Stajala sam pred velikim zidnim ogledalom i gledala svoj odraz u njemu. Bila sam zadovoljna vlastitim izgledom u elegantnoj haljini od bijele svile. Iza mojih leđa stvorio se Danijel i ponosno rekao:
- Izgledaš kao žena od milijun dolara.
U vezi smo samo šest mjeseci, no već živimo zajedno u mom stanu. Skroman mladić, nedovoljno svjestan svoje ljepote često je pokazivao oduševljenje što je osvojio moje srce.
- A kako će tvoja majka reagirati? Možda više voli skromne djevojke, koje ne nose ovoliki dekolte?
- Nije moja mama provincijalka. Zaboravljaš da je s ocem proputovala cijeli svijet. To što živi u malom gradu, ne znači da ne zna što je život - prekorio me.
- Nisam to ni rekla, ali tek ćemo se upoznati i želim joj se svidjeti.
- Siguran sam da ćeš je osvojiti baš kao i mene - ohrabrio me.
Zadovoljno sam se nasmijala, nisam mu htjela pokazati zabrinutost. Danijelova majka dosad me nije htjela upoznati. Istina, nekoliko puta pričale smo telefonom, a ja sam se tada osjećala loše jer buduća je svekrva uvijek zvučala autoritativno i hladno. Možda joj se nije sviđalo što njezin jedinac, sa samo dvadeset i pet godina, voli pet godina stariju djevojku koja mu je usput i šefica.
Tako smo se, naime, Danijel i ja upoznali. Već nekoliko godina vodim sportski centar u kojemu je Danijel prije šest mjeseci počeo raditi kao trener tenisa. Sretala sam mnoge mlade, lijepo građene muškarce na poslu, ali kad sam prvi put vidjela Danijela, koljena su mi zaklecala. Neko vrijeme držala sam distancu, možda i pretjerala u tome. Sve do jedne večeri, kad sam ga vidjela kako neraspoložen stoji pored vespe. Nekome je telefonirao, a onda me spazio i rekao da ne može upaliti motor. Ponudila sam se povesti ga i iznenadila i sebe kad sam ga poljubila pred njegovom zgradom.
U restoran smo ušli pet minuta ranije. Danijel je pogledao po sali, a onda konobaru rekao da imamo rezervaciju. Sjeli smo pokraj prozora.
- Ona će kasniti, uvijek je voljela doći posljednja. Tatu je to izluđivalo - rekao je.
Dok sam nervozno lupkala prstima po stolu, Danijel ničim nije pokazivao zabrinutost. Pola sata kasnije, baš kad sam pomislila reći ‘idemo doma’, na vratima se pojavila visoka i mršava žena. Bez obzira na godine, muškarci su je gledali. A kad nam je prišla i kad su nam se prvi put sreli pogledi, osjetila sam trnce. Nešto u tim zelenim očima nije bilo kako treba. Danijelove su oči bile lijepe, iskrene, a oči njegove majke, iako jednake boje, veoma zle.
- Mama, mogla si malo manje kasniti - prigovorio joj je sin.
- Dvadeset minuta tražila sam slobodno mjesto za parkiranje. A ovo je Lea? - upitala je.
Pružila sam joj ruku, nasmijala se, a Danijelova majka nije skidala ledeni pogled s mene. Sjela je, a ja sam od nelagode zašutjela.
- Inače nije tako sramežljiva. Strašna je kao šefica, uvijek ima nešto za reći - Danijel je htio razbiti napetu atmosferu.
- Zanimljivo je da si se kao šefica upustila u vezu sa svojim zaposlenikom. Uz to je i mlađi od tebe. Sigurno su vas ogovarali na poslu? - šokirala me pitanjem.
Danijel je vidio kako sam se zbunila, pa je odgovorio umjesto mene:
- Mama, zašto bi netko imao nešto protiv naše veze? Oboje smo slobodni, a godine nisu važne. Među nama nije razlika od dvadeset godina!
- Pitala sam nju, ne tebe. Zanima me njezino mišljenje - prekinula ga je.
Vidjela sam da je Danijelu jako neugodno.
- Nije nas zanimalo kako će drugi reagirati. Sve da sam i čula negativne komentare, ne bi me zanimali. To ne utječe na naš rad tamo - rekla sam.
Marica mi je teatralno zapljeskala, shvatila sam da mi se ruga.
- Lijep govor! Moj sin je našao pametnu i rječitu ženu. Mogao je postati lak plijen neurotičnih i usamljenih, iskusnih dama. Srećom, uhvatila ga je prava žena.
- Nisam ga uhvatila. Našli smo se - zamucala sam.
- Je li? Tko je koga prvi poljubio?
Bijesno sam pogledala u Danijela. On je bio iskreno zbunjen.
- Nisam joj ništa rekao, vjeruj mi.
- Znači, u pravu sam! Uhvaćen si.
Prekinuli smo razgovor jer je konobar donio glavno jelo. Više nisam rekla ni riječ. Bjesnila sam u sebi zbog zločestoće ove žene, a i Danijel se jednako loše osjećao. Marica je nastavila razgovarati sa sinom kao da mene nema. A on me ispod stola držao za ruku, kao da mi želi pokazati da je uz mene.
- E, sada idem na spavanje, a ujutro ću u kupovinu. Sine, možeš li oko dva ručati sa mnom? - rekla je na kraju te večere.
Kad smo izašli iz restorana, opet je sina poljubila u obraz, a onda se okrenula meni.
- Drago mi je što smo se upoznale. Nisam te zamišljala kao crnku, moj sin više voli plavuše - svaka njezina riječ bila je kao šamar.
- I meni je drago da sam vas upoznala.
Marica se nasmijala i otišla. Na Danijelovu licu vidjela sam čudna grimasu.
- Preživjela si?
- Ona me ne podnosi!
- Lea, uvijek je takva na početku, kao da ljude želi dovesti do očaja, provjeriti granice njihova strpljenja. Nemoj to primiti k srcu.
Zagrlio me je i snažno privio na grudi, a ja se malo smirila. U njegovu zagrljaju nije mi bilo važno što misli njegova majka.
Ona ionako neće živjeti s nama, neće dijeliti naš krevet niti biti dio naše svakodnevice. Na kraju krajeva, užasna žena će se morati pomiri s činjenicom da je Danijel moj, umirila sam se.
Tek što sam sljedećeg dana stigla kući, nazvao je Danijel. Upravo je završio ručak s majkom i krenuo je na terene, gdje su ga čekala tri sata treninga. Buduća je svekrva vjerojatno već otišla kući, pomislila sam i osjetila da mi je pao kamen sa srca.
Tek što sam pojela komad mesa začula sam zvono na vratima. A kad sam otvorila, imala sam koga vidjeti. Preda mnom je stajala Marica, odjevena u traperice i crvenu košulju, s istom punđom kakvu je nosila sinoć.
- Otkud vi? - ostala sam zatečena.
- Svratila sam vidjeti te nasamo.
Iako je nisam pozvala da uđe, Marica se sama uvukla i gledala po stanu kao forenzičar koji traži otiske prstiju sumnjive osobe.
- Sjednite. Može li kava? - ponudila sam.
- Ne, nikako. Samo ću malo sjesti, a bilo bi lijepo da sjedneš i ti. Neću se dugo zadržati. Želim od tebe čuti vjeruješ li stvarno da je veza s mlađim muškarcem dobra i perspektivna?
- On nije toliko mlađi od mene da bih trebala razmišljati o perspektivi. Pet godina nije ništa. Što zapravo želite od mene, Marice?
Odjednom se uozbiljila. Nakon ovako direktnog pitanja osmijeh joj je sasvim nestao s lica.
- Ne kažem da te moj sin ne voli, ali ja za njega želim nešto normalnije.
- Normalnije? Kako to mislite normalnije? Ja nisam normalna?
- Ne želim da moj sin provede život u džungli od grada. Čeka ga obiteljska kuća, svijet koji dobro poznaje. Želio je pobjeći od monotonije malog grada, a ja nisam bila za to. Nisam ni danas.
Tada sam sve shvatila. Marica je sina htjela za sebe, a ja sam se pojavila kao opasnost koja će ga odvojiti od njezinih skuta.
- I dalje ne shvaćam što očekujete od mene.
- Da ga ostaviš. Možda će boljeti, ali će se bar vratiti kući da te preboli.
- Ne mogu ostaviti muškarca kojeg volim. Uzalud ste došli. I bolje da sad odete.
Marica je ljutito ustala, došla do ulaznih vrata, a onda mi se naglo unijela u lice. Iskezila je zube i izgledala zastrašujuće, pomalo poremećeno.
- Nemoj misliti da je ovo gotovo - zaprijetila je.
Doslovce sam je izgurala van i za njom zalupila vrata. Željela sam nazvati Danijela, no i meni je bilo jasno da se moram smiriti. Zato sam popila tabletu za umirenje i skuhala si čaj. Raščistila sam u svojoj glavi da mi Marica ne može ništa. Bila je to jedna posesivna majka koja je željela sina u svom krilu. Znala sam da našu ljubav neće razoriti njezina posesivnost i odlučila prešutjeti Danijelu što se dogodilo.
Sigurno bi burno reagirao, nazvao Maricu, a ona možda rekla da ništa nije istina, da sam sve izmislila. Da, najpametnije je zaboraviti na taj razgovor i pustiti vremenu da sve riješi, razmišljala sam.
Danijel je došao prilično umoran, zamišljen. Zabrinulo me što je šutio dobrih pet minuta.
- Nešto te muči, ljubavi? - upitala sam.
- Moja majka. Boji se da s tobom neću biti sretan, da ćeš me povrijediti. Ona u meni ne vidi muškarca, već dijete.
Ništa mu nisam odgovorila, ali naslućivala sam da njegova majka nikad neće biti zadovoljna mnome kao snahom.
Dva dana poslije, ulazila sam u svoj ured ispred kojeg je sjedila moja tajnica Miljana. Po izrazu njezina lica uvijek sam mogla zaključiti kakvo je stanje na terenima, koliko je problema, a koliko riješenih situacija. Po načinu na koji bi me pogledala znala bih kako će teći dan. A sad je taj pogled bio gotovo prazan. Baš kad sam za sobom htjela zatvoriti vrata, Miljana me zaustavila.
- Jučer kad ste otišli tražila vas je jedna čudna gospođa - rekla je.
- U kojem smislu čudna? Kako se zove? Je li rekla zašto me traži?
- Nemam pojma što je htjela. Upala je u ured kao furija, ispitala me gdje ste, kakvi ste, koliko radite ovdje, ma nisam se mogla obraniti od pitanja. Na kraju sam je zamolila da ode jer je postala prilično neugodna. Kao da je očekivala da ću vas dobro izogovarati. Djeluje samosvjesno, samouvjereno i opasno. Zato vam ovo i govorim.
- Kako je izgledala?
- Plava kosa počešljena u punđu, visoka, mršava. Takvu se ženu ne zaboravlja.
Morala sam sjesti jer sam osjetila da ću se inače onesvijestiti. Marica je bila tu. Očito se nije vratila u svoj gradić, došla je ovamo kako bi nešto poduzela. Ali što? I onda sam u svojoj prošlosti iskopala nešto što Danijel nije znao. Nije bilo strašno, ali se lako moglo iskriviti da bude strašnije. Razmišljala sam može li Marica doći do toga? Mogla bi Danijelu servirati lošu sliku njegove šefice i djevojke? Još dva sata sjedila sam u svom uredu. Prevrtala sam po glavi što bi Marica sljedeće mogla napraviti. Odgovore nisam našla, ali sam predosjećala da ću ih brzo dobiti.
Samo tri dana poslije Danijel se vidno neraspoložen vratio kasnije nego inače. Nije me ni pogledao, niti poljubio. Spustio je svoju sportsku torbu na pod i uvalio se u fotelju.
- Moramo razgovarati - rekao je.
Znala sam o čemu se radi.
- Zašto mi nisi rekla da si posao direktorice dobila jer si bila u vezi s jednim od vlasnika? - nije okolišao.
- Jer to nije istina. Nije mi Vjeran dao posao jer sam bila s njim u vezi, već zato što je znao da sam sjajan menadžer.
- Daj, ne pričaj mi te smiješne priče! Nisam glup ako nisam iz velikog grada.
- Nikad nisam ni pomislila da glupost ima veze s veličinom grada u kojemu je netko rođen. A i ja nikad ne bih živjela s muškarcem kojeg smatram nedovoljno inteligentnim. Dakle, ne počinji svađu s besmislenim komentarima nego se ponašaj kao zreo čovjek.
- Nisam zreo, mlad sam. Neiskusan, očito i pomalo naivan - ponavljao je riječi svoje majke.
Bilo je strašno suočiti se s time.
- Možeš vjerovati majci, a možeš biti muškarac kojeg volim, inteligentan i razuman.
Danijel je bio vidno iznenađen.
- Kako znaš da mi je to majka rekla?
- Zato što nije pokušala sakriti koliko joj se ne sviđam. Cilj joj je razdvojiti nas, a koliko vidim uspijeva joj jer sada mi se čini kao da smo zaista dva različita svijeta.
- Ona samo brine za mene. Očito je saznala nešto što ja nikada ne bih. Kako mogu biti siguran da i dalje ne plaćaš taj posao seksom?
Od muke sam problijedila. Mnogo toga mogla sam progutati i oprostiti. Ali ne i da netko umanjuje plodove mog rada, da me smatra manje sposobnom nego jesam. Poželjela sam da mogu vratiti vrijeme samo nekoliko sekundi unazad. To njegovo pitanje prijetilo je našoj budućnosti.
- Želim da mi se ispričaš zbog toga što si rekao. Iskreno i odmah.
- Ti se trebaš ispričati jer si takvo što tajila od mene.
Pogledom sam ga molila da to ne radi našoj ljubavi. Ali on je sjedio u fotelji nemilosrdan, pun sebe, kao da je našao pregršt mojih goluždravih slika u naručju drugih muškaraca. Kad sam shvatila da je majka znala ubaciti u glavu svog sina čip koji nadvladava sve lijepe osjećaje prema meni, ljutito sam stisnula šake. I brzopleto odlučila.
- Idem van. Večeras ću spavati kod mojih. Voljela bih da sutra kad se vratim s posla ne budeš ovde.
- Zašto to radiš, Lea? - djelovao je čak i nesretno.
- Uvrijedio si me. Nisi to smio reći.
Pokušao me je uhvati za ruku, ali ja sam se otrgnula.
- Moraš me shvatiti. Zamisli kako mi je bilo kad me majka nazvala i sve mi to rekla? - zavapio je.
- Muškarac s kojim dijelim život trebao bi znati da nisam takva žena. Idem, Danijele. Imaš se gdje vratiti, bivši cimer ti je sam. A ako i nemaš, možeš mi javiti da ostaješ ovdje još nekoliko dana dok se ne snađeš. Znam da je ružno što te izbacujem, ali ne mogu sebe izbaciti iz vlastitog stana - rekla sam i otišla.
Kad sam se sutra vratila kući, Danijel se već odselio. Sljedećih dana rijetko smo se sretali na poslu, a ja nisam znala odgovara li mi to ili me plaši. Držala sam do svog ponosa i svoje odluke, ali moje srce govorilo je drugačije. Čim bi me neka sitnica podsjetila na njega, suze bi krenule. Krivila sam njegovu majku za sve, proklinjala je.
Naš prvi susret nakon raskida dogodio se nakon deset dana. Danijel se pojavio s torbom na leđima i reketom u rukama, a ja ostala zatečena kad sam ga ugledala. Prvi mi je prišao. Nasmijao se i pomalo stidljivo skrenuo pogled. Željela sam na njegovu licu vidjeti zrelost, muškost, no toga nije bilo. Ispred mene je stajao zbunjeni i izgubljeni muškarac, koji bi najradije pobjegao samo da ne izgovori riječi koje mu stoje na usnama.
- Možemo li razgovarati? - upitao me stidljivo.
- Naravno, ali ne sada. Kad završavaš s poslom?
- U osam. Hoćeš li me pričekati?
Klimnula sam glavom. Pojavio se s cvijećem u rukama.
- Ovo je za tebe - rekao je.
- Hvala.
Danijel je sjeo i, umjesto da odmah počne govoriti o bilo čemu, pokunjeno je šutio. Uzdahnula sam nakon nekoliko minuta neugodne tišine, a on napokon progovorio:
- Znaš da želim biti s tobom. I siguran sam da razumiješ moju reakciju. Nije bilo lako doznati da si bila u vezi s jednim od vlasnika.
- Zamisli da sutra netko dođe tebi i kaže kako si dobio posao u centru samo zato što si spavao sa mnom? Uvrijedilo bi te, naravno, ali ne bi te trebalo mučiti jer znaš istinu. Razumijem tvoju reakciju, ali ipak se nije smjela dogoditi.
Vidjela sam mu na licu da opet ništa nije shvatio.
- Moja majka je bila u pravu kad je rekla da je pogrešno što smo u tvom stanu - tupio je po svome.
- Danijele, uvrijedio si me, ponizio. A zašto? Zbog žene koja je odmah rekla da te ne želi vidjeti pored starije žene.
- Moja majka nije bitna u ovoj priči - jako se naljutio.
- Veoma je bitna, ona je ta koja je iskopala moju nekadašnju vezu s vlasnikom centra i bacila ti u lice.
- Kad-tad bih to saznao.
- Ne bi. Nema šanse. Nikome to nije bilo važno, čak ni meni samoj!
Iako je sve vodilo prema još jednoj svađi, te smo večeri završili kod mene doma. Ležali smo u krevetu goli, jedno pokraj drugog, iscrpljeni u borbi dvoje ljubavnika koji žele dokazati da su vrijedni ljubavi.
- Zašto šutiš? - upitala sam.
- Ne znam što reći. Sve ovisi o tebi. Ne mogu tražiti da se vratim ovamo, ti bi me trebala pozvati. A opet… nisam siguran da je to pametno, barem ne dok ne riješim sve što se zakompliciralo našim raskidom.
- Što se zakompliciralo?
- Bio sam ljut na tebe one večeri, pa sam nazvao majku. Zato sada ne znam kako bih joj rekao da se vraćam u tvoj stan.
Ustala sam i brzo se odjenula. A onda sam ga pogledala kao stroga šefica, nezadovoljna onim što on radi.
- Danijele, ovo je bio seks za oproštaj. Nema potrebe da se više viđamo. I kad se sretnemo na poslu, samo ćemo se javiti jedno drugom.
Jako se uzrujao. A kad je krenuo prema vratima, pogled mu je bio gotovo hladan.
- Možda je i bolje ovako. Uvijek sam mislio da te ne zaslužujem, uspješna si i prelijepa žena, ali sada više nisam siguran koliko si zaista dobra i osjećajna.
Nakon tih riječi otišao je iz mog stana. Nisam plakala, bila sam suviše uvrijeđena onim što mi je rekao. Sljedećeg dana na stolu sam našla njegov otkaz. Vjerojatno ga je majka savjetovala kako je najbolje što prije izgubiti se iz moje blizine.
Obuzelo me je kajanje i razmišljala sam što napraviti. Mogla sam ga pustiti da ode, no znala sam da to neće umanjiti moje emocije. Zato sam odlučila još jednom razgovarati s njim.
- Našla sam tvoj otkaz na stolu. Ovakav ćeš posao teško naći. Nemoj bježati zbog mene. Glupo je i djetinjasto - rekla sam kad je došao.
Danijel me bijesno pogledao.
- Ponovno mi govoriš da sam djetinjast! Ni otkaz ne mogu dati bez da ti prosuđuješ i procenjuješ! I otkud znaš da odlazim zbog tebe? Misliš da se čitav moj svijet vrti oko tebe? Ti si donijela odluku o našoj vezi, a ja sam je prihvatio. Molim te, potpiši to - hladno je odgovorio.
Nikad nije zvučao tako samouvjereno. Imao je snagu u glasu, odlučnost u gestikulaciji.
Nekoliko mjeseci poslije, nastavila sam živjeti svoj život. Rijetko tko je mogao vidjeti koliko patim za njim jer emocije sam skrivala kao zmija noge. Prošlo je godinu dana od našeg rastanka, kad su vlasnici odlučili otvoriti sportske centre i u drugim gradovima. Jednom sam išla s njima razgledati nove prostore. I dok su vlasnici ušli u ured kako bi ugovorili kupoprodaju i angažirali arhitekte, ja sam se na ulazu gotovo sudarila s čovjekom koji je hodao unazad dobacujući nešto mladoj djevojci. Kad se okrenuo, oboje smo se sledili. Stajala sam oči u oči s Danijelom.
- Lea! Ne mogu vjerovati da sam naletio baš na tebe! Otkud ti ovdje? - iznenadio se.
- Došla sam nešto pogledati - jedva sam smirila glas.
- Predivna si, kao nekad.
- Ti si drugačiji.
- Misliš da sam odrastao jer sam u odijelu? - namignuo mi je.
Odjednom me silno zaboljelo što me nikad nije potražio.
- Drago mi je što sam te sreo. Moram ići, inače bih te pozvao na piće. Bez cvijeća, sigurno.
Pet minuta kasnije jedva sam nastavila hodati. Mislila sam da ću se onesvijestiti jer su me emocije preplavile. A onda sam ugledala onu djevojku naslonjenu na zid susjedne zgrade. Danijel joj je prišao i poljubio je. Nisam se smirila ni kad sam se vratila doma, misli su mi bile zbrkane. Dva dana poslije više nisam mogla izdržati i nazvala sam ga.
- Danijele, Lea je.
- Znam. Još uvijek imam tvoj broj.
Gorko sam se osmjehnula. Barem mi je odgovorio na poziv.
- Voljela bih te vidjeti, kad god ti odgovara, i razgovarati s tobom.
- Oko sedam imam vremena za piće. Hoćeš li na starom mjestu?
- Da, vidimo se.
Odmah sam se bacila pod tuš i počela se dotjerivati. A onda se pitala zašto sam toliko željela izgledati dobro za Danijela. U meni je bilo neko zrno taštine koje me je tjeralo da se pokažem u punoj ženstvenosti. Ali nisam bila sigurna imam li bilo kakve šanse pored one djevojke koja ga je čekala. Danijel je bio neodoljiv u sportskoj košulji i trapericama, djelovao potpuno drugačije od momka kojeg sam nekad voljela.
- Malo sam uranio. Dugo nisam bio ovdje, pa sam se došao prisjetiti lijepih uspomena - rekao je.
Lijepih?! Za mene su to bile gorke uspomene, koje sam dugo pokušavala zaboraviti, pomislila sam.
- Pusto je. Sve se promijenilo - sjetno sam odgovorila.
- Da, vremena se mijenjaju. Lea, potpuno si me podcijenila. Jednom si me izbacila iz života jer si smatrala da sam ja podcijenio tebe i tvoje sposobnosti. Nisi imala milosti, nisi čak ni pokušala razumjeti me - predbacio mi je drhtavim glasom.
Očito je ovo bilo previše i za njega. Nije se mogao još jednom svađati, pa se okrenuo i požurio van. Istrčala sam za njim.
- Danijele! Stani, molim te. Nisam željela ovakav razgovor.
Zastao je, a kad se okrenuo, vidjela sam suze u njegovim očima. Pružila sam ruku prema njemu, a on me odgurnuo.
- Nemoj, Lea! Samo me pusti. Nisam spreman za susret s tobom.
Zabolio me njegov pogled, željela sam sve zaboraviti i zagrliti ga.
- Ne želim se svađati - tiho sam rekla.
- Sad si ti kao neko nezrelo dijete koje bi riječima popravilo veliku štetu. Kasno je za to. Laku noć - rekao je i otišao.
Ostala sam otvorenih usta. Nije mi dao priliku da nešto kažem. Danijel je definitivno imao novi život, novu djevojku, novi san. A njegova je majka našla snahu po svojoj volji. Skrušeno sam se odvezla kući, a sljedeće jutro probudila me zvonjava telefona.
- Je li to Lea? - bilo je nešto poznato i opasno u tom glasu.
- Da, ja sam. Tko je to?
- Marica. Danijelova majka.
Istog trenutka sam se razbudila.
- Zašto me zovete?
- Da ti kažem kako se moj sin za dva tjedna ženi.
Mislila sam da će me udariti infarkt, toliko me je stezalo u grudima. Ova odvratna žena me ni sada ne ostavlja na miru. Želi me uništiti do kraja. Prikupila sam zadnji atom snage i opet joj se suprostavila.
- Lijepo. Ali i ja se udajem, za sedam dana. Kakva slučajnost! - lagala sam.
Htjela sam Marici pokazati kako me ne može povrijediti vijest o Danijelovoj sreći jer sam i sama sretna. A duša me je pakleno boljela
- Oh! Dobro, onda ništa.
Prekinula je vezu i ostavila me zbunjenu. Je li moguće da je Marica ostala bez teksta? Ne, teško se to moglo dogoditi. Nešto drugo je bilo u pitanju. Sljedećih pola sata izjedalo me što je zaista Danijelova majka htjela pa sam je nazvala.
- Zašto ste me zvali? Da mi zabodete još jedan nož u srce? Ako vam je lakše, uspjeli ste. Boli kao vrag.
- Ne, nisam to htjela. Meni je moj sin najvažniji. Zvala sam te jer ne želim da se on oženi. No, ti se udaješ, pa ne vidim način da mi pomogneš.
- Što hoćete, ženo, od mene? - gotovo sam vrisnula.
- On te voli. Sam Bog zna da bih rado promijenila te osjećaje i usmjerila ih prema djevojci s kojom bi se trebao oženiti. Ali ne mogu. Nisam toliko moćna. Ne voli je i zato se ne smije njome oženiti.
Zadrhtala sam od njezinih riječi. Danijel me voli, ma kako to besmisleno i nemoguće zvučalo, u meni se probudila nada.
- Pa recite napokon što želite od mene?
- Da ga vratiš, odvojiš od nje i spriječiš vjenčanje.
- Naći ćete vi već način da to sredite, zar ne?
Ovo je bilo ironično s moje strane, ali priliku da Marici vratim djelić njezine grubosti nisam propustila. I odjednom mi je sve bilo kristalno jasno. Danijel i ja još se volimo, a na meni je da ga u to uvjerim. Nisam imala plan, niti znala odakle krenuti. Željela sam samo da ljubav pobijedi.
Danijel mi nije odgovarao na pozive i nisam se zato mogla ljutiti na njega.
Marica je bila neugodno veoma iznenađena kad sam joj rekla da ne mogu do njega.
- Pozvat ću ga k sebi doma, a ti se onda pojavi - odjednom smo nas dvije postale saveznice.
- Samo ga nazovite i recite mu da dođe, pa onda nestanite iz stana - odgovorila sam sumnjičavo.
- Zašto ne bih ostala? Ako će reagirati ponosno, podsjetit ću ga što mi je priznao.
- Ne, nema potrebe. Ne želim da se i sada miješate u našu ljubav.
Došla sam kod nje jedan sat ranije. Skuhala mi je kavu i dugo smo pričale. Desetak minuta prije nego što će Danijel doći, otišla je kod susjede. Nervozno sam pogledavala oko sebe i čekala da ga ugledam. Kad je napokon ušetao u dvorište, istrčala sam iz kuće i ponavljala:
- Oprosti, Danijele.
- Što je ovo? Gdje mi je mama?
- Volim te i ne mogu živjeti bez tebe! - izgovorila sam u dahu.
Unio mi se u lice, a ja sam zadrhtala. Znala sam da neću još dugo moći skrivati suze.
- Nije ti ovo trebalo, Lea. Nije pošteno prema meni.
I odjednom mi je sve postalo jasno. Bila sam sebična, samovoljna, užasna. Imala sam pravo uništavati svoj život, ali ne i spriječiti njegovu sreću, njegovo vjenčanje. Zato sam naglo pobjegla. Sjela sam u auto i odjurila, a kad sam ušla u stan, vidjela sam i mnogo propuštenih poziva. Bili su Maričini. Nikoga nisam htjela čuti. Sjela sam na terasu i gledala u prazno. Jedan sat kasnije iznenadilo me zvono na vratima. Bio je to Danijel.
- Mogu li ući? - upitao je.
Pustila sam ga, a on je produžio u dnevnu sobu. Okrenuo se i pogledao me.
- Moja majka… Ona je sve ovo organizirala?
Klimnula sam glavom.
- Kad si pobjegla, svijet mi se okrenuo. Pokušao sam se uvjeriti da mi tvoja pojava ne smije poremeti planove. Ona je divna djevojka, a ja sam ipak pobjegao uoči vlastitog vjenčanja.
- Tvoja mama mi je rekla da me voliš. I ja tebe volim, Danijele.
- Je li ovo ljubav? Jednom smo je prokockali. Bojim se da nam se to ne dogodi ponovno.
Bacila sam mu se u zagrljaj i nisam ga prestajala ljubiti. Bili su to poljupci kakvima žene obasipaju voljene muškarce.
- Što dalje, Lea?
- Važno je samo da sam zajedno. Želiš li to? - upitala sam puna nade.
- Naravno, zato sam se i vratio njezinima i rekao da se neću ženiti. Vidio sam samo majku dok sam odlazio odande. Među svim onim užasnutim licima samo je ona bila sretna.
Nakon tih riječi oboje smo prasnuli u smijeh. Napokon smo zajedno i samo to je u ovom trenutku važno.