Koja sam ja budala, ponavljam si neprestano. Učio sam druge kako treba potražiti bar jedno dodatno mišljenje liječnika, da bih sam pao na prvu loptu, prvo i jedino mišljenje o mome zdravlju. A ono je govorilo da mi je ostalo još malo života jer imam rak gušterače!
Kako je nekolicina mojih znanaca oboljela baš na tu famoznu gušteraču, nisam ni pomišljao posjetiti još jednog specijalista. Pomirio sam se sa sudbinom i počeo živjeti na sasvim drukčiji način.
Prva glupost koju sam napravio bila je sa sinom. Ispljunuo sam mu svu istinu, koju smo godinama tajili, da je posvojen. Supruga Zdenka i ja nikako se nismo mogli dogovoriti kada je pravo vrijeme da sinu kažemo istinu. Očito nikad ako se radi o posvojenom djetetu. No, kad sam shvatio da neću još dugo, što me košta ako mu se i zamjerim, bolje ja nego majka, s kojom će nastaviti živjeti.
- I, kad ste mi to namjeravali reći? - pitao je ljutito naš Andrej.
- Vjerojatno nikad - bio je moj odgovor - da se nije dogodila ova moja bolest i sve promijenila. - Majka i ja se nikako nismo mogli složiti kad je pravo vrijeme…
- Ma nemoj? Dakle, cijelo vrijeme, cijeli moj život, vas dvoje ste se došaptavali meni iza leđa, kao da to nije i moj život. Baš ste egoisti!
Što god sam htio reći kao objašnjenje, zvučalo mi je glupo. Andrej se samo durio, na nas oboje, ali i na sestru, koju smo dobili nakon što je on došao u kuću. On je unio neki mir i spokoj, vjerojatno smirio našu silnu želju za djetetom, pa se tako dogodila Željka. Tada smo se sve troje veselili, on je već bio dječačić. A sad je i sestri zamjerao, a ona nije imala pojma. Ni njoj se nismo usudili reći istinu.
Druga glupost koju sam napravio bila je prodaja djedove zemlje, da bih ovo malo života proživio kao čovjek. Susjed me već dulje vrijeme vukao za rukav, želio je proširiti imanje, a mi, vidio je, baš nismo bili zainteresirani. A sad sam namjeravao sa suprugom otići na more, u vrhunski hotel i opustiti se na mjesec dana.
A treća, najgora od svih mojih gluposti, bila je kad sam šefu u firmi sasuo u lice sve što sam mislio, a kad me bacio van iz sobe, vratio sam se da mu kažem kako umirem pa me ne mora nikud bacati. Njegovo lice uljepšalo mi je dan. Bila je to začuđenost, kajanje, bol, neugodnost, sve u jednom trenutku. Prekrasno za grubog čovjeka koji nam dvadeset godina nije pokazao ni jednu emociju. Međutim, nije prošlo ni pola sata kad me nazvala šefova tajnica da odmah dođem. Uzbuđenost me prošla, sad me samo zanimalo što je šef smislio.
- Slušaj, Milivoje, ni ti ni itko od zaposlenih ne znate što mi je na srcu. Mislite kako sam bezobzirni gad, a to je samo moja obrana i vanjska fasada. U biti sam beskrajno nesretan čovjek, preplašeni zec kojeg kod kuće svi maltretiraju, a žena ponajviše. Samo tu među kolegama mogao sam glumiti šefa, kod kuće sam najmanji miš. "Udao" sam se u njenu bezobzirnu, bogatu obitelj, koja me nimalo ne poštuje.
A znaš kad sam bio najsretniji? Kad smo nas dvojica putovali svijetom te kušali i birali kave za uvoz, za sve te naše kafiće i hotele. To sam uvijek želio, biti običan kušač kava. Za to sam se u Trstu i školovao. Sad kad odlaziš, mogu ti priznati i da je ova naša uvoz-izvoz firma potpuno bez veze. Ali ti ćeš moje riječi ponijeti tamo sa sobom, a meni će možda biti malo lakše.
- Pa hvala, šefe, na povjerenju.
- Ma, šuti, Milivoje, i slušaj, smiješ i uživati u mom jadnom životu. Moja bogata supruga se zabavlja s mojim mlađim bratom, a moja jedina kći živi s mojim prijateljem, i to osjetno starijim od mene.
Kako sam ja u čuđenju podizao obrve, ali šutio, šef je nastavio:
- Znam, znam, da te šokiram, ali vidiš li sad zašto sam si tu davao oduška i vama se nametao kao veliki autoritet. Sve sam ja samo ne autoritet! Imaš potpuno pravo, a da ne umireš, ne bi to nikad saznao. Koliko ti je još ostalo?
- Liječnik kaže nekoliko mjeseci, tri-četiri.
- Dobro je, tebi je dakle sve ravno, pa to malo još možeš raditi za mene, ali na drugi način. Ovdje si bio prilično omiljen, a i vrijedan si. Odsad ne moraš više raditi svoj posao, već uhoditi moje žene, suprugu i kćer. A ja ću tvojoj obitelji isplatiti lijepu svotu da mogu pristojno živjeti kad tebe ne bude.
Razmišljati možeš do sutra. Ali što tu imaš misliti? Ni dosad nisi mislio, nego radio. Shvati to kao bolje plaćen posao, zadnji u životu, slamku spasa za obitelj.
Kako sam samo blenuo u njega jer nisam imao riječi, nastavio je:
- Izvještaj ćeš mi podnositi svakih nekoliko dana. Možeš ti to, vidjet ćeš.
Svoje kod kuće nisam htio zamarati. Uostalom, tko mi tu može dati neki savjet. Želio sam da žive bolje, a što me stoji da se poigram privatnog istražitelja. Još će mi zadnji dani biti zanimljiviji nego cijeli moj dosadni život. A onda sam napokon odlučio nešto pitati:
- A hoće li taj novac sjesti na moj račun dok sam još živ?
- Ovako, trećinu ti mogu uplatiti odmah, a ostalo na dva puta, ne mora biti isti iznos, ovisno o tvom angažmanu i mom zadovoljstvu. Nije mi namjera prevariti te. Cilj mi je nešto drugo.
Bio je petak, a u ponedjeljak sam na bankomatu uočio otprilike moju godišnju plaću. Jasno da sam se odmah dao na posao. Moj mali, neupadljivi automobil sada će mi biti najvažniji rekvizit za posao, uz fotoaparat i mobitel.
Kod kuće se šutjelo. Andrej nije imao volje zapitkivati. I Zdenka mu je objašnjavala, čuo sam nekidan, kako je manje važan biološki roditelj od onog koji te odgaja, grli i ljubi, prolazi s tobom sve bolesti i male životne radosti. Željku, čini mi se, više nije ružno gledao, možda ju je napokon počeo doživljavati samo kao mlađu sestru, a ne urotnicu.
Čini se da je moja bolest popravila situaciju kod kuće. A što se tiče posla, nisam ni pomišljao da je nemogućeg šefa tako lako spustiti na zemlju. Nije ni njemu lako.
Ubrzo sam otkrio da je dvije takve osobe, kakve su mu supruga i kći, teško naći. Neki ružan gen nose, osim što su totalno neprivlačne, predebele i bezobrazne, a sve u životu postižu novcem. Kao da traže muškarce koji nemaju novac ili ga pak tako obožavaju pa bi za njega učinili sve.
Već za nekoliko dana počeo sam žaliti šefa i više se ničemu nisam čudio. Njegov mlađi brat nije imao karaktera i nije bio u stanju sam zaraditi novac. Bio je zgodniji brat koji je svoju ljepotu unovčio.
A šefov najstariji prijatelj, sada prijatelj njegove kćeri, sasvim je ishlapio pa se mala dijelom osvećuje ocu, a dijelom je u igri opet novac. Ona može toliko potrošiti koliko joj roditelji nikad neće dati. Mala ima u prvom redu dobar želudac, valjda na strica, a voli sve, od skupih krpica do parfema, cipela i automobila. Trebat će joj u životu milijuni da bi bila tek malo sretna.
Uz to su obje pravo oličenje neženstvenosti. Gledajući njih, razmišljao sam o mojim ženama, Zdenki i Željki, i bilo mi je drago što ovo radim da bih njima mogao pružiti više. Zaslužuju ljepši život, a mene će preboljeti. Šteta što nisam odabrao ovaj detektivski posao kao zanimanje. Mislim da mi ide. U nekom drugom životu, u nekoj reinkarnaciji, bit ću sigurno privatni istražitelj.
Nakon dva mjeseca posla sjela mi je još jedna godišnja plaća, a zaista sam davao sve od sebe, bez radnog vremena. Kad sam saznao za svoju bolest, mislio sam kako ću srediti svoju obitelj. Međutim, sad ispada da moram srediti obitelj moga šefa pa tek onda mogu mirno otići. Ako je to sreća za moje, u redu, prihvaćam.
A onda mi je šef otkrio da ću mu ja zapravo pomoći da od supruge izvuče "otpremninu" i ode u novi život. Već dulje vrijeme želi od njih pobjeći, ali uz naknadu za sve ove godine što se napatio s njima. Želi je oderati i uzeti mnogo više nego što mu je sad dostupno. Otići će u Italiju, gdje se djelomično već školovao za kušača kave. Nisam znao da nas dvojica imamo išta zajedničko. I ja obožavam kavu, ne svaku, već one jake, posebno kiselkaste. Kava mi je zapravo jedini porok. Sve sam ga bolje razumio i odobravao njegove odluke. Da poživim dulje, još bismo bili i prijatelji. Nekidan mi je rekao:
- Čim ti odeš tamo, znaš već, odakle se nitko ne vraća, ja odlazim u tvornicu kave i ne vraćam se. Tada ćemo već i ti i ja imati svoj zasluženi novac.
- Pa ja baš i ne.
- Ma dobro, ne ti, već tvoji, to ti je isto.
Nisam baš bio siguran da je to isto, kad on nastavlja živjeti kako želi, a ja ne, ali već sam imao vremena pomiriti se sa sudbinom. Nitko u kući nije unaprijed oplakivao mene, bit će za to vremena.
A onda sam jedne noći osjetio takvu bol u predjelu želuca i trbuha da sam mislio to je to - kraj. Odvezli su me u bolnicu, a ja sam se pitao zašto. Pa mogu ostati i kod kuće. Pregledavali su me, dali mi lijekove protiv boli, a neki mladi liječnik me pitao:
- Jeste li znali da imate čir na želucu? Ako niste, evo, sad vam se javio. Zreo je za operaciju.
Nisam ništa shvaćao. Znači li to i čir ili samo čir? A nije mi se ispitivalo. Nek me operiraju, nek rade što hoće.
Probudio sam se i pogledao gdje sam. Činilo se da sam još u bolnici. Umoran, ali živ. Tada je došao liječnik i objasnio mi da sam dobro podnio operaciju.
- Ali zašto ste me uopće operirali? A moja gušterača?
- Kakva gušterača?
Tad sam mu ispričao da je moje vrijeme otprilike isteklo, kako mi je rekao liječnik. Za otprilike dva sata mladi se liječnik vratio i sjeo pokraj mene. To mi nije slutilo na dobro. Zvao je kolegu koji je otkrio moju bolest i ustanovili su da je došlo do zamjene nalaza kad je jednoj pacijentici pozlilo pa je pala na hrpu papira i sve srušila. Čovjek s bolesnom gušteračom je već umro, a moj čir je prije nekoliko mjeseci još bio bezazlen.
- Čekajte, to znači da ja ne umirem? - pitao sam sav u panici.
- A zašto biste umirali?
- Ali sve sam pripremio…
- Ma kakvi, čovječe, vi ste sasvim dobro.
Sada sam tek bio preplašen. Kako ću to objasniti supruzi, a tek šefu, koji me isplatio? Osjećao sam se krivim što sam živ.
Kod kuće nije bilo problema, već iskrena sreća. Zdenka mi je rekla:
- Milivoje, pa to je divno. To nisam mogla ni sanjati.
A tek kad čuju za novac… Samo, pošto sam živ, sad ću morati objašnjavati kako sam došao do tolike svote. Hoće li mi vjerovati? Ili bolje da izmislim nešto pametnije od uhođenja tuđih žena.
Andrej mi je, koliko vidim, oprostio. Ali sa šefom sam u gadnoj neprilici. Cijele noći sam razmišljao što ću, umjesto da se odmaram. Tad sam ga pozvao, navečer na parkiralištu, u svoj automobil. No, ovaj put mu nisam predao kuvertu s fotografijama i opisom. Ulazio je na prednje sjedalo uz riječi:
- Gle, pa ti si još živ.
Potanko i opširno sam mu opisao što mi se dogodilo, očekujući salve pogrdnih riječi o prevari. Prvo me samo gledao, a na licu sam mu vidio da nije siguran treba li mi vjerovati. Pojavio se onaj izraz lica kao na poslu, u hodniku, na sastanku. A ja sam se znojio i pomislio kako bi ipak bilo lakše da me nema. A onda sam se sjetio i kolega na poslu, što će tek biti tamo? Hoće li mi itko vjerovati da ih nisam sve vukao za nos i prešao, izbjegavajući posao, a izazivajući samilost. Trenuci kao sati, ma kao dani. A onda me šef primio za rame i prodrmao:
- Znaš što, možda ti samo mrvicu ne vjerujem, malo sumnjam u tebe, ali ti si meni pomogao. Napokon imam svoj život i odlazim, bio ti živ ili mrtav. Pomogao si, istina, i sebi, ali zaslužio si.
Odahnuo sam kao ispuhani balon i naglas izrazio sumnju kako ću sada na poslu, hoće li se svi sprdati sa mnom ili će me žaliti:
- Upravo se bojim, možda bi bilo najbolje da ostatak života pokušam biti privatni istražitelj. To mi čak bolje leži.
- Da, to ti je išlo sasvim dobro. Ali, možda ja imam još bolje rješenje. Sad imaš dovoljno novca da neko vrijeme ne radiš, a rekao si da i ti voliš kavu. Zapravo to sam i vidio. Da kreneš sa mnom, nas dvojica već jesmo prijatelji, uputit ću te u sve tajne kava. Samo što bi se ti vikendima vraćao kući, a ja ne. Ja se nemam kamo vratiti. Ja sam gubitnik. Ili nisam? Ipak dobivam drugu šansu. A isprva se činilo da ćeš to biti ti. Eto, što ti je život.
- Zašto ne? Spreman sam za sve što je novo. Ovih nekoliko mjeseci proživio sam zapravo jedan cijeli život.
Tako se moj dosadni život sasvim promijenio.