Nepravomoćna presuda novinarki Slavici Lukić zahtijeva komentiranje, kako u pogledu slobode novinarskog izvještavanja, tako i u pogledu utvrđivanja što je javni interes. Smatram da ta presuda Općinskog suda u Zagrebu ugrožava i novinarsku slobodu i javni interes.
Postoji teza da se nepravomoćne presude ne komentiraju - ali to se, u trodiobi vlasti, odnosi samo na pripadnike vlasti: zakonodavne, izvršne, odnosno sudbene. U inoj javnosti te se presude i te kako komentiraju.
Postoji teza i da komentar znači pritisak na sudstvo. Izražavanje mišljenja nije samo po sebi pritisak, sve dok se eksplicite ili implicite ne prijeti posljedicama u slučaju ovakve ili onakve presude. Novinara uvjerenoga u svoju istinu ne može pokolebati ni sudska presuda, a trebali bismo vjerovati da ima takvih mimoza koje se poviju pred novinskim člankom? Ako ih i ima, onda im nije mjesto u sudstvu nego u kontemplativnom redu ili osami budističkog samostana. Ako nema ni implicitne prijetnje - povik o pritisku jest sam pritisak, ali na pravo javnosti.
Ako sam to razjasnio, a vjerujem da jesam, onda možemo preći na meritum. Novinarka je kažnjena globom u visini 80-dnevne zarade (dakle država joj oduzima plod više od tri radna mjeseca) jer se tužitelj našao uvrijeđenim njezinim vrednosnim sudom da je tužitelj nedovoljno “stabilna, sređena i visokostručna ustanova”, a - pazi sad ovo! - “zakonska je naime pretpostavka da je svatko (…) stabilan, sređen, pa može se reći i visokostručan(…)”. Stoga, zaključuje Sud, iznošenje suprotnih tvrdnji škodi časti i ugledu, te je kažnjivo djelo.
Da mi neki student ovo napiše u seminarskom radu, vratio bih mu ga, da prvo nauči elementarnu logiku. Dakle, svaki od ovih nesretnika kojima je oduzeta visokoškolska diploma može tužiti i svoju ustanovu i onoga tko to piše, jer je zakonska pretpostavka da je svatko visokostručan! Naravno, nije problem u obrazloženju (iako ono govori o visokostručnosti nekih koji potpisuju diplome na Pravu, ne kažem kako), nego u osporavanju prava novinara da iznosi poredbeni vrednosni sud o nekom poduzeću.
Sud je - i to je zapravo gore od same presude - iz cjelokupnog konteksta izdvojio pola rečenice (i to rečenice koja ima funkciju stilske figure) i na njoj sazdao obrazloženje presude, izvan društvenog, a eventualno i kriminalnog konteksta koji je novinarka istraživala i opisala.
Dobro, Slavica Lukić nije Krleža - ali po toj logici bi ne samo Krleži, nego i pokojnom Tenžeri mogli oduzeti sav radni vijek, sve 80 po 80 dana, za jetke polurečenice. Najčudesnija rečenica u obrazloženju presude glasi: “…pa je jedino razumno obrazloženje zašto okrivljena upravo redovno istražuje poslovanje i rad privatnog tužitelja očito neki sudu nepoznati, ali svakako neopravdani razlog.”
Činjenicu da je među deset privatnih poliklinika, koje dobivaju najviše novca od HZZO-a, privatni tužitelj godišnje dobivao 26 milijuna kuna više od ostalih devet zajedno - sud niti vidi, niti u njoj naslućuje razlog novinarskog interesa, ali mu je “svakako neopravdan”. Napokon sam shvatio zašto zapravo kažu da je pravda slijepa.
Da, zaista, zašto neki novinar nešto istražuje i ocjenjuje, zašto neko glasilo to objavljuje? Sudu u Zagrebu to je nepoznato. Sud u Zagrebu nije doznao da je Vijeće Evrope na Četvrtoj ministarskoj konferenciji o politici sredstava masovnog komuniciranja, u Pragu 7-8 prosinca 1994, dogovorilo i objavilo ovo načelo: “Održavanje i razvitak izvorne demokracije iziskuju postojanje i jačanje slobodnoga, neovisnoga, pluralističkoga i odgovornog novinstva. Taj se zahtjev ogleda u potrebi da novinstvo: informira pojedince o djelovanju javne vlasti i o djelovanju privatnog sektora, omogućujući im tako da formiraju svoje mnijenje; omogući pojedincima odnosno skupinama da izražavaju mnijenja, pridonoseći time da o tim mnijenjima budu obaviještena i javna i privatna tijela, te društvo u cjelini; podvrgava djelovanje različitih tipova vlasti stalnome kritičkom preispitivanju.”
Inkriminirani tekst je u funkciji informiranja o djelovanju javne vlasti i privatnog sektora, ali i u funkciji podvrgavanja kritičkom preispitivanju vlasti, jer je upravo jedna od emanacija izvršne vlasti (u zdravstvenom sektoru) omogućila - istražila je, obrazložila i smatra novinarka - da poduzeće dobije pretjerano mnogo novca za investicije koje nisu u potpunosti od javnog interesa. Sud - da skratimo - kažnjava novinara koji radi svoj rad kako zahtijeva Vijeće Evrope i time preventivno zastrašuje ostale novinare ako se usude iznositi vrednosne sudove na štetu onoga tko ugrožava javni interes.
Posebno je pitanje, koje još treba istražiti, brani li ta presuda partikularne poslovne interese jedne konkretne vjerske zajednice. Ako se njezin visoki predstavnik ne žaca ovih dana javno veličati ratni zločin i ratnog zločinca, nije li logično posumnjati da još manje otpora ima spram pljačke novca iz fondova koje građani prisilno pune? Osobito kada mogu prodati Boga za više od 30 srebrnjaka.