I kriza svećeničkih zvanja je na dnevnom redu Papina apostolskog putovanja po Latinskoj Americi, ali o njoj se ne govori na sav glas, pred vjerničkim masama, kao o ekološkim ugrozama ili o siromaštvu, nego u Franinim kontaktima s biskupima. Ta je kriza dugotrajna, klizeća, i utoliko opasnija od nekih povremenih oscilacija. Jedan od motiva Boffove verzije “teologije oslobođenja” u Brazilu bile su župe koje su brojale 100.000 ili više vjernika, raštrkanih po tamošnjim prostranstvima, što je potaklo samoorganiziranje katolika u “temeljne zajednice”, kao poprište karizme drukčije od svećeničke.
Papa Bergoglio, koji je prispio u Vatikan iz Latinske Amerike, dobro pozna taj problem. Dobro zna da Crkva u kojoj vjernici vide svog pastira dvaput godišnje, u kojoj se ne stignu češće ni pričestiti, gubi svoju koheziju, dopušta da jedan dio pastve, koji čezne za intenzivnijim duhovnim životom, “klizne” u sljedbe ne zato što su napasnije ili više obećavaju, nego zato što su bliskije, u doslovnom smislu.
Broj katolika u svijetu raste (na 1,254 milijarde ove godine, 17,7 posto svjetskog pučanstva), do 2011 rastao je i broj svećenika (tzv. Wojtylin efekt nakon niza godina pada), ali porast svećeničkih zvanja ne prati porast broja vjernika. Po vatikanskoj statistici, na jednog svećenika bilo je 1797 vjernika 1978, pa 2677 (2003), a sada 3019 (posljednji dostupan podatak s kraja 2013).
O tome je riječ. Odbijte nešto više od 5000 biskupa, odbijte još barem 15.000 na administrativnim ili obrazovnim dužnostima, odbijte umirovljene...
Govorka se da će se papa Frane u onim krajevima gdje je manjak svećenika endemski i dramatičan (ne samo u Latinskoj Americi) vratiti ideji bl. Pavla VI o svećeničkom ređenju oženjenih. Kao što već funkcionira u katolika koji slijede bizantski obred (i naravno u pravoslavnih).
Pod sv. Ivanom Pavlom II i pod Benediktom XVI o tome se nije smjelo ni zucnuti, ako je tko držao do karijere. U njihovo doba potiskivana je praksa da se oženjeni barem zađakone. Sada, navodno, ne bi bila posrijedi opća odluka, za svu Katoličku crkvu rimskog obreda, nego bi pojedine biskupske konferencije to mogle zatražiti od Pape, pa bi on mogao odobravati, od slučaja do slučaja. Dakle, faktički bi se eksperimentiralo ondje gdje je stanje ionako kritično, možda čak ni u cijelim zemljama nego u najpogođenijim dijecezama.
Postoji i popriličan broj svećenika koji su se oženili i zato napustili svećeništvo. Navodno više od 100.000, ali o njima se zasad ni ne nagađa.