TEŠKA BORBA

ISTINITA PRIČA: 'Moj mali junak izborio se za svoj život! Pobijedio je leukemiju i čudesno ozdravio!'

'Nisam mu vjerovala kada se žalio na strašne bolove'

Nisam jedna od žena kojima trebaju sati da se dotjeraju. No, toga je dana bila posebna prigoda. Ipak, nisam se tako dugo zadržala u svojoj sobi samo radi dotjerivanja, nekako su me preplavila sjećanja.

- Mama, jesi li konačno gotova? - nestrpljivo me pitao Paolo, moj devetogodišnji sin. - Zašto se danas tako dugo spremaš?

Za manje od jednog sata Paolo je trebao primiti prvu pričest i ja sam zbog toga bila jako uzbuđena. Vjerojatno ćete pomisliti da se tako osjeća svaka majka u toj situaciji, no uvjeravam vas da je moje uzbuđenje bilo još puno veće od uobičajenog.

Kad sam otišla podignuti njegovu odjeću za tu svečanu prigodu, nisam uspjela zadržati suze. Stvar je u tome da sam pet dugih godina drhtala od straha da moj sin nikad neće doživjeti taj trenutak.

Paolo je imao samo četiri godine kad se počeo osjećati loše. Uvijek je bio zdrav i živahan dječak, a onda je u samo nekoliko tjedana postao apatičan, izgubio apetit i umorio bi ga svaki, pa i najmanji napor. U početku nisam bila previše zabrinuta jer sam bila uvjerena da je riječ o prolaznoj virozi.

Uostalom, nedugo prije toga rodila sam drugo dijete, kćer Helenu, i bila sam gotovo posve obuzeta brigom o njoj jer je jako malo spavala. Mislila sam i da je Paolo možda malo ljubomoran na svoju sestricu te da na taj način pokušava privući moju pažnju.

- Ti više voliš Helenu nego mene - ponekad bi mi se potužio.

Pokušavala sam ga umiriti i uvjeriti da nije u pravu, objašnjavajući mu da ih oboje jednako volim, samo što u ovom razdoblju, dok je tako mala i krhka, Helena treba više pažnje od njega.

Čak i kad se Paolo počeo buditi noću žaleći se na bolove u kostima, ja sam, izmučena Heleninim neprekidnim plačem, ignorirala te njegove probleme objašnjavajući sebi, a i njemu, da se radi o takozvanim bolovima zbog rasta koji često muče djecu u fazi kad ubrzano rastu. No, jedne noći Paolo me prisilio da se suočim sa stvarnošću, i to jednom svojom rečenicom zbog koje mi se sledila krv u žilama.

- Meni si sada potrebnija nego Heleni. Zaista mi je loše, mama - promrmljao je očiju punih suza.

Nakon toga odlučila sam odvesti Paola pedijatru, koji ga je pažljivo pregledao, a zatim nam dao uputnice za cijeli niz pretraga.

- Sumnjate li na nešto ozbiljno, doktore? - pitala sam ga zabrinuto dok se Paolo igrao svojim autićem.

- Ne mogu vam reći ništa konkretno dok ne vidim nalaze, gospođo Jelena - rekao mi je smireno.

Dane iščekivanja nalaza provela sam obuzeta tjeskobom i strahom. Ipak, još sam se uvijek tješila da svako dijete povremeno osjeća neke zdravstvene tegobe koje u većini slučajeva ne ukazuju na zbiljne bolesti.

Nakon nekoliko dana nazvao me pedijatar i zamolio da što prije dođem k njemu jer mora razgovarati sa mnom. Moj suprug je bio na poslu pa sam stoga i Paola i Helenu ostavila kod svoje majke i odjurila u pedijatrijsku ambulantu. Na žalost, po tonu njegova glasa bilo mi je jasno da ne smijem gubiti vrijeme.

- Sumnjamo da vaš sin ima leukemiju - objasnio mi je doktor bez okolišanja. - Dijete hitno mora na bolničko liječenje, po mogućnosti već sutra. Nemojte gubiti vrijeme. Jasno mi je da je ovo težak udarac, gospođo, ali jako je važno da budete hrabri i smireni i da svoju zabrinutost ne prenesete na dijete. Zbog njega morate biti optimistični i imati povjerenja da će sve završiti na najbolji mogući način. To će mu biti od veće pomoći nego sve terapije koje će primiti.

Kad sam izašla iz ambulante, činilo mi se da ne mogu stajati na nogama koliko su mi drhtale. Nisam mogla ići po djecu u takvom stanju pa sam otišla k sestri isplakati se. Tek kad sam se smirila, nazvala sam supruga i zamolila ga da ode po djecu. Te večeri objasnili smo Paolu da moramo spremiti njegove stvari u mali kovčeg jer ga sutradan moramo odvesti u bolnicu. Pokušali smo djelovati što smirenije i objasniti mu da se samo radi o nekim pregledima, no on se nije dao zavarati.

- Jako sam bolestan, zar ne, mama? - upitao je, ostavivši nas bez riječi svojim bistrim razmišljanjem.

- Ma što ti pada na pamet - odvratila sam sa smiješkom. - Moraš samo obaviti neke male pretrage jer doktori žele otkriti koji je najbolji lijek da se izliječe bolovi koje osjećaš.

Nije ništa odgovorio, ali činilo mi se da sam ga ipak uspjela malo umiriti.

Susret s bolnicom bio je šok i za Paola i za nas. Naime, koliko god liječnici i sestre bili divni i beskrajno pažljivi s malim pacijentima, bol i patnja koji su vladali na odjelu nisu se mogli sakriti. Bilo je tu djece koja su izgubila kosu zbog teških terapija, one koja nisu mogla ustati iz kreveta od bolova. Bilo je užasno gledati tu dječicu kako pate.

Prvih nekoliko dana njegova boravka u bolnici, Paola su podvrgli raznim pretragama, a nalazi su, na žalost, potvrdili da je riječ o leukemiji.

Ja, koja sam se u dubini duše bila nadala da je ipak riječ o pogrešnoj dijagnozi, nisam mogla ni disati od šoka. Kako sam trebala ostati uz sina u bolnici, samo četveromjesečnu Helenu povjerila sam na čuvanje sestri i majci. Znala sam da sam je ostavila u dobrim rukama, ali bila sam sigurna da joj nedostajem.

Što se tiče mog supruga, pomagao je koliko je mogao s obzirom na to da je cijele dane provodio na poslu, no i on je jako patio. Osjećao se nemoćnim da pomogne sinu i često je imao krize i napadaje plača. Ipak, poslije bi se uvijek nekako pribrao i nastojao pokazati optimizam i vjeru u najbolji ishod liječenja. Na sličan sam se način i sama suočavala s tom teškom situacijom.

U početku sam smatrala da bismo trebali nekako sakriti istinu pred sinom, no liječnici su me uvjerili da griješim.

Djeca jako dobro percipiraju raspoloženje roditelja i savršeno dobro znaju kada im oni lažu, a nesklad između onoga što im govore tajeći istinu i onoga što primjećuju uznemiruje ih i plaši.

Naprotiv, što je dijete informiranije i upućenije u ono što mu se događa, naravno na način primjeren njegovoj dobi, to lakše pronalazi načina da se i samo suoči sa situacijom.





Liječnici koji su se brinuli o Paolu uvijek su odgovarali na sva njegova pitanja kako bi znao što se događa u svakoj fazi liječenja.

U njegovu slučaju nije bilo indicirano presađivanje koštane srži, već brojni ciklusi kemoterapije i bila sam jako zabrinuta zbog patnje i bolova koje će od tako teških lijekova trpjeti moj sin. No, on se vrlo hrabro nosio s tom terapijom koja ima brojne teške nuspojave.

- Moja bolest je kao čudovište iz crtanih filmova - objasnio mi je jednog dana dok je infuzijom primao lijekove. - U početku se čini kao da će ono pobijediti, ali na kraju čudovište uvijek izgubi.

U međuvremenu je Paolo navršio pet godina i djelatnici odjela su mu priredili malu proslavu sa šarenim balonima i kolačima. Atmosfera je bila vesela i on je bio jako sretan, ali dok sam ga gledala kako gasi svjećice, oči su mi se ispunile suzama jer nisam mogla a da se ne zapitam hoće li doživjeti još koji rođendan.

- Nemojte tako, gospođo Marija - tješila me jedna od medicinskih sestara vidjevši suze u mojim očima. - Sigurna sam da će sve dobro proći i da će Paolo idući rođendan proslaviti kod kuće okružen svojim malim prijateljima.

Na kraju prvog ciklusa terapije liječnici su nam rekli da se bolest povukla, što je bio znak da su lijekovi imali željeni učinak. Naravno, pred nama je bio još dug put, ali to nam je barem davalo nade da bi ishod ipak mogao biti pozitivan.

Počelo je razdoblje u kojem su se izmjenjivali boravci u bolnici i kratke pauze tijekom kojih sam pokušavala Paolu omogućiti da vodi što normalniji život kod kuće. No, trebalo je stalno biti na oprezu s obzirom na to da kemoterapija slabi prirodni imunosni sustav pa i najbanalnija prehlada može postati težak problem. Uza sve to, uživala sam gledajući kako je sretan i veseo u obiteljskom okruženju!

Uz našu veliku brigu Paolo je za dvije godine krenuo u prvi razred osnovne škole i počeo polaziti prve satove vjeronauka.

- Isus nas sve voli i uvijek je uz svakoga od nas kad mu treba pomoć - rekao mi je jednog dana nakon sata vjeronauka. - To znači da je bio i uz mene svaki put kad sam bio u bolnici. Znaš, mama, jedva čekam prvu pričest jer nam je časna sestra rekla da će nam Isus tada biti još bliži.

Čuvši te riječi, jedva sam zadržala suze. Bila sam ganuta, a pomisao na to da će se vrijeme prve pričesti za njega podudarati s razdobljem koje treba proći da bi ga liječnici proglasili izliječenim ispunjavala me nadom i tjeskobom istodobno. Jer, uvijek je postojao strah da će se bolest vratiti.

Prošle su još dvije godine. Prije dva tjedna naš je sin i službeno proglašen izliječenim. A sada smo upravo došli pred crkvu u kojoj se trebao održati obred prve pričesti. Paolo je na sebi imao bijelu tuniku i odmah je požurio zauzeti svoje mjesto kod oltara, među svojim prijateljima. Helena se vrpoljila pored mene. Bila je jako živo dijete i sada kad je porasla.

Otprilike u toj dobi bio je Paolo kad se razbolio, pomislila sam osjetivši kako me na trenutak obuzela tjeskoba, no ubrzo sam se sabrala i otjerala te misli. Moj mali junak se teško borio i pobijedio u borbi za svoj život i ništa ne smije pokvariti ovaj svečani dan.

Suprug me tijekom obreda čvrsto držao za ruku, zajedno sa mnom jedva zadržavajući suze. Zajedno smo prošli dugu i tešku bolest našeg djeteta i sada smo bili bliži i povezaniji nego ikad prije.

Pri pogledu na svoje dijete koje je s uzbuđenjem primalo prvu pričest nisam mogla a da se ne sjetim sve one dječice koja su još uvijek bila u bolnici i borila se s opakim bolestima. Osjećala sam veliku bliskost s njihovim majkama jer sam i sama prošla kroz taj pakao i imala sam im potrebu dati podršku i ohrabriti ih da se ne prepuste očaju, nego da uvijek sačuvaju nadu da će njihovo dijete uspjeti pobijediti bolest.

Danas je medicina jako napredovala u liječenju teških bolesti, no i mi roditelji imamo važnu ulogu u izlječenju naše djece: prenijeti im povjerenje u liječnike, optimizam i nadu da će uspjeti.

Paolova bolest bila nam je i velika životna lekcija. Naučili smo da čovjek u svakom trenutku može izgubiti sve i da bi bilo užasno prekasno spoznati da nije iskoristio svaki trenutak dragocjenog života koji mu je poklonjen. Moj suprug i ja to sigurno više nikad nećemo zaboraviti. Naučili smo i da je itekako vrijedno odreći se kupnje poneke nepotrebne stvari te taj novac dati kao prilog istraživanjima tumora u djece ili pak udrugama koje pomažu hospitaliziranoj i bolesnoj djeci. Što je dodatni par cipela, torbica ili mobitel u usporedbi s mogućnošću da se pomogne u pronalaženju novih i učinkovitijih lijekova? Ima toliko ljudi kojima bi to značilo život i sreću, kao što je donedavno bilo i s nama.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
05. prosinac 2021 21:51