Dinka sam od samog početka voljela svim srcem, potpuno se prepuštajući tom predivnom, ali razarajućem osjećaju. Problem je bio u tome što njegova ljubav prema meni nije imala istu kvalitetu niti je, zapravo, uopće bila iste vrste. Moja je bila luda, goruća, sveopća ljubav, dok je njegova bila tašta, sebična i okrutna.
Njegova je ljubav bila mučiteljica, a moja žrtva i kao takve neko su vrijeme među nama osiguravale sklad, iako pomalo čudan, neki bi rekli čak dijelom i izopačen. Tada tu nezdravu igru nisam prepoznavala nego sam je gledala nevidećim očima zaljubljene djevojke, slijepim pogledom koji me, unatoč patnjama srca i poniženjima, navodio da u svakom njegovu potezu tražim nepostojeći dokaz možda neobično izražene, ali iskrene ljubavi.
Neki sam ga dan slučajno vidjela na ulici, u prolazu. On mene nije primijetio pa sam ga uspjela na nekoliko trenutaka pažljivije promotriti, jer sam inače u rijetkim slučajnim susretima i mimoilaženjima uvijek vješto izbjegavala pokazati da sam uopće primijetila njegovu prisutnost.
Koliko je vremena prošlo? Otkad sam ga zavoljela, proteklo je sigurno deset, a otkad sam ga napustila devet godina. Vrijeme ga nije štedjelo. Poprilično se udebljao, a koža mu je, vjerojatno plaćajući danak načinu na koji je živio, već poprimila starački izgled.
Mada sam mogla primijetiti da je zadržao nešto od one neobične i neodređene magnetne privlačnosti koja me svojedobno zarobila, nisam mogla ne čuditi se samoj sebi od prije deset godina. Kakva me to ludost tjerala da trpim ovog ni po čemu osobitog čovjeka i njegove hirove? Zašto mi je tako dugo trebalo da proniknem u dubinu njegova egoizma u kojem nije bilo prostora za druga ljudska bića?
Danas mi je jedan poznanik koji nas je poznavao iz vremena kad smo bili par rekao da je Dinko sada u vezi s jednom mojom prijateljicom s kojom se prijateljstvo istrošilo, stanjilo i na kraju prekinulo bez ikakva razloga i bez imalo uzbuđenja. Jednostavno, nije bilo dovoljno čvrsto pa je bez stalnog poticanja izblijedjelo i nestalo u ono vrijeme kada smo obje bile preokupirane poslom i željom da nešto učinimo od svoje karijere.
Pomalo sam se čudila tom poznaniku zbog njegove potrebe da me odmah obavijesti o novostima u Dinkovu životu, a onda sam s nelagodom shvatila da on nas dvoje još uvijek neodvojivo povezuje.
Je li tako sa svima koji su nas poznavali, pomislila sam s užasom, pretpostavivši da je vrlo vjerojatno tako jer nas smo dvoje bili jedan od onih parova koji iz nekog razloga postanu "legende" u svojoj sredini.
Osjetila sam kako mi zbog te pomisli udara krv u glavu, dijelom jer me razbjesnjela, a dijelom zbog stida. Da, nekad sam bila spremna učiniti i pretrpjeti sve da bih se mogla nazivati Dinkovom djevojkom, a danas sam se stidjela toga što su me s njim povezivali.
Ljutito sam se pokušala izboriti s tim neugodnim osjećajem, dok je poznanik nastavljao govoriti o Dinku i njegovoj novoj vezi tvrdeći kako se jako promijenio, kako se smirio do neprepoznatljivosti. Čak su počeli i živjeti zajedno, a on je na njen poticaj učinio nešto dobro i za svoju karijeru položivši nekakve ispite kako bi mogao napredovati.
Nije me to zanimalo. Zaista me to uopće nije zanimalo i nisam o Dinku željela znati ništa, ali nisam mogla suzbiti ciničnu misao o vuku koji mijenja dlaku, ali ćud nikad.
Nisam osjećala sažaljenje prema svojoj nekadašnjoj prijateljici, samo čuđenje jer je ona bila jedna od onih snažnih, samosvjesnih i inteligentnih žena i nikad ljubavi i muškarcima nije davala osobito važno mjesto u svom životu. Što joj se moralo dogoditi kad se upustila u vezu s tim lešinarom koji se hranio strvinama tuđih osjećaja?
Što joj je to trebalo, pomislila sam već se sljedećeg trenutka iznova zacrvenjevši od nelagode jer me vrlo jasna pogodila spoznaja da su si svojedobno mnogi koji su me poznavali sigurno postavljali ista pitanja.
Neželjeno brbljanje poznanika oneraspoložilo me i natjeralo da protiv volje razmišljam o Dinku i našoj vezi, što već jako dugo nisam činila. Da stvar bude gora, moj muž Vinko i naša petogodišnja kći Iva otišli su za vikend na selo Vinkovim roditeljima, a ja im se nisam pridružila jer sam to vrijeme željela iskoristiti da završim neke zaostale izvještaje koje je moj šef u ponedjeljak ujutro očekivao na svom stolu te kako bih temeljito pospremila kuću.
Od samog početka sve između Dinka i mene bilo je nekako pogrešno. U prvo sam vrijeme prepoznavala te znakove, ne baš sasvim svjesno, ali bili su mi stvarni u dovoljnoj mjeri da se pokušam oduprijeti Dinkovim vrlo upornim i prilično bezobzirnim nasrtajima.
Ja sam bila dobra djevojka, iz fine obitelji, uvijek ozbiljna i odgovorna, odlikašica koja je bez muke dospjela na sam vrh upisne liste na zahtjevnom medicinskom fakultetu, proživljavajući tu godinu sve lijepe i teške trenutke koji uobičajeno prate status brucoša.
Dinko je bio propalica, kako ga je jednom riječju običavao nazivati moj otac. Bio je od mene stariji pet godina, ponavljač koji je dvije godine srednje medicinske škole izgubio jer mu je važnije bilo zabavljati se i svoju inače nesporno snažnu inteligenciju upregnuti u pobjeđivanje na privatnim kartaškim seansama u dimom zasmrđenim sobama nego u učenje.
Kako nije bio glup i kako si je od svega na svijetu ipak bio najvažniji on sam, napokon je prikupio onaj minimum samodiscipline koji je bio dovoljan da završi školu i stekne zvanje medicinskog tehničara.
Sreća ga je uvijek pratila pa je posao dobio bez problema, i to prilično ugodan posao u bolničkom laboratoriju, gdje sam ga i upoznala kada smo mi brucoši, pod vodstvom najzahtjevnijeg, ali ipak omiljenog profesora, ondje došli odraditi svoje prve praktične sate. Od prvog je trenutka imao pozornost svih djevojaka, a lagala bih kad bih rekla da sam ja bila iznimka.
Bio je jedan od onih posebnih ljudi za koje se obično kaže da imaju "magnetnu privlačnost" ili, u nešto ozbiljnijem tonu, "karizmu". Značilo je to da je u skupini ljudi uvijek odskakao, da su se glave okretale prema njemu, oči ga pratile, a njegove se riječi slušale ma što govorio, da su se svi trudili biti u njegovoj blizini i privući njegovu pozornost.
S vremenom sam shvatila da ta njegova privlačnost posebno snažno djeluje na ženski dio populacije, i to bez obzira na godine, status, podrijetlo. Pred njim su se topile stroge glavne medicinske sestre, uobražene stažistice, zabrinute majke i bezvoljne prodavačice.
Bila je to pojava koju je bilo fascinantno promatrati, nešto što je racionalni dio moga duha smatrao pogodnim materijalom za znanstveno istraživanje, ali je onaj drugi dio mene, koji se u Dinka ludo zaljubio, o njemu postao ovisan i razvio snažnu posesivnost.
Sve to bilo je tim čudnije što Dinko nije bio mladić za kojeg bi se moglo reći da je osobito lijep. Istina, bio je visok i vitak, crte lica bile su mu pravilne, osim pomalo prevelikog nosa, ali sve u svemu ništa posebno, ništa što bi oduzimalo dah i plijenilo pozornost. Ali privlačna energija kojom je zračio bila je tako snažna da joj se malo tko mogao oduprijeti.
Već tog prvog dana u laboratoriju primijetila sam da me promatra i procjenjuje. Nije me to čudilo jer sam već kao dijete privlačila pozornost, što se još pojačavalo kako sam odrastala. To sam mogla zahvaliti svom prilično egzotičnom izgledu koji sam naslijedila od bake s mamine strane. Vrlo blijeda put, s okvirom duge guste, kovrčave, crne kose i krupnim tamnim očima ljudima jednostavno nije mogla promaknuti.
Ja se svojim izgledom nikad nisam osobito opterećivala. Uzimala sam ga zdravo za gotovo, nije me činio ni zadovoljnom ni nesretnom pa čak ni u ono osjetljivo doba puberteta tijekom kojeg smo kronično nezadovoljni sobom. Ali toga dana kad sam osjetila da se Dinkova pozornost usmjerava na mene poželjela sam da sam manje upadljiva.
Prožela me nelagoda, nekakav neodređen osjećaj vjerojatno sličan onome kakav ima srna kada nanjuši vuka. Svi su me instinkti snažno upozoravali da ga se klonim i ja sam se u početku toga čvrsto držala.
Ali Dinko je bio vrlo vješt i iskusan lovac, a kao osoba koja je bila trajno usmjerena na ispunjavanje vlastitih želja ni na trenutak se nije dao pokolebati hladnom distanciranošću kojom sam odgovarala na pokušaje da me šarmira.
Puno kasnije, u fazi koja je slijedila nakon mog otrežnjenja i oslobođenja, s čuđenjem sam pomišljala da je sasvim moguće da me već tih prvih dana pročitao kao otvorenu knjigu, prepoznavši u meni osobine za koje nisam ni slutila da postoje. Moralo je biti tako jer inače bi moje ponašanje, sve što sam činila tijekom cijele duge godine naše veze, bilo potpuno neobjašnjivo.
Trenutak u kojem sam napokon popustila ostao mi je zavijen u laganu maglicu zbog koje se mogu prisjetiti samo isječaka. Dogodilo se to na kraju semestra, nakon duga tri mjeseca tijekom kojih sam Dinka redovito jednom tjedno susretala u laboratoriju, uvijek nastojeći izbjeći njega, njegov užaren pogled i slatkorječivost kojom me obasipao čim bi mu se pružila prilika.
Kolega s godine koji je uživao u sreći što je za više nego razuman novac upravo uspio unajmiti prekrasan velik stan nadomak fakulteta uvjerio nas je da je to, uz završetak semestra, savršena prilika za slavlje. Nikad nisam bila neka osobita partijanerica, a tih sam dana intenzivno učila za prvi dio najvažnijeg ispita na toj godini studija, što je moju želju za studentskim tulumima dodatno umanjilo, ako je to uopće bilo moguće.
Sandra, moja najbolja prijateljica s kojom sam dijelila ne samo želju da postanem liječnica nego sam se zajedno s njom probijala kroz cijeli odgojno-obrazovni sustav, još od vrtićkog doba kada smo se najprije počupale zbog nekakve igračke, a zatim postale nerazdvojne, pokušala me uvjeriti da će mi malo druženja i zabave pomoći da se kasnije bolje koncentriram na knjigu. Iako je Sandra bila prilično spretna u uvjeravanju, morala se dobrano potruditi dok me toga puta nije pridobila.
Zapravo sam bila prilično neraspoložena, što baš nije bio dobar preduvjet za zabavu, a loše je raspoloženje prešlo u još gore kad sam ugledala Dinka koji je nehajno naslonjen na mali šank koji je odvajao minijaturnu kuhinju od velikog dnevnog boravka samouvjereno pogledom prelijetao preko gostiju.
- Uh, samo mi je on trebao! - procijedila sam kroz zube osjećajući da me Dinko upravo u tom trenutku spazio.
Zabava je po svemu bila tipična i ja sam se, kao i obično, nasmrt dosađivala. Jedino što mi je umanjivalo dosadu bili su vrlo ukusni i neobični kokteli koje je naš domaćin pripremao s velikom vještinom te svijest da Dinko kruži oko mene u sve užim i užim krugovima dok mi naposljetku nije prišao. Vjerojatno su mi kokteli pomalo zamutili svijest i rasklimali moje zaštitne zidove jer se nisam pobunila kad je sjeo pored mene, niti sam odmaknula njegovu ruku koja se ubrzo našla na mom koljenu, a zatim oko mojih ramena.
Kao i uvijek, bio je šarmantan i zabavan pa me uspio navesti da se od srca nasmijem. Nije on uopće tako loš, zaista nije, ponavljala sam si cijele večeri, pa me zapravo i ne bi trebalo čuditi što sam odmah prihvatila njegov poziv da subotnje poslijepodne provedemo zajedno.
Naravno, u ispravnost te odluke posumnjala sam već sljedećeg jutra, ali bio je već petak pa nisam imala dovoljno vremena za kolebanje. Osim toga, uvjerila sam se da jedan običan izlazak ne znači ništa, da će mi vjerojatno upravo to poslijepodne pokazati da je Dinko bezvezan, uobražen frajer pa će onaj crvić koji je počeo svrdlati i gnjaviti me napokon nestati. Tada ću ga se moći jednom zauvijek riješiti.
Dogodilo se upravo obratno. Dinko mi je priredio nezaboravno poslijepodne. Odveo me na ručak u malu preslatku špageteriju za koju ranije nisam ni čula. Zatim smo se uputili u podulju šetnju ulicama i dijelovima grada kojima gotovo nikad nisam prolazila, što je u meni stvorilo netočan, ali divan osjećaj da sam se čarolijom iznenada zatekla u nekom drugom, nepoznatom gradu. Naposljetku smo otišli na hipodrom i sve do večeri sjedili na travi i promatrali konje. Kako je znao da obožavam konje, da im se beskrajno divim?
Kada sam te noći legla u krevet i kroz razgrnute zavjese se zagledala u zvjezdano nebo, slutila sam da sam izgubljena, iako si to još nisam otvoreno priznala. Na isti sam se način pokušavala zavaravati i idućih tjedana dok me Dinko obasipao nježnom pažnjom, sitnim poklonima i uvijek novim zabavnim načinima provođenja vremena. Napokon, svaka je laž u koju sam se pokušala uvjeriti nepovratno nestala nakon što smo prvi put vodili ljubav.
Bio mi je prvi muškarac, uz to iznimno vješt ljubavnik koji me na spektakularan način uveo u svijet čiju nevjerojatnu snagu i privlačnost do tada nisam ni naslućivala.
Tada sam si napokon priznala da sam zaljubljena, da svaka stanica moga bića žudi za Dinkom, da ga ne mogu izbaciti iz misli ni na trenutak, čak ni u snu. Snaga tih osjećaja me plašila, ali i činila da se osjećam živom kao nikad do tada. Dinko je zagospodario cijelim mojim bićem i to je jako dobro znao.
Čudno je kako različiti ljudi prihvaćaju različite dokaze odanosti te na različit način potvrđuju svoje mjesto u srcima drugih. Neki već u pogledu iščitaju sve što žele znati, drugima su dovoljne sitne geste svakodnevne pažnje s kojom prolaze kroz život, dok neki razmaženo zahtijevaju velike riječi, stalno laskanje i skupocjene dokaze.
Postoji još jedna skupina, opasna i okrutna, koja jedinim valjanim dokazom ljubavi smatra slamanje partnerove volje. Kao da se samo kroz rastrzanu napaćenost zaljubljenog srca, koje je spremno na svaku moguću žrtvu i poniženje, koje se bez pogovora odriče sebe i svega što je nekad bilo te se preobražava u roba tuđe volje, može potvrditi istinitost osjećaja. Ta sadistička ljubav koja svoju potvrdu nalazi tek u uništenju tuđe osobe bila je prirođena Dinku.
Pokazalo se to vrlo brzo jer ja nisam ni znala ni željela igrati složene igre kojima se među novim parovima uspostavljaju odnosi moći pa sam od samog početka jasno pokazivala i njemu i cijelom svijetu da sam potpuno i neizlječivo zaljubljena, da volim cijelim bićem. Iako sam gotovo naočigled, svojim vlastitim očima, mogla vidjeti kako se Dinko mijenja, kako mu izraz lica gubi onu nježnu zanesenost s kojom se prema meni u početku okretalo, kako mu dodiri prestaju biti meki i postaju odlučni i zahtjevni, kako mi se rijetko zagledava u oči, zavaravala sam se da je sve isto kao onih prvih dana tijekom kojih sam se osjećala kao na vrhu svijeta.
Nakon jednog subotnjeg izlaska više mi nije bilo moguće zatvarati oči pred istinom. Bio je to prvi od bezbrojnih slučajeva kad bi me Dinko izludio ljubomorom, a zatim potjerao samu kući.
Izašli smo s još nekolicinom njegovih prijatelja i njihovih djevojaka, a pridružili su nam se i neki meni nepoznati ljudi, među njima i predivna plavuša zavodljivih oblina koja nije skidala pogleda s Dinka. On je zdušno odgovarao na njezino flertovanje, besramno me ignorirajući, čak i ne pomišljajući na moje osjećaje razorene otrovom ljubomore.
Napokon sam uhvatila priliku kad je plavuša zanosno njišući bokovima nakratko otišla do toaleta kako bih Dinka blago upozorila da me njegovo ponašanje vrijeđa. Vjerovala sam da zapravo i nije svjestan što čini, pravdala ga nesretnom muškom naravi koja teško odolijeva ženskim dražima, kojima podliježe nesvjesno i nagonski.
- Čuj, Nadina, nećeš ti meni govoriti koga ću gledati, s kim ću razgovarati i kako ću provoditi subotnju večer. Ako ti se ne sviđa, otiđi kući. A ako mi još jednom ovako nešto prirediš, među nama je gotovo. Jesi li razumjela?
Lice i glas bili su mu izobličeni od okrutnog užitka koji se naočigled pojačao kad je vidio moju prestravljenost nakon što je spomenuo mogućnost prekida. Znam da je tada postao sasvim siguran u svoj položaj, da je potvrdio svoju moć i od tada ju je dokazivao redovito, kad god mu se pružila prilika, s razlogom ili bez njega.
Mene je zbog mogućnosti da bi me mogao ostaviti, da bih mogla ostati bez njega, obuzeo dubok užas koji je zacijelo bio vrlo blizak užasu koji preplavljuje ljude pred bliskom smrću. Jer, između smrti i gubitka Dinka za mene nije bilo velike razlike; bez njega se ne bih mogla smatrati živom.
Taj me dubok strah tako potresao da sam cijele večeri mirno sjedila i promatrala Dinka kako se zabavlja s prijateljima i zavodljivom plavušom, ne imajući hrabrosti poduzeti ništa čime bih možda mogla izazvati Dinkov bijes.
Vrhunac poniženja doživjela sam na kraju te večeri. Dinko je na stražnje sjedalo svojega automobila posjeo plavušu, a na suvozačko mjesto mene, a zatim me odvezao kući, otpravivši me samo uz kratak pozdrav.
Potišteno ulazeći u kuću, osvrnula sam se i ugledala plavušu kako sjeda na suvozačko mjesto, smijući se i visoko zadižući ionako kratku suknju. Slabo ulično svjetlo ipak mi je dopustilo da ugledam Dinkov zadovoljan osmijeh.
Bila je to prva u beskrajnom nisu samotnih i besanih noći koje sam provela u suzama, ponižena, a ipak prestrašena da će me Dinko ostaviti. Taj strah da ću ga izgubiti uvijek je uspio nadjačati sve druge osjećaje i svaku razumnu misao. On je to jako dobro znao pa se često poigravao sa mnom kako bi uživao u svojoj moći.
Ponekad bi iz nekog bizarnog razloga, a ponekad iz sasvim izmišljenog, prekidao sa mnom. Često bi to činio telefonom, nazvavši me u gluho doba noći, probudivši me i uvjerivši da je među nama sve gotovo, da sam za to sama kriva, a ako ne znam što sam skrivila, onda nisam ni zaslužila nikakvo objašnjenje.
Bilo je čudno to što sam iz iskustva znala da je u pitanju okrutna igra u kojoj meni pripada uloga žrtve, a Dinku mučitelja koji sladostrasno uživa u mojim mukama, ali nisam si mogla pomoći. Svaki put bih ostajala u suzama, ruku zarivenih u kosu, razdirana dubokom ranom koja se uvijek iznova otvarala, uvjerena da je moj život došao svojemu kraju, želeći si izazvati snažnu tjelesnu bol kako bih ublažila onu duševnu.
A onda bi me za dan ili dva Dinko potražio, velikodušno me uvjerio da mi je sve oprostio, a ja bih mu s olakšanjem pala u zagrljaj, spremna učiniti sve što od mene traži iz čiste zahvalnosti što je opet uz mene.
I Dinko je znao pokazivati divlju ljubomoru. Bilo je dovoljno da mi se obrati bilo tko suprotnoga spola pa da to kod njega izazove bijesne ispade koji bi završavali tako što bi me natjerao da odem kući i ne izlazim dok mi on to ne dopusti.
Čudno, ali ti su ispadi, koliko god bili ružni i nasilni, mojoj duši bili pravi melem. Glupo sam ih smatrala dokazom Dinkove ljubavi, ne razumijevajući da se radi o čistoj posesivnosti, o bijesu vlasnika koji je pomislio da bi netko mogao ugroziti njegovo vlasništvo.
Bili su to samo neki od brojnih oblika mučenja i ponižavanja koje je za mene izmislio. Na bezbrojne je načine slamao moju volju i preoblikovao me u bezličnu, poslušnu lutku, hraneći se mojim strahom i tugom, jačajući zahvaljujući mojoj suludoj ovisnosti o njemu. Nikome, a ponajmanje sebi, nisam mogla objasniti što se sa mnom događa. Bilo je to jače od mene, jednako snažno i isto tako opasno kao i svaka druga ovisnost.
Kao i kod svih ovisnika, cijela se moja osobnost preobrazila. Izgubila sam samopouzdanje, nestao je svaki drugi smisao života, napustila sam većinu prijatelja, zanemarila učenje, smršavjela i neprekidno djelovala neispavano i općenito napaćeno.
Sandra je bila jedina koja je koliko-toliko uspijevala doprijeti do mene, ali ni njoj nisam dopuštala da kaže ni riječ protiv Dinka. S roditeljima, koji su teško podnosili svoju ulogu svakodnevnih svjedoka mojeg propadanja, stalno sam se svađala. Sve u svemu, moj je život bio na nizbrdici kojom je vrtoglavo jurio prema dnu.
Kao i svake ovisnosti, i ove moje moglo se riješiti samo potpunim lišavanjem onoga o čemu sam bila ovisna. Pitanje je što bi sa mnom bilo da se nije umiješala slučajnost. Još prije nego što sam upoznala Dinka, prijavila sam se za program studentske razmjene i sada sam napokon došla na red. Trebala sam jedan semestar provesti na inozemnom sveučilištu, u gradu udaljenom stotinama kilometara.
Prva mi je pomisao bila da odbijem, ali me profesorica koja je od prvoga dana u mene polagala velike nade, koje su se sada već pomalo počele topiti jer sam postala dekoncentrirana i popustila u učenju, doslovce prisilila da odem na razmjenu.
Danas sam joj zbog toga beskrajno zahvalna, mada sam onda bila bijesna i frustrirana, a i prestrašena. Naime, Dinko se nije otvoreno izjasnio protiv mog odlaska, ali je vijest o tome prihvatio namrštena čela.
Mene je, međutim, potpuno izluđivala pomisao da ga mjesecima neću vidjeti. Paralizirao me strah da će me tijekom tih dugih dana Dinko zaboraviti, da će me, kad se napokon vratim, dočekati njegova hladna i konačna odluka da je među nama svršeno, konačno i bespovratno.
Nije me ispratio na autobus kojim sam se trebala truckati više od četrnaest sati kako bih došla na svoje odredište. Zaboljelo me to, kao i uvijek, ali sam se pokušala uvjeriti da je to samo dokaz njegove ljubavi jer ne može podnijeti suočavanje s mojim odlaskom.
Prije nego što sam se uputila na ulicu kako bih dočekala taksi koji sam pozvala, i prije nego što sam se za rastanak izgrlila s roditeljima, bacila sam kratak pogled na svoj lik u velikom ogledalu u hodniku.
Ono što sam vidjela privuklo mi je pozornost pa sam nekoliko dugih minuta proučavala tu strankinju koja je isksnula preda mnom. Jako sam smršavjela, obrazi su mi bili upali, a oči okružene tamnim sjenama sjale su nekakvim bolesnim žarom.
Zvuk taksija koji se zaustavio pred kućom prekinuo je moju zamišljenost i razorio trenutak koji me zamalo doveo do spoznaje o razmjerima nezdravih osjećaja koji su mnome već mjesecima harali.
Istog trenutka kad sam se smjestila na predzadnjem sjedalu autobusa koji je počeo odmicati prema rubnim dijelovima grada, počela sam osjećati promjenu, najprije neznatno, a zatim sve snažnije.
Osjećala sam kao da mi s ramena klizi neopisivo težak teret, kao da mi svijest razbistruje svjež povjetarac, kao da je nevidljivi divovski steznik koji mi je stiskao cijelo tijelo počeo popuštati, a krv napokon prokolala cijelim krvotokom.
Negdje na pola puta shvatila sam da se nakon dugo vremena osjećam slobodnom i sretnom jer sam se počela vraćati sebi.
Idući mjeseci bili su jedni od najljepših u mom životu, ispunjeni učenjem i radom, upoznavanjem novoga grada i mnoštva mladih ljudi sa svih strana svijeta. Procvjetala sam daleko od Dinkova hipnotičkoga utjecaja, od moći kojom je iz mene cijedio i zadnje grame moje volje i osobnosti.
Do trenutka kad sam upoznala Vinka, još jednoga studenta s mog sveučilišta na razmjeni, ipak sam se povremeno pribojavala povratka. Ali otkad me dotaknula njegova nježna ljubav, koja me hrani i štiti sve do današnjega dana, zauvijek su nestali mračni osjećaji koji su svojim otrovima zagadili cijeli moj život.
Unatoč Vinkovoj ponudi da pođe sa mnom i usprkos nelagodi pri pomisli da se moram sastati s Dinkom i reći mu da je među nama svršeno, hrabro sam se uputila u kafić u koji mi je Dinko rekao da dođem. Već je zvuk njegova glasa preko telefona bio dovoljan da zadrhtim, shvaćajući da je u vlastito oslobođenje puno lakše vjerovati daleko izvan njegova domašaja. Počela sam se pribojavati svoje slabosti, povratka onih snažnih osjećaja što su zarobljavali i mučili, ali čim sam ga ugledala kako prilazi stolu za kojim sam ga čekala gotovo pola sata nakon našeg dogovora, shvatila sam da sam se bezrazložno brinula.
Sumnjičavo me odmjerio kad sam okrenula glavu prema prozoru kako bih izbjegla njegov poljubac. Zavalio se na sjedalicu s druge strane stola, smješkao se i nijemo me promatrao na način koji bi mi još prije nekoliko mjeseci natjerao srce da ubrza ritam.
Ovaj sam put ostala potpuno hladna, s nevjericom ga promatrajući i pitajući se što me to na njemu opčinilo toliko da sam se odrekla sebe i svake mogućnosti za sreću. Bez neobične čarolije pod čijim sam utjecajem bila, Dinko je bio samo običan mladi muškarac, ni po čemu posebniji od brojnih drugih.
Dok sam mu govorila da je među nama gotovo, promatrala sam kako mu se lice izobličava od bijesa i mržnje. Nisam ustuknula kad je prijetio izgovarajući nezamislive gadosti i grubosti. Vidjevši da strahom više ne može gospodariti mnome, u hipu je promijenio taktiku, ton i cijelo držanje postavši slatkorječiv i šarmantan.
S odbojnošću sam promatrala tu njegovu preobrazbu koja ga je, ne polučivši uspjeha, napokon navela na nezamislivo: počeo je kukati, moliti, preklinjati. Čak je iscijedio i nekoliko suza za koje sam bila sigurna da su suze nemoći i bijesa, a ne tuge zbog gubitka. Iako ni ta mala predstava nije na mene ostavila dojam, ipak sam se morala pitati o njezinoj svrsi i smislu.
Odakle taj obrat i zamjena uloga? Zbunjenost me nije dugo pratila jer sam u njegovim molećivim riječima, koje su trebale zvučati kao obećanje vječne ljubavi, vrlo lako prozrela egoističnu taštinu koja nije mogla podnijeti poraz iz najsebičnijih mogućih razloga. Ustala sam i bez riječi ga ostavila i ne osvrnuvši se, željna da se što prije nađem u Vinkovu zagrljaju.