je potrebno.
Dječji psihijatri uglavnom se slažu da je i davanje djeteta u jaslice loš način kako se dijete odgaja i odrasta. “Vrtić je u redu sa 3,5 ili 4 godine života, tada vrtići pridonose socijalizaciji djeteta, ali dok dijete nije formirano kao osoba s temeljem ličnosti onda vrtići nemaju puno smisla. Temelj osobnosti se formira do 3,5 ili 4 godine života.
Stručnjaci tvrde da roditelj gotovo uvijek odgaja dijete na način na koji misli da je najbolji. Druga je stvar što je taj najbolji način često - loš ili nedovoljno dobar. 16-godišnjakinja kaže: “Kao dijete bila sam jako bliska s majkom, nas dvije smo se sjajno razumjele. Danas se svakodnevno svađamo. Izluđuju me njezini pokušaji da mi se približi na neki ‘frendovski’ način. Cool je da se ona razumije u glazbu i oblači skoro kao i ja, ali ja bih od nje da, za promjenu, bude odrasla majka - da mi bude neka potpora kakvu ne mogu dobiti od vršnjakinja.”
Dr. Jakušić navodi čest primjer iz prakse: “Roditelji se svađaju, a mama, koja se osjeća napušteno, okreće se sinu ili kćeri i kroz svoj odnos s djecom traži utjehu i rješenje za možda neku svoju ne sasvim identificiranu depresiju. Ona je nezadovoljna brakom i traži od djeteta pomoć, tu pomoć žena može tražiti nesvjesno i neverbalno i od vrlo male djece. Dijete osjeća signale i želi spasiti mamu. Na koncu ozbiljno pukne dijete.”
Psihoterapija djece uvijek podrazumijeva i uključivanje roditelja. I tu se stvar, nerijetko, dodatno komplicira. Mnogi roditelji, kažu dječji psihoanalitičari, koji dođu s djetetom tražiti pomoć, a potom, kad čuju da uzrok problema djeteta leži dobrim dijelom u roditeljima - pobjegnu i ne vrate se u ordinaciju. “Psihičko zdravlje kod nas je još nebitan pojam. Tako to shvaćaju i roditelji i društvo. Stav je “da, dijete je možda doživjelo traumu, ali kad prođe godina, dvije toga se više neće ni sjećati i sve će biti OK. Ne, to je velika zabluda, jer sve loše ostaje u našoj podsvijesti kao živa stvar koja se može aktivirati i početi proizvoditi simptome”, upozorava dr. Jakušić.
“Samo 10 posto onih koji pokušaju samoubojstvo čine to kao oblik manipulacije, bez stvarne namjere da se ubiju, nego s ciljem da poruče roditeljima da nešto nije u redu, da obrate pažnju na njih. No, zaboravimo tih 10 posto i sve ih shvatimo ozbiljno i bavimo se njima ozbiljno”, upozorava dr. Aleksandra Klobučar. Svjetske statistike kažu da oko 0,9 posto djece predškolske dobi ima dijagnosticiranu depresiju. Dvostruko je više depresivnih školaraca (1,9 posto), a kod adolescenata postotak je 4,7. Ako se ispitivanje provede na specifičnoj pedijatrijskoj populaciji, neka istraživanja pokazuju da čak 40 posto djece s glavoboljom pati od - depresije. U adolescentskoj dobi od depresije češće obolijevaju djevojčice, a kod mlađe djece podjednak je broj depresivnih dječaka i djevojčica. “Kad je riječ o broju dječjih psihologa i psihijatara mi smo negdje na razini Albanije, na samom dnu dna u Europi. Imate li depresivno dijete u Dubrovniku, na Pelješcu, Zadru, pa čak i Splitu ili u Lici, Gorskom kotaru ili u Slavoniji, malo tko može pomoći. U Zagrebu ima više mjesta gdje se obavi dijagnostika. U Splitu i Osijeku još ima nekih mršavih mogućnosti, drugdje uglavnom nema dovoljno ili uopće nema kadra pa se psihički problemi djeteta pometu pod tepih”, kaže dr. Nenad Jakušić. Jasno, jer čemu liječiti u ranoj dobi, kad depresivni, neurotični i psihotični možemo živjeti još sto godina... Nije to slomljena noga ili natekao zglob koje traži hitnu intervenciju.
|
Depresivnih školaraca je dva posto
|
Karmela Devčić