Prije nego što je Višnja ušla u njegov život, bili smo u vezi pet godina. Naš odnos, istina, nije bio kao na početku, ali oboje smo to smatrali normalnim. Strasti je nestalo, ali veza nam je i dalje bila skladna, puna razumijevanja i poštovanja. Svjesni da ni jednom paru nakon toliko godina ne klecaju koljena kad se ugledaju, mislili smo da baš tako treba biti.
Kako je vrijeme prolazilo, sve smo više razgovarali o braku. Goran me nije zaprosio romantično, na koljenima, nego je to bio logičan slijed naše veze. On je načeo tu temu, a ja sam sve češće spominjala veliku svadbu, djecu. I naši su roditelji, uostalom, očekivali da napokon kažemo datum.
Nisam tada primijetila da Goran više nije siguran u nas. Tim više što mi je i dalje šaputao o ljubavi, govorio da ću biti dobra supruga i majka. Znali smo se dobro nasmijati kad bi njegova majka požurivala vjenčanje. Oboje smo, naime, zakoračili u tridesete i buduća nas je svekrva uvjeravala da hvatamo zadnji vlak. Zapravo nam je sve bilo servirano kao na dlanu. Završili smo studij, zaposlili se i imali smo gdje živjeti. Čekalo se samo da odredimo taj naš dan D.
Čak da mi je netko i spomenuo njegove dvojbe, ne bih povjerovala jer i sam je želio miran život sa ženom koju voli i naše troje djece. Oboje smo se zasitili burnih noćnih izlazaka, glazbe, opijanja s prijateljima. Goran se nije bojao ni braka ni obveza, no kad danas pogledam unatrag, vidim da mu je bilo teško odlučiti se i stati pred matičara.
Sada znam i što mu je nedostajalo. U tim kriznim trenucima naše veze u njegov je život ušetala Višnja, djevojka duge plave kose i očiju plavih kao nebo. Upoznali su se na poslu i odmah mu se uvukla pod kožu. Goran nije ni shvatio što se događa, a već je bio zaljubljen preko ušiju. No, nije znao da je u toj grupi tek primljenih mladih ljudi i Anja, prijateljica moje sestre. Ne znam si racionalno objasniti zašto sam mu to prešutjela. Već nakon prvih dana na poslu Anja je govorila mojoj sestri Ivani kako Goran i Višnja svaku pauzu provode zajedno, pričaju, smiju se, a on uživa u njezinu glasu, osmijehu, slučajnim dodirima i mirisu koji se širi oko nje. Kad mi je sestra sve prenijela, bila sam spremna utrčati u njegov ured i posvađati se pred svima.
- Kako to može raditi? Pa mi smo pred vjenčanjem - grcala sam od boli.
- Budi mudra. Svaki od njih jednom poludi, zato mi žene moramo biti lukave. Nemoj mu pokazati da znaš što se događa - savjetovala me sestra.
Goran je sve češće bio zamišljen. Što god radio, gdje god bio, s lica mu nije silazio čeznutljiv osmijeh. Više nego ikad u naših pet godina ugađala sam mu jelima, darovima, sitnim znacima pažnje. Goran je uživao, a ja sam zaključila da se naša ljubav nije ugasila.
- Samo nastavi tako i bit će tvoj. Muškarce možda i privlače dugonoge plavuše, ali njima se ne žene. Za supruge uvijek biraju one manje upadljive, koje skakuću oko njih - govorila je Ivana.
Goran je, posebice vikendima, bio uznemireniji nego inače. Tek u nedjelju predvečer malo bi se smirio jer je, prekasno sam shvatila, znao da će već sutra biti s njom. Najgore od svega bilo je čuti da ni ona nije ravnodušna. Vrlo brzo sam si priznala da umiljavanjem neću zadržati svog muškarca. Dok je Goran dvojio koju će od nas dvije odabrati, ja sam smislila konkretne poteze. One koji će tu koketu zauvijek otjerati od mog budućeg muža.
- Čula sam ga kako razgovara s prijateljem. Ne zna bi li Višnji priznao svoje osjećaje ili mu je pametnije ostati s Majom - pričala je Anja mojoj sestri.
- Pretvara se u pravom gada - naljutila se Ivana.
- Maju poštuje, a Višnja ga je opčinila. Vjenča li se s Majom, boji se da će cijeli život žaliti zbog neostvarenog sna. A s druge strane, nije da mu ništa ne znači tih pet zajedničkih godina, zato tek ne zna što mu je činiti.
- Ne mogu vjerovati, kako ga nije sram? Oduzeo joj je mladost i sada bi je ostavio? E pa ne može!
Sestra mi nije prepričala taj razgovor, ali upozorila me da širom otvorim oči.
- Kad god možeš, dođi po njega na posao, pa zagrljeni odšetajte nekamo. Nazivaj ga telefonom, iznenadi ga posjetom. Reci da si bila u prolazu i svratila na kavu. Ta namiguša mora vidjeti da je vaša veza čvrsta - savjetovala me Ivana.
Slušala sam njezine savjete i nadala se da će Višnja odustati. Lijepo dotjerana ušetala sam jednom u njegov ured i pred svima ga poljubila. Vidjela sam da se Goran zbunio, a ona pretvarala da je zadubljena u papire. Onako usput spomenula sam mu naše skoro vjenčanje, a njegov se kolega sretno nasmijao i rekao da bi rado došao na svadbu.
- Naravno. Naš će pir biti velik, sve ćemo vas pozvati - rekla sam dovoljno glasno da i ona čuje.
Uspješno sam se služila sličnim smicalicama i izgledalo je kao se Višnja povlači. Istina, Goran je i dalje bio odsutan, sve manje zainteresiran za nježnosti, ali kad se ta vještica povuče, mislila sam, sve će biti kao nekada.
Sve njegove dvojbe riješio je trodnevni seminar. Te hladne proljetne večeri kemija je bila jača od njih i moj je Goran popustio pred emocijama. Ništa nisu planirali, naprosto su se prepustili. Višnja je te noći zaspala u njegovu zagrljaju, a Goran je prvi put u životu bio istinski sretan. Nije razmišljao što će biti poslije, želio je tek da ta noć potraje zauvijek.
- Silno su me boljele Anjine riječi i bila sam spremna odustati. Povrijedio me muškarac za kojeg sam se namjeravala udati.
- Gotovo je. Ostavljam ga! - histerizirala sam po kući.
- Zar misliš da brakovi opstaju zato što je u njima sve idilično? Prije ili kasnije svaka žena dobije suparnicu. No one mudre se ne povlače - naša majka pridružila se Ivani.
Udruženim snagama uvjeravale su me da boljeg muža od Gorana sigurno neću naći. Sada prolazi, tješile su me, razdoblje zaslijepljenosti, a kad je se nauživa, vratit će mi se podvijena repa. Njihove su me riječi malo udobrovoljile, ali srce mi se i dalje kidalo od boli. Anja je nastavila pričati i dala mi lažnu nadu.
- Jutro ih je ipak otrijeznilo. Za doručkom je htio priznati Višnji što osjeća za nju, ali ona ga je sasjekla. Goran je bio dovoljno neoprezan da je o tome govorio dok sam ja sjedila za susjednim stolom. Čula sam svaku riječ - pričala je Anja.
- Što mu je rekla?
- Prvo je on njoj rekao da je vaša veza čvrsta, a ona se nasmijala. Rekla mu je neka tu noć nipošto ne shvati ozbiljno.
- Svidjeli smo se jedno drugome, prepustili se i to je to. Kad se vratimo, sve će biti kao prije. Ti ćeš ponovo biti sa svojom djevojkom, a ovo će ostati naša tajna - spustila ga je na zemlju.
Goran je dugo šutio prije nego što se složio s njezinim riječima. Htio joj je reći da je, usprkos vezi koju ima sa mnom, jako važna u njegovu životu. I da to nije počelo te noći nego puno ranije. No njezine riječi "sve će biti kao prije kad se vratimo" zarile su mu se poput noža u srce. Njihovu romantičnu noć Goran je doživio drukčije. Ali zbog njezinih je riječi radije šutio nego joj sve priznao. Doma se vratio drugačiji, danima je bio tužan i zamišljen.
- Ovo je bila kulminacija te strasti i sada sve kreće nizbrdo. Pitanje je trenutka kada prestati, zato izdrži još malo - moja je sestra bila zadovoljna Anjinom pričom.
- Moj je Goran shvatio kakva je ta Višnja. Pogrešno je procijenio njezino koketno ponašanje, riječi, osmijehe i poglede - i ja sam se nadala da se bliži kraj mojim mukama.
Odahnula sam kad mi je Anja sljedeći tjedan rekla da su se nakon tog seminara njih dvoje udaljili. Više nisu zajedno odlazili na pauze, nisu razgovarali, čak su izbjegavali i pogledati se.
Goran je ponovno bio pažljiv prema meni i to me ohrabrilo. Nagovaranja moje sestre i majke da se za svog muškarca treba boriti pokazala su se točnima. Zato sam se pretvarala da ne vidim koliko se bori s vlastitim emocijama te i dalje slijepo slušala njihove savjete. Svako malo bih ga uhvatila kako noću šeta po kući ili zamišljen satima bulji u prazno. Previše je patio za njom, priznala sam sebi, ali ne i njima.
Jednog jutra Goran je otišao ranije na posao i zatekao Višnju samu u uredu. Sjedila je za svojim stolom i plakala. Kad je čula da netko otvara vrata, brzo je obrisala suze, ali Goran je taj pokret primijetio. I zabrinuo se.
- Višnja, što se događa? - upitao je.
- Ništa, zašto pitaš?
- Jer si plakala.
- Nisam.
- Zar meni lažeš? - nježno joj je prišao i uhvatio je za ruku.
- Gorane, ne mogu više ovako. Ne mogu se ponašati kao da se među nama ništa nije dogodilo - ponovo su joj krenule suze.
Nekoliko je trenutaka šutjela pa duboko uzdahnula, a onda nastavila:
- Puno mi je značila ona noć. Stalo mi je do tebe i više nego što možeš zamisliti. Znam da mi ne možeš uzvratiti osjećaje, rekao si da si u ozbiljnoj vezi, ali boli me. Svaki dio mog tijela umire za tebe - priznala je.
- Višnja, i ja tebe volim. Nisi me onoga jutra saslušala do kraja. Prekinula si me u pola rečenice, a želio sam ti reći koliko te volim.
Pogledala ga je, a suze su joj se nastavile slijevati niz obraze.
- Ti si rekla da će sve biti kao prije kad se vratimo i pomislio sam da si htjela samo avanturu.
- Znaš da nisam tako mislila.
- Sada znam, ali onda sam bio povrijeđen - rekao je i poljubio je.
Cijeli taj dan gledali su se preko stola i smješkali jedno drugome. Ipak ni prema meni nije bio ravnodušan pa preko usana nije mogao prevaliti da je s nama gotovo. Bojao mi se reći da je u njegov život ušla druga žena, a ja sam te njegove dvojbe znala okrenuti u svoju korist.
Danas znam da Višnja nije bila razlog prekida, ali onda sam u njoj vidjela ljutu neprijateljicu. Kad ju je upoznao, Goran je shvatio da nije zadovoljan našom vezom jer je odnos bio je monoton, isprazan, a zajedno smo ostali zbog navike. Zato sada više nisam ogorčena kad se sjetim što je tih dana govorio o tome.
- S takvim osjećajima ne bi bilo u redu ući u brak. Jasno mi je da nema jamstva, da svaka ljubav dođe i prođe, ali barem bi na dan vjenčanja svi trebali biti ludo zaljubljeni. Višnja mi je pomogla da okončam vezu koja zapravo nikamo ne vodi. Za razliku od Maje, Višnja nikad ništa nije tražila niti me požurivala. Nekoliko puta mi je ponovila da ja trebam odlučiti. Jer ne želi da jednog dana nju krivim ako i naša veza ne uspije - pričao je tada Goran.
Anja je nakon tog razgovora shvatila da je vrag odnio šalu. Odmah me nazvala i rekla da je sad trenutak za odlučujući korak.
- Ili ti ili ona, razmisli. Inače bi ti već danas mogao doći i reći da te ostavlja - upozorila me.
- Nisam sigurna. Razgovarat ćemo još jednom kad dođeš do nas - dvojila sam.
- Vjeruj mi, učini to odmah. Govorio je da je vrlo blizu dan kad će zagrljeni šetati ulicama bez straha da će ih netko vidjeti. Jedva čeka trenutak kada će s rukom u ruci išetati iz ureda. Sad ili nikad. Moraš to napraviti - rekla je.
Nazvala sam ga pred kraj radnog vremena i rekla da ću ga nakon posla čekati ispred ureda.
- Gorane, moramo razgovarati. Nešto važno ti trebam reći - trudila sam se zvučati uzbuđeno.
Spustila sam slušalicu prije nego što mi je bilo što odgovorio. Osjetila sam njegov nemir, valjda se preplašio da sam nekako doznala za Višnju. Kad je pola sata kasnije izašao s posla, već sam stajala ispred zgrade. Smijala sam se dok mi je zbunjen išao u susret. Nije mogao znati zašto sam tako dobro raspoložena. Valjda se ponadao da ne znam za Višnju pa mi je uzvratio osmijeh. Nisam čekala da dođe do mene. Kad sam iza njega ugledala Višnju, potrčala sam mu u zagrljaj.
- Dragi, jedva čekam da čuješ - povikala sam.
- Pa reci. Što se događa?
- Trudna sam. Imat ćemo bebu. Toliko se radujem, nikad nisam bila tako sretna - cvrkutala sam.
- Ali kako? Mislio sam da koristiš zaštitu - Goran je bio vidno šokiran.
- Prestala sam. Od tih se tableta deblja, već sam dobila dvije kile. I zašto si tako blijed? Zar ti nije drago? - glumila sam da su mi se oči napunile suzama.
- Naravno da mi je drago, samo sam iznenađen - promucao je.
Osjetila sam njegov nemir, u grudima ga je stezalo, najradije bi iskočio iz vlastite kože. Dovela sam ga u pat-poziciju, sad me doista nije mogao ostaviti jer Goran nije bio muškarac koji će s lakoćom odbaciti trudnu ženu. Zato sam se pretvarala da ne vidim njegovu unutarnju borbu i naglas smišljala imena za bebu. Opet sam govorila o svadbi, no nisam znala da Goran unatoč mojoj laži o trudnoći ipak razmišljao o prekidu.
- Ljubavi, moramo požuriti. Ne želim biti debela mladenka - rekla sam.
Moj budući muž više nije imao kontrolu nad svojim životom, još manje nad emocijama. Ja sam bila potpuno zadovoljna jer sam se izborila za njega. Umjesto da meni kaže da je gotovo, te je riječi izgovorio Višnji. Plakala je, galamila i naposljetku otvorila vrata i izbacila ga iz stana.
- Da mi se više nikad nisi obratio - viknula je za njim.
Goran je te noći dugo sjedio na klupici ispred njezine zgrade i čekao da ugasi svjetlo u spavaćoj sobi. Znao je koliko ju je povrijedio. Onako očajan, mislio je da će mu srce prepuknuti od boli. Nije mu bilo do veselja zbog vjenčanja, čak ni do bebe za koju je mislio da ću roditi. Te se noći dobro napio. Bio je toliko mamuran da je ujutro nazvao šefa i rekao da je bolestan. A ja sam likovala. Bila sam uz njega, kuhala mu okrepljujuću juhu i pobrinula se da u svakom kutku njegova stana bude nešto što će ga podsjetiti da će postati otac.
Mjesec dana kasnije smo se vjenčali, no Goran je i dalje tugu utapao u vinu. Samo pijan mogao se nasmijati i glumiti da je sretan. Priznala sam si da sam izvojevala Pirovu pobjedu jer moj muž ni jednog trenutka nije prestao razmišljati o Višnji. Čak i kad mi je izgovarao ono 'da', pored sebe je zamišljao nju.
Višnja se također dugo nije oporavila od prekida. Nije ga tražila niti uvjeravala da su stvoreni jedno za drugo. Ta žena se puno dostojanstvenije od mene nosila s porazom. Jednog se jutra jednostavno nije pojavila na poslu. Tražila je premještaj i dobila ga je. Goran je znao da je to učinila zbog njega jer nije mogla sjediti s njim u istoj prostoriji. Iako sam je mrzila iz dna duše, toj sam ženi morala priznati odvažnost. Za razliku od mene, ona voljenom muškarcu nije htjela biti na putu. Na neki način čak sam joj se divila.
A moj je muž kući dolazio bezvoljan, neraspoložen, vikao je zbog svake sitnice. Kasnije bi se kajao, osjećao grižnju savjesti što galami na trudnu ženu. Tri tjedna kasnije trebala sam završiti svoj plan. Bilo je vrijeme da objasnim zašto je moj trbušić i dalje ravan kao daska. Nazvala sam ga i plakala. Rekla sam da mi je rano ujutro pozlilo i da sam izgubila bebu.
- Smiri se, odmah dolazim - rekao je.
- Ne trebaš, Ivana je sa mnom. Upravo izlazimo iz bolnice. Čekaj me doma - odgovorila sam.
Goran je zgrabio jaknu i izletio iz ureda. Znao je koliko ga u ovom trenutku trebam. Tih je dana bio uz mene, činio sve da mi olakša bol. Kad sam hinila da mogu ustati, krenuli smo u šetnje. Prvo one kratke, oko zgrade, a potom i po gradu. I onda me jednom probolo oko srca jer pred sobom sam ugledala te duge plave uvojke. Vidio ih je i Goran. Išla je prema nama i prošla kao da se nikad nismo vidjeli. Osjetila sam da je moj muž želi zaustaviti, ali Višnja je gledala ispred sebe. Uzdignute glave, ali ja sam primijetila tugu u njezinim očima. Pričala sam o novoj bebi koju ćemo uskoro napraviti, no Goran me nije slušao. Nije mogao izdržati i okrenuo se. I ja sam pogledala u tom smjeru. I Višnja je stala i gledala za nama.
Na trenutak su im se pogledi ponovo sreli, a onda je svatko nastavio svojim putem. Ja sam odahnula, ali i shvatila da ću zbog te žene cijeli život morati biti na oprezu. Od tog se susreta moj muž dugo oporavljao. Jednog jutra dok se brijao čula sam ga kako razgovara sam sa sobom.
- Koga sam htio prevariti? Maju, sebe, nju? Nikad neću prestati voljeti Višnju - priznao si je.
Silno su me boljele te riječi, ali ni dalje nisam odustajala od Gorana. Znala sam da voli drugu, ali ja sam voljela njega. Bila sam mu dobra supruga i silno se trudila ugoditi mu. Mislila sam da će je s vremenom zaboraviti. Goran je također bio nježan prema meni, uvjeren kako me gubitak bebe emotivno shrvao. Koristila sam te trenutke njegove slabosti i svako malo ponavljala da želim ponovno zatrudnjeti.
- Znaš koliko bi mi to značilo - šaputala sam.
- Zar ne bismo trebali pričekati? Što je liječnik rekao? - opirao se.
- Ne brini, sve će biti u redu.
Moj dobri Goran mislio je da za spontani pobačaj postoji razlog i nije htio da još jednom proživim agoniju gubitka bebe. Zato je bez mog znanja posjetio ginekologa. Htio se savjetovati s njim i čuti koliko je nova trudnoća rizična.
- Vaša supruga je moja pacijentica, ali ja doista ne znam o kakvom vi pobačaju pričate. Maja nije bila trudna, sasvim sam siguran u to jer je bila na pregledu prije mjesec dana - šokirao ga je.
Kao skamenjen je stajao pred liječnikom, svjestan da sam sve izmislila. Kad me je toga dana suočio s istinom, prvo sam sve poricala. Tvrdila sam da me liječnik zamijenio s nekom drugom ženom, a onda briznula u plač.
- Majo, reci mi istinu. Posljednji put te to tražim - zavapio je.
Podigla sam glavu i pogledala ga ravno u oči.
- Istina je. Sve sam lagala jer sam se bojala da ću te izgubiti. Znam za tvoju vezu s Višnjom. Sve znam od početka, ali sam šutjela. Vidjela sam koliko ti je stalo do nje. Prema meni si bio hladan, uvijek neraspoložen. Ja sam te previše voljela da bih te prepustila drugoj. Nisam htjela da odabereš nju i nadala sam se da će beba sve promijeniti.
- Koja beba, Majo? Nije bilo bebe - izgubio je strpljenje.
- Nije bilo tada, ali mislila sam, doći će kasnije.
- Točno je da sam volio Višnju, a volim je i danas. Nas dvoje nikad se ne bismo vjenčali da nije bilo te laži o trudnoći. Kako si se mogla poigrati s takvim stvarima? - zgrozio se.
- Jer te volim. Shvati to. Sa mnom si bio pet godina, mi smo maštali o vjenčanju. I sve bi bilo tako da se ona nije pojavila. Nikad neću dopustiti da odeš drugoj. Ti si moj muž! - izgubila sam kontrolu nad sobom.
Goran je istog trenutka počeo pakirati svoje stvari i sat kasnije vratio se roditeljima. Smučila sam mu se toliko da više ni minutu nije htio biti sa mnom pod istim krovom. Tjedan dana kasnije predao je papire za razvod. Preklinjala sam ga da to ne čini, uvjeravala u svoju ljubav, no Goran je s gnušanjem okretao glavu od mene.
- Bit će mi bolje samom nego s tobom. Podlo si me prevarila i nakon toga više ti ne mogu vjerovati - rekao je.
- Bit ćeš sam? Zar je nećeš potražiti? - upitala sam drhtava glasa.
- Ne, jer ona nije kao ti. Višnja je ponosna žena, takvo što ne bi mi oprostila.
Njegova odluka da bude sam u meni je probudila slabu nadu da će mi se jednom ipak vratiti. Treba samo pustiti vremenu da splasne gorčina, a onda ću ga uvjeriti da pokušamo još jednom, hrabrila sam se.
Istodobno, i u Goranu je tinjala nada da za vezu s Višnjom nije prekasno. Nadao se da bi mu ljubav njegova života s vremenom mogla oprostiti, a on je bio spreman čekati i cijeli život. Nije ju potražio sve dok razvod i službeno nije okončan. S tim papirom u ruci požurio je do njezinog stana. Pozvonio je ponavljajući u sebi što joj sve mora reći. Kad mu je otvorila vrata, sve je zaboravio. Šutjeli su i gledali se, a njezine su se oči opet napunile suzama.
- Višnja, moramo razgovarati. Razveo sam se. Maja je lagala, nije bilo bebe - pričao je u dahu.
Čvrsto ga je zagrlila. Ljubili su se na ulaznim vratima, a kad su napokon ušli u njezin stan, šapnula mu je:
- Drago mi je da si me potražio.
- Oprostit ćeš mi? - njegov pogled bio je pun nade.
- Jedva sam dočekala da te ponovno poljubim. Dobili smo još jednu priliku i ovaj put je ne smijemo propustiti. Sada ja želim zatrudnjeti - uzvratila je.
Godinu dana kasnije srela sam ih u gradu. Bili su zagrljeni, a pred sobom su gurali kolica. Višnja mu je, čula sam, rodila kćer. Nisam bila ponosna kao ona i nisam im mogla uzdignute glave krenuti u susret. Srećom, bili su toliko zadubljeni u razgovor da me nisu primijetili. Ušla sam u prvu trgovinu i pričekala da prođu. Pravoj se ljubavi, shvatila sam, ne može stati na put.
Tih godinu dana bilo je dovoljno da prebolim Gorana. I priznam si da je bio u pravu. Naša veza doista je bila navika, a ja sam povukla puno krivih poteza ne bih li je zadržala. Dobila sam što sam zaslužila, priznala sam si i obećala da nikad više nekog neću pokušati zadržati na silu. Od Višnje sam naučila da se prava ljubav ne može zadržati lažima, a kad mi ljubav jednom ponovno pokuca na vrata, znat ću ga voljeti, baš kao i ona mog Gorana.