Isto izražajno sredstvo, slična umjetnička tenzija (labava, i to namjerno, ako ćemo pravo), dvije različite manipulacije: jedna se stručno zove masturbacija, druga minkcija ili uriniranje. Jedna u Dubrovniku, kao scenski odraz nemoći koju autor Houellebecq očito nije bio kadar dovoljno naglasiti tekstom ( Camus, vrati se, gotovo sve ti je oprošteno). Druga u Santarcangelu u Romagni. Prva je postala tema kulturnog ljeta u Hrvatskoj, druga u Italiji.
Zadržimo se na drugoj. Protagonist je Frank Willens, američki baletan na popriličnu svjetskom glasu. Prožeo je svoj nastup citatima koreografija Wacława Niżińskoga, Pine Bausch, Mercea Cunninghama i Candy Brown (citiram, osobno se u koreografiju razumijem kao Marica u državni proračun, tek taj poslovično kriv). Doduše, i Niżiński (tada već Nijinsky) izazvao je skandal simuliranjem masturbiranja u šal neke nimfe na praizvedbi Faunova popodneva - ali to je bilo prije 103 godine, ako se točno sjećam.
Skandal je sada bio u tome što je Willens svoj nastup završio lansiravši mlaz mokraće. O, da, ni to ne bi bila velika novost - u talijanskom teatru je još Carmelo Bene u jednoj predstavi iz istog izvora nakvasio prve redove (one koji su to najskuplje platili), a isti je pothvat (tehnički zahtjevniji, čak) izvela i kasnija parlamentarna zastupnica Ilona Staller, dok je nastupala kao Cicciolina. Willens nije pomokrio publiku nego, stojeći uspravno, samoga sebe u (zatvorena) usta (i tu je jedan političar otišao dalje: Giacinto “Marco” Pannella za svojih štrajkova glađu i žeđu tažio se svojim urinom, cin cin).
Pamtim, doduše, Majski festival studentskih kazališta u Zagrebu 1967, kada su neki bardovi tadašnje eksperimentalne scene, doduše nakon predstave, u Studentskom centru održali natjecanje u mokrenju uvis. Prvoplasiranoga i trećeplasiranoga ciroza je već odnijela u vječne pisoare, drugoplasirani (sada već) starkelja teško da bi to mogao ponoviti, jer ga dob tjera da muca i mokrenjem. Ako bismo htjeli simplificirati, mogli bismo govoriti o artističkoj putanji od prostote do prostate.
Podatak da je Willensov exploit tretiran kao sablazan danas - kazuje samo to da je evropsko kulturno ljeto toliko mirno da se svaki pimpač može proglasiti skandaloznim, u nedostatku iole krupnije atrakcije.
Nevolja je što je još Shakespeare, u propedeutičkim Hamletovim uputama Prvom glumcu, objasnio da intenzitet umjetničkog događaja nije izravna posljedica intenziteta ni glasa ni, u ovom slučaju, geste.