Prehrambeni američki lanac Kentucky Fried Chicken otvorio je u ožujku u Lhasi, glavnom gradu Tibeta, prvi “fast food” na “krovu svijeta” (prosječna nadmorska visina Tibeta je 4,9 kilometara nad morem, a ondje je i relativno najviši planinski vrh na svijetu, koji Tibetanci zovu Čomolungma, a mi smo prihvatili britanski naziv po Sir Georgeu Everestu, koji se tome sâm s razlogom protivio, pa smo toliko kolonijalno podložni da ga ne zovemo ni Everestovim brdom, nego je i za nas to Mount Everest).
Pekinški dopisnici javljaju da je iz tibetanskih - naravno: emigrantskih - redova izražena zabrinutost. Ne zato što su pečeni pilići iz Kentuckyja, zajedno s McDonald’sovim hamburgerima, svjetska ikona “junk fooda”, solidna osnova razvitka celulitisa do slonovskih razmjera, ne samo zbog prehrambene kolonizacije, nego zbog još jednog nasrtaja na etnički opstanak Tibetanaca, naroda koji su kanda zaboravili i Bog i ljudi.
Izbjeglice su zamolili Kentucky Fried Chicken da se u restoranu koristi i tibetanski a ne samo mandarinski kineski jezik, te da osoblje bude birano iz redova mjesnog stanovništva, a ne među useljenicima koji su dopremljeni nakon kineske vojne okupacije Tibeta 1951 i osobito nakon skršene pobune u Lhasi 1959, kada je tibetanski duhovni poglavar XIV Dalai lama morao uteći u izbjeglištvo. Taj zahtjev su lokalne kineske vlasti odbacile kao “smiješan”.
Dopisnici javljaju da je od 40 uposlenih u restoranu samo njih osmero iz redova tibetanske nacije, a da su svi ostali Hanski Kinezi, pripadnici nacije koja čini golemu većinu u Kini i Singapuru i koja po svijetu broji više od 1,3 milijarde pripadnika, dakle svakog šestog Zemljanina, dok je Tibetanaca oko 7,8 milijuna ukupno na svijetu. Javljaju također da su jelovnici pisani samo kineski. Slične države su, barem formalno, držale do fasadne afirmacije etničkih manjina, pogotovu ondje gdje su one bile većina. Pamtim da sam prije pola stoljeća u Bjelorusiji, Ukrajini, Gruziji i Armeniji vidio svaki put mjesni jezik i mjesno pismo ili na prvome ili na jedinome mjestu. Ako je vjerovati dopisnicima, u Lhasi eto više ne haju ni za fasadu.
XIV Dalai lama tvrdi da su pekinške vlasti useljavanjem izvrnule demografsku sliku Tibeta. Američki izvori procjenjuju da Hanski Kinezi čine trećinu stanovnika Tibeta i više od polovine stanovnika Lhase. Naprotiv, po službenim rezultatima kineskog popisa stanovništva 2010, u Tibetu 90,48 posto stanovništva čine etnički Tibetanci.
Ako su u pravu Dalai lama i CIA, onda je Kentucky Fried Chicken u Lhasi dokaz toliko jake penetracije Hanskih Kineza da je tek svaki peti uposleni Tibetanac te da je tibetanski jezik nepotreban. U suprotnome, Kentucky Fried Chicken je dokaz nasilne jezične i kulturalne asimilacije. Bila jedna ili druga, penetracija ili asimilacija, u svakom slučaju je posrijedi jedna od praksi koje Ujedinjeni narodi uvršćuju u politiku etničkog “čišćenja”.
Ali, zaboga, koga briga?
Prošla su i pala u zaborav vremena kad je Zapad podržavao XIV Dalai lamu, kad mu je norveški Nobelov odbor dodijelio Nobelovu nagradu za mir, kad je bio rado viđen sugovornik svjetskih vođa, grljen, pažen i mažen u Vatikanu i Assisiju.
Naime: koga je moliti, nije ga srditi. Otkako su Sjedinjene Države Amerike svojom bankarskom politikom bacile svijet u financijsku krizu, otkako je istodobno nagli kapitalistički razvitak Kine (pod vodstvom koje je od komunističkoga sačuvalo samo naziv i boju) od te najmnogoljudine države učinio sada već drugu a uskoro i prvu ekonomsku silu svijeta, otkako je kineska glad za čelikom i energijom preuzela lokomotivnu ulogu vađenju svjetske (i ponajprije zapadne) ekonomije iz recesije - pokazalo se da nije uputno iritirati Kinu.
Peking je davno iskazao da je na Tibet osobito osjetljiv. Nije se to promijenilo - promijenila se percepcija koliko je Kina Zapadu potrebna.
Sredinom prošlog mjeseca Kina je službeno upozorila strane diplomate akreditirane pri Ujedinjenim narodima da izbjegnu otići na skup o ljudskim pravima u evropskom sjedištu UN u Genèvi jer će onamo doći “Dalai lama i njegova separatistička klika”. Profesori su prispjeli, ali od diplomata nije došao nitko.
Do prije dvije godine XIV Dalai lama držao je stotinjak predavanja godišnje po svijetu, ove godine mu je na rasporedu samo desetak lekcija o religiji, ali ni jedna još nije definitivno potvrđena. Prije desetak dana trebao je doći u posjet kraljici Elizabeti II čestitati joj rođendan, ali je posjet otkazan u zadnji čas kao i lanjski listopadski posjet Baracku Obami, baš kada su u Washingtonu očekivali Xija Jinpinga. Svaki put je Dalai lama uljudno prihvatio da razlog bude njegova diplomatska bolest. Izbjegao ga je i papa Frane kad je u Rimu bio skup nobelovaca.
Nobelovu nagradu, ne za mir nego za književnost, dobio je i sir Winston Churchill, dijelom i za pisanje o svome velikom pretku i vojskovođi vojvodi od Marlborougha, koji je rezolutno tvrdio da “interes nikada ne laže”.