ZLATNI KAVEZ

ISTINITA PRIČA: 'Iz majčinih pandži spasila me siromašna djevojka! Nikada nije prihvatila naš brak!'

'Trebao sam postati odvjetnik i oženiti bogatašicu'

Velika vam hvala, doktore! Spasili ste mog najboljeg prijatelja - stisnuo sam ispruženu ruku starijeg muškarca i zadovoljnim ga pogledom ispratio iz veterinarske ambulante. Lice mu je bilo ozareno dok mu je uz nogu hodao zlatni labrador. I ja sam bio presretan što sam mu uspio izliječiti dvanaest godina starog ljubimca. E, to se zove sreća, prošlo mi je kroz glavu dok sam se susreo s nasmijanim pogledom moje lijepe asistentice, inače moje supruge: usrećivati druge, raditi ono što voliš i imati uza se voljenu osobu koja te razumije!

Da sam slušao svoju mamu, ništa od ovoga ne bih imao. Bio bih pravnik u sivom odijelu, radio ono što ne volim i vjerojatno bio krajnje nesretan. Stresao sam se pri pomisli na svoje mlade dane. Tko bi rekao da "zlatni dečko" iz ugledne obitelji može imati tako ružna sjećanja, ali zahvaljujući mojoj mami ja ih imam. O da, i te kako!

Teror moje mame nada mnom trajao je otkad znam za sebe. Nisi ti za te primitivne i prljave igre, govorila mi je još kao malom dok bih čeznutljivo gledao kako moji vršnjaci šutaju loptu po prašnom igralištu. Ja, kao "fino" dijete iz ugledne obitelji smio sam polaziti satove tenisa i stranih jezika, to da, ali ne i družiti se s "odrpancima".

Iako sam osjećao dubok otpor prema onome u što me uvjeravala, bio sam bespomoćan. Čak ni moj tata, koji je usput budi rečeno bio sasvim drukčijeg svjetonazora, nije se mogao suprotstaviti mojoj mami. Moj je život bio potpuno u njenim rukama, a odluke vezane uz mene donosila je jednu za drugom. Nakon one s kime se smijem, a s kime ne smijem družiti, uslijedila je ona o mom budućem zvanju. Kako je moj tata bio pravnik, kao i moj djed i moj pradjed, mislim da ne treba puno pogađati što sam trebao postati. Ne, izbor nije postojao.

Ne bi to, naravno, bilo tako strašno da sam ja osjećao barem nekakvu sklonost prema tom zvanju, ali nisam. Dok je moja mama užarenih očiju maštala o meni kao o uglednom odvjetniku, moje su misli bježale na stotu stranu.

- Ni čuti! - na rubu živčanog sloma dizala bi svaki put ruke u zrak kad bih joj spomenuo da želim biti veterinar. - Kakve ti se to gluposti motaju po glavi? Kakva veterina! Bit ćeš pravnik, i točka!

Pretpostavljam da nije teško pogoditi koji sam fakultet upisao kad je došlo vrijeme odluke. Naravno da nisam bio sretan, no pošto je sretna bila moja mama, vjerovao sam da sam kupio malo mira. Ja, naivac!

Upisao sam drugu godinu prava kad sam jednog prohladnog jutra ugledao prizor koji me natjerao da zastanem. Tamo, ni deset metara od mene, stajala je neka djevojka i glasno se smijala. Vjetar joj je nosio sjajnu crnu kosu do ramena i imala je najljepši osmijeh koji sam ikad vidio. Bila je odjevena sportski, u široku majicu, traperice i tenisice, a u ruci je držala povodce na kojima su bila zavezana dva psa. Upravo oni, jedan jazavčar i jedan pekinezer, bili su razlog njenom zvonkom smijehu. Oba psića propinjala su se na svojim kratkim nožicama prema njoj veselo joj mašući repovima.

- Evo, evo, smirite se! Sad ću vam dati nagradu. Ma dobre ste vi curice, dobre! - tepala je djevojka psima i izvukla iz torbice opasane oko struka dva pseća kolačića. Psi su ih veselo pojeli i šetnja se mogla nastaviti.

Gledao sam je kao opčinjen kako mi prilazi i u jednom trenutku su nam se pogledi sreli. Kad je jedan od pasa povukao svoju uzicu prema meni i skočio svojim malim šapicama na moje koljeno, u djevojčinim očima ponovo je zatitrao osmijeh.

- Mir, Beba! - prekorila je pekinezericu, ali na licu joj se vidjelo da je prizor zabavlja.

Mora da sam izgledao smiješno onako ukočen i zatečen jer se nasmijala.

- Očito voliš životinje - rekla mi je spontano, povlačeći uzicu i psa na njoj k sebi. - Beba ovo baš ne radi svima. Oh, oprosti ako ti je uprljala hlače.

- Ma, nije to ništa - brzo sam rukom otresao trag prašine koji mi je Beba svojim šapicama ostavila na hlačama.

Reci nešto pametno! Pitaj je nešto! Nemoj samo tu stajati k'o fikus! Dok sam se ja u sebi lomio, djevojka se spremala otići.

- To su tvoji psi? - upitao sam na brzinu prvo što mi je palo na pamet.

Glupane, smjesta sam se naljutio na samoga sebe. Kakvo je to imbecilno pitanje? Pa naravno da su njeni, nije ih valjda nekome ukrala!

- Ne, na žalost nisu - odmahnula je glavom, pri čemu joj se zatresla teška tamna kosa. - Ja sam im samo dadilja.

Pogledao sam je upitno. Je li se to šalila sa mnom ili…?

- Beba je ljubimica jedne stare bake, a Maza jednog djedice. Budući da su njihovim gazdama šetnje postale prevelik napor, ja uskačem u priču po potrebi.

Vjerojatno sam i dalje tupavo gledao jer je nastavila s pojašnjenjem.

- Obožavam životinje pa sam tako spojila ugodno s korisnim: u dobrom sam društvu, a usput i nešto zaradim. No, novac tu nije primaran - brzo je dodala. - Zaista volim životinje, tako da radim i kao volonter u jednoj udruzi za napuštene životinje.

Djevojka ne samo da je bila lijepa, nego je i komunicirala sa zavidnom lakoćom. Iako po prirodi zatvoren, potaknut njenim jednostavnim pristupom i sam sam se raspričao.

- I ja volim životinje. Bila mi je velika želja upisati veterinu.

- Ma daj! I tebi! - oči su joj se zaokružile. - A zašto nisi?

- Upisao sam pravo.

Ponovno se zvonko nasmijala.

- To jedno s drugim baš i nema neke veze, zar ne?

- Nema - složio sam se s njom.

- Pa, zašto onda?

Bilo mi je glupo priznati joj istinu da me je mama natjerala, ali ipak sam joj upravo to rekao. Kad je ponovno prasnula u smijeh, ja sam joj se zdušno pridružio. Pa to je, ovako sa strane, zaista zvučalo smiješno: da odraslom dečku mama određuje čime će se baviti u životu!

- Što kažeš na to da se nađemo večeras na piću pa da nastavimo ovaj razgovor? - osokolio sam se i odmah si u mislima opalio pljusku. Kako možeš biti tako glup? Mislit će da si idiot! Ne znaš ni kako se zove, a pozivaš je van!

- Može - rekla je slegnuvši simpatično ramenima i smjesta odagnala moje dvojbe.

- Inače, nismo se ni upoznali: ja sam Tea - prebacivši povodce u drugu ruku predstavila mi se.

Bio sam uzbuđen kao nikad u život. Doslovce sam odlebdio kući, cijelim putem pjevušeći.

- I? Tko je ona, Zvonimire? - kiselo me upitala mama kad sam joj objasnio da se spremam na spoj. - Sigurno si je upoznao na fakultetu.

Zatomio sam smijeh u sebi. Kad bi ona samo znala gdje sam je upoznao.

Baš kao što mi je govorio i prvi dojam, Tea je u svakom pogledu bila izuzetna djevojka. Fascinantno lijepa, a istodobno tako skromna i jednostavna. Te večeri kad smo se našli, pripovijedala mi je kako je rodom iz Dalmacije i kako su njeni roditelji siromašni. Majka joj je radila u tvornici, a tata bio u invalidskoj mirovini. Silno je željela studirati, ali njeni nisu imali dovoljno novca da je školuju. Mislila je da će možda uspjeti sama financirati studij radeći te je puna nade i velikih snova doputovala u Zagreb. Na žalost, plaća u butiku u kojem se zaposlila bila je toliko mala da je njome jedva uspijevala pokrivati troškove života. Iako je radila i dodatne poslove, poput šetanja pasa, na studij je do daljnjega morala zaboraviti. Ipak, kako je rekla, od svojih snova nije odustala.





Slušao sam njenu priču i iz trena u tren se sve više zaljubljivao. Ova djevojka nije bila samo lijepa izvana, nego je bila i vrijedna, pametna, poštena, skromna. Jednom riječju, idealna! Na kraju našeg izlaska znao sam da je upravo Tea djevojka s kojom bih volio provesti ostatak života. I ja sam se sviđao njoj. Vidio sam to po tome kako me gledala. Jedini problem koji se nametao bila je moja mama. Kako objasniti njoj da sam se od svih "izvrsnih partija" zaljubio baš u siromašnu djevojku.

Kad sam nakon nekoliko neobaveznih izlazaka skupio hrabrosti i izjavio Tei ljubav, bio sam lud od sreće shvativši da i ona osjeća isto prema meni. Naša veza bila je nježna, puna dubokih emocija i razumijevanja. Kad smo se ponovo dotakli teme mog studija, nije se više tome smijala.

- Svaka čast roditeljima, ali to ti baš i nije bilo pametno - ozbiljno me gledala svojim očima boje mora. - Ni sam ne znaš koliko si sretan što imaš mogućnost školovanja. Nemoj je potratiti.

Pažljivo sam je slušao. Njeno mišljenje bilo mi je izuzetno važno jer sam se već više puta uvjerio da Tea za sve probleme ima pravo rješenje.

- To je tvoj život i ti ćeš ga morati živjeti, a ne tvoja mama. Kako misliš jednoga dana zastupati ljude i braniti ih na sudu ako se nisi otvorena srca opredijelio za to zanimanje?

Slušao sam je bez pogovora. Vrlo dobro sam znao da je u pravu. Ali što sam trebao učiniti? Nije ona poznavala moju mamu.

- Nikad nije kasno, još stigneš upisati veterinu koja te toliko privlači.

Godila mi je njena potpora. Prvi put u životu netko je bio potpuno na mojoj strani i poštivao moje mišljenje. Nije bilo sumnje: Tea je za mene bila dar s neba!

- Štooo? Odustao bi od prava?! I to sad, kad si upisao drugu godinu? - vrisnula je histerično mama kad sam joj jedne večeri priopćio svoje namjere. Naime, nakon dugih razgovora s Teom, shvatio sam da zaista nema smisla upropastiti si život samo zato da bih udovoljavao tuđim željama.

- Razmišljao sam, mama, i zaključio da je tako najbolje. Osim toga, i Tea misli…

- A tako dakle! - skočila je poput goropadnice.

- U tom grmu leži zec: Tea! Ona ti, dakle, puni glavu tim glupostima. Pa vidim ja da si se promijenio otkad si je upoznao. I tko je ona uopće? Zašto me već nisi upoznao s njom?

Šutio sam ne znajući što bih joj odgovorio. U jedno sam bio siguran: u tom je trenu bila suviše bijesna da bih joj rekao cijelu istinu.

- I zašto te odgovara od prava kad ga i sama studira? - nastavila me bombardirati pitanjima, a da nije dobila odgovor ni na prethodna.

- Kao prvo, Tea me ne odgovara od prava, a kao drugo, ona uopće ne studira pravo - ipak sam uspio izustiti.

- A da? A što ona studira? - u glasu joj je titrao bijes.

- Zar je uopće važno što studira? - uzrujano sam viknuo. - Važno je samo to da ja ne želim biti pravnik i da mi ti ne možeš nametati svoju volju!

Naravno da sam bio spreman na burnu reakciju, ali ne i na uragan koji me pogodio. Slušao sam neko vrijeme njeno urlanje, a onda, uvidjevši da je neću moći smiriti, bespomoćno izašao iz kuće.

- Vrati se! Da si smjesta došao ovamo! Nisam ja još završila s tobom - njeni povici dopirali su za mnom, no nisam se osvrtao. Jedino o čemu sam mogao razmišljati bila je Tea. Zarivši ruke duboko u džepove, pohitao sam prema butiku u kojem je radila. Jedino me ona sad mogla smiriti.

- I, kako je prošlo? - nestrpljivo me upitala čim me ugledala na vratima.

Odmahnuo sam rukom. Bio sam suviše potresen da bih o tome govorio pred ljudima.

- Pričat ću ti kasnije. Nasamo.

Sat kasnije, kad je završila s poslom, otišli smo na kavu. Dok sam joj prepričavao mučnu svađu, osjećao sam kako mi se ponovo grči želudac. Tea me suosjećajno gledala. Nježno je položila dlan na moju stisnutu šaku.

- Ne brini. Smirit će se ona. Bit će sve dobro, vidjet ćeš - tješila me. Naravno bezuspješno jer nije ona poznavala moju mamu kao ja.

- Upoznaj me s njom! - iznenada me iz razmišljanja trgnuo Tein glas. - Možda joj ja uspijem objasniti da mora izbor prepustiti tebi.

- Ma što ti pada na pamet! - zgrozio sam se.

- Ali, sigurna sam da bi netko sa strane mogao lakše razgovarati s njom o tome - ustrajala je.

Priznajem. Bio sam kukavica. Nisam joj se usudio reći da bi moja majka poludjela kad bi saznala da izlazim s djevojkom koja, po njenim kriterijima, nije "dostojna mene". Popustio sam dakle njenom moljakanju i obećao da ću je za vikend upoznati sa roditeljima, iako mi se od same pomisli na to dizala kosa na glavi. Ali, obećanje je obećanje i ja sam ga morao ispuniti. Danima sam vrebao povoljan trenutak da kažem mami za Teu, a onda sam u subotu navečer shvatio da mi istječe zadnji rok.

- Zašto baš sada dovodiš tu djevojku u kuću? - gunđala je kad sam joj konačno rekao za nedjeljni ručak.

- Dosta si mi iznenađenja priredio za ovaj tjedan. Ne treba mi još jedno!

Situaciju je spasio moj tata.

- Samo je ti dovedi, sine. Ako si obećao djevojci da ćeš je s nama upoznati, normalno da ćeš to i učiniti.

Vjerojatno bi mi bilo draže da je ostalo po maminom i da je dogovor za nedjeljni ručak otpao, ali kako bih to onda objasnio Tei?

- Aaa, vi ste dakle ta tajanstvena mlada dama zbog koje se moj Zvonimir u posljednje vrijeme toliko promijenio - ne bez žalca u glasu, mama je dočekala Teu na vratima.

Nevina i naivna, Tea je samo dobrodušno kimala glavom. Sjeli smo za stol i objed je mogao početi. Upravo je Francika, naša kućna pomoćnica, iznijela juhu na stol, kad je moja mama uputila svoj "čuveni" pogled Tei. Smjesta sam se zagrcnuo juhom.

- Nego, Tea, niste mi još rekli što studirate?

- Ja ne studiram…

- Da, da - prekinula ju je mama mahnuvši nestrpljivo rukom. - Znam već da ne studirate pravo. Rekao mi je Zvonimir. Ali, što studirate?

Osjećao sam kako mi kapljica znoja klizi niz čelo prema sljepoočnici, pa niz obraz.

- Ne, ja uopće ne studiram - odgovorila je Tea ništa ne sluteći. - Vrlo mi je žao zbog toga, ali moji roditelji jednostavno nisu bili financijski u mogućnosti dalje me školovati.

Nove kapljice znoja izbile su mi na čelo i počele se sada u potocima slijevati prema licu. Htio sam nekako pomoći Tei, ali ništa mi nije padalo na pamet. Samo sam kao ukopan, nijemo sjedio na svom stolcu.

- Što ono imamo za glavno jelo? - pokušao je moj tata skrenuti temu. Na žalost, njegov je pokušaj bio sasvim bezuspješan. Mama se nije ni osvrnula na njega. Netremice je nastavila buljiti u Teu. Otkad je ova rekla da ne studira i spomenula siromašne roditelje, zurila je u nju kao da je pala s Marsa.

- Ne studirate?! - vrisnula je končano zgroženo, nakon čega je u blagovaonici zavladao muk.

Tea je pocrvenjela i spustila pogled. Srce mi se paralo kad sam vidio koliko je bila povrijeđena.

- A što onda radite, ako smijem pitati? - mamin glas preletio je sobom poput potmule grmljavine.

- Radim u butiku i povremeno izvodim pse u šetnju.

Eto, bomba je pukla! Promatrao sam čas Teu, čas svoju majku. Tea je ponosno isturila svoju lijepu bradu, svjesna da nije rekla ništa čega bi se trebala stidjeti. Lice moje mame poprimilo je pepeljastu boju.

- Sad je konačno sve jasno! - ciknula je piskutavim glasom, bacivši pritom ubrus na stol. - Sad znam zašto se želiš odreći briljantne karijere. Ova, ova šetačica pasa ti je pomutila pamet!

Ovo posljednje izgovorila je doslovce vrišteći.

- Zvonka! - moj tata se ponovno pokušao umiješati, ali i ovaj put bez uspjeha.

- Kako si mi to mogao učiniti? - bijesno je frktala na mene, i ne osvrćući se na njega. - Cijeli život te nastojim zaštititi od probisvijeta i ološa, a ti mi ga sad dovodiš u kuću!





Prije nego što sam joj stigao išta odgovoriti, Tea se naglo dignula od stola. Nisam je se usuđivao ni pogledati.

- Gospođo!

U njezinom je glasu bilo toliko odlučnosti da sam i nehotice podigao pogled prema njoj. O, kako je samo bila lijepa. Crna kosa bila joj je malo razbarušena, obrazi zarumenjeni, a u očima joj je blistao prkosan sjaj. Stajala je uspravno i ponosno, djelujući poput nekakve kraljice.

- Dosta ste me vrijeđali! Sada ja vama moram nešto reći.

Moja je mama bila toliko osupnuta što joj se nepoznata djevojka usudila suprotstaviti da je samo nijemo zurila u nju.

- Moji roditelji možda nemaju novca i ne žive ovako kao vi - započela je drhtavim glasom, prešavši pritom kružnim pokretom ruke preko sobe. - Ali, to su najbolji i najpošteniji ljudi koje poznajem. Otkako je moj otac prije deset godina stradao na brodogradilištu i postao invalid, moja majka se svako jutro dizala u pet i radila dokasno kako bi prehranila moju braću i mene. Sad, kad sam stasala i postala sposobna za rad, normalno je da sam im željela olakšati. To što radim i pošteno zarađujem svoj kruh ne daje vam za pravo da me vrijeđate. I još vam želim nešto reći. Otkako sam prvi put ugledala Zvonu, željela sam upoznati njegove roditelje. On je zaista divan i mislila sam da takva mora biti i njegova mama. Sad vidim da sam se prevarila. Hvala vam na ručku!

Tea se okrenula na peti i izjurila iz sobe. Požurio sam za njom, dobacivši još jednom optužujući pogled prema svojoj mami. Ona je sjedila nepomično na stolcu, blijeda poput krpe. Na trenutak mi se čak smilila, ali onda me ponovo ošinula misao da je jedina prava žrtva ovdje bila Tea.

- Tea, molim te, čekaj! - sustigao sam je kod ulaznih vrata i uhvatio za nadlakticu.

- Ostavi me! - ljutito se istrgla i ponovo dohvatila kvaku na vratima. Niz lice su joj se slijevale suze.

- Nemoj plakati - preklinjao sam je. Njene suze su me pogađale izravno u srce.

- Zašto me nisi upozorio? Kako si mi mogao ovo prirediti?

- Htio sam ti reći, ali se nisam usudio - priznao sam, pokajnički spustivši glavu.

- Nisi to smio dopustiti, nisi smio - jecajući Tea je izjurila iz kuće. Potrčao sam za njom, ali sam zastao. Znao sam da neću moći razgovarati s njom dok se ne smiri. Pokunjeno, spuštene glave, vratio sam se u blagovaonicu gdje su još uvijek za stolom sjedili moji roditelji. Tata me zabrinuto gledao, dok je mama tupo zurila u imaginarnu točku na zidu. Kad je skrenula pogled prema meni, u očima joj se odražavala mržnja.

- Sve si uništio! Sve za što sam cijeli život živjela i čemu sam se nadala. Ta, ta… - mahala je uzbuđeno rukama po zraku, ne pronalazeći dovoljno ponižavajuće riječi za Teu - pamet ti je pomutila!

- Tea! Tea joj je ime - ljutito sam viknuo. - I kako si je mogla onako izvrijeđati? Što ti je skrivila?

- Mrzim je! - histerično je vikala. - Ne želim je nikad više u životu vidjeti!

- Onda nećeš više vidjeti ni mene - zaključio sam mirno, ali odlučno.

- Kako to misliš? - zgranuto me pogledala.

- Vjenčat ću se s Teom. Eto, tako mislim!

Mama se objema rukama uhvatila za glavu i očajnički pogledala tatu.

- Tomislave, reci nešto! On je sasvim poludio!

Otac se nakašljao. Po izrazu njegova lica jasno se vidjelo koliko mu je cijela situacija bila mučna.

- Sine - započeo je ponovno se nakašljavši - nije li malo prerano govoriti o vjenčanju?

- Ne brini se, tata - umirio sam ga. - Nisam mislio da ću se ženiti odmah sutra. Najprije želim diplomirati i zaposliti se. No, kad se jednoga dana budem ženio, moja odabranica bit će Tea.

- Tomislave! - majka je ponovo potražila pomoć od oca, ovaj put se hvatajući rukama za prsa. No on nije reagirao. Ustao je od stola i umornim korakom krenuo prema vratima.

- Idem se malo odmoriti - dobacio je preko ramena. - Sutra me čeka naporan dan u sudnici.

Nakon te kobne nedjelje u našoj je kući zavladala komorna atmosfera. Gotovo nitko ni s kim nije razgovarao, a mama je po cijele dane samo uzdisala, ne skidajući patnički izraz s lica. S Teom sam se u međuvremenu pomirio. Nije joj doduše bilo lako objasniti zašto sam se tako kukavički ponio, ali ljubav je pobijedila i sve mi je oprostila. Vrijeme je brzo prolazilo i prije nego što sam se snašao, već je stigla jesen. Kako nisam odustao od svoje odluke da se s prava prebacim na veterinu, to sam i učinio. Nakon toga, mama me se definitivno odrekla.

- Van! Van iz moje kuće! Ne želim te nikad više vidjeti - vikala je kao pomahnitala.

- Mrzim te! I tebe i onu tvoju šetačicu pasa! Sve si mi upropastio. Idi k njoj! Idi!

Zastala je samo na tren kako bi ulovila zraka, a onda nastavila s paljbom.

- Nikad nećeš uspjeti u životu! Postat ćeš propalitet kao i ona. Ali, to je tvoj izbor! Ti si tako odlučio!

Naravno da nisam postao propalitet, a nije ni Tea. Postali smo doktori veterine i sagradili život o kakvom smo oboje sanjali. Onoga dana, iako je moj otac pokušao smiriti situaciju, ja sam spakirao kovčege i napustio roditeljski dom. Osvrnuo sam se još jednom na raskošnu vilu u kojoj sam se rodio, ali, začudo, nisam osjetio nikakvo žaljenje. Znao sam da mi život više neće biti tako lagodan, ali bio sam se spreman uhvatiti ukoštac s njim. Sloboda koju sam konačno stekao nije bila jeftina. Stajala me brojnih žuljeva, neprospavanih noći i napornog rada, ali sve se isplatilo. Danas mogu reći da sam sretan čovjek: uza se imam ženu koju volim i radim posao koji me ispunjava. Nikakvo bogatstvo ne može se s time mjeriti!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. listopad 2021 07:22