ZAGREB - Čim sam čula prvu Ininu riječ i osjetila dalmatinsku melodiju glasa, njezin splitski naglasak, odmah sam poželjela da skupa ‘pretražimo’ mjesta kojih se sjećam iz djetinjstva. Ina je spremno uskočila...
- U Splitu je divno biti dijete: lijepo je vrijeme, ljudi su vedri, stalno ste na plažama, kupate se mjesecima, svi vole glazbu... U školskoj dobi naročito me veselio naš orkestar u kojem sam svirala mandolinu. Naš maestro bio je veliki entuzijast. Proputovali smo mnogo gradova bivše države. Nadana sam susrela u prvom razredu gimnazije, praktički smo bili djeca.
Ina smatra da to nije bila ljubav na prvi pogled, no puno su se družili, odlazila je gledati kako on igra vaterpolo. Sjeća se, kaže, da je Nadana sve zanimalo, povijest, filozofija, prirodne znanosti, dok je ona bila društveni tip. Bili su zadnja generacija klasične gimnazije u Splitu, već slijedeća generacija školovala se po Šuvarovom sistemu
Njihovi profesori bili su silno razočarani jer je gimnazija postala brodograđevno-industrijski centar, mnogi su čak odmah otišli u mirovinu. Nadan je potom upisao ekonomiju u Splitu, a Ina Pedagošku akademiju i ostali su nerazdvojni - ili skupa ili na telefonu. Kako je Ina sa 20 godina diplomirala, vjenčali su se jako mladi, na Nadanov 22. rođendan. Nije bilo ni bebe na putu - jednostavno, htjeli su biti zajedno!
Spasonosna morska trećina
- Hanu smo dobili kad sam imala 24 godine. To je bio lijepi period. Živjeli smo u Splitu sve dok Nadan nije došao kao ministar u Zagreb. U Splitu sam rodila i Zrinku, dok sam najmlađeg, Antu, rodila u Zagrebu. Prije toga radila sam u vrtiću, no kad sam ostala trudna s Antom, život je krenuo nekim novim tijekom, svi smo postali vezani za Zagreb i tu djeca kreću u školu.
Ina nije bila sretna zbog napuštanja Splita i smatra da je u toj priči o Zagrebu ona najgore prošla, “jer su obje bake bile u Splitu i mislila sam da sam potrebnija doma nego u poslu odgajatelja, koliko god sam to voljela”. I tako je ostala doma i ujutro ispraćala Nadana na posao, kćerke u školu. Prijateljice su joj ostale u Splitu, a telefon nije mogao nadomjestiti kontakte. Nedostajala su joj i djeca iz vrtića, koja su “spontana, što su ljudi rijetko”, te kave s prijateljicama. U nekoliko godina sve se promijenilo i stvorila je i u Zagrebu krug dragih ljudi i počela se dobro osjećati. No, duboko u njoj ostala su sjećanja na ljeta na moru...
- Godišnji odmor negdje na obali, ma kako bio dug, ne bi mi bio dovoljan. Zato se valjda i dogodio moj posao u turizmu, kojim se bavim već 12 sezona. Zbog njega sam svake godine po četiri mjeseca na moru, u malom mjestu Nemira kraj Omiša, od kraja svibnja do kraja rujna. Ta me kombinacija - trećina vremena na moru, a dvije trećine u Zagrebu - spasila… Ina je život “na moru i kopnu” pokušala što bolje organizirati uz pomoć baka, koje su dolazile u Zagreb. No, djeca su brzo postala samostalna. Starije sestre preuzele su brigu o Anti, a Nadan o sve troje.
Hana sada ima 25 godina, Zrinka 20 i vrlo su zrele djevojke. Obje znaju kuhati i održavati kuću i još se vrlo intenzivno brinu i o bratu Anti, kojemu je danas 13 godina i svakodnevno odlazi na trening vaterpola na Mladost. Jedna ga sestra doveze, druga ga odveze, paze da napiše zadaće…I on se uz sestre osamostalio, naučio peći palačinke, kupiti što mu treba, jer Nadanov radni dan traje po 10 ili 12 sati.
Vrlo samostalna djeca
U “malom mistu” kraj Omiša Ina Vidošević neko vrijeme uživa što je sama, što ima vremena za sebe, čitanje, odmaranje… Djeca joj, dakako, nedostaju i stalno je s njima na telefonu. No, smatra da oni vole malo biti bez kontrole, pogotovo što Nadan svaki vikend dolazi u Nemiru. Ante provede cijelo ljeto s mamom koja je sretna što je pravo dijete mora bez obzira na to što je rođen u Zagrebu.
- Moj posao u Nemiri traži svakodnevne kontakte, što mi godi, jer srećem različite ljude, pričam o raznim stvarima, upoznajem nova mjesta i ljude.
Mi smo uvijek zajedno
Čini li se mojoj sugovornici čudno što je cijeli život provela samo s Nadanom? Ne bih rekla. Ona tvrdi da zaljubljeni, mladi ljudi o tome uopće ne razmišljaju. “Mislim da nisam nešto izgubila zato što sam bila samo s Nadanom”, kaže odlučno, iako spremno priznaje da se mladi brakovi poput njihovog rijetko održe.
A Ina kao hrvatska Michelle Obama, žena čiji svaki izlazak bilježe fotografi, čije modne kombinacije dnevno komentiraju? To bi mogao biti problem jer je Ina, za razliku od supruga, vrlo privatna osoba. Nadan je uvijek znao donijeti brze odluke, a njoj treba više vremena. O njegovoj kandidaturi su razgovarali cijelo ljeto. On je bio u dilemi, pričali su s djecom, stavljali na vagu što s kandidaturom gubiš, a što dobivaš...
- Mene se rijetko viđalo po novinama, moju djecu još rjeđe. Pomalo me plaši gubitak privatnosti, pogotovo zbog djece. Uvijek sam se trudila da moja djeca budu poput vršnjaka, neopterećena. Uostalom, aktualna prva dama Hrvatske, Milka Mesić, vrlo je diskretna, pojavljuje se tamo gdje treba, nema je previše u medijima: takva bih i ja voljela biti.
Ina Vidošević vrlo je zrelo objasnila kako se s negativnim publicitetom mora naučiti nositi svatko tko odluči krenuti tim putem, no za ružne stvari treba imati mnogo snage i živaca i smatra da je to djeci najteže. No, svoj mir najlakše pronađu skriveni u Gorskom kotaru.
- Svake godine odemo tamo dan ili dva nakon Božića i ostanemo sve do Tri Kralja. Već tri Nove godine smo tamo čekali. Odlazimo svaki vikend, do tamo je samo sat vremena vožnje. Naročito obožavamo jeseni jer smo strastveni gljivari, a Dalmatinci! No, na žalost, nikad se nisam oslobo-dila straha od konja, ta mi se životinja čini pregolemom, a bilo bi divno jahati tim divnim krajem gdje kao da svi prikuplj-amo snagu i spremamo se za sve što nas čeka u budućnosti. (Milana Vuković Runjić)