ISTINITA PRIČA: 'Oboje smo bili u vezi, no oduvijek smo znali da smo stvoreni jedno za drugo!'

U ponedjeljak ujutro Leon se zaustavio pred mojim radnim stolom i upitao me:

- Onda, Valerija? Reci mi što misliš o Tihani?

Napravila sam podrugljivu grimasu.

- Tihana, ime joj sve govori - odgovorila sam. - Visoka, plava i ne previše razgovorljiva.

On se namrštio.

- Ne sviđa ti se nijedna moja djevojka - predbacio mi je. - Po tebi nijedna nije dovoljno dobra za mene.

- Ali, Buco, o čemu s njom možeš pričati? - upitala sam ga. - Ni u što se ne razumije: ni u sport, ni u filmove, čak ni novine ne čita!

- Koliko sam te puta već zamolio da me ne zoveš Buco? - naljutio se. - Zovem se Leon. Buco mi je bio nadimak dok sam imao više od sto kila.

- Zovem te Buco još od srednje škole - odgovorila sam. - To ne znači da si još uvijek debeo, nego sam jednostavno navikla tako te zvati. Nego, nisi mi odgovorio na pitanje: o čemu pričaš s njom? Inteligencija joj je na razini sobnog fikusa.

- Kad smo već kod inteligencije - odvratio je s osmijehom - pričajmo malo o tvom dečku. On ima samo jednu temu za razgovor: ne prestaje pričati o sebi!

Slegnula sam ramenima.

- Pa, radi vrlo zahtjevan posao - pokušala sam ga opravdati. - I…

- On je zubar, Valerija - podrugljivo me prekinuo Leon. - Nije kardiokirurg svjetskog glasa. Cijelu večer nije prestajao pričati o zubima svojih pacijenata.

U tom sam trenutku i ja prasnula u smijeh.

- Da, slažem se da je Mladen sinoć bio malčice dosadan. Ali zato moraš priznati da je vrlo zgodan.

Leon je dramatično podignuo pogled prema nebu.

- U svakom slučaju, on je uvjeren da jest. Zgodan, pametan, najbolji zubar na svijetu. Ma, molim te, sinoć se ponašao kao pokvarena gramofonska ploča.

- Slažem se - priznala sam. - Ali samo ako priznaš da ni Tihana nije baš bila briljantna.

Nasmijao se i kimnuo glavom.

- Znaš li što će mi biti vrlo neobično? - upitao me ustavši iz naslonjača. - Kad se jedno od nas dvoje bude upustilo u ozbiljnu vezu.

- Zašto bi ti to bilo neobično? - uznemireno sam upitala. - To će se dogoditi prije ili kasnije.

On je slegnuo ramenima.

- Zato što će ta osoba ukrasti jednom od nas ulogu najboljeg prijatelja ili prijateljice - odgovorio je. - Nego, hoćeš li danas sa mnom na ručak u onaj novi restoran?

Pristala sam, sva odsutna, pokušavajući se pribrati od čuđenja nad onim što je Leon upravo izjavio. Nisam bila glupa. Znala sam da će se naš odnos kad-tad morati promijeniti. Ne bih to nikada priznala, ali sinoć sam osjetila olakšanje kad sam, nakon što mi je Leon predstavio Tihanu, otprve shvatila da nije za njega.

Naš se odnos mnogima činio neobičnim, ali ne i nama. Kad smo se upoznali, još u gimnaziji, odmah smo se sprijateljili. Naravno, imali smo dobre razloge za to: Leon je bio debeljko, a ja najviša i najmršavija djevojka u razredu. Njegov je nadimak bio Buco, a moj Štrklja i oboje smo bili česta meta zadirkivanja naših kolega. No oboje smo bili vrlo inteligentni i dijelili smo brojne zajedničke interese. Sviđali su nam se isti filmovi, ista glazba, iste knjige. Mogli smo provesti sate i sate u razgovoru.

U trećem razredu Leon se strašno udebljao, a meni su lice prekrile bubuljice i počela sam nositi aparatić za zube. To nas je dodatno zbližilo. Jednoga dana rekla sam mu da moramo nešto učiniti i promijeniti život.

- Moramo napraviti plan - odlučila sam.

- Plan? - ponovio je on. - U kojem smislu?

- Moramo poraditi na svom izgledu - objasnila sam mu. - Svoju visinu ne mogu promijeniti, ali sada kada sam konačno prestala rasti, trebala bih malo poraditi na oblikovanju svoga tijela. A i ti bi trebao skinuti koju kilu.

- I, što imaš u planu za mene? - sumnjičavo me upitao. - Dijetu na bazi salate i mrkve.

- Pa, za početak bi trebao prestati tamaniti čips ispred televizora. I mogli bismo svaki dan biciklom u školu.

- Molim? Jesi li poludjela? - usprotivio se on. - To je ukupno osam kilometara! Ne mogu svakodnevno prelaziti takvu kilometražu.

- Dobro, možda će nam u početku biti malo teško - složila sam se. - Ali nakon škole mogli bismo ići trčati u park.

- Ne dolazi u obzir! Ja…

- Oh, molim te, Buco! - prekinula sam ga. - Ne tjeram te da trčiš maraton. Malo rekreacije sigurno ti neće škoditi.

- Neće - priznao je. - Ali kako ti je sve to palo na pamet?

- Ne znam - uzdahnula sam. - Možda mi je dosta da nas isključuju iz svega. Budimo iskreni, u cijeloj školi ti si jedini dečko koji razgovara sa mnom.

- Ali to nema veze s tvojim izgledom, Valerija. Ti si jako lijepa - uvjeravao me.

Začuđeno sam ga pogledala.

- Ne, Buco, nisam lijepa - tužno sam odvratila. - Nimalo.

- Tko je sada pesimist? U redu, počet ćemo vježbati i zdravije se hraniti. Je li se to slaže s tvojim planom?

- Da, baš tako - odgovorila sam, još uvijek začuđena što me moj prijatelj smatra lijepom. - Ali najbolje od svega je što ćemo biti zajedno u tome - oduševljeno sam rekla. - Pomagat ćemo jedno drugome.

Nisam očekivala da postanem najzgodnija djevojka u školi, to bi bilo ravno čudu, ali htjela sam da me dečki počnu primjećivati i da se moje kolegice iz razreda počnu družiti sa mnom i pozivati me da zajedno izlazimo.

- To će se isplatiti i tebi i meni - zaključila sam.

- U redu - složio se on. - A sada pođimo to proslaviti hamburgerom i prženim krumpirićima - posljednji put.

- Može - nasmiješila sam se. - Ali neka to zaista bude posljednji put. Ozbiljno to mislim. Za naše dobro.

Dok smo jeli naše hamburgere, nisam izdržala a da ga ne upitam:

- Zašto si rekao da sam lijepa? U najboljem slučaju izgledam sasvim obično i…

On se nasmijao.

- Vidiš, ti si uvijek usredotočena na svoje, kako ih ti nazivaš, nedostatke. Misliš da si previsoka, premršava…

- Da, pa? - nestrpljivo sam ga prekinula.

- Pa, istina je da si visoka i mršava, ali takve su i manekenke. Osim toga, dečki malo kasnije sazrijevaju i rastu. Iduće godine svi će biti viši od tebe. A i ti ćeš se, hm, malo popuniti. Još kad se tome doda tvoja prekrasna kosa…

Zaprepašteno sam ga pogledala.

- Sviđa ti se moja kosa? - upitala sam.

- I oči su ti prekrasne.

- Kad tebe slušam, osjećam se kao prava ljepotica - komentirala sam koketno zabacivši glavu i praveći se da popravljam frizuru.

Leon je pocrvenio.

- Samo sam odgovorio na tvoje pitanje - naglasio je. - Sviđaš mi se zbog svog karaktera, ali ne mogu ne primijetiti i ostalo.

- Pa, hvala ti.

On se nasmiješio.

- Onda? - dobacio mi je upitan pogled.

- Onda što?

- Zar ne bi sada i ti meni trebala udijeliti koji kompliment? I nabrojiti mi moje kvalitete?

- Pa, zgodan si, i to jako dobro znaš - odvratila sam. - Tvoj jedini problem je težina.

- Pretpostavljam da bi to trebao biti kompliment - ironično je primijetio. - Hvala.

Već smo se idućeg tjedna ozbiljno bacili na provođenje našeg plana, koji je uključivao dijetu i vježbanje. U početku nam je bilo jako teško, naročito Leonu, koji je bio vrlo slab na hranu. Nekoliko sam puta otkrila da kriomice jede čokoladicu ili krišku pizze. Zatim smo oboje počeli primjećivati rezultate naših napora i to nas je oduševilo.

Na Leonu je promjena bila vidljivija. Izgubio je desetak kilograma i njegovo salo počelo se pretvarati u mišiće. Uskoro je bio prisiljen početi kupovati novu odjeću jer mu je stara postala prekomotna. Jednoga sam ga dana susrela nakon nastave s osmijehom od uha do uha.

- Što se dogodilo? - znatiželjno sam ga upitala. - Izgledaš kao da si dobio na lotu.

- Upravo sam razgovarao sa Sonjom - zaneseno mi je odgovorio. - Prišla mi je i zamolila me da joj objasnim zadaću iz matematike.

- Pa što onda? - odvratila sam ne dijeleći njegovo oduševljenje. - Što je tu čudno? Svi znaju da si najbolji matematičar u razredu…

- Ali, zar ne razumiješ? Sonja - ponovio je - najzgodnija cura u školi. Prije me nije ni primjećivala!

Osjetila sam proturječne osjećaje. S jedne sam strane bila ponosna što moj plan funkcionira, ali s druge sam osjetila ubod ljubomore. Na kraju je ipak pobijedio ponos.

- Jesam li ti rekla! - pobjedonosno sam uskliknula. - Bilo je dovoljno da izgubiš nekoliko kilograma.

- Pa dobro, nije me pozvala da izađemo - odmah me spustio na zemlju.

I tako je krenulo. Kolege iz razreda počeli su nas sve češće uključivati u svoje društvo. Leon je počeo igrati nogomet i košarku i uređivati školski časopis, a ja sam se upisala na odbojku. Pozivali su nas na razne tulume i krug naših prijatelja širio se neviđenom brzinom. No, i dalje smo njegovali naše prijateljstvo. U posljednjem razredu gimnazije dogodilo mi se nešto važno: zaljubila sam se u Petra. Bio je predivan i svirao je u jednom rock sastavu. Leon mi je odmah dao do znanja da mu nije simpatičan.

- Previše je nepouzdan - pokušao mi je objasniti jednom prilikom. - Nemam povjerenja u njega.

- Baš šteta - našalila sam se - a htjeli smo se vjenčati iduće subote. No, sada ništa od svadbe.

On se podrugljivo nasmijao.

- Ah, možeš misliti, baš mi ne izgleda kao tip za brak. Prije kao netko tko bi se malo zabavljao s tobom, a onda pobjegao.

- Slušaj, Petar mi se jako sviđa. Čak mislim da sam se ozbiljno zaljubila. Ti si mi najbolji prijatelj i voljela bih kad bi to poštovao.

- Dobro, ali nemoj poslije reći da te nisam upozorio.

Na žalost, pokazalo se da je Leon bio u pravu. Tri mjeseca nakon našeg prvog spoja otkrila sam da je Petar proveo noć sa svojom bivšom djevojkom. To me jako pogodilo i odmah sam, naravno, potražila utjehu kod Leona.

- Oh, Valerija - uzdahnuo je. - Pa jesam li ti…

- Ne, nemoj to izgovoriti! - zaustavila sam ga. - Nemoj reći: "Jesam li ti rekao", molim te!

- Nisam to htio reći, oprosti. Htio sam reći da mi je žao što patiš zbog njega. On je običan bezveznjak.

- Da, baš je - potvrdila sam kroz suze.

- Hoćeš li da mu održimo lekciju? - upitao me Leon?

Začuđeno sam ga pogledala i došlo mi je da se nasmijem.

- Nikad nisi nikoga udario u svom životu - podsjetila sam ga. - Ne mogu te uopće zamisliti u toj ulozi.

- Zapravo sam nešto drugo imao na umu. Bit će to puno bolja osveta od batina.

- Da? - postala sam nestrpljiva da čujem što je smislio.

- Dakle, Petar još ne zna da si otkrila da te vara, zar ne?

- Točno. To mi je rekla Jana. Vidjela ih je kako zajedno odlaze s jedne zabave i potrudila se saznati što se dogodilo.

- Jesi li sigurna da više ne želiš biti s njim?

- Ne bih bila s njim ni da mi netko da milijun kuna! - odlučno sam uskliknula. - Gadi mi se.

- Dobro, onda ću ti odmah objasniti svoju ideju. Pretpostavljam da ti neće odmah "sjesti".

- Da čujem.

- Svi znaju da smo neprestano zajedno - započeo je, promatrajući me pažljivo kako mu ne bi promaknula moja reakcija. - Svima objašnjavamo da smo samo dobri prijatelji, ali nitko nam baš ne vjeruje, je li tako?

- Da - odgovorila sam. - Pa što?

- Pa, potrudit ćemo se da nas Petar iznenadi. Preko vikenda nemoj odgovarati na njegove pozive. A u ponedjeljak ujutro na svoje će nas oči vidjeti kako se ljubimo u predvorju škole.

- Hej, čekaj malo - uznemireno sam ga prekinula. - Ljubit ćemo se? To si rekao? Kao da smo par?

- Točno tako - potvrdio je. - To je savršen plan. Imat će osjećaj da si ga varala od samog početka vaše veze.

- Ali, Leone - pokušala sam se usprotiviti - ti i ja se…

- … nismo nikada poljubili, to vrlo dobro znam. Ali možemo se pretvarati, zar ne?

Razmišljala sam nekoliko trenutaka i zaključila da se radi o briljantnom planu.

- To mu i treba - komentirala sam zadovoljno.

- Sigurno. Onda, što kažeš da to proslavimo pizzom i sladoledom? Samo večeras…

- Odlična ideja. Štoviše, bih li mogla večeras i prespavati kod tebe? Nazvat ću svoje i reći im da imamo puno učenja.

- To bi bilo super - složio se on. - Pogledat ćemo neki dobar film i udebljati se barem pet kilograma.

Osjetila sam kako mi je suza kliznula niz obraz, ali to nije bilo zbog Petra. Bilo je to zbog ganuća što imam tako dobrog prijatelja.

- Ti si pravo srce - promrmljala sam. - Kako ću bez tebe kad odem studirati u Zagreb?

On se uozbiljio.

- Neće biti lako - složio se. - Nijednom od nas. Ali odlučili smo studirati u različitim gradovima i ne može biti drukčije.

- Znam. Nedostajat ćeš mi, Buco.

- Hajde, nisi još nikamo otputovala. Pođimo sada na tu pizzu.

Kao i obično, naše je druženje bilo veselo. Razgovarali smo o svemu i svačemu i ja sam ponovno pomislila koliko sam sretna što imam takvog prijatelja. Kad smo se u ponedjeljak sastali u predvorju škole, bila sam vrlo nervozna.

- Jesi li siguran? Misliš da se neće primijetiti da glumimo?

- Možda smo u subotu trebali malo vježbati - našalio se on. - Opusti se. Poljubit ćemo se i svi će misliti da je to za ozbiljno, vidjet ćeš. - Smješkaj se - šapnuo mi je obujmivši me oko struka i privukavši k sebi. - Zaljubljeni smo, zar si zaboravila?

Pokušala sam se pretvarati da je ljubiti mog najboljeg prijatelja najnormalnija stvar na svijetu, ali zatim se dogodilo nešto neobično: Leon me poljubio, i možda zvuči kao otrcana fraza, ali imala sam osjećaj kao da se vrijeme zaustavilo. Odsjekle su mi se noge i osjetila sam kako me ponijela lavina emocija. Jedva sam se uspjela odmaknuti od njega. I on je izgledao zbunjeno.

- Sve ćeš upropastiti - upozorio me privukavši me ponovno k sebi i spojivši svoje usne s mojima.

Uplašila sam se da će mi noge otkazati. Nije mi bilo druge nego uzvratiti mu poljubac.

- Odlično, mislim da nas je vidio - šapnuo mi je zatim Leon na uho. - Upravo se okrenuo i sada se udaljuje od nas. I…

- Ne zanima me - prekinula sam ga. - Što se to maloprije dogodilo, mislim između nas?

- Nećemo valjda ovdje razgovarati o tome - odgovorio je uozbiljivši se i uhvativši me za lakat. - Dođi, idemo k meni.

- Onda? - nestrpljivo sam iščekivala njegov odgovor čim smo stigli njegovoj kući.

On je uzdahnuo.

- Onda što? - upitao je izbjegavajući moj pogled.

- Znaš jako dobro - nisam se predavala, gledajući ga u oči. - Kad si me poljubio, zatreslo mi se tlo pod nogama. I nemoj reći da i s tobom nije bilo isto.

- Pa je, i ja sam to osjetio - smireno je priznao.

Poželjela sam ga ispljuskati.

- Ako oboje dijelimo iste osjećaje, zašto onda nismo par? - upitala sam. - I nemoj mi samo reći da si to odglumio.

- Nisam glumio - uvjeravao me.

- Onda, što da radimo? - upitala sam sjedeći pokraj njega na krevetu.

On je odmahnuo glavom.

- Ništa - smireno je odvratio. - Slušaj, možda sam u tebe i zaljubljen još od prvog razreda, ali ti si mi najbolja prijateljica. Ne želim upropastiti naše prijateljstvo.

- Zašto misliš da ne bismo uspjeli kao par? Možda smo stvoreni jedno za drugo?

- Osamnaest nam je godina, četvrti smo razred gimnazije i očekuje nas još barem četiri godine fakulteta koje ćemo provesti u različitim gradovima. Ako sada započnemo vezu, navući ćemo si nove probleme na vrat.

- Pa ima puno ljudi koji… - započela sam, ali onda sam naglo zastala.

Vrlo dobro sam znala što mi Leon pokušava reći. Što je još gore, znala sam da ima pravo.

- Nećemo dodatno komplicirati stvar, Valerija. Ionako će nam u kolovozu biti dovoljno teško.

- Znam - promrmljala sam osjetivši potrebu da zaplačem.

- A kad bi naši roditelji saznali da nismo samo prijatelji… - dodao je.

- Ne bih mogla ni biti ovdje - prekinula sam ga. - Znam to.

- Oprosti mi - počeo se ispričavati. - Nisam te smio poljubiti. To je bila glupa ideja.

- Nije. Bilo je baš lijepo. Ma, prekrasno.

- Samo mi dodatno otežavaš cijelu situaciju. Što želiš od mene?

- Ne znam. Možda da vodimo ljubav, barem jednom, da vidimo kako je?

- Da vidimo kako je? - ponovio je on. - Ne mogu vjerovati da si to predložila. Zar misliš da to više ne bi htjela ponoviti?

- Pa, možda da - promucala sam. - Ne znam.

Leon me uhvatio za ramena i nježno gurnuo na krevet.

- To želiš? - ljutito me upitao. - Da se dogodi jednog ponedjeljka poslijepodne u sobi u kojoj smo proveli polovicu svog života?

- Da - potvrdila sam. - Zašto ne?

- Oh, Valerija - uzdahnuo je. - Mogao bih ti reći tisuću razloga. Kao prvo, još prije dva dana plakala si kao kišna godina zbog Petra.

- Baš si odabrao pravi trenutak da me podsjetiš - podrugljivo sam mu predbacila i sklupčala se uz njega. - Radije reci da ne želiš voditi ljubav sa mnom.

- Bože mili, ni sam ne znam što da mislim - uzdahnuo je. - No jedno je sigurno: želim spavati s tobom, ali ne na ovaj način. Na brzinu i neopušteno, u strahu da nas ne iznenade moji.

- U pravu si - uzdahnula sam. - I, što ćemo onda?

- Ne znam. Moramo razmisliti. Kad se jednom prijeđe granica, više se nećemo moći pretvarati da se nije ništa dogodilo. Ne želim učiniti tako veliku pogrešku.

- Ako mene pitaš, previše dramatiziraš. Mladi smo, slobodni činiti što nas je volja. Ako neće ići, uvijek možemo biti prijatelji.

- Bojim se da to nije tako jednostavno - primijetio je poljubivši me u kosu. - Ja mislim da bi seks sve zakomplicirao.

- Hajdemo onda ovako - predložila sam. - Nećemo ništa požurivati, ali u isto vrijeme ni sprečavati, pa ćemo vidjeti što će biti.

On je dugo razmišljao.

- Poznaješ li ikoga od naših prijatelja koji su nakon seksa ostali jednako dobri kao prije? - upitao me zatim. - Koliko se prijateljstava raspalo nakon što su završili u krevetu?

- Sva - priznala sam. - Ali nitko nije imao tako čvrst prijateljski odnos kao mi. Shvaćam o čemu pričaš i slažem se s tobom, ali ono što sam osjetila kad smo se poljubili bilo je fantastično.

- Onda me poslušaj - nastavio je uhvativši me nježno za ruku i pogledavši u oči. - Ako je prava ljubav, izdržat će sve kušnje. Ali trenutačno bi nam bilo pametnije sve zaboraviti.

- U redu - složila sam se teška srca. - Potrudit ću se.

Da smo to htjeli, imali smo bezbroj prilika da odemo u krevet tijekom posljednje školske godine i dugih ljetnih mjeseci. Neprestano smo bili zajedno i gotovo uvijek sami. Ponekad bismo spavali u istoj sobi, u njegovoj ili mojoj kući. Da smo htjeli, mogli smo vrlo lako prespavati kod kojeg prijatelja ili otići u hotel. Ali, nismo to učinili.

Kad smo se razdvojili radi studija, jedva sam to preživjela. Na rastanku sam ga zagrlila tako snažno da je zajecao od boli, našalivši se da ću mu slomiti kosti. Ali meni nije bilo smiješno. Neutješno sam plakala i ništa me nije moglo utješiti.

- Nemoj tako, Valerija - zamolio me stisnuvši me uza se. - Ovo nije kraj, to znaš. Uvijek ću te voljeti. Vidjet ćeš da ćeš se brzo naviknuti na studentski život i na lude tulume.

- Ali uvijek smo na sve zabave odlazili zajedno. Bit će mi dosadno bez tebe.

On je dlanovima obujmio moje lice i poljubio me.

- Želim vjerovati da će ti biti lijepo - prošaptao je. - Želim vjerovati da će nam oboma biti dobro.

- Vjeruješ li da je to moguće? Ja imam osjećaj da činim najveću pogrešku u svom životu.

- Ne činiš, zapravo, ne činimo nikakvu pogrešku.

- Ali ja bih htjela biti s tobom - nisam se predavala.

- Vidjet ćeš da će ti i na fakultetu biti dobro.

Bio je u pravu. Trebalo mi je neko vrijeme da se naviknem biti daleko od kuće i od njega, ali kako je vrijeme odmicalo, počela sam uživati u studentskom životu, a i predavanja su također bila vrlo zanimljiva. Vratila sam se kući malo prije Božića i Leon me dočekao na kolodvoru. Bacila sam mu se u zagrljaj i čvrsto mu ovila ruke oko vrata, kao da se više nikad neću odvojiti od njega.

- Nedostajao si mi - šapnula sam mu na uho. - Neizmjerno.

Praktički se nismo razdvajali tijekom cijelih praznika. Ručali smo u mojoj kući, večerali u njegovoj. Imala sam osjećaj da si imamo tisuću stvari za reći, a premalo vremena. Za Božić mi je Leon poklonio predivan srebrni lančić.

- Oh, Leone, baš me je sram - usprotivila sam se u šali stavljajući ga oko vrata. - Ja sam tebi kupila samo dva cd-a.

- Očigledno sam velikodušniji od tebe - našalio se.

Nakon povratka na fakultet počela sam izlaziti s Adrijanom. Ispočetka me sve to zabavljalo, ali uskoro sam primijetila da se počinjem zaljubljivati. Kad sam se ljubila s njim, osjećaj je bio isti kao i kad sam se ljubila s Leonom. Dva mjeseca nakon našeg prvog poljupca provela sam noć u njegovoj sobi. Koliko god mi je bilo neugodno, sve sam priznala Leonu. Nisam mogla drukčije, bila sam naviknuta sve mu povjeravati.

- I, kako je bilo? - upitao me bezizražajnim glasom.

- Eh, neobično - odgovorila sam. - Hoću reći, bilo je lijepo, ali nijedno od nas dvoje baš nije imalo iskustva…

- Idući put bit će bolje - uvjeravao me on. - Znaš, i ja imam curu. Htio sam ti to prije reći, ali nisam znao kako.

Šutjela sam nekoliko trenutaka.

- Misliš li da je dobro što pričamo o tome? - upitala sam ga.

- Mislim da jest - odgovorio je. - Ti si i dalje moja najbolja prijateljica. Volio bih da si i dalje sve možemo otvoreno reći. Jedino u tebe imam potpuno povjerenje.

Nakon diplome vratila sam se kući i počela tražiti posao. Leon ga je prvi pronašao u jednoj turističkoj agenciji i ondje me predložio za suradnicu. Rekao mi je da im pošaljem svoj životopis ako sam zainteresirana.

- Jesi li siguran da je to pametno? - upitala sam ga kad mi je to rekao. - Mislim, to da zajedno radimo? Ionako sve vrijeme provodimo zajedno.

- A ovako ćemo još biti i plaćeni za to. U svakom slučaju, ne pravimo ražanj dok je zec još u šumi. Još te nisu primili na posao.

Na kraju sam ipak dobila posao i sada su prošle već dvije godine otkako smo zajedno radili. Često smo znali izaći u četvero, ali Leon je imao pravo: nije mi se sviđala nijedna djevojka s kojom se viđao. A i on je uvijek imao zajedljive komentare na račun mojih momaka.

Cijelo jutro nisam uspijevala izbaciti iz glave njegove riječi: prije ili poslije imat ćemo ozbiljnu vezu. Je li to značilo da ću izgubiti svog najboljeg prijatelja? Moj eventualni muž i njegova eventualna žena sigurno neće dopustiti da se nas dvoje nastavimo povjeravati jedno drugome. Kad smo sjeli u restoran, nastavila sam gledati Leona.

- Pa dobro, u čemu je problem? - upitala sam ga.

- Imaš čudan izraz lica. Jesu li te na poslu možda prekorili zato što si zakasnila na sastanak?

- Ne, ne radi se o tome. Znaš, razmišljala sam - odgovorila sam. - Cijelo sam jutro razmišljala o onome što si rekao.

Zbunjeno me pogledao.

- A što sam to rekao? - upitao me. - Ako se ne varam, razgovarali smo samo o manama naših partnera.

- Slušaj, ti si moj najbolji prijatelj - nastavila sam. - Ako ću te već morati izgubiti zbog druge žene, onda barem želim biti sigurna da smo dobro odlučili.

- Ne razumijem o čemu to pričaš - čudio se on.

- Već dugo me muči jedna stvar. Dok smo bili srednjoškolci, željela sam voditi ljubav s tobom, ali ti si rekao da nismo spremni - podsjetila sam ga.

- Valerija - započeo je odmahujući glavom. - Ja mislim da…

- Ne, ne trebamo više razmišljati o tome - prekinula sam ga. - Trebamo to učiniti.

On je uzdahnuo.

- Uh, baš si romantična - ironično je primijetio. - Tko bi ti odolio?

Nisam se osvrtala na njegove riječi.

- Ako to učinimo, znat ćemo - nisam se predavala. - Znat ćemo možemo li biti nešto više od prijatelja.

On je polako počeo jesti.

- Znaš što? - upitao me. - Moglo bi biti teško učiniti to pod takvim pritiskom. Mislim da je za to ipak potrebna malo opuštenija atmosfera.

Nasmijala sam se.

- Žao mi je - ispričala sam se. - Nisam našla bolji način da ti to kažem. Mislim da smo predugo čekali.

On je nekoliko trenutaka šutio.

- U redu - konačno je pristao. - Hoću reći, znaš da te smatram prekrasnom i bio bih pravi glupan da propustim takvu priliku. Kada želiš da to učinimo?

Slegnula sam ramenima.

- Pa, u subotu navečer - odgovorila sam. - U mom stanu. Naručit ćemo pizzu i…

- Dobro, shvatio sam ostalo - prekinuo me podigavši ruku. - Čini mi se potpuno nestvarnim. Kao da razgovaramo o ličenju kuhinje.

- Pa i htjela sam da tako zvuči - priznala sam. - Kao nešto što se po svaku cijenu mora učiniti.

Ali kad smo se vratili na posao, moje je hrabrosti počelo nestajati. Jesam li upravo učinila ogromnu pogrešku? Što ako se to pokaže razočaravajućim iskustvom? Možda ne baš razočaravajućim, nego osrednjim? Kako ćemo si moći pogledati u oči nakon takve epizode? Cijele sam subote bila na rubu živaca. Pospremila sam stan i promijenila posteljinu. Možda bih trebala upaliti svijeće, dvoumila sam se. Je li da stavim svježe cvijeće u sobu? Željela sam da sve bude savršeno. Leon je stigao držeći u rukama dvije kartonske kutije s pizzom.

- Vegetarijanska za tebe, s gljivama za mene - veselo je izjavio. - I boca vina. Trebam li se odmah svući?

Nisam mogla suzdržati smijeh.

- Uozbilji se - prekorila sam ga. - Zbog tebe sam cijeli dan provela u pospremanju stana.

- Onda mora da se radi o nečem vrlo važnom - primijetio je. - Opusti se, cijela noć je pred nama. Popijmo malo vina, za početak.

Izvadio je dvije čaše iz ormarića i ulio vino. Pružio mi je čašu, uzeo me za ruku i poveo u dnevni boravak.

- Raskomoti se - džentlmenski je predložio. - Neću nikamo pobjeći.

- Nervozna sam - priznala sam.

- Znam. Zato sam i donio vino.

Vrlo brzo sam ispraznila svoju čašu, pa mi je on napunio drugu.

- Dobro, učinimo to što prije - predložila sam.

- Valerija, ne ide to tako. Prije nego što "to učinimo" moraš biti sigurna. Jesi li sigurna da to želiš?

- Sto posto sigurna - bila sam iskrena.

Leon me konačno privukao k sebi.

- U redu, učinimo to onda - promrmljao je promuklim glasom.

Spustio je svoje usne na moje i ja sam imala osjećaj da se soba zavrtjela oko nas.

Kako li sam samo mogla zaboraviti čaroliju njegovih poljubaca? Bio je nježan i strastven i bilo je predivno voditi ljubav s njim. Sve je bilo savršeno: voljela sam ga i on je volio mene. To je bilo sve ono što sam oduvijek željela. Nakon vođenja ljubavi briznula sam u plač. Leon me zabrinuto pogledao.

- Što ti je? - upitao me. - Oprosti mi, Valerija, nisam…

- Ne govori ništa - prekinula sam ga. - Samo me zagrli.

Zagrlio me i snažno stisnuo uza se.

- Leone - mazno sam mu šapnula - molim te, reci mi da je i tebi bilo predivno.

- Zar si sumnjala u to? - promrmljao je. - Ljubavi, bilo je fantastično. Jednostavno fantastično.

- Volim te - promrmljala sam ljubeći mu vrat.

- I ja tebe. A sada se nemoj micati.

Obrisala sam suze i krajičkom oka promatrala kako uzima nešto iz džepa svojih hlača.

- Ovo je za tebe - rekao je pruživši mi kutijicu.

- Što je to? - zbunjeno sam upitala.

On me ponovno poljubio.

- Budući da se volimo, hoćeš li se udati za mene?

Otvorila sam kutijicu i ugledala prekrasan prsten. Uostalom, tko je bolje od njega mogao poznavati moj ukus?

- Kupio si mi zaručnički prsten? - zaprepastila sam se. - Kada?

- U ponedjeljak navečer - odgovorio je. - Odmah nakon posla.

- Ali, kako si znao da…

- Oduvijek te volim, Valerija - priznao je. - Znao sam kako ću se osjećati nakon što spavam s tobom. Jedino nisam znao kako ćeš se ti osjećati. Molio sam Boga da sve prođe kako treba.

- Uvjerena sam da smo to trebali već odavno učiniti.

- Možda - složio se. - Ali imamo vremena nadoknaditi izgubljeno.

Sutradan ujutro buđenje uz Leona činilo mi se tako prirodnim i neobičnim istodobno.

- Dobro jutro - poljubio me u čelo. - Jesi li se predomislila?

- Ni u snu - odgovorila sam. - A ti?

- Ne, ali…

Uspravila sam se.

- Ali što? - zabrinuto sam upitala.

- Ne znam što ćemo reći roditeljima. Godinama smo ih pokušavali uvjeriti da među nama nema ničega.

- Ti si i dalje moj najbolji prijatelj - podsjetila sam ga nježno ga poljubivši u grudi.

On me počeo strastveno ljubiti.

- To ću biti do kraja života - obećao je stisnuvši me u svoj zaštitnički zagrljaj.