Razmjena pisama između predsjednika Sabora Josipa Leke i predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović potvrdila je staru izreku da ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da svaka zvjerka pokaže svoj trag. Predsjednica se uzrujala što joj predsjednik Sabora nije omogućio sudjelovanje u radu radne sjednice hrvatskog parlamenta. Za tu njezinu ambiciju nema oslonca ni u Ustavu, ni u Poslovniku.
Činjenica je da u našemu parlamentarnom sustavu državni poglavar dijeli s Vladom, dakle s izvršnom vlašću, neke ovlasti s područja vanjske i sigurnosne politike, ali ne dijeli ih sa zakonodavnom vlašću, sa Saborom. Dok Vladi, kao izvršnoj vlasti, Sabor daje (i eventualno uskraćuje) povjerenje, predsjednica Republike je, kao i njezini prethodnici, izabrana izravno, kao posve autonoman organ. Kao što se zastupnici, pa ni predsjednik Sabora, ne mogu sami pozvati u Predsjedničke dvore niti imaju ovlasti utjecati na odluke predsjednice Republike, tako ni Predsjednica nema što raditi u Sabornici kada se u njoj raspravlja i glasa. Dakako da je pozivaju na svečane sjednice, kao i kardinala i druge istaknute predstavnike nezakonodavnih realiteta koji u manjoj ili većoj mjeri zastupaju Hrvatsku – ali pokroviteljstvo državnog poglavara nad Saborom kad odlučuje, ipak ne bi išlo, jer toga nema ni u predsjedničkim sustavima.
Kolinda Grabar Kitarović to jamačno zna. A u tom slučaju ima mjesta hipotezi da je htjela izazvati konflikt sa Saborom i tim elementom sukoba oslabiti diplomatsku snagu jednoglasne saborske odluke o izlasku Hrvatske iz arbitražnog procesa sa Slovenijom oko razgraničenja na teritoriju i akvatoriju nekadašnje Zone B Slobodnog Teritorija Trsta.
Predsjednica je iskusna diplomatkinja, nije joj moglo promaknuti koliku uslugu čini premijeru Miru Ceraru. A u diplomaciji se malo što dariva, servira gratis.
Legitimno je, dakle, zapitati se na koju je korist u vanjskoj politici eventualno računala Predsjednica. Legitimno je, također, posumnjati da je gurnula klip u kotače Saboru i Vladi, a time i Hrvatskoj, samo zbog povrijeđene taštine (svojstva i inače navikloga na bujanje na Pantovčaku). Iskreno, ne znam što je gore od toga dvoga. Tertium non datur, ako se ne varam.
Teško je razumjeti zašto je Predsjednica, kao sukreator vanjske politike, izabrala za neprikladan ulazak na scenu trenutak kada je odluka već bila kreirana. Još je teže razumjeti zašto nije njezin Ured pristojno odgovorio novinaru kao što je odgovorio predsjednik Sabora. Nije inteligentno prepustiti drugome komunikacijsko polje, pa se uzrujavati što je objavljen samo stav onoga koji ga je jedini i iznio.
Manje je bitan, iako znakovit, neprikladan svađalački ton koji je Predsjednica odabrala u toj komunikaciji, kakav se u diplomaciji ne rabi ni u prosvjednim notama. Kao što su neki kolege novinari već primijetili, predsjednik Leko je koristio argumenta ad rem, a predsjednica Grabar Kitarović argumenta ad hominem, predbacivši predsjedniku Sabora (a time i građanima koji su ga u Sabor izabrali) njegovu dob. Usput, još nije stigao do mirovinske granice u marnijim članicama EU. Još mu implicitno odriče prava hrvatskog državljanina, što baš i nije razborito.
Predsjednica, osim toga, predbacujući narodnom zastupniku radne angažmane u prethodnom sustavu, koketira s idejom lustracije bez kaznenog djela. U Sloveniji su svojedobno, tom logikom, vodili dahauske procese: kako ste se usudili vratiti živi iz logora? Ta je logika veoma opasna.