U mom gradiću svi smo se dobro poznavali i obično bismo se sastajali u jednom lokalu koji je istodobno bio kafić, pizzerija i noćni klub. Mene su smatrali najzgodnijom djevojkom u našem društvu i muškarci su se uvijek vrtjeli oko mene. Najviše od svih udvarali su mi se Slaven i Dominik.
Slaven je bio neodoljiv buntovnik, uvijek spreman odbrusiti svakome što ga ide i pravi majstor za privlačenje problema. Bio je inatljiv, ponosan, neprestano na svom motociklu, uvjeren da se cijeli svijet vrti oko njega. Istini za volju, oko njega su se neprestano vrtjele zgodne djevojke, koje bi on iskoristio i ostavio. No mene je, iz nekog razloga, poštovao, možda zato što sam bila jedna od rijetkih imunih na njegov šarm.
Dominik je pak bio potpuno drukčiji od njega. Dolazio je iz dobre obitelji, bio je ozbiljan, odgovoran, s diplomom ekonomskog fakulteta i radnim mjestom u obiteljskoj tvrtki. Nije vozio nikakav skupocjeni automobil jer je tvrdio da sam želi zaraditi za ono što želi.
U mene je bio jako zaljubljen i neprestano me obasipao sitnim znacima pažnje. Iako nismo bili u vezi, naši su zajednički izlasci često znali završavati poljupcima. On i Slaven nikako se nisu podnosili i Dominika je užasno ljutilo što se potonji mota oko mene.
Neprestano se stavljao u ulogu mog branitelja, ne shvaćajući da za tim nema potrebe jer sam se ja savršeno dobro znala braniti i sama. Te smo se večeri svi okupili u našem omiljenom kafiću i Dominik, koji je nedavno bio proslavio dvadeset i peti rođendan, nagovarao me da se udam za njega.
- Što još čekamo, Lana? Sada je pravi trenutak. Znaš i sama koliko mi je stalo do tebe.
Igrala sam se žličicom i pokušavala dobiti na vremenu pijući svoj macchiato.
- Dominik, u pravu si, ali ja se još ne osjećam spremnom za tako velik korak - odgovorila sam. - Imaš dvadeset i pet godina, ali ozbiljan si kao da ti je već trideset. K tome, imaš odličan posao u tatinoj tvrtki, dok se ja, naprotiv, tek tražim.
- Zbunjuješ me, ne znam bih li tvoje riječi shvatio kao kompliment. Ti znaš da ja volim sam zaraditi za ono što želim. Sada kada sam diplomirao, imam osjećaj da su mi sva vrata otvorena.
- Znam i divim ti se. Ja sam godinu dana mlađa od tebe, imam tek privremeni posao i tko zna dokad će to trajati.
- Taj bi problem vrlo lako mogla riješiti, i to na nekoliko načina. Ja ti ih nudim barem dva, i to na takoreći srebrnom pladnju. Dođi raditi k meni u tvrtku, odmah ću naći mjesto za tebe, a ako ga ne nađem, izmislit ću ga. Ili, još jednostavnije: udaj se za mene i prestani tražiti posao. Moja plaća nije tajkunska, ali je dovoljna za nas dvoje, pa i za troje.
- Već sam ti objasnila da ne namjeravam biti kućanica. Ili nečija supruga. Želim biti financijski neovisna.
- Pa dobro, u tvrtki moga oca ima posla za tebe! - usprotivio se.
- Nisam studirala književnost da bih se bavila računovodstvom - namrštila sam se. - Oprosti, Dominik, ali…
U tom je trenutku u lokal ušao Slaven sa zavodničkim osmijehom na licu. Uz njega je bio njegov posljednji "trofej", Stela, visoka i zgodna djevojka s dugim manekenskim nogama.
- Bok svima! - pozdravio je stežući je čvrsto oko struka.
- Samo nam je on nedostajao - zlovoljno je promrsio Dominik sebi u bradu.
Šutjela sam, no Slaven mi je dobacio značajan pogled. Imala sam osjećaj kao da me njime prekorava što sam u Dominikovu društvu. Njihova netrpeljivost bila je obostrana.
- Zašto ne ostaviš onog bezveznjaka? - rekao mi je dva dana ranije.
- Ali Dominik i ja nismo u vezi - odgovorila sam mu.
- Ali neprestano visite skupa.
- Pa vežu nas neki osjećaji - odgovorila sam. - Za razliku od nas dvoje - dodala sam. - Ti si potpuno nepouzdan tip.
- Možda s drugim djevojkama. Ali s tobom bih bio drukčiji.
- Ni ti sam ne vjeruješ u to što si rekao.
- Hoćeš li me iskušati?
- Baš me briga.
Razgovor je time bio završen. Ali to nije bilo prvi put da vodimo takav razgovor. On, bezobzirni slamatelj ženskih srdaca, tvrdio je da bi se bio u stanju promijeniti zbog mene. Ja mu nisam vjerovala i nije mi bilo stalo do toga da ga iskušam. Radije sam izabrala ono što mi je nudio Dominik.
Uostalom, svi su navijali da se udam za njega: moji roditelji, koji su ga smatrali idealnim zetom, moje prijateljice, koje su mi govorile da mogu biti sretna što je izabrao mene. Čak su me i vlasnici kafića u kojem smo se sastajali i koji su me poznavali od malih nogu uvjeravali da je Dominik odličan izbor za mene.
No ja sam oklijevala jer nisam bila sigurna u svoje osjećaje. Dominik mi je bio jako drag, a osim toga, privlačio me i fizički jer je bio vrlo zgodan i lijepo građen i žene su voljele biti u njegovu društvu. No, nisam bila zaljubljena u njega i u njegovu zagrljaju nisam osjećala one leptiriće u trbuhu o kojima su sve žene toliko pričale.
Imala sam osjećaj da bih ih sa Slavenom mogla osjetiti, ali bojala sam se eksperimentirati jer sam znala da bi to moglo biti opasno. Iako mi je jasno davao do znanja da mu se jako sviđam, previše sam se bojala da me ne povrijedi. Ne bih bila ni prva ni zadnja koja bi patila zbog njega.
I te sam večeri sa žaljenjem promatrala Stelu, koja se ponašala kao da je uhvatila Boga za bradu jer je bila sa Slavenom, ali ja sam znala da će je za nekoliko tjedana bezobzirno zamijeniti nekom drugom. Skrenula sam pogled s njih i pogledala Dominika, koji je strpljivo čekao moj potvrdni odgovor.
- Daj mi vremena da si nađem posao koji mi se sviđa i obećajem ti da ću se tada odlučiti.
Moja nada da ću postati financijski neovisna uskoro se ostvarila kad me nazvao ravnatelj jedne privatne gimnazije i pozvao na razgovor. Trebala sam zamjenjivati kolegicu koja je odlazila na porodiljni dopust i bila je to prilika koju nisam smjela propustiti. Sada više nisam mogla oklijevati, dala sam obećanje. Dakle, te iste večeri nazvala sam Dominika i javila mu novost.
- Kakva lijepa vijest! To moramo proslaviti!
- Obavezno!
- Vodim te na večeru, dolazim po tebe za pola sata.
Očekivala sam takav poziv i bila sam sretna, iako se još uvijek nisam osjećala spremnom uzvratiti Dominiku osjećaje. Kad sam o tim svojim nedoumicama razgovarala sa svojom majkom, ona me uvjeravala da se ne brinem.
- Ljubav dolazi s vremenom. Inače se zna dogoditi da se plamen ljubavi brzo ugasi.
Možda je imala pravo, ali bilo mi je žao ne osjetiti onu snažnu privlačnost o kojoj su svi pričali. Te se večeri Dominik, odjeven u elegantno odijelo koje mu je savršeno pristajalo, ponašao kao pravi kavalir i moram priznati da mi je godila njegova pažnja i fini maniri. Kao što sam i predvidjela, kad je stigao desert, pružio mi je kutijicu od plavog baršuna. Unutra je bio prekrasan zaručnički prsten i ja sam ga, puna divljenja, spremno nataknula na prst.
- Pripadao je mojoj prabaki, pa baki i sada je tvoj, draga - objasnio mi je.
Nježno sam dotaknula njegove usne svojima.
- Hvala, predivan je! Iako je prevrijedan za mene.
- Ništa nije prevrijedno za tebe. Ti si prekrasna, Lana, i ponosan sam što si se pristala zaručiti za mene.
Vrlo brzo vijest o našim zarukama proširila se susjedstvom. Svi su nam željeli čestitati, od prijatelja do rođaka. A među prvima su bili moji roditelji, baš kao što sam i očekivala.
- Odabrala si pravog, zlato - rekao mi je tata zagrlivši me. - Boljem zetu od Dominika nisam se mogao nadati.
Naravno, jedini koji nije dobro primio vijest o našim zarukama bio je Slaven. Jedne večeri, kad smo se susreli na ulazu u lokal, zaustavio me.
- I tako je taj uštogljeni mamin sin uspio u svom naumu - dobacio mi je.
- Ne budi bezobrazan, Slavene. Ako te Dominik vidi da se motaš oko mene, loše ti se piše.
- Uh, jako ga se bojim - podrugljivo se nasmijao. - Osim toga, htio sam samo razgovarati s tobom, a ne preoteti te tom napirlitanom manekenu. Iako ne mogu reći da to ne bih volio.
- Hoćeš li prestati, molim te?
Slaven je ignorirao moje riječi i pogledao me ravno u oči.
- Znaš li što mislim, Lana? Da si se pristala zaručiti za njega samo zato što se bojiš onoga što osjećaš prema meni.
Prezrivo sam odmahnula glavom.
- Koja glupost! Ti zaista ne znaš ništa o meni.
- Možda, ali znam da ne voliš Dominika - samouvjereno je odvratio. - Ja ti se više sviđam, ali bojiš se da ti ne donesem probleme, je li tako?
- Slušaj, ne pada mi na pamet slušati tvoje gluposti…
- Slobodno idi svom golupčiću. Jednoga ćeš se dana gorko pokajati što si tako olako odbila iskusiti pravu ljubav.
- A ti si, kao, ta prava ljubav? Smiješno, ti si najobičniji ženskar.
Nije se uvrijedio, nego je samo slegnuo ramenima.
- Ljudi imaju pogrešnu sliku o meni. To nije moj problem. Imam i ja svoju nježnu stranu.
- Šteta što se ne vidi - ironično sam prokomentirala.
Pogledao me u oči, a njegov je pogled izazvao ugodne žmarce u mom tijelu.
- Moja će ti vrata uvijek ostati otvorena, Lana. Iskreno se nadam da ćeš se predomisliti na vrijeme.
Moram priznati da me zbunio, iako to nisam željela pokazati. Imao je nekakav poseban šarm, neodoljiv, a istodobno i zastrašujući…
- Čisto sumnjam - odbrusila sam.
Ali pogled koji mi je dobacio jasno mi je dao do znanja da mu nije promaknula moja uznemirenost. No ništa nije komentirao. Dominik je stigao malo kasnije i ispričao se zbog kašnjenja. Imao je previše posla i morao se zadržati dulje u uredu. Otkad sam se pristala udati za njega, neprestano je bio nasmijan i dobre volje. I neprestano me požurivao da utvrdimo datum vjenčanja. Te sam mu večeri, kako bih utišala nemir koji je Slaven izazvao u meni, predložila:
- Što kažeš na to da zakažemo vjenčanje za kraj prosinca?
Njegove su oči zablistale od radosti.
- Savršeno. Hvala ti, Lana. Priznajem, malo sam se pribojavao da ćeš se predomisliti, ali sada mi je pao kamen sa srca.
Strastveno me privukao k sebi i zagledao mi se u oči, a ja sam mu pružila usne na poljubac, izbjegavši tako njegov pogled. Plašila sam se da u mojim očima ne pročita pravi razlog zbog kojeg sam utvrdila datum vjenčanja, iako sam još samo nekoliko dana prije oklijevala.
Nisam željela razmišljati hoće li me brak s njim učiniti sretnom ženom. Vjerovala sam da ću se uz Dominika osjećati sigurno. Trebali smo živjeti u velikoj kući koju je naslijedio od bake i djeda.
- Ova će kuća biti idealna za nas i našu djecu - zadovoljno mi je rekao.
Pomažući mi oko priprema za vjenčanje, moja majka i sestra pokazivale su više oduševljenja nego ja. Ja sam bila jako zauzeta svojim poslom, koji sam voljela i kojem sam se potpuno posvetila.
U školi u kojoj sam počela držati nastavu upoznala sam Danijelu i Branku, dvije simpatične kolegice s kojima sam se i privatno počela družiti. Danijela je upravo bila prekinula dugogodišnju vezu, a Branka je bila sama. Vrlo brzo smo našle zajednički jezik i povjerila sam im svoje dvojbe oko Slavena i Dominika. Danijela mi je odmah vrlo otvoreno rekla:
- Oprosti, ali ako nisi potpuno sigurna u svoje osjećaje, zašto se onda uopće udaješ za njega? Mogla bi se vrlo brzo pokajati što si tako nepromišljeno stupila u brak. U današnje vrijeme brakovi ionako kratko traju, pogotovo ako su bez ljubavi.
- Pa ne znam, uz Dominika se osjećam sigurnom, zaštićenom, on je ozbiljan i odgovoran - odgovorila sam.
- Shvatila sam. Drugim riječima, on je živa dosada. Ja mislim da ti uopće nisi zaljubljena u njega.
- Ali ne, on nije dosadan, on…
- Ali ne voliš ga! U redu, možda je financijski osiguran, ali što vrijedi novac ako nema ljubavi?
- Ne udajem se za njega zbog novca! - uzrujano sam se usprotivila.
- Smiri se, znam da nisi taj tip - kroz smijeh je odvratila Danijela. - Ali ideš u susret nesretnoj budućnosti ako nisi sigurna u ljubav prema svom budućem mužu, vjeruj mi. Zar je taj Slaven doista toliko nepouzdan?
- Pa, slomio je već mnoga ženska srca.
- Možda i jest tako kako kažeš, ali ja bih voljela osjetiti pravu strast, barem nakratko. Znaš onu: Tko ne riskira…
Dugo sam razmišljala o riječima svoje prijateljice. Nisam se potpuno slagala s njom, jer nisam željela riskirati i patiti zbog ljubavi niti se upustiti u vezu s muškarcem koji ne zna iskreno voljeti. Iako, moram priznati da nikako nisam uspijevala prestati razmišljati o njemu.
U isto vrijeme, Dominika kao da je ohrabrio moj pristanak da se udam za njega, pa mi je sve češće znao proturječiti, za razliku od još donedavnog povlađivanja. Moram priznati da mi se ta promjena nije nimalo sviđala. Činilo mi se kao da se meni naočigled mijenja karakter čovjeka za kojeg sam se uskoro trebala udati. Jedne večeri, dok smo birali namještaj za našu spavaću sobu, Dominik je ružno reagirao, gotovo me uvrijedio. Zaprepastila sam se i on mi se odmah ispričao.
- Oprosti. Jako sam nervozan posljednjih dana, ni sam ne znam zašto - pokušao se opravdati.
- I ja sam to primijetila. Znaš, počela sam razmišljati je li uopće dobra ideja da se vjenčamo.
On je problijedio.
- Ali što to govoriš, Lana? U posljednje sam vrijeme malo nervozan i to je sve.
- Ali ne sviđa mi se način na koji si se počeo ponašati prema meni. Zbog toga mislim da se ne trebamo žuriti s brakom.
- Oprosti mi. Nemoj to tako uzimati k srcu. Ta znaš koliko te volim.
Rastali smo se, ali bila sam prilično hladna i zbunjena. Savjeti kolegice i Dominikovo ponašanje dali su mi povoda da dobro promislim o tome u što se upuštam. Jedne večeri rekao mi je da ima posla i da se nećemo moći vidjeti. Otišla sam sama u lokal. Nedugo zatim stigao je i Slaven.
- Oho, što to znači, Lana? Ti ovdje sama? Vidiš da je sudbina htjela da nas dvoje ostanemo sami - našalio se. - Mogu li te čime ponuditi?
- Ne, hvala.
- Molim te, popij piće sa mnom, samo večeras.
Na kraju sam pristala. Možda to nije bilo pametno jer mi je piće odmah udarilo u glavu. Oraspoložila sam se, neprestano se smijuljila i osjećala se slobodno i nesputano.
- Što kažeš na to da malo izađemo? - predložio je Slaven.
Svidio mi se njegov prijedlog, godio mi je svježi zrak. Bila sam svjesna da u nekom drugom trenutku ne bih to učinila, ali sada sam se osjećala nekako neobično i najviše od svega željela sam biti s njim, na njegovu motociklu, stisnuti se uz njega i osjetiti toplinu njegova tijela. Nije me bilo briga što će drugi reći. Neka slobodno pričaju što hoće!
Pustila sam da on odabere kamo će me odvesti i za nešto više od sata stigli smo do mora. Puhala je bura i bilo je jako hladno, ali bili smo toplo odjeveni. Na plaži nije bilo ni žive duše i čuo se samo huk valova koji su udarali o stijene. S rukom u njegovoj osjećala sam se nevjerojatno sretno. Više uopće nisam razmišljala o Dominiku.
- Moram ti reći nešto važno, Lana - promrmljao je Slaven u jednom trenutku, pogledavši me u oči.
- Slušam - zadrhtala sam od topline njegovih smeđih očiju.
- Volim te kao što nikada nisam volio nijednu ženu.
Nervozno sam se nasmijala.
- Nemoj me nasmijavati. Voliš me zato što sam te do sada uvijek odbijala - odvratila sam.
- Ne. Volim te zato što si to ti i točka. Volim tvoj osmijeh, tvoj pogled. Volim tvoje ruke i tvoju kosu. Volim kod tebe čak i one stvari koje mi se ne sviđaju, kao kad naglo postaneš mrzovoljna ili cinična. Volio bih provesti život s tobom. Ostavi onog ušminkanog mlakonju i udaj se za mene. Učinit ću te sretnom. Obećajem.
Osjetila sam kako mi srce kuca kao ludo.
- Ti si potpuno lud - promrmljala sam.
- Možda. Lud za tobom. Spreman sam učiniti bilo što da budeš moja.
- I ja sam luda - odvratila sam u jednom dahu, dok me on privlačio k sebi uvlačeći prste u moju kosu.
Prepustila sam mu se. Na kraju krajeva, ni ja nisam željela ništa drugo nego da me stisne uza se. Sve do sada sam ga neprestano odbijala vjerojatno zato što sam osjećala da će doći trenutak kad mu ne budem mogla odoljeti. Bilo mi je dovoljno osjetiti njegove usne na svojima da shvatim da Dominika nikad nisam ozbiljno voljela.
Slaven je bio taj zbog kojeg je moje srce brže kucalo. Nikad u Dominikovu naručju nisam osjetila tako snažne emocije kakve sam osjećala sada. Sjetila sam se riječi svoje kolegice Danijele. Tek sada sam shvaćala što mi je htjela reći, sada kada sam se konačno prepustila osjećajima. Bilo mi je lijepo sa Slavenom i ništa mi više nije bilo potrebno! Na kraju je Slaven nježno odmaknuo svoje usne od mojih i zagledao mi se u oči, neizmjerno sretan.
- Znao sam! Znao sam da i ti mene voliš! - šapnuo mi je na uho.
Poželjela sam mu odgovoriti na pomalo ironičan način, ali nisam mogla. Htjela sam mu reći da se radi samo o trenutku slabosti, da mi je alkohol udario u glavu, ali da to zapravo ništa ne znači i da nikad neću ostaviti Dominika. Ali nisam to učinila, bilo bi to kao da lažem samoj sebi.
- Slutim da ću zbog tebe imati problema - rekla sam mu.
- Gledaj na to kao da sam te, zapravo, spasio. Kako bi ti izgledao život kraj muškarca kojeg ne voliš?
- Ove bih se zime trebala udati za njega.
- Pa što onda? Udat ćeš se za mene.
- Ne šali se, Slavene.
- Tko se šali? Slušaj, ja s tobom mislim ozbiljno. Zar mi ne vjeruješ? Dokazat ću ti. Ili me ti, možda, ipak ne voliš koliko ja tebe?
Odmaknula sam se od njega.
- Baš zanimljiv razvoj situacije, budući da se uskoro trebam udati za drugoga. Daj mi malo vremena da razmislim o svemu, molim te.
- U redu - odgovorio je on. - Dat ću ti vremena koliko god ti treba. Bio sam strpljiv do sada, pa ću to biti i dalje.
Vratili smo se vrlo kasno. Nisam uopće bila umorna ni pospana. Ono što sam doživjela sa Slavenom nije mi dopuštalo da se opustim. Čak ni kad sam legla u krevet, nisam uspjela utonuti u san. Nisam mogla prestati razmišljati o njegovim strastvenim poljupcima, o leptirićima u trbuhu koje sam osjećala u njegovu zagrljaju i bila sam uvjerena da više nema ni govora o tome da se udam za Dominika.
Ali kako ću mu to objasniti? Neizbježno ću ga povrijediti, ali morala sam mu sve otvoreno priznati. Željela sam biti poštena prema njemu, a ne zavaravati ga.
Idućeg jutra nisam čula budilicu i tek me nešto kasnije mamin glas prenuo iz sna. Popila sam kavu i otišla na posao. Sve svoje brige ostavila sam za poslije. Nisam ni slutila da su mjestom već počele kružiti glasine. Dominik me nazvao na mobitel i ledenim glasom mi rekao:
- Moramo odmah razgovarati. Doći ću po tebe pred školu.
Pretpostavljala sam da je od nekog doznao da sam izašla sa Slavenom, što se i potvrdilo čim sam ga ugledala. Suznih sam očiju strpljivo odslušala njegova predbacivanja.
- Uvijek sam ti vjerovao i smatrao te iskrenom. Tek sada mi je jasno da sam se zaručio za djevojku željnu avanture i zabave, koja je pokleknula pred prvim iskušenjem. Bio je dovoljan jedan mig onog idiota Slavena da otrčiš k njemu. Svaka ti čast!
Pred njegovim sam se optužbama osjećala bijedno poput crva.
- Nije tako kako misliš - pokušala sam se opravdati.
- Ah, je li? Vidjeli su te kako sjedaš na njegov motocikl i odlaziš s njim. Kamo te odveo? Ne vjerujem da te odveo kući.
- Nisam ni tvrdila da nisam otišla s njim! - usprotivila sam se. - Samo ti pokušavam reći da se nisam laka srca odlučila na to. To se već dugo kuhalo u meni.
On je problijedio.
- Što time hoćeš reći?
- Da sam zaljubljena u Slavena - priznala sam. - Možda ga volim već odavno, ali nisam si to željela priznati, možda i zato što sam tebe smatrala idealnim muškarcem za sebe, eto.
On je bio zaprepašten.
- Idealnim? Pa naravno! Vjerojatno zbog mog bankovnog računa…
- Prestani! Znaš da mi novac ništa ne znači. Za mene idealan znači biti ozbiljna i pouzdana osoba. Ali sada ti više ne mogu lagati. Žao mi je što si za ovo doznao od drugih. Ja sam ti namjeravala sve ispričati, kunem ti se. U svakom slučaju, žao mi je što se rastajemo na tako ružan način. Nadala sam se da će sve proći bez bijesa i međusobnih predbacivanja. Vjerojatno previše tražim…
Dominiku su oči bile vlažne od suza.
- Odlazi, nestani. Ne želim te više nikad vidjeti!
Nikada ga nisam vidjela toliko bijesnog i bilo mi ga je žao jer mi je bio drag i nije mi bila namjera nanijeti mu bol. Istina, voljela sam Slavena, ali i za Dominika su me vezivali određeni osjećaji.
Vijest o prekidu naših zaruka poput ljetnog požara proširila se našim mjestom. Moji su roditelji bili izvan sebe, upropastila sam vjenčanje s muškarcem kojeg su obožavali, i to zbog tipa kojeg su svi smatrali nepouzdanim i nevjernim.
I to nije bilo sve. Dominik se iznenada poželio suočiti sa Slavenom. Sve se odigralo upravo pred mojim očima. Bili smo u našem kafiću s našim društvom. Slaven je bio presretan, nije me ispuštao iz svog zagrljaja i obasipao me poljupcima, šapćući mi na uho da me nikada neće razočarati, da sam donijela pravu odluku. Dominik je ušao u lokal bijesno poput furije, a iz očiju su mu frcale iskre. Pozvao je Slavena da izađe van.
- Ne želiš se, valjda, tući - promrmljao je Slaven. - Čuvaj se, znaš da sam jači od tebe!
- Nemoj reći dvaput! Ne znaš s kim imaš posla.
Dominik uopće nije nalikovao na sebe. Uvijek je bio miran i odmjeren, a sada?! Bila sam uvjerena da ja snosim svu odgovornost za ovo što se događalo i osjećala sam se krivom.
- Molim vas, nemojte - preklinjala sam ih.
Ali nisu me slušali. Čim su izišli iz lokala, pale su teške riječi, a uskoro i šake i na kraju je, nevjerojatno, upravo Slaven izvukao deblji kraj. Dominiku su vjerojatno slijepa mržnja i bijes dali snagu.
- Ovo ničemu nije poslužilo, ali mi je donijelo neizmjerno zadovoljstvo - sav zadihan zaključio je moj bivši, promatrajući nas oboje pogledom punim srdžbe.
Otišao je gotovo drhteći, a ja sam pokušala pomoći Slavenu.
- Da me mogao samljeti na komadiće, učinio bi to bez problema - komentirao je Slaven. - Ali ne krivim ga, imao je potpuno pravo učiniti to što je učinio.
Šepajući je ustao i oslonio se na mene. Otpratila sam ga kući.
- Znaš, meni uopće nije žao što sam te preoteo Dominiku - rekao mi je na rastanku, s razoružavajućim osmijehom na usnama. - Volim te i znam da i ti mene voliš. To mi daje neizmjernu snagu, iako sam večeras izvukao deblji kraj. Nadam se da se nisi razočarala u meni.
- Takve mi stvari uopće nisu važne! Pa nismo na Divljem zapadu, za Boga miloga - odvratila sam zagrlivši ga.
Vratila sam se kući nakon što sam se uvjerila da njegove ozljede nisu teške. Jako me pogodilo što je Dominik tako reagirao. Nikad to ne bih očekivala od tako smirene i suzdržane osobe poput njega.
Cijelo je mjesto zauzelo stranu ostavljenog zaručnika. Mene su, naravno, svi osuđivali. Na svu sreću, u školi nije bilo tako. Danijela mi je rekla da sam dobro postupila, da se živi samo jednom i da se treba boriti za vlastitu sreću. To je bilo moje pravo i pogriješila sam što se već puno prije nisam pobunila.
Druge kolegice su se suzdržale od komentara. Ja sam pak sve više bila uvjerena da sam ispravno postupila jer smo Slaven i ja iz dana u dan bili sve zaljubljeniji. Vrijeme je prolazilo i on je želio da utvrdimo datum vjenčanja.
- Nemoj pretjerivati - govorila sam mu. - Tek smo nekoliko mjeseci zajedno.
- Pa što? Ja znam da si ti žena mog života. Što još trebamo čekati? Znaš, svaki trenutak koji provedemo odvojeno čini mi se kao gubitak vremena. Kad se vjenčamo, bit ćemo razdvojeni samo dok radimo i ni mrvicu više od toga. Osim toga, vjenčanje će ušutkati zlobne jezike, zar ne misliš tako?
- Sve su to odlični razlozi, ali…
- Nema ali. Najvažnije je da se volimo, Lana.
Slaven je zaista prestao glumiti zavodnika. No moja me majka uvjeravala da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada i da će se uskoro opet vratiti starim navikama.
Bilo mi je žao što moji bližnji nisu primjećivali koliko me iskreno voli. Zbog toga sam ga izbjegavala pozivati k sebi u kuću i sastajali smo se samo vani. On je, na žalost, od rodbine imao samo staru tetku, koja ga je primila k sebi kad su mu prije deset godina roditelji stradali u prometnoj nesreći.
Budući da je bio sin jedinac, nije imao nikoga od bliže obitelji. Srećom, tetka je bila dobrostojeća i osigurala mu je studij, a pomalo ga je i razmazila. Nisu bili pretjerano povezani, ali on joj je bio zahvalan za sve što je učinila za njega.
- Nju ću prvu obavijestiti kad se budem ženio, znam da će se tome jako razveseliti - govorio mi je.
Zatim sam ga jednog poslijepodneva, nakon duljeg razmišljanja, nazvala i rekla mu da sam odlučila.
- Odaberi datum…
- Želiš reći da si se napokon odlučila? Ali to je predivna vijest! - odzvanjao je njegov oduševljeni glas iz slušalice.
- Smiri se, Slavene…
- Ovo moramo proslaviti. A znaš gdje? Na moru. Ondje kamo sam te odveo kad smo prvi put zajedno izišli. Tamo gdje je sve počelo, tamo gdje sam te uvjerio da ostaviš onog manekena. Oh, Lana, kako sam sretan. Večeras u sedam doći ću po tebe. Sjest ćemo u neki restorančić uz more, a onda ćemo na plaži obnoviti čaroliju našeg prvog izlaska. Obožavam te!
Bio je lud od sreće. Uostalom, kao i ja. Rekla sam svojima da izlazim na večeru sa Slavenom i oni su, kao i obično, objesili nos. Nisam im otkrila svoje namjere, to bi ih još više uzrujalo. Dakle, bilo je bolje izbjegnuti suvišne rasprave.
Počela me umarati ta situacija. Možda je i to bio jedan od razloga zbog kojeg sam se odlučila udati za Slavena. Željela sam se probuditi ujutro i vidjeti njegov zaljubljeni osmijeh, uživati u njegovoj blizini, biti mažena i maziti ga, ne osjećajući svaki put grižnju savjesti što sam pokleknula pred ljubavi na koju sam imala potpuno pravo.
Sastali smo se na našem uobičajenom mjestu. On me zagrlio, s osmijehom od uha do uha, kao i obično, i onda se, kao da se iznenada nečega sjetio, naglo uozbiljio, odvojio od mene i u jednom dahu izgovorio nešto što nikada neću zaboraviti:
- Nikad nemoj zaboraviti da te volim i da ću te uvijek voljeti. Što god da se dogodilo. Jesi li razumjela?
- Oho, kakav svečani ton - našalila sam se.
Zatim se na njegovu licu ponovno pojavio smiješak i privukao me k sebi.
- Hajde, krenimo. Imamo puno toga proslaviti. Kasno ćemo se vratiti. Ali nema veze. Sretni smo.
Sjela sam na motocikl, stavila kacigu na glavu, sretna do neba. Čvrsto sam se stisnula uz njega i imala osjećaj da letimo. Ali nikad nismo stigli do mora. Upravo malo prije našeg odredišta jedan nam je luđak oduzeo prednost, zanemarivši znak zaustavljanja, i zauvijek uništio sve naše snove. Sjećam se da smo poletjeli u zrak i zatim trenutka u kojem sam ugledala Slavena kako nepomično leži na asfaltu. Nakon toga mi se sve zacrnjelo pred očima.
Buđenje u bolnici bilo je vrlo bolno. Moji su roditelji obliveni suzama sjedili pokraj mene. Jedna mi je noga bila slomljena i pretrpjela sam potres mozga. Ali to je bilo ništa prema očaju koji me obuzeo kad sam saznala da me Slaven zauvijek napustio.
- Recite mi gdje je, želim znati gdje je Slaven! - bilo je prvo što sam izgovorila. - Je li mrtav?
Mama je zajecala i ja skupa s njom. Zamolila me da joj oprostim što je imala loše mišljenje o njemu, što nije imala razumijevanja za mene. Srećom, ona i tata pružili su mi bezrezervnu podršku i bili cijelo vrijeme uz mene kako bi mi pomogli da lakše prebrodim tragediju koju sam doživjela.
Sjetila sam se trenutka u kojem se Slaven odmaknuo od mene kako bi mi rekao da će me zauvijek voljeti. Možda je imao loš predosjećaj, možda je naslutio da ćemo se zauvijek rastati, umjesto da okrunimo našu ljubav kao što smo sanjali.
Sada su preda mnom bili nepodnošljivo dugi dani ispunjeni tugom, ali ono što me držalo na životu, osim podrške mojih roditelja, bilo je i sjećanje na moju ljubav, na mog Slavena. Osjećala sam ga pokraj sebe, spremnog da mi zabrani da se prepustim očaju. Znala sam da me ne želi vidjeti tužnu i izgubljenu, previše me volio gledati dok sam bila puna života. I moje prijateljice puno su mi pomogle, pa čak i osobe koje su osuđivale moju vezu sa Slavenom pružile su mi podršku.
Jednoga me dana pred školom dočekao Dominik, tužnog izraza lica i pogleda ispunjenog iskrenim kajanjem.
- Kako to da si ovdje? - upitala sam ga ravnodušnim glasom.
- Čuo sam što ti se dogodilo. Htio sam te zamoliti da mi oprostiš što ti se nisam prije javio. Bio sam zaslijepljen svojim bijesom, ali kad sam čuo za tragediju koju si doživjela, shvatio sam da ti nisam trebao predbacivati. Oprosti mi, Lana.
Njegove riječi, ravno iz srca, dirnule su me.
- Ne okrivljujem te ni za što. Nemam snage biti ljuta ni na koga. Barem ne sada u ovim teškim trenucima.
- Bi li ti smetalo da ti se javim ovih dana? Znaš, nikada te nisam potpuno zaboravio. Mislim da sam te toliko mrzio samo zato što nisam mogao živjeti bez tebe.
- Znam, potpuno te razumijem, ali želim da znaš da te doživljavam isključivo kao prijatelja.
- Naravno, sada je prijateljstvo ono što ti najviše treba.
Od tada je prošlo nekoliko godina. Dominik i ja se još uvijek družimo, ali samo kao prijatelji. Ja sam pak ponovno vratila vjeru u život. Nadam se da ću jednog dana ponovno susresti muškarca s kojim ću biti spremna zasnovati obitelj. Osjećam da bih se mogla ponovno zaljubiti i znam da će Slaven, ako se to dogodi, biti sretan zbog mene, ondje gore.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....