Između duhovitosti i prostaštva granica zna biti veoma tanahna. Tko je na javnoj dužnosti mora biti dvostruko oprezan, jer eventualnim prostaštvom kompromitira ne samo sebe (i onoga tko ga je učio pristojnosti u roditeljskom domu), nego i funkciju koju obnaša, a i onoga tko mu je za nju dao mandat.
Ministru Arsenu Bauku, ionako naviklome da samozatajno šuti o ključnim potezima u svom resoru (na primjer o tome zašto se u predizbornoj kampanji razmahivao najavama teritorijalnog preustroja i zašto to ne provodi), bilo bi bolje da se ugrizao za jezik, nego što se razmahao duhovitošću na račun gospođe “koja lijepi pločice, lovi ribu i vozi kombajn”. Ta dosjetka možda i doliči satiričaru (osobito onome tko zna na prvu loptu), ali ne i ministru Republike, jer i ministar je institucija (za koju je sadašnja vlada visoko podigla letvicu, kako se mnogo duhovitije našalio premijer Zoran Milanović, toliko vješto da su ga neki u prvi mah shvatili ozbiljno).
Gospodin ministar, čitam po hrvatskim portalima, “očito je mislio na predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović koja je, podsjetimo, nedavno u razdoblju od par dana privukla pozornost prilično neobičnim aktivnostima - u Kninu je lijepila pločice u novoj crkvi, u Slavoniji se provozala u kombajnu, a s ribarima iz Kali provela je noć na kočarici”. Ministar nije demantirao, pa možemo poći od pretpostavke da je zaključak s portala istinit.
A to znači da gospodin ministar nije bio prostak samo spram neke gospođe nego - u kontekstu teme o raspisivanju izbora, jer o tome su novinari pitali ministra - i spram institucije predsjednika Republike. U nekim državama to je kazneno djelo. U nas je neustavno goniti pretvorbenu pljačku i ratno profiterstvo, ako je prispjela zastara (“ko je jamio - jamio je”), kog bi vraga bilo neustavno srozavati dignitet institucija, poput ministarskih ili predsjedničke, kad se ni sami obnašatelji od toga ne suzdržavaju?
Istinabog, predsjednica Republike jest sklona estradnim ekshibicijama. Što ona radi u slobodno vrijeme njezina je stvar, ima pravo na privatnost, makar ograničenu činjenicom što je javna ličnost, ali ono što čini na službenom putovanju, plaćenome iz proračuna, nije privatno, pa može biti temom komentara. Ostaje činjenica da ju je većina građana izabrala, da je predsjednica sviju, da je institucija koja simbolizira jedinstvo političke nacije. Jedinstvo u razlikama, naravno.
Objektivno, poslije nekih njezinih inicijativa u počeku mandata, veća je korist za Republiku dok lijepi pločice, iako znam za neke jeftinije majstore, osobito po državni budžet.
Ovdje, u ovoj rubrici, u privatnom glasilu, koji čitatelji kupiti mogu i ne moraju - može biti umjesno “ufatit u đir” javni lik.
Ali ako to čini ministar, za novac poreznih obveznika (kojim se hrane i ministri i njihova ministarstva), u javnome obavijesnom servisu koji građani plaćaju pretplatom, nije samo prostaštvo, nego i prosta privatizacija javne funkcije, uz otegotnu okolnost potkapanja institucija. To je zazorno čak i potpisanome anarhoidu.
I u drugim državama postoje trenja između institucija - ali se, koliko-toliko, zna paziti na stil, a još više na kućni odgoj, osobito na Zapadu. Možda i Hrvatska tamo dospije, kulturalno, kad već ne može geografski.