Pripremala sam večeru kad je zazvonilo zvono na ulaznim vratima. Moj suprug Danijel začuđeno me pogledao.
- Tko bi mogao biti u ovo doba? - pitao je.
- Ne znam, hoćeš li ti otvoriti?
Nisam imala pojma tko bi to mogao biti, osim ako naša kći nije zaboravila uzeti ključeve.
Provjerila sam posude u kojima sam kuhala večeru: voda za tjesteninu je ključala, a umak je već bio gotov. Izašla sam iz kuhinje: bila sam znatiželjna da vidim tko nas je došao posjetiti u to doba.
Iznenadila sam se kad sam ugledala Anđelu i Matiju, moju kći i njezina mladića. On nikad prije nije došao u naš dom. Suprug i ja smo znali za njihovu vezu, no smatrali smo da trebaju razvijati svoj odnos sami, izvan obiteljskog okruženja kako nitko na njih ne bi radio pritisak s obzirom na to da su djeca u toj dobi prilično osjetljiva i sklona buntu i inaćenju. Imali smo potpuno povjerenje u našu kći.
- Zar se nešto dogodilo? - upitala sam. Anđela je bila jako ozbiljna, držala je Matiju za ruku i izbjegavala naše poglede.
- Sve je u redu, ne brinite, gospođo. Ovdje sam zato što smatram da vam moramo nešto reći - rekao je mladić.
Opustila sam se, iako mi je cijela situacija i dalje bila čudna. Pogledala sam Danijela, koji mi je uzvratio upitnim pogledom. Nije nam bilo jasno o čemu se radi, no shvatili smo da očito postoji nekakav problem. Možda sam, da sam bila manje zabrinuta, mogla i sama naslutiti o čemu bi se moglo raditi.
- Želiš li nešto popiti, Matija? - pitao je moj suprug, no mladić je odbio odmahnuvši šutke glavom.
- Dakle, o čemu se radi? - potaknuo ih je Danijel.
Matija je progutao slinu. Podigao je pogled s poda prema Anđeli, a zatim je pogledao mene i na kraju se zaustavio na Danijelu. Gledajući mog supruga u oči i nastojeći djelovati odraslo, izgovorio je u jednom dahu:
- Anđela je trudna. Postat ćemo roditelji.
Danijel je u trenu problijedio. Pogledao je jedno, pa drugo, a zatim se okrenuo prema meni. Ja sam se tresla od šoka i bila sam bez riječi. U toj neugodnoj tišini sam ustala i gotovo teturajući otišla u kuhinju sjetivši se da voda još ključa. Ugasila sam plamenik svjesna da nakon ovoga ionako nitko neće imati volje večerati, a zatim sam se naslonila na zid jer mi se učinilo da ću se srušiti.
Upravo sam se htjela vratiti u dnevnu sobu kad sam začula Danijela kako viče:
- Šalite se? Zar ste poludjeli?
- Na žalost, ne - tiho je rekao Matija. - To nije šala i nismo poludjeli. Jednostavno se dogodilo.
- Dogodilo se?! - urlao je Danijel.
Kad sam ušla u dnevnu sobu, moj je suprug upravo ustao. Prišao je Matiji: mladić je djelovao manji od makova zrna naspram Danijelove prijeteće figure.
Prišla sam suprugu i položila mu ruku na rame kako bih ga smirila. Pogledala sam Anđelu. Imala je samo sedamnaest godina, koje je navršila prije nekoliko mjeseci, a Matija je bio samo tri godine stariji od nje. Bili su zapravo još djeca i bili su prestrašeni. Poželjela sam ih utješiti, ohrabriti i reći im da se ne brinu jer ćemo im mi pomoći i da će sve završiti na najbolji mogući način. No, nisam to učinila, barem ne u tom trenutku.
- Kako si mogao takvo što učiniti? - zavikao je Danijel na Matiju.
- Tata, nije njegova krivnja. Za to je potrebno dvoje - naglasila je Anđela, a u njezinu se pogledu vidjelo da se trudi izgledati zrelo i dostojanstveno.
- Ti šuti! Ti si još maloljetna, zar si to zaboravila? - zavikao je ponovo moj suprug.
Anđela je spustila pogled i tada se činila još sitnijom nego što je bila. Imala je pokajnički izraz lica i pogled koji je tražio oprost i razumijevanje. No, mi joj to u tom trenutku nismo bili sposobni pružiti. Samo smo se željeli probuditi iz situacije koja je nalikovala na užasnu noćnu moru.
Pomislila sam na sve planove i želje koje smo suprug i ja imali za Anđelu. Koliko smo puta o tome razgovarali s njom! Studij, diploma, tečaj modernog plesa i toliko toga što je još bilo pred njom. Dijete će iz korijena promijeniti njezin život. A i naš. Bilo je prerano za to, bila je premlada, to nije u redu, nije moguće da se to dogodilo!
Briznula sam u plač, ne uspijevajući se više suzdržavati. Danijel me zagrlio, a djeca su promrmljala da im je žao. Unatoč svemu, i meni je zapravo bilo žao njih dvoje. Bili su tako mladi i suočeni s problemom kojem nisu bili dorasli. No, ni Danijel ni ja nismo bili spremni, niti smo znali kako ispravno postupiti.
Bili smo očajni i ljuti i nismo znali što da radimo. No, Anđela je savršeno dobro znala što želi.
- Nadam se da mi nećete predložiti da pobacim jer to nikad neću učiniti - rekla je odlučno.
- O tome i ne razmišljam! - povikala sam. Odjednom kao da mi se vratila sposobnost govora. - Život je svetinja! Vas dvoje ste napravili veliku pogrešku i morat ćete za to snositi odgovornost!
- Upravo to je moja namjera - rekao je Matija.
Bilo je očito da je iskren, no isto tako je bilo nepotrebno da se pretvara da je odrastao muškarac. Kako će on izdržati? Kako će se suočiti sa svim problemima koje nosi ova situacija?
- Toliko sam bijesan da ne znam što da učinim! - zavikao je Danijel. Bio je u isto vrijeme šokiran, tužan i bijesan.
I ja sam osjećala da se u meni miješaju suprotni osjećaji: bila sam ljuta na djecu, a u isto vrijeme mi ih je bilo žao i suosjećala sam s njima. Kako su se mogli uvaliti u takvu nevolju? Dijete je uvijek dar s neba, ali ne u toj dobi!
- Bilo bi najbolje da sada odeš kući, Matija. Moramo se malo smiriti i razmisliti o svemu, treba nam vremena - rekla sam mu. - Jesi li već rekao svojim roditeljima?
Odmahnuo je glavom. Znala sam da se boji o tome razgovarati s roditeljima. To nije vijest koju bi bilo koji roditelj prihvatio laka srca. Bila je to situacija koja će nam svima promijeniti život.
Matija se okrenuo prema vratima.
- Nemojte biti strogi prema Anđeli. Mi smo sami već dovoljno prestrašeni i uzrujani, a ona bi sada trebala biti na miru - rekao je prije nego što je izašao.
Raznježila sam se zbog tih njegovih brižnih riječi, no u tom trenutku nisam imala bistru glavu i nisam znala kako da reagiram ni što da kažem.
Moj je suprug hodao gore-dolje po sobi poput lava u kavezu. Anđela je sjedila na rubu kauča i gledala u pod, stišćući u rukama jaknu. U prostoriji je vladao muk. Mislila sam da sanjam i da ću se svakog trena probuditi, no tada sam osjetila potrebu da izađem nakratko i udaljim se od svega.
- Želite li da dovršim večeru i skuham tjesteninu? - pitala sam tiho, gotovo prestrašenim glasom.
- Možeš, ali ne previše, nisam gladan - odgovorio je Danijel.
Uključio je televizor i zagledao se u večernje vijesti.
- Mama, ja ne bih večerala. Htjela bih odmah leći - rekla je Anđela.
- Nije dobro da ideš spavati bez večere, ne u tvom stanju - dodala sam kroz stisnute zube.
- Ne bih uspjela progutati ni zalogaja, vjeruj mi. Povratila bih da bilo što sada stavim u usta.
Nisam htjela inzistirati i pustila sam je da ode u svoju sobu. Možda je za sve nas bolje da malo razmislimo o onome što se dogodilo prije nego što bilo tko od nas kaže ili učini nešto što bi poslije mogao požaliti. Ili nešto što više ne bi mogao popraviti ni izbrisati.
- Jesi li vidjela? To su rezultati! To nam je hvala! - uzrujano je rekao Danijel nešto kasnije kad smo sjeli za stol. - Imali smo u nju toliko povjerenja, dali smo joj toliko slobode, tetošili je i vjerovali da će uvijek činiti samo ono što je za njezino dobro i ono čemu smo je uvijek učili. I evo, sada je trudna! A i sama je još dijete! Zar je nisi ništa naučila, Monika?
- A što sam trebala učiniti? Odvesti je ginekologu i tražiti da joj propiše kontracepcijske pilule? - odvratila sam. Mislila sam da je prerano za takve stvari. Nisam mislila da bi ona i Matija mogli otići tako daleko.
Bila sam uvjerena da je Anđela razumna djevojka i da bi u određenim situacijama znala postupiti zrelo. Osim toga, kao majka nisam mogla ni zamisliti svoju kćer u određenim situacijama s njezinim dečkom.
- Bila sam uvjerena da bih primijetila kad bi u njoj došlo do neke promjene - dodala sam, ali više kao da govorim samoj sebi. - Kriva sam što sam pretpostavljala da je još premlada za neke stvari. Anđela je već postala mlada žena, a ja to nisam primijetila.
- Shvaćaš li što se događa, Monika? Ja sam izvan sebe od bijesa! - ponovo je zavikao moj suprug.
- Pa, i ja sam, zar misliš da je meni svejedno? Cijela ova situacija je apsurdna. Život naše kćeri je nepovratno uništen. Svi snovi i svi planovi, njezina mladost u kojoj je trebala uživati, sve je to sada nepovratno izgubljeno. I to zbog gluposti, zbog trenutka slabosti.
- Ja sam uvijek tvrdio da joj ne trebamo davati toliko slobode. No, ti si stalno ponavljala svoju priču kako trebamo imati povjerenja u nju - predbacivao mi je Danijel.
- Zar sada želiš meni pripisati krivnju za ono što se dogodilo? - pobunila sam se. - Nemoj zaboraviti da smo sve važne odluke uvijek donosili zajedno, pa tako i one koje su ticale odgoja naše kćeri.
- Da budem iskren, najčešće sam pristajao na ono što si ti smatrala ispravnim. I ovo su posljedice tvojih odluka!
- Ne mogu vjerovati da to govoriš! - odgovorila sam zaprepašteno. - Zar misliš da je u ovoj situaciji najbolje rješenje da napadaš mene? Ne misliš li da bi bilo bolje da jedno drugome damo podršku i pokušamo zajedno naći izlaz?
- Ovdje nema rješenja, Monika - odgovorio je Danijel. - Naša kći je još uvijek maloljetna i trudna je. Njezino će se dijete roditi kad ona jedva navrši osamnaestu. Ja, ja se jednostavno ne mogu pomiriti s tim! Ne mogu si objasniti kako se to moglo dogoditi!
Prišla sam mu i zagrlila ga. Istodobno sam imala potrebu zaplakati i vikati. Kad bih se barem mogla vratiti unatrag i povesti sa svojom kćeri razgovor o seksu, dati joj savjet i podučiti je o mogućim posljedicama.
- Trebala sam prije razmišljati o nekim stvarima - promrmljala sam. - Bila sam naivna! Da sam odvela Anđelu ginekologu ili u savjetovalište za mlade, možda se sve ovo ne bi dogodilo.
Danijel me čvršće privio u zagrljaj.
- Nećemo kriviti jedno drugo - rekao mi je. - Ti si u pravu, nema smisla. Ja sam samo nevjerojatno ljut! Naša kći nije dijete, morala je znati kakve posljedice može imati njezin čin. A i Matija. Ne mogu oprostiti ni jednome ni drugome to što su učinili!
- Ne misliš li da si malo prestog! - pitala sam ga.
Danijel je odmahnuo glavom i ja sam se malo prestrašila. Anđela je trudna i sve će se promijeniti i za nju i za nas. Ona više nikad neće moći vratiti mladost koju će izgubiti, a koja je trebala biti samo njezina: da uživa i učini nešto za sebe. To je trebalo biti vrijeme planova, sanjarenja, druženja s prijateljicama, bezbrižnosti.
Sada je bila sama, u svojoj sobi. U tom trenutku odlučila sam otići k njoj.
Lice joj je bilo okupano suzama, a pogled tako tužan da je izgledala još mlađa nego što je bila. Zagrlila sam je.
- I što sad? - pitala sam.
- Ne znam, mama! Tako mi je žao, molim te, vjeruj mi! Nisam vas htjela razočarati niti vam nanijeti bol.
Htjela sam je pitati zašto o tome nije razmišljala prije, zašto nisu pazili. No, odlučila sam ipak prešutjeti ta pitanja.
- I to će proći, Anđela. Sada moraš pokušati biti što smirenija - rekla sam joj. - Hoćeš li da ti donesem barem šalicu čaja?
Anđela je potvrdno kimnula glavom i obrisala rukom oči.
- Moramo porazgovarati i s Matijinim roditeljima, a oni to sigurno neće primiti ništa bolje od tebe i tate. Matija se boji i njihove reakcije - rekla je.
- Trebat će vremena, ali stvari će se, prije ili kasnije, vratiti u normalu. Barem donekle - pokušala sam je ohrabriti.
Kao što se moglo očekivati, kada su saznali što se dogodilo, i Matijini su se roditelji jako razljutili. Matija je rekao da je spreman odmah naći posao, ali još mu je ostalo malo do diplome i nije imalo smisla da sada prekine studij. Njegovi su se roditelji osjećali stjerani u kut, a ni u našoj obitelji situacija nije bila ništa bolja: Danijel od onoga dana više nije progovorio ni riječ s Anđelom.
Nisam više znala što da radim. Naravno, situacija je bila daleko od idealne i svi bismo više voljeli da je život naše djece krenuo drugim smjerom. No, sada više nije bilo povratka. Naravno, da sam porazgovarala s Anđelom o seksualnim temama, da sam je pripremila, možda sada ne bismo bili ovdje gdje jesmo. No, nije imalo smisla da se sada predam grižnji savjesti, na taj način neću pomoći Anđeli.
Pomislila sam da bi Danijel morao otići k Matijinim roditeljima, porazgovarati s njima i pokušati naći najbolje rješenje kako ne bismo previše poremetili školovanje naše djece.
- Što ti pada na pamet? Zar ne shvaćaš što tražiš od mene? Nema veze, ionako nemam volje ni želju razgovarati o tome, Monika - rekao je na moj prijedlog.
- Nemoj se ponašati kao dijete, Danijele.
Nije čak ni odgovorio na moj komentar: bio je tvrdoglav i previše ponosan, ali to nije bio način da se nađe izlaz iz situacije.
Sutradan sam razmišljala o tome da sama odem k Matijinim roditeljima i razgovaram s njegovom majkom, no u tom trenutku iz Anđeline sam sobe začula jecaje. Odškrinula sam vrata i vidjela kako se grči s bolnim izrazom lica.
- Mama, nije mi dobro - rekla je jedva čujnim glasom.
- Odmah ću te odvesti u bolnicu! Možeš li nekako doći do auta?
Bila sam skamenjena od straha, bojala sam se za svoju kćer i, moram priznati, za dijete.
Nakon što su Anđelu primili u ambulantu hitne pomoći, nazvala sam supruga i Matiju. Došli su gotovo istodobno i oboje bili blijedi od straha. Nešto kasnije stigli su i Matijini roditelji.
- Nadam se da nije ništa ozbiljno - rekao je Matija.
- Takvo što se može dogoditi u svakoj trudnoći - pokušala sam ga umiriti.
- Mogla bi izgubiti dijete - rekla je Matijina majka.
- Nadam se da se to neće dogoditi - promrmljao je mladić spustivši glavu i udaljivši se od nas.
- I ja se nadam - tiho je rekao Danijel.
Iznenađeno sam ga pogledala. Na trenutak sam bila pomislila da on možda priželjkuje da se dogodi spontani pobačaj jer bi to riješilo sve probleme, kako naše, tako i Matijinih roditelja.
No, kad nas je liječnik pozvao kako bi nam rekao da je sve u redu i da je postojao rizik od pobačaja, ali da je stanje sada pod kontrolom, svi smo odahnuli. Tada sam shvatila da smo se već pomalo bili privikli na pomisao da ćemo imati unuka koji je tako drsko i naglo odlučio ući u naš život. Ili možda odlučila…
Prvi je u sobu u kojoj je ležala Anđela ušao Danijel. Nije s njom progovorio od one večeri kad je saznao da je trudna. Sada ju je zagrlio i rekao joj da ga je jako prestrašila i da je sretan što je ipak sve u redu s njom i s djetetom.
- Zar više niste ljuti? - pitala nas je sve zajedno Anđela tihim glasom.
- Život je uvijek dar s neba - rekla je Matijina majka. - Naravno, bilo bi bolje da ste bili oprezniji jer ste premladi da budete roditelji, ali uz pomoć svih nas ćete uspjeti. Niste sami.
Tako je i bilo. Pomogli smo im na sve moguće načine i danas, kad primimo u naručje svoju unučicu, srca su nam ispunjena radošću i ponosom.
Znam da moja kći više nikad neće biti onako bezbrižna kao što je bila prije nego što je postala majka i da je sazrela puno ranije od svojih vršnjakinja, ali zasad se čini da joj to nije previše teško palo.
Nadam se da se jednog dana neće kajati i, što se mene tiče, dat ću sve od sebe da se to nikad ne dogodi.