Kako se približava izvanredno zasjedanje Biskupske sinode posvećeno obitelji, od 5. do 19. listopada, tako se zaoštravaju polemike, pa i sukobi među kardinalima o toj tematici, a ponajviše o tome treba li osobama koje su jednom crkveno vjenčane, pa su se razvele i stupile u novi civilni brak, dopustiti pričest i time sjedinjavanje s Kristom.
Definitivne odluke neće donijeti ovo zasjedanje, nego tek sljedeće, redovito, planirano za 2015. Papa Frane je očito precizno predvidio da će ta tema uzburkati strasti, pa je omogućio da se rasprava raširi kroz vrijeme, kako se odluke ne bi prelamale preko koljena.
Situacija je sada naizgled sasvim jasna: Katolička crkva smatra nerazrješivim brak u njoj sklopljen. Moguće ga je samo poništiti, tj. proglasiti ništetnim u korijenu, na primjer ako je sklopljen u drugu svrhu, a ne radi bračne ljubavi i zajedničkog prokreiranja i odgoja djece, ako je jedan od bračnih drugova prešutio drugome nešto bitno što bi ga moglo odgovoriti od braka i tome slično.
U tom slučaju vodi se dug i skup postupak pred crkvenim sudovima, ili u dijecezi ili Sudištu Svetog Kotača (Sacra Rota) u rimskoj Kancelarijskoj palači.
Nekim slučajem, statistika pokazuje da se lakše poništavaju brakovi moćnih i bogatih. Ali bilo je situacija kad je to i moćnima odbijeno: papa Klement VII svojim je čuvenim “Non possumus” (Ne možemo) odbio zahtjev Henryja VIII Engleskoga da razvrgne njegov prvi brak s kraljicom Katarinom Aragonskom, navodeći da s njom nema muške djece jer ga je Bog kaznio što je sklopio incestuozni brak s udovicom svoga starijeg brata Arthura. Papa je odbio po skupu cijenu: Henry se proglasio vjerskim poglavarom, osnovao Anglikansku crkvu i Katoličkoj konfiscirao sve što je imala u Engleskoj. Ali nije se ni Klement postavio baš na stranu nemoćnoga: gore ga je mogao stisnuti Katarinin nećak i nasljednik njezinih roditelja Karlo V Habsburški (Bog je Bog, ali sila Boga ne moli). Uostalom, taj je katolički vladar poslao svoje protestantske landsknechte da opljačkaju Rim i pokolju što stignu, pa je Papa jedva spasio život bijegom u Anđeosku tvrđavu dok su vjerni Švicarci padali kao snoplje da ga zaštite.
Sirotinja nema sile, pa nema ni pričesti, jer Katolička crkva smatra drugi brak uz živa bračnog druga iz prethodnoga crkvenog braka, naprosto preljubom.
Znači li to da Crkva zabranjuje pričest svim preljubnicima? U načelu da, u praksi baš i ne. Preljubnicima koji ostaju u crkvenom braku, preljub se oprašta, ako se uredno ispovjede i obećaju da neće više griješiti. Još lakše se oprašta curama i dečkima, koji svake subote u diskaču nađu novog partnera i prasnu se, pa se u nedjelju ujutro ispovjede, obećaju da neće više, ne dao Bog, te se lijepo pričeste. Oprašta se i ženama i muškarcima koji se prostituiraju, pa se između nedjelje i nedjelje poševe, ako je konjunktura, i sa stotinjak ine čeljadi, ali su se prije mise uredno ispovjedili i obećali da neće više, makar prekrižili prste u mraku ispovjedaonice. Ali ako je netko upao u krajnje nesretan brak, pa je nakon toga našao drugi u kojemu je godinama u monogamnoj slozi i ljubavi, živeći i inače uzornim kršćanskim životom - e takvu obergrešniku nema ni oproštenja ni pričesti, jer ustrajava u preljubu, čim više nego jednom dâ istoj osobi.
Po ljudskim kriterijima - to je nepravda koja vapi do Boga. Po crkvenima, to je sakramentalna vjera, uzmi u paketu ili ostavi, nema ni rasprodaje ni popusta.
“Milosrđe ne oslobađa od zapovijedi” - tvrde petorica kardinala koji su na samo četiri dana uoči Sinode, 1. listopada, tempirali knjigu “Ostati u Kristovoj istini. Brak i pričest za razvedene”. I prije njezina izlaska novinari je smatraju pobunom protiv Frane. Ta su petorica: prefekt Kongregacije za nauk vjere kardinal Gerhard Ludwig Müller (koga je na tu dužnost 2012 postavio Benedikt XVI umjesto svog nasljednika na tom položaju kardinala Levade), Raymond Leo Burke, predsjednik Vrhovnoga crkvenog suda Apostolske signature (koga papa Bergoglio šalje odatle na beznačajan i dosad uvijek dodatni položaj pokrovitelja Malteškog Reda), bolognski nadbiskup Carlo Caffarra (blizak sv. Ivanu Pavlu II, poslan u komunističko gnijezdo kao paladin pravovjerja), umirovljeni predsjednik Papinskog odbora za povijesne znanosti Walter Brandmüller, te umirovljeni (i dezavuirani) predsjednik Prefekture za ekonomske poslove Velasio De Paolis.
Papa Frane je svoje - implicitno ali jasno - rekao vjenčavši 20 parova iz svoje dijeceze u Svetom Petru - među kojima su bile i neke prethodno samohrane majke, a i neki koji su već godinama živjeli more uxorio. Time je jasno demonstrirao svoju pietas i svoje višekratno naglašeno gledište da Katolička crkva mora u svoj naručaj primiti i onoga tko je griješio, jer svi su ljudi grešni, ali su i svi pozvani na svetost preko vazda opetovanog obraćenja, metanoie.
Papa Bergoglio je već rekao da zakoni ostaju zakoni i da je on “vjeran sin Crkve”, ali taj vješti isusovac kombinira strogost u nauku, te blagost u praštanju i zagrljaju.
Nije svrha Crkve survati u pakao, nego izvući na nebesa, makar za uši - smatra sadašnji poglavar Katoličke crkve, preferirajući Dobrog pastira pred Strašnim sucem, baš kao što je preferirao i Drugi vatikanski koncil (nije slučajno - već smo to ovdje spomenuli - uz Ivana Pavla II kanonizirao, u istom potezu, i Ivana XXIII, kojemu je uzmanjkalo i drugo čudo).
Isus nije zanijekao ni jednu od zapovijedi Božjih, poručuje implicitno Papa, ali je u praksi onima oko bludnice rekao da se na nju prvi nabaci kamenom tko je bez grijeha, a njoj je rekao: “Idi i ne griješi više”, dok je parabolom o sinu razbludnome objasnio zašto se više treba veseliti stotoj ovčici koja je zalutala pa se vratila, nego onima devedeset i devetorima koje su disciplinirano blejale u toru.
Frane nije (još) presudio. Štoviše, popisom pozvanih sudionika, objavljenim u prvoj dekadi rujna, Papa je uspio razočarati i one koji bi popuštali i one koje bi stegli, osobito kad je riječ o pričesti za ponovo vjenčane. Očito je htio poštovati razlike koje već postoje među biskupima u svijetu, ne protežirajući ni one koji misle sličnije njemu, te je htio naglasiti da je pravo mjesto za otvorenu raspravu baš Sinoda, a ne medijska prepucavanja kojima svjedočimo mjesecima i koja su knjigom petorice kardinala dotjerana do sukoba.