- Dosta! Cijeli dan me izluđujete! - povikala sam pritišćući prstima bolne sljepoočnice.
Na žalost, strpljenje mi nije bilo jača strana, a itekako mi je bilo potrebno uz dvoje male djece. Pogledala sam očajnički pod po kojem su bile razbacane igračke i naslon kauča s kojeg je visjela dječja odjeća koju nisam imala vremena spremiti na mjesto.
Vrijeme, to je ono čega mi je najviše nedostajalo otkako sam rodila svoje dvoje djece. Nisam imala više ni minutu vremena za sebe. Naravno, svakoj ženi koja ima djecu to je dobro poznato. Čula sam od mnogo prijateljica kako govore da djeca uzimaju sve njihovo vrijeme i energiju, ali da toliko uživaju u majčinstvu da se na kraju dana ne osjećaju premoreno, već ispunjene zadovoljstvom. Ali, koliko god se ja trudila uživati u majčinstvu, za mene su to još uvijek bile prazne fraze. Nisam osjećala nikakvo zadovoljstvo, nego ogroman umor i isto tako ogromnu ljutnju na sudbinu. Nisam sama izabrala takav život i često sam sanjarila da se opet mogu vratiti natrag.
Završila sam samo srednju školu, i to jedva, nakon što sam dobrano izludjela svoje roditelje koji su se od moje osnovne škole morali boriti s mojom nezainteresiranošću za učenje. Nakon mature željeli su da nađem siguran posao, ali ja nisam imala ni najmanju namjeru provoditi osam sati zatvorena u nekom uredu. Voljela sam pjevati i plesati i sanjala o tome da uđem u svijet spektakla. Bila sam visoka i vitka i iako moje crte lica nisu bile posve savršene, uz dobar make-up pretvarala sam se u ljepoticu, pa sam držala da imam preduvjete da uspijem.
U dijelu grada u kojem sam živjela bilo je dosta noćnih klubova i diskoteka i nije mi bilo teško naći posao plesačice u disku. Trudila sam se tajiti od roditelja što je dulje moguće čime se bavim, iako me zapravo nije bilo briga kako će reagirati. Da su se ne znam koliko ljutili, to me ne bi spriječilo. Kad bih se popela na podij u ultrakratkoj minici ili pripijenim hlačicama i osjetila na sebi zadivljene muške poglede, to je u meni izazivalo osjećaj poput vrtoglavice, skoro svemoćnosti. Osim toga, s noćnim poslom od samo nekoliko sati mogla sam dobro zaraditi, a preko dana raditi što me volja.
Ali, postojao je još jedan razlog zašto sam voljela taj posao: Rudi, vlasnik diskoteke. Zgodan, šutljiv muškarac, mišića isklesanih satima i satima provedenim u teretani, natjerao me da se zaljubim u njega na prvi pogled. Jedini problem bio je taj što je već imao dugogodišnju djevojku. Zvala se Tatjana i bila je studentica. Bili su u vezi pet godina i činilo se da se jako vole. Svi su bili sigurni da će se prije ili kasnije vjenčati. Nisam željela vjerovati u to i činila sam sve da me Rudi primijeti, iako se činilo da on ostaje hladan na sva moja nastojanja.
Nije bio osoran ili neugodan, to ne, ali svojim ponašanjem i ni jednom riječju nije me ohrabrio. Ali, ja se nisam željela predati i budno sam čekala zgodnu priliku da mu se približim. A ta se prilika brzo ukazala. Tatjana je naime otputovala na šest mjeseci u Francusku na usavršavanje jezika. Rudiju se sigurno nije svidjela ta njena odluka jer je odjednom postao neraspoložen i smrknut. Stalno je bio sam, a primijetila sam da sve češće poseže za čašicom.
Sad je pravi trenutak, rekla sam si, spremna za akciju. Nisam osjećala nikakvu krivnju. Iako je uvijek bila srdačna prema meni, Tatjana mi nije bila prijateljica. Govorila sam si da je sama to tražila. Nitko je nije tjerao da ode u Pariz i ostavi svog dečka samog.
Osvojiti Rudija pokazalo se težim nego što sam mislila. Trebali su mi tjedni upornog zavođenja, na granici besramnosti, da bi kapitulirao. Ali čak i nakon toga, kad smo bili zajedno, i dalje je bio nekako hladan i distanciran. Trudila sam se ignorirati to njegovo ponašanje, uvjeravajući se da će, kad me dobro upozna, shvatiti da sam prava žena za njega. Ali, naprotiv, kad se Tatjana vratila nakon šest mjeseci, priznao mi je da je nikad nije prestao voljeti i da je s nama gotovo. Reagirala sam kao furija: plakala sam, radila scene u javnosti, prijetila mu, ali ništa nije pomoglo. Ona je bila žena njegova života, a ja sam bila samo utjeha.
Da sam ostavila posao, izbjegla bih daljnju patnju i poniženje da ih svaku večer gledam zajedno, ali ja sam bila odlučna da ga ponovno osvojim. Kad nijedan drugi način nije upalio, odlučila sam pokušati sa starim receptom - napraviti ga ljubomornim.
Već neko vrijeme u klub je zalazio jedan mladić koji je pokazivao interes za mene, a bio je posve drukčiji od ostalih udvarača, koji su često bili sirovi i vulgarni. Zvao se Vedran i sa svojim ocem je vodio automehaničarsku radionicu. Bio je pomalo sramežljiv i iako nipošto nije bio neugledan, da nisam imala točno zacrtani plan u glavi, nikad ga ne bih ni pogledala. Naprotiv, jedne večeri, nakon što sam vrlo provokativno otplesala svoj set, prišla sam mu i rekla da me počasti pićem. Do kraja te večeri ostala sam s njim, a on nije imao pojma da ga samo iskorištavam kako bih ponovno došla do Rudija.
Svako malo pogledavala sam prema bivšem, ali budući da uopće nije obraćao pažnju na mene, od čistog jada sam popila više nego što sam trebala. Moja taktika nije upalila pa sam odlučila otići korak dalje.
- Zašto ne odemo negdje gdje možemo biti sami... - rekla sam Vedranu zavodljivim glasom. Te se noći mutno sjećam, znam samo da sam još pila kad sam došla u Vedranov stan, a sljedeće čega se sjećam je da sam se probudila u njegovu krevetu i vidjela da on spava kraj mene. Shvatila sam da mi je želja za Rudijem pomutila pamet i završilo je tako kako jest.
Odjenula sam se u tišini pitajući se je li da ostavim Vedranu poruku, ali zaključila sam da je bolje da to ne napravim i samo sam se iskrala iz stana. Mislila sam da će to biti dovoljno da shvati da je ta noć bila greška i da se više neće ponoviti. To iskustvo me natjeralo da konačno napustim posao u Rudijevoj diskoteci. Postalo mi je preteško gledati ga svaku večer s Tatjanom, a nisam mogla podnijeti pomisao da bih ponovno mogla sresti Vedrana. Onu noć s njim trudila sam se što prije zaboraviti.
S lakoćom sam našla novi posao u kafiću kao konobarica, ali radila sam tamo tek nešto više od mjesec dana kad sam otkrila da sam trudna. Ta besmislena noć s Vedranom ostavila je posljedice. Zbog svoje lakomislenosti i želje za osvetom zaboravila sam na oprez i jednostavno se dogodilo. Kad sam otkrila da sam trudna, uhvatila me panika. Povjerila sam se svojoj prijateljici Meri, a ona mi je savjetovala da ne govorim nikome ništa i prekinem trudnoću, budući da ne volim Vedrana. Ali, nisam bila sigurna da to želim napraviti. Cijeli život sam se ponašala sebično i mislila samo na sebe i pomislila sam da je možda vrijeme da preuzmem odgovornost i da se brinem za nekog drugog. Znala sam da moram barem razgovarati s Vedranom. Zapravo nisam očekivala ništa od tog susreta, možda sam samo tražila potvrdu da nemam drugog izbora nego da odustanem i pobacim.
- Nisam ovdje da te prisiljavam ni na što - rekla sam mu čim sam mu ispričala kako stvari stoje. - Nije se trebalo dogoditi, oboje to znamo, ali mislila sam da ti trebam to reći. Kako bilo, odsad nadalje snalazit ću se sama. Dogovorit ću termin kod liječnika i...
- O čemu pričaš? - prekinuo me Vedran i uhvatio me za ruku. - Ja sam spreman preuzeti odgovornost. Nisi sama, Morana...
- Što želiš reći? - upitala sam ga zbunjeno.
- Za početak, možemo živjeti skupa da se mogu brinuti za tebe - predložio mi je. - A onda, kad se bolje upoznamo i ako vidimo da stvar funkcionira, možemo se vjenčati. Budući da je dijete na putu, to bi bilo najbolje rješenje...
Njegove su me riječi iznenadile. Vedran je pokazao veliku hrabrost i velikodušnost. Od muškaraca koje sam poznavala malo bi se koji tako ponio. Zamolila sam ga da mi da nekoliko dana da razmislim i da me za to vrijeme ne traži. Bilo me strah majčinstva, ali istodobno mi se ta neočekivana trudnoća učinila kao prst sudbine. Vedran me volio, bio je mladić na mjestu i nikad mi ne bi napravio ništa nažao. Možda je on zaista bio čovjek mog života. Jednog života znatno drukčijeg od onog kakav sam zamišljala i priželjkivala, ali možda će biti jednako sretan, tko zna.
Na kraju sam prihvatila Vedranov prijedlog, a on je odmah potražio veći stan u kojem ćemo zajedno živjeti. Unatoč mučninama tijekom prvih mjeseci trudnoće, bila sam sretna. Vedran se trudio ispuniti svaku moju želju. Vjenčali smo se malo prije rođenja naše kćeri, uvjereni da ništa neće pomutiti našu sreću. Naprotiv, opijeni entuzijazmom, podcijenili smo odgovornost i napor koji iziskuje podizanje djeteta. Djevojčica je bila jako nemirna i noću sam uspijevala odspavati tek nekoliko sati, zato sam danju stalno bila premorena i neraspoložena.
Budući da su nam se i troškovi povećali, Vedran je morao raditi više nego prije, a ono malo vremena koje je provodio doma posvećivao je našoj kćerkici Zrinki. Bilo je normalno da je tako, ali ja sam se osjećala zanemareno. No najgore se tek spremalo.
Dok sam još dojila Zrinku, nisam se brinula oko toga što mi mjesečnica kasni i tako sam, kad je ona imala tek sedam mjeseci, shvatila da sam ponovno trudna. U suzama sam to rekla Vedranu, priznavši mu iskreno da ne znam kako ću izaći na kraj s još jednim djetetom kad mi Zrinka uzima svu energiju. Bila sam izvan sebe od očaja i samo sam se uz veliku nježnost i strpljenje svoga muža uspjela smiriti i uvjeriti samu sebe da ću to moći. Na svu sreću, Filip je bio puno mirnije dijete od svoje sestre. Osim toga, u međuvremenu nam se popravila i financijska situacija pa sam mogla uzeti jednu gospođu da mi pomaže nekoliko sati dnevno.
Ali, unatoč svemu, u mene se nakon nekog vremena opet uvuklo nezadovoljstvo. Fizički sam opet dobro izgledala, smršavjela i vratila se u formu i vjerojatno su mi zato na pamet padale čudne ideje. Nedostajao mi je moj stari život, ples, euforija koja bi me preplavila od silnih pogleda uprtih u mene.
- Što radim ovdje zatvorena u kući s dvoje male djece? - sve češće sam se pitala.
Dok sam pospremala sobu, kad su se Zrinka i Filip malo smirili ispred televizora, u pauzi za reklame pustili su jednu pjesmu koja je svojedobno bila veliki hit. Osjetila sam toliku nostalgiju za tom atmosferom da mi je ponestalo daha. Želim ponovno plesati. Možda Rudi i Tatjana više nisu zajedno. Možda me on čeka, počela sam fantazirati. Moja želja da pobjegnem, da se odmaknem barem nakratko od svakodnevnog života bila je toliko jaka da sam skovala plan.
Sutradan, u petak, rekla sam Vedranu da moje staro društvo iz srednje škole organizira večeru i da ne smijem izostati, a budući da ćemo sigurno ostati dokasna, prespavat ću kod prijateljice.
- Kod koga? Kod Meri? - upitao me.
- Ne, kod jedne druge. Molim te, čemu toliko ispitivanje, ta radi se samo o okupljanju starih prijatelja iz škole. Nisi valjda ljubomoran? - zezala sam ga.
Primijetila sam na trenutak sumnju u njegovu pogledu, ali brzo je nestala. Vedran mi je posve povjerovao.
- Nadam se da ću se uspjeti snaći. Bilo bi bolje da si mi rekla nekoliko dana prije - progunđao je.
- Nisam ja kriva što su mi prijatelji javili u zadnji čas - pokušavala sam se opravdati. - Osim toga, Zrinka i Filip su i tvoja djeca, red je da se i ti brineš za njih kojiput.
Bila sam nepravedna i znala sam to, ali u tom trenutku samo sam htjela da me Vedran ostavi na miru da mogu ostvariti svoj plan. Kako ne bi ništa posumnjao, odjenula sam plavu, prilično strogu haljinu do ispod koljena, a u torbicu sam ubacila crnu kožnu minicu i sjajni srebrni top koji ostavlja goli trbuh, rijetke komade odjeće koje sam sačuvala iz razdoblja rada u disku.
Dok sam se vozila automobilom prema starom mjestu, osjećala sam nevjerojatnu euforiju. Otkako sam rodila djecu, nisam išla plesati, nego sam se trudila glumiti savršenu majku i ženu. Ali te sam se večeri osjećala slobodno i drugačije i bila sam sigurna da će mi promijeniti život.
Čuvaj se, Tatjana, jer Morana se vratila, pomislila sam skinuvši vjenčani prsten i ubacivši ga u torbicu. Kad sam ušla u klub, bilo je malo ljudi jer je još bilo rano. Bolje je tako, pomislila sam. Imat ću vremena na miru se presvući i našminkati. Kad sam navukla minicu, pogledala sam se u ogledalo i s gorčinom ustanovila da moje tijelo, unatoč tome što sam smršavjela, više nije bilo kao nekoć. Moja koža više nije imala nekadašnju zategnutost i tonus i samoj sebi sam izgledala smiješno. Bleso, muškarci neće ni primijetiti malo trbuha, uvjeravala sam samu sebe, ali već tada sam znala da je moja želja da se vratim neostvariva.
Dok sam se šminkala, u ogledalu sam primijetila da je ušla neka plavuša umorna izgleda koja me znatiželjno gledala. Bila je to Tatjana! Mislila sam da će se praviti da me ne primjećuje, s obzirom na silne scene koje sam priredila njoj i Rudiju, ali ona me toplo pozdravila.
- Morana, to si stvarno ti!? - rekla je. - Nisam te vidjela sto godina.
- Pa, da... - promucala sam s nelagodom.
- Dobro si napravila što si otišla - rekla je. - Budi sigurna da nisi izgubila ništa s Rudijem. Pije kao smuk, čak se usudio dignuti ruku na mene. Prekidali smo već sto puta - izjadala mi se na brzinu. - Sad smo opet skupa jer me preklinjao da mu se vratim, ali, iskreno, dosta mi je, već sam umorna od svega. Čim nađem stan, zauvijek ću ga se riješiti.
Mislila sam da je između njih dvoje velika ljubav, ali naprotiv, ta veza više nije imala budućnosti. A muškarac mojih snova nije bio tajanstveni ljepotan, već nitkov. Vidjevši da ne govorim ništa, bacila je pogled na moju ruku i upitala me:
- Vidim da više ne nosiš prsten. Razvela si se?
Razvela od Vedrana? U ludilu koje me uhvatilo posljednjih dana pomišljala sam i na to, ali sada sam shvatila koliko je to besmisleno. Vrlo lako sam ja mogla biti na Tatjaninu mjestu, dobivati batine od Rudija i trpjeti njegovo opijanje. Mene su, naprotiv, kod kuće čekali divan muž i dvoje prekrasne djece. Kako sam mogla i pomisliti da bi mi život bez njih bio bolji.
- Moram ići - rekla sam Tatjani. - Sjetila sam se da sam obećala mužu i djeci da ću se brzo vratiti doma.
- Onda se nisi razvela?
- Bila bih luda da to napravim. Moj muž je pravo zlato i sretna sam što sam ga upoznala.
Te sam riječi već prije govorila rodbini i prijateljima, ali nikad nisam bila toliko sigurna u to. Sad sam to napokon osjećala svim srcem.
- Zbogom, Tatjana - pozdravila sam je. - Drago mi je što sam te srela.
Brzo sam se presvukla u bapsku plavu haljinu i odjurila doma.
- Kako je prošla večera? - upitao me Vedran, iznenađen što me već vidi. - Brzo si se vratila, zar nisi trebala spavati kod prijateljice?
- Izmislila sam neku izliku da odem jer sam se nasmrt dosađivala. Bilo bi bolje da nisam ni išla.
Sve u svemu, to i nije bila prava laž. Zaista bi bilo bolje da nisam ni otišla tamo gdje sam išla. Poželjela sam sve reći Vedranu, ali shvatila sam da je bolje da to ne učinim. A i nije bilo potrebno: i ne znajući istinu, Vedran mi je pročitao u očima da se te večeri nešto u meni prelomilo. Shvatila sam to po izrazu olakšanja na njegovu licu i opuštenom osmijehu.
Otad živim svoj brak i svoju ulogu majke uravnoteženije, našavši zadovoljavajuće rješenje za svoju želju da imam svoj prostor izvan obitelji. Prije nekoliko mjeseci našla sam posao u trgovini odjećom za mlade. Drago mi je što mogu biti u kontaktu s ljudima, ali najveću sreću osjećam kad se vratim doma i zagrlim Zrinku i Filipa. Tada shvatim da je život bio zaista velikodušan prema meni.