Invalid je politički i moralno nekorektan (zapravo uvredljiv) naziv za osobu s trajnim fizičkim ili psihičkim oštećenjem, urođenim ili stečenim, jer znači “nevrijedan, nevaljao”.
U nekim zemljama se radije koristi pojam “drukčije sposoban”. U pristojnijim verzijama govori se o osobama s oštećenjima, npr. oštećena sluha (nekada se koristio termin “defektni sluhom”, odakle naziv Des za njihove zadruge i poduzeća proizišla iz njih), oštećena vida itd.
Kolokvijalno se koriste termini: slijep, gluh, nijem, odnosno kljast, šepav itd., ili pak glup, bedast, šašav, lud, mahnit itd.
Tipično je da se fizička oštećenja u kolokvijalnom govoru svrstavaju u mane (osoba s fizičkom manom) a ne u svojstva, što a priori pokazuje negativan stav prema osobi s oštećenjem. Kolokvijalni nazivi duševnih oštećenja rabe se štoviše kao uvrede, što implicira bezvrijednost osobe pogođene takvim oštećenjem.
Cjelokupna nomenklatura fizičkih i duševnih oštećenja svjedoči o društvenoj okrutnosti prema slabijima (i to ne svojom krivnjom). Civilizacija je ipak donijela obazrivije ponašanje, osobito prema onima koji su oštećenje stekli štiteći druge (ne samo ratni vojni invalidi), dok se manje štuju žrtve bezobzirne pohlepe (mnogi invalidi rada). Stupanj civiliziranosti mjeri se i po poštivanju slabijih i nemoćnijih. “Invalid” je u hrvatskome posuđenica, internacionalni latinizam, složenica od “in” privativum (ne) i “validus” (valjan), iz glagola “valere” (imati snagu, imati moć), od indoevropskog “*wel-” (htjeti, birati), v. “volja” (njemački “Wille”, engleski “will”, gotski “walljan”), “velim”, “voljeti”, “povelja”.