Otkako smo u braku, moj suprug Zoran i ja svake godine potkraj lipnja odlazimo na more. No ove me godine neugodno iznenadio.
- Draga, sljedeći mjesec ne mogu dobiti godišnji. Zašto ne bi s Lovrom otišla bratu na more? Neće vam biti loše ni bez mene, a kod Igora nisi bila zadnjih deset godina - rekao je.
- Zašto mi to govoriš sada, u svibnju? Zar nisi prije znao? - pobunila sam se.
- Nisam znao da će se zakomplicirati moj doktorat. Znaš koliko radim na njemu i koliko mi je važan. Moram ga završiti, a jasno ti je da ne mogu na godišnjem. Uostalom, Igor se ionako ljuti zašto ga nikad ne posjećujemo.
Nije mi to bilo drago čuti, no Zoranu je njegov doktorat doista bio prije svega. Danju je radio i igrao se s našim sinom Lovrom, a do dugo u noć pisao. Znala sam da nema smisla uvjeravati ga da se i on treba odmoriti. Zato sam ga poslušala i nazvala svog starijeg brata.
- Baš mi je drago da ćete doći. Znaš i sama da se ne trebaš najavljivati. Naša su ti vrata uvijek otvorena - Igor je bio izvan sebe od sreće.
Tako sam se deset godina kasnije vratila u grad iz kojeg sam otišla čim sam se udala. Igor, njegova supruga Maja i moja mala nećakinja Tijana dočekali su nas na stanici. Kad sam vidjela koliko su nam se razveselili, požalila sam što ih cijelo desetljeće nisam posjetila. Tijana je Lovru odmah uhvatila pod ruku i djeca su se zaigrala već na putu do doma. Ja sam pak pravdala muža zašto i on nije došao.
Grad mi se činio puno većim nego u vrijeme dok sam živjela u njemu. Niknula su nova naselja, dječji parkovi, šetalište uz more se obnovilo, no stara je gradska jezgra ostala ista. Cijeli smo sljedeći dan proveli na plaži i na kraju dana osjetila sam peckanje. Nisam se namazala i moja inače blijeda put dobila je crvenu boju. Uplašila sam se opekotina pa sam sutra zamolila Tijanu da sama s Lovrom ode na kupanje, a ja sam lijepo prijepodne iskoristila za šetnju gradom.
Svaka ulica, svaki kutak podsjetili su me na prošlost. U tom sam gradu, kao nastavnica u osnovnoj školi, dobila svoj prvi posao. Da nije tada bilo mog Igora i Maje, sigurno bih otišla nekamo u provinciju. Jer nakon smrti naših roditelja Igor i ja ostali smo živjeti u povećoj obiteljskoj kući. Točnije bi bilo nazvati je vilom. Prvi red uz more, s velikim vrtom i još većim režijama. Sa svojom bih je nastavničkom plaćom bila prisiljena prodati. No, s bratom sam se dogovorila da ja plaćam dio režija, a on će brinuti o održavanju kuće. Tako smo sačuvali obiteljsko nasljeđe.
- Nađi muža koji ima kuću. Vidiš kako sam se ja dobro oženio - šalio se moj brat i grlio svoju Maju.
- Bila bih sretna da nađem jednog makar i s garsonijerom. Ali na žalost, cure koje su se mlade udale uzele su si najbolje. Svi su dobri momci probrani - prihvatila sam šalu.
Hodala sam gradom i prisjećala se kako sam otprilike u isto vrijeme deset godina unatrag na jednog skupu nas prosvjetnih radnika upoznala Dinka. Bila je to ljubav na prvi pogled. Nakon tek nekoliko rečenica bez okolišanja mi je rekao da sam žena njegovih snova. I on se meni svidio. Koliko sam mogla procijeniti, bio je tek nekoliko godina stariji od mene, ali na prstu je imao burmu.
Možda u braku nije sretan, proletjelo mi je glavom.
Ubrzo sam doznala sve što me zanimalo. Dinko je bio direktor osnovne škole u obližnjem mjestu. Bio je u braku s Katjom, službenicom iz porezne uprave i doista je bio nezadovoljan. Katja mu, naime, nije mogla roditi djecu. Toliko me privlačio da ništa nije moglo utjecati na moju odluku. Upustila sam se u vezu s oženjenim muškarcem, a on me sljedeća dva mjeseca uvjeravao da ni jednu ženu nije volio kao mene.
- Nemam namjeru zauvijek ostati s Katjom. Prijavio sam se na natječaj za direktora škole u kojoj radiš i uvjeren sam da ću proći. Kad mi daju i stan, zatražit ću razvod. Katja će pristati, i njoj je jasno da naš brak ne može opstati bez djece. Izdrži još koji mjesec i cijeli ćemo život biti zajedno - maštao je Dinko o našoj budućnosti.
Godilo mi je slušati njegova sanjarenja. Zaljubljena kakva sam bila, dala bih sve na svijetu da gradom prošetamo zagrljeni, a pred sobom guramo dječja kolica. Na kraj pameti nije mu bilo da ga se Katja neće tako lako odreći. Tajno smo se sastajali u stanu njegovog prijatelja koji je živio u Njemačkoj. Naša je veza bila sve čvršća, a onda me jednoga dana Katja dočekala pred školom. Čim mi se predstavila, osjetila sam kako mi koljena klecaju. Kad mi je rekla da zna za našu vezu, od srama sam htjela propasti u zemlju. Dirnuo me i njezin izgubljeni pogled u kojem nije bilo nimalo bijesa prevarene žene. Samo tuga i strah da će izgubiti čovjeka kojeg voli.
- Lijepa ste i obrazovana žena. Sigurno vam neće biti teško naći muža. Ostavite mog Dinka, život bez njega ne mogu ni zamisliti - tiho je rekla.
Bila sam posramljena. I očajna jer me ta simpatična žena preklinjala da ne diram u njezin brak. Obećala sam joj tada da se Dinko i ja više nikad nećemo vidjeti.
I održala sam obećanje. Istina, ne isključivo svojom voljom. Pripomogao je toj odluci i Dinko koji je naprosto nestao. Pokušala sam ga dobiti na mobitel, no danima je bio isključen. Zvala sam ga i na posao, njegova je tajnica odgovarala da je na sastancima. Ostavljala sam i poruke, no poziv mi nije uzvratio.
Sljedećih sam dana često osjećala mučnine, ali pripisala sam to napetosti i nelagodi zbog razgovora s Katjom. Naravno, moj brat i šogorica nisu ni slutili kakva se bura emocija događa u meni. Od njih sam pažljivo skrivala vezu s oženjenim muškarcem.
Kako se Dinko nije javljao, u moje se srce uvukla sjeta, bol, tuga. Danima nisam izlazila iz kuće jer sam mislila da će svi doznati kakvu sam bol nanijela toj ženi. No, nisam mogla dugo izdržati između četiri zida pa sam počela odlaziti na plažu i u duge šetnje. Tada sam prvi put pomislila kako bi najpametnije bilo da zauvijek odem iz svog grada. Dok sam sjedila na terasi kafića, konobar mi je prišao i upitao me čekam li nekoga ili ću odmah naručiti.
- Ne čekam nikoga. Donesite mi, molim vas, kavu i mineralnu vodu - odsutno sam odgovorila.
Kad se nekoliko minuta kasnije vratio, već sam pripremila novac i htjela odmah platiti.
- Dopustite da vas počastim. Vi ste prva gošća koju poslužujem. Danas sam počeo raditi. Inače, upravo sam diplomirao ekonomiju, a ovo ću raditi dok ne nađem posao u struci - raspričao se mladić, a ja sam mu poželjela svu sreću.
- Dođite opet da mi uljepšate dan - ispratio me riječima u kojima sam prepoznala želju za druženjem.
Na povratku kući nesvjesno sam tog momka usporedila s Dinkom. Nisam tada slutila da će simpatični konobar vrlo brzo zauzeti važno mjesto u mom srcu. Kad sam se i sljedeći dan pojavila, prišao mi je s velikim osmijehom na licu. Djelovao je kao da je samo mene čekao.
- Uskoro ću završiti smjenu. Ako želiš, vodim te na palačinke - ponudio je.
- Bilo bi dobro da se prije toga i upoznamo - nasmijala sam se.
- Ja sam Zoran, a ti?
- Marijana!
Kad je zapjevao „O, Marijana...“ od srca sam se nasmijala. Naše se zbližavanje dogodilo nevjerojatnom brzinom. Dok smo jeli palačinke priznao je da me primijetio čim sam zakoračila na terasu. Uvjeravao me kako je naš susret zapravo prst sudbine jer tjednima razmišlja o ozbiljnoj djevojci s kojom bi otišao u potragu za boljim životom.
Neodoljivo me podsjećao na Dinka. Obojica su imala tamne oči i pune usnice. Jedino što je Dinko imao kovrčavu kosu, a Zoran sasvim ravnu. Iako sam Dinka iskreno voljela, ovo mi je poznanstvo pomoglo da stvari stavim na svoje mjesto. Priznala sam si koliko sam pogriješila. Veza s oženjenim muškarcem nije nešto čime se mogu ponositi. S druge strane, Zoran mi je otvoreno pokazivao koliko me želi. Čitala sam ga kao otvorenu knjigu, svoje misli i osjećaje nije ni pokušao sakriti.
- Marijana, poželio sam te čim sam te ugledao. I to ne na jednu noć nego za cijeli život. Ako i ti to osjećaš, idemo odavde. Negdje ćemo zajedno potražiti bolje poslove - rekao je pun nade.
Osjećala sam da mu mogu vjerovati i nisam dugo razmišljala. Kako se sve među nama brzo događalo, ni mene ni njega nije iznenadilo što smo brzo završili i u krevetu. Nisam razmišljala da sam samo desetak dana ranije bila u zagrljaju drugog muškarca. Mučnine nisu popuštale pa sam sljedeći mjesec otišla liječniku i doznala da sam trudna. Zoran je bio ugodno iznenađen kad sam mu rekla da će postati tata.
- Nisam računao da će biti tako brzo, ali što je tu je - rekao je.
Vjenčali smo se i odselili u novi grad. Lovru sam rodila tri tjedna prije nego što sam izračunala i to me užasnulo. Prijevremeni porodi nisu neuobičajeni, pomislila sam, a onda se sjetila Dinka. Protrnula sam od pomisli da bi Lovro mogao biti njegov sin. Kako Zoranu ništa nije bilo sumnjivo, uvjerila sam se da sam paranoična.
Iz nostalgičnih razmišljanja prenuo me vjetar koji je sve jače puhao. Požurila sam kući gdje me već čekao moj sin.
- Tijana kaže da će sutra biti jaka bura pa nećemo na kupanje. Hoćeš li me odvesti u grad? Moram kupiti tati poklon, a pojeo bih i sladoled - navalio je Lovro.
- Naravno, a obići ćemo i marinu, da vidiš brodove - nasmijala sam mu se.
S veseljem sam udovoljila želji svoga sina. Htjela sam mu pokazati i stari dio grada kako bi se, kad se vratimo doma, imao čime hvaliti pred prijateljima. Kad smo se sljedećeg dana umorili od hodanja, sjeli smo na terasu na kojoj sam davnih godina upoznala njegova oca. Zanesena uspomenama, nisam primijetila da me netko gleda.
- Je li to moguće? Koga to moje oči vide? - Dinko mi je prilazio s velikim osmijehom na licu.
Nimalo se nije promijenio mada je od našeg susreta prošlo deset godina. Kosa mu je i dalje bila crna, bez ijedne sijede. Pozdravili smo se kao dva stara prijatelja. Bila sam sretna kad sam shvatila da u meni nema ni bijesa ni žaljenja zbog čudnog kraja naše ljubavi. Samo zadovoljstvo što ga vidim nakon toliko godina.
- Jesi li požalila što si otišla odavde? - upitao me.
Gledao me ravno u oči, kao da mi želi pročitati misli.
- Nisam, sretna sam sa svojom obitelji. A ti? Jesi li dobro?
- Doselio sam se ovamo nekoliko mjeseci nakon tvog odlaska. Znaš, dobio sam onaj posao. I danas sam direktor tvoje bivše škole. Često te se sjetim i nadao sam se da ću te sresti barem ljeti, no igor mi svake godine kaže da ljetujete negdje drugdje. Zašto nisi dolazila?
Umjesto upita gdje je upoznao moga brata, samo sam podigla obrvu. Dinko je shvatio što ga želim upitati, pa je pojasnio.
- Igor i ja dobro se znamo, Tijana je moja učenica - nasmijao se.
U tom je trenutku do nas dotrčao Lovro i znatiželjno ga pogledao.
- Ja sam Dinko, stari prijatelj tvoje mame - rekao je mom sinu.
Lovro mu se nasmijao i poželio otrčati natrag u marinu, brojati brodove. Ali Dinko nije skidao pogled s njegove guste, kovrčave kose.
- Želiš li sok ili sladoled? Ili oboje? - upitao ga je i pomilovao po kosi.
- Samo sladoled.
- Znaš li da mi je za mjesec dana rođendan? - Lovro se odmah sprijateljio s Dinkom.
- Je li? A znaš li ti da otprilike baš toliko nisam vidio tvoju mamu? - zaključio je Dinko.
Čudnim, promuklim glasom Dinko je počeo ispitivati mog sina kojeg se dana rodio i neka druga meni neobična pitanja. Shvatila sam o čemu razmišlja i sledila se pri pomisli što se iz ovog razgovora može izroditi.
- Idemo, Lovro. Ujna nas sigurno čeka s ručkom - željela sam otići čim prije.
- Vidimo se, prijatelju. Dođi i sutra na sladoled - pozvao ga je Dinko.
- Može, ali tek nakon kupanja. Je li tako mama?
Ništa mu nisam odgovorila. Čvrsto sam ga uhvatila za ruku i požurila niz ulicu.
- Zašto me tako stežeš? Neću ti pobjeći. I čemu takva žurba? - bunio se Lovro.
- Žurimo da nas ne čekaju. Sigurno su već svi gladni - objasnila sam.
U sebi sam molila Boga da nikad ne dozna pravi razlog moje žurbe. Dinkova čudna pitanja i zagonetni pogledi silno su me uznemirili. Osjećala sam se uhvaćenom u stupicu. Sumnja koja je godinama tinjala u meni sada je dobila sasvim jasne obrise. Dok su Lovro i Dinko stajali jedan pored drugog, mene je sablaznila njihova sličnost.
Lovro je Dinkov sin, priznala sam si nakon toliko godina. Do tog trenutka izbjegavala sam čak i razmišljati o tome. Glava mi je pucala od boli pa sam te večeri legla prije svih.
- Teta Marijana, zove vas moj direktor - zbunjena Tijana pružila mi je Igorov mobitel.
- Želim te vidjeti. Dođi sutra prije podne, znaš i sama da moramo razgovarati. I dođi sama - bio je smrtno ozbiljan.
Pristala sam, drugog izbora nisam ni imala. Te noći gotovo i nisam spavala jer sam znala o čemu Dinko želi razgovarati. Bura se do jutra smirila pa su Lovro i Tijana otišli na kupanje. Maji sam rekla da idem kupiti neke sitnice i popiti kavu sa starim znancem.
Teška srca otišla sam na sastanak s Dinkom. Putem sam se hrabrila da nisam učinila ništa loše. Otišla sam iz grada jer je tako željela njegova supruga. Uzrujala sam se zbog sjećanja da Dinko možda i nije htio ostaviti Katju. Inače bi me sigurno potražio, mislila sam.
Neću mu dopustiti da mi razori obitelj kao što mi je umalo uništio život. Da nisam srela Zorana, koji nikad nije posumnjao u svoje očinstvo, ne znam kako bih se nosila s prezirom okoline zbog izvanbračnog djeteta. Odlučila sam se boriti za svoju obitelj.
- O čemu nas dvoje tako važno trebamo razgovarati? - upitala sam ga čim sam sjela.
- Mislim da i sama znaš o čemu.
- Da me nisi nazvao na Igorov mobitel, i to u vrijeme kada su svi bili doma, rekla bih ti da je poziv besmislen. Ti si dio moje prošlosti koju ne želim oživjeti - rekla sam.
- Možda je tako, ali nisam te zato nazvao. Lovro je moj sin, zar ne? Ne mogu vjerovati da si to napravila? Cijeli život želim dijete i imam ga, a dosad nisam znao da postoji jer si ga podmetnula drugom muškarcu? - napao me.
- Pričaš gluposti! - lagala sam.
- Da nisam primijetio sličnost, takva pitanja ne bih ni postavljao. Sve se poklapa. No, ako ćeš i dalje negirati, postoji način da dokažem svoje očinstvo. Da si mi rekla za trudnoću, nikad ne bih dopustio da odeš. Ne bih popustio Katjinim molbama. Naposljetku, moja me supruga vrlo brzo ostavila, nije mogla prijeći preko moje nevjere.
- Nisam znala da si se razveo. Možda ti je htjela dati slobodu, kad ti već nije mogla roditi dijete. Možda je mislila da te sputava, da ćeš s nekom drugom biti sretniji - pokušala sam skrenuti razgovor na manje opasan teren, ali Dinko se nije dao zbuniti.
- Nisam se ponovo ženio, niti to namjeravam. Sada mi je najvažnije dokazati da je Lovro moj sin. Kad to napravim, možda ćeš mi se i ti poželjeti vratiti.
- Nikad ne bih rekla da si tako bezosjećajan. Prijetiš mi da ćeš razoriti moju obitelj, a želiš da ti se vratim? Uostalom, nikad ni nisam bila tvoja. Druga ti je bila supruga, a ja samo ljubavnica. I to tek dva mjeseca - prihvatila sam njegov način razgovora.
- Svađa nas nikamo neće odvesti. Razdvojio nas je nesretan splet okolnosti, a ja te volim kao i onda. Slobodan sam muškarac i nudim ti brak. Tvoj muž će shvatiti kad čuje istinu - govorio je pomirljivim tonom.
Naš je razgovor trajao satima u vrlo promjenljivim raspoloženjima sve dok naposljetku nisam priznala ono što je tako silno htio čuti.
- Da, Lovro je tvoj sin. Ti si mu biološki otac, a pravi je Zoran jer uz njega je progovorio i napravio prve korake. Zoran je uz Lovru bio kad je bio bolestan, kad je imao temperaturu, učio s njim i pisao zadaće. On je muškarac s kojim Lovro igra nogomet, njemu sam zahvalna za svu ljubav i toplinu koju nam daje. Znaš što mi je rekao kad se Lovro rodio tri tjedna ranije?
- Nemam pojma!
- Bebač je požurio upoznati svoje roditelje! I ja jedva čekam upoznati svoga sina. Eto, to mi je rekao.
- Možda je tvoj muž glup. Možda je naivan, a možda te toliko voli da ne želi znati istinu. Sve su to njegovi problemi. Ja hoću svog sina, s tobom ili bez tebe. To je moje pravo! - povikao je.
- Gdje si bio prije deset godina? Kad me tvoja žena potražila, obećala sam joj da te više neću vidjeti. Sve da sam ti i htjela reći za trudnoću, nisam mogla jer si nestao. Zorana sam slučajno srela. Odveo me iz grada i spasio sramote. Dobar je muž i divan otac. Ne mogu ga povrijediti, previše ga volim i poštujem.
- Vidjet ćemo hoće li ta ljubav trajati i nakon što sudskim putem zatražim dokazivanje očinstva - Dinko nije odustajao.
Možda je bio povrijeđen jer sam odbila njegovu ponudu. Nisam mu htjela pokazati koliko me uplašio. Zbog starog grijeha, odlučila sam, neću izgubiti svoju obitelj.
- Sve da me i uspiješ rastaviti od Zorana, tebi se nikad neću vratiti. Ni Lovru ti neću dati. Najpametnije bi bilo zaboraviti ovaj razgovor - rekla sam.
Rastali smo se uz hladan pogled i njegovu prijetnju da nikad neće odustati od svog prava.
To mi je ljetovanje doista prisjelo. Jedva sam čekala vratiti se kući. Kad smo Lovro i ja napokon sjeli u auto, osjetila sam olakšanje. Ali Dinko me nije ostavio na miru. Pravi je košmar počeo već nakon njegova prvog poziva. Nazivao je po nekoliko puta dnevno, prijetio da će doći i sve ispričati mom mužu. Najviše sam se bojala da će mi odvesti Lovru, a svako malo baš to je ponavljao. Trzala sam se na svaki zvuk telefona. Kad bi se javio Zoran, Dinko bi spustio slušalicu.
- Vidim da te nešto muči. Otkako si se vratila s ljetovanja zabrinuta si i nemirna. Vidim kako se slediš svaki put kad zazvoni telefon. Zašto mi ne kažeš o čemu se radi? Zajedno ćemo to riješiti - rekao mi je Zoran jednoga dana.
Bilo mi je teško početi, ali ipak sam mu sve ispričala. Tijekom tih pola sata mog monologa, spremila sam se i na najgore, ali moj muž je imao pravo znati istinu.
- Kako možeš reći da Lovro nije moj sin? Mogao je biti začet i iz epruvete, s nekim muškarcem kojeg nikad nisi ni vidjela. I čiji bi onda sin bio? Naš, kao što je i sada. Tko mu može biti roditelj osim nas dvoje? Dobro je što si mi sve ispričala, kad taj Dinko ponovo nazove, prepusti razgovor meni - rekao je.
Dirnula me njegova reakcija, znala sam da bi malo koji muškarac tako postupio. Nakon što sam mu sve priznala, više se nisam bojala Dinkovih poziva. Taj me razgovor potaknuo da razmislim o još jednom djetetu, mada sam već dobrano prešla tridesetu.
- Zašto ne? Tako se planira obitelj! Dijete je željeno, a roditelji emotivno i materijalno sređeni - ohrabrio me moj ginekolog kad sam mu se obratila za savjet.
I Zoran je podržao moju želju. Kad se devet mjeseci kasnije rodila naša Nataša, stalno je bio doma. Naša je kćer samo još učvrstila naš brak. Muž mi nikad nije rekao je li razgovarao s Dinkom, no ovaj je odustao od traženja svog prava. Možda je ipak shvatio da bi tako svom sinu oduzeo jedinog oca kojeg Lovro poznaje. I odvajanjem od obitelji unesrećio ga za cijeli život.