Čim je klijent s kojim sam imala dogovor ušao u moj ured, ustala sam se da ga pozdravim srdačnim zagrljajem.
- Znači, to si doista ti! - uskliknula sam. Kad sam pročitala ime i prezime u svom rasporedu, pomislila sam da je ipak riječ o još jednoj osobi s istim imenom i prezimenom. Tako mi je drago da te ponovo vidim, Rudolfe.
Uzvratio je moj pozdrav s jednakom srdačnošću.
- Zar zaista misliš da postoji još netko tko se usrećio s takvim imenom kao ja? I još i s istim prezimenom? - našalio se na račun svog neobičnog imena koje je dobio po djedu s majčine strane.
Nas smo se dvoje poznavali još od djetinjstva, od doba kad sam ja sanjarila o njemu u školskoj klupi. Išli smo zajedno u srednju školu i bili smo jako dobri prijatelji, no nisam se nikad ni nadala da bismo mogli postati nešto više od toga: Rudolf je tada izlazio s Anitom, najljepšom djevojkom u školi, dok sam ja bila samo punašna i ne naročito zgodna adolescentica.
Muškarac koji mi je stajao nasuprot bio je moja prva velika ljubav i ja ga nikad nisam zaboravila, čak ni kada smo, nakon mature, izgubili kontakt. Nikad više nisam osjetila ništa slično za nekog drugog i s godinama sam uvjerila samu sebe da takav intenzitet osjećaja kojima sam tada bila preplavljena treba jednostavno pripisati pretjerivanju tipičnom za pubertetsko doba. Uvjerila sam sebe da odrasla i zrela osoba jednostavno ne može biti do te mjere zaluđena, nego uvijek zadržava određenu dozu razboritosti.
No, u trideset i trećoj godini i dalje sam bila sama, i to nakon duge veze koja je nedavno pukla. Rudolf je bio još uvijek zgodan kao u vrijeme srednje škole i učinak koji je na mene imalo njegovo prisustvo bio je jednak kao nekoć. Ipak, prisilila sam se da se spustim na zemlju u tih nekoliko trenutaka dok se on smještao u naslonjač ispred mog radnog stola. Bavila sam se organizacijom vjenčanja, a razlog zbog kojeg je Rudolf došao na sastanak u agenciju u kojoj sam radila mogao je biti samo jedan: planirao se vjenčati. Što mi je i sam potvrdio već nekoliko trenutaka kasnije.
- Često sam mislio na tebe svih ovih godina, Renata - rekao je.
Koliko sam tek ja mislila na tebe, poželjela sam odgovoriti. No, naravno, nisam rekla ništa nego sam se samo prisilila na ukočen osmijeh.
- Ni ne znaš koliko sam puta bio na rubu da te pokušam potražiti i stupiti s tobom u kontakt - nastavio je. - No, poslije, znaš već kako jeu.
- Da, no, evo, sada si tu.
- Točno, tu sam jer tvoja agencija slovi za najbolju u gradu, a moja je zaručnica navikla samo na najbolje - rekao je. - Eto, nije slučajno da se udaje baš za mene - dodao je nasmijavši se tim vragolastim osmijehom kojeg sam se i predobro sjećala.
- Je li ona netko koga poznajem? - pitala sam.
- Ne, Diana živi ovdje tek nekoliko godina.
- Još bolje, na trenutak sam se preplašila da bi to mogla biti Anita… - prokomentirala sam zlobno prisjetivši se te predivne i hirovite djevojke koju zbog njezine arogancije nitko nije volio iako je bila tako lijepa.
Rudolf se nasmijao.
- Srećom, s godinama sam ipak naučio malo više o ženama - priznao mi je - Više se ne dam zavesti samo lijepim licem. Ne želim time reći da Diana nije lijepa, nego samo da je uz to jako pametna i karakterna žena, a upravo je to ono što najviše cijenim kod nje. A ako baš želiš znati, Renata, sada ti to mogu reći jer je prošlo već dovoljno godina od tada, Anita je bila samo drugi izbor. Ti si bila djevojka koja mi se zapravo sviđala.
Činilo mi se kao da je vrijeme stalo dok sam pokušavala shvatiti značenje tih riječi koje je Rudolf, nakon toliko vremena, očito mogao tako ležerno izgovoriti, ali koje su mene i dan-danas mogle uzdrmati.
- Što, što? - promucala sam. - Zar se šališ sa mnom? Anita je bila predivna, a ja sam zaista izgledala u najmanju ruku smiješno.
Namrštio se iskreno začuđen.
- Zar si poludjela? Oduvijek si bila jako zgodna i ja sigurno nisam bio jedini koji je tako mislio, samo bila si tako ozbiljna i suzdržana da ti se nitko od nas mladića nije usudio ni pokušati udvarati - otkrio mi je. - Nitko nije nikad imao hrabrosti da ti otvoreno priđe, uključujući mene.
Nisam mogla vjerovati u ono što sam čula. U jednom trenutku mi se učinilo kao da sam upala u vrtlog propuštenih prilika i paralelnih svjetova od kojih je očito moj bio onaj koji nije bio stvaran. Provela sam godine srednje škole obuzeta svojim kompleksima i nesigurnostima da bih petnaest godina kasnije saznala da je sve to bilo bez podloge. Možda bih, da sam tada bila sposobna vidjeti stvarnost kakva je doista bila, moj život danas bio drukčiji. Možda bih ja bila Rudolfova zaručnica. No, stvarno nema nikakvog smisla sada razmišljati o tome jer su stvari otišle drugim tokom.
Naglo sam zatvorila svoj rokovnik, kao da sam tom kretnjom željela zatvoriti i vrata prošlosti po kojoj više nije imalo smisla kopati.
- Zaista je neobično što si ti došao na sastanak - primijetila sam. - Obično nam dolaze mladenke, a budući supruzi samo onda kad ih partnerice silom dovuku.
Rudolf je klimnuo glavom nasmijavši se.
- Znam, ali Diana puno putuje zbog posla pa neće imati vremena pratiti sve pripreme - objasnio mi je. - Znaš, ona je prava žena od karijere, direktorica je jedne male, uspješne tvrtke. A ja radim kao arhitekt, imam vlastiti studio i moje je radno vrijeme prilično fleksibilno.
- Ne plašiš li se braka s tako zauzetom osobom? Predviđam ti puno podgrijanih večera iz zamrzivača.
- Znam, i spreman sam na to. Ne mogu tražiti od Diane da se odrekne svojih ambicija i planova. Ona će sama odlučiti kada je vrijeme da uspori ritam.
Unatoč ležernom tonu našeg razgovora, učinilo mi se da u njegovom tonu glasa osjećam dozu tuge. Možda sam dotaknula bolnu točku, pomislila sam i brzo promijenila temu razgovora.
- Kakav tip vjenčanja želite? - pitala sam. - Tradicionalno ili moderno?
- Spektakularno. Rekao sam ti da je Diana navikla samo na najbolje. Da se mene pita, bio bi dovoljan obred vjenčanja u nekoj seoskoj crkvici te neobavezan koktel s najužom rodbinom. No, ona želi da sve bude u velikom stilu, a mene ne košta ništa ispuniti joj tu želju.
- Pa, da ti pravo kažem, koštat ćete, i to poprilično. Čekaj samo da vidiš cijene…
- To će biti najljepši dan u našim životima, dan o kojem ćemo pričati djeci i unucima i zaista ne želim paziti na svaku kunu.
Slušala sam ga kao očarana. Bio je to još uvijek isti, neodoljiv i vrlo osjećajan muškarac kakvog sam pamtila iz srednje škole. Čovjek kakvog bi poželjela svaka žena.
- Osim toga, Diani je jako važno da ostavi dojam jer će među uzvanicima biti i njezini nadređeni - nastavio je Rudolf.
Osobno sam smatrala jadnim da se vlastito vjenčanje koristi kao dodatni plus u poslovnom životopisu, no možda i nisam bila objektivna. Ta Diana, iako je nisam poznavala, sigurno mi ne bi mogla biti simpatična. Unatoč tome, znala sam da ću dati sve od sebe da obavim dobar posao i organiziram im vjenčanje za pamćenje.
- A što ima kod tebe, Renata? - pitao je Rudolf u tom trenutku. I ti si uspješna poslovna žena, koliko sam čuo vaša agencija odlično posluje. Jesi li se udala? Imaš li djece?
- Zar ne znaš za prokletstvo koje nose sve organizatorice vjenčanja? To da se one same nikad ne udaju. Možda i ima nešto u tome jer je moja kolegica razvedena, a ja neudana.
- Ja mislim da si prekrasna žena koja samo još nije uspjela naći muškarca koji joj je ravan.
- Ah, da, pa gdje si bio sve ove godine? - našalila sam se, iako sam dijelom to ozbiljno mislila. - Ti djeluješ poput injekcije samopouzdanja, znaš.
- Da, ja bih bio savršen muškarac i, kad ne bih bio sretno zaručen, udvarao bih ti.
Njegova je izjava trebala biti samo ležerna šala, dopuštena s obzirom na višegodišnje prijateljstvo, no moje je srce ipak počelo ubrzano kucati.
Nakon što je Rudolf otišao, sve sam ispričala kolegici Branki.
- Zašto nisi odbila taj posao? - pitala me.
- Zašto bih se odrekla zarade i dobre reklame kakvu nam takvo raskošno vjenčanje može donijeti?
- Možda zato što si zaljubljena u mladenca - odgovorila je s ironijom.
- Ne govori gluposti. Nisam vidjela Rudolfa već godinama.
- Da, ali takva vrsta ljubavi ne prolazi samo tako. Osim toga, vidjela sam ga dok je izlazio iz tvog ureda i, čak i bez obzira na stare iskre, mislim da bi svaka žena bila očarana takvim muškarcem.
- Kako bilo, već sam prihvatila posao i sada više neću odustati. Osim toga, potpuno sam sposobna držati svoje osjećaje pod kontrolom.
Vrlo brzo sam otkrila da sam bila previše sigurna u sebe. Kao profesionalka, bez lažne skromnosti, znala sam dobro svoj posao, no gotovo svakodnevno viđanje Rudolfa zbog dogovaranja detalja oko vjenčanja uskoro se pretvorilo u pravo mučenje. Bilo je to suludo: nakon više od deset godina vratio se u moj život i sada mi se čini kao da nikad nije ni bio izašao iz njega.
No, nisam smjela zaboraviti da je njegova sadašnja prisutnost samo privremena i da je zaljubljen u drugu ženu, s kojom se namjerava i vjenčati. Kao i to da se nakon vjenčanja više nećemo vidjeti. Neće biti razloga za to.
Ipak, bilo mi je teško zaustaviti maštanje, posebno kad je on bio kraj mene. Čak se i ona stara bliskost, koja se sama od sebe vratila čim smo se ponovo sreli, pokazala kao mač s dvije oštrice. Bilo je previše lako razgovarati s Rudolfom, brbljati, povjeravati se, prepričavati svoju svakodnevnicu kao da je on dio mog života. U stvari, na neki način je i bio dio mog života s obzirom na to da nisam mogla prestati razmišljati o njemu. Kakva ironija sudbine da baš ja budem ta osoba koja će mu organizirati nezaboravno vjenčanje s drugom ženom.
- Ovo je najapsurdniji zadatak koji sam ikad u životu morala obaviti - rekla sam jednog dana dok sam s Rudolfom pila kavu.
Upravo sam mu bila pokazala neke prijedloge ideja za cvjetne dekoracije, a on jedva da ih je pogledao.
- Imam povjerenja u tvoj dobar ukus - rekao je prepustivši mi izbor.
Nakon mog komentara, Rudolf me upitno pogledao. Nije mogao znati da je moj komentar imao dublje značenje pa sam mu dala samo šturo objašnjenje.
- Pa, gotovo bi se moglo reći da organiziram tuđu svadbu prema svom vlastitom ukusu - rekla sam. - Nisam ni izdaleka vidjela mladenku, a ti, umjesto da izraziš svoje želje, prihvaćaš sve ono što ja predložim.
- Rekao bih da je to pravi način da pojednostavnimo stvari - rekao je nasmijavši se. - Zamisli tek kakvu bi moru proživljavala kad bih se raspravljao s tobom i imao primjedbe na svaki tvoj prijedlog.
- No, obično je upravo tako - priznala sam misleći na sve dotadašnje klijente s kojima sam radila.
- Pa na što se onda žališ?
- Bojim se da biste ti i Diana mogli imati vjenčanje koje ne odražava vaše želje i zamisli. Srećom barem ste listu uzvanika sastavili vi, inače bi izgledalo kao da ste se greškom našli na pogrešnom vjenčanju.
Ovaj put se Rudolf od srca nasmijao.
- U pravu si - složio se. - Mene ne zanima forma nego ono što stoji iza nje. Za mene se obred sastoji u razmjeni prstenja i bračnih zavjeta, a sve ostalo je nebitno.
Napokon sam, jednoga dana, doživjela i tu čast da upoznam Dianu: prezauzeta super menadžerica udostojila se ukrasti nekoliko minuta od svojih bezbrojnih i neodgodivih sastanaka kako bi posjetila dvorac u kojem sam predložila da se održi vjenčanje. Suvišno je i reći da mi je od prvog trenutka bila antipatična.
Ja sasvim sigurno nisam mogla biti objektivna, ali za Dianu se zaista nije moglo reći da je srdačna i topla osoba. Bila je prekrasna, to se nije moglo poreći, ali bahata, hladna i suzdržana. Nije se ni na trenutak odvojila od mobitela dok smo obilazili prostorije dvorca, a bila sam sigurna i da nije čula ni jednu riječ od svega što sam rekla. Činilo mi se da je čak i Rudolfu neugodno zbog ponašanja svoje zaručnice.
U svom sam poslu imala prilike raditi s brojnim budućim mladencima, no nikad nisam ostala tako zatečena potpunim nedostatkom bliskosti kao što se to osjetilo kod Rudolfa i njegove zaručnice. Ništa, ali baš ništa u njihovu ponašanju nije dalo naslutiti da se radi o mladom zaljubljenom paru. Zaista sam bila zbunjena i iznenađena takvim odnosom i to me navelo da se zapitam što to Rudolf vidi u ženi kao što je Diana. To sam si pitanje ponovo postavila tjedan dana kasnije kad sam svoju slobodnu nedjelju iskoristila da bih svoja dva nećaka odvela u zoološki vrt. Tamo sam srela Rudolfa s malim dječačićem.
- To je moj mlađi brat - objasnio mi je iznenadivši me. - Moji roditelji su se rastali, otac se kasnije ponovo oženio s puno mlađom ženom i - rodio se ovaj dječak.
- Nevjerojatno, nismo se vidjeli tolike godine, a sada se neprekidno susrećemo! - uskliknula sam.
No, čim sam to izgovorila, osjetila sam kako sam pocrvenjela, shvativši da moja izjava može biti pogrešno protumačena. Zato sam ga brzo pitala za Dianu.
Kao da je neka tamna sjena zastrla Rudolfov osmijeh i vedrinu.
- Nije htjela ići s nama - odgovorio je. - Ona i djeca su dva nespojiva svijeta.
Nisam bila sigurna je li to samo moj dojam ili se u njegovom glasu zaista osjećalo žaljenje i zamjeranje.
Nastavljajući šetnju zoološkim vrtom, primijetila sam da je Rudolf vrlo nježan sa svojim bratom, ali i s mojim nećacima.
- Bit ćeš divan otac - rekla sam u jednom trenutku, osjećajući kako me razdiru tuga i žaljenje zbog mojih neostvarenih snova s Rudolfom.
- Budem li imao sreće da postanem otac - odgovorio je s uzdahom. - Diana ne želi djecu, a ako se ona ne predomisli…
Instinktivno sam se prenula prije nego što sam uspjela sakriti koliko me pogađaju njegove riječi.
- I ti si spreman odreći se želje za očinstvom? - pitala sam. - Slušaj, Rudolfe, mogu li ti postaviti jedno indiskretno pitanje? Jesi li siguran u ono što radiš? - usudila sam se izgovoriti. - Jesi li siguran da si zaljubljen u Dianu?
Zadržala sam dah u očekivanju njegovog odgovora.
- Zbog čega sumnjaš u to? - odgovorio je pitanjem.
Da je golim rukama ubio sve moje nade ne bi ih uspio tako učinkovito uništiti kao što je to učinio tim kratkim i hladnim pitanjem.
- Da, imaš pravo, oprosti. Donosim pogrešne zaključke i petljam se u tuđi život - promrmljala sam.
No, očito ga je moje pitanje ipak uznemirilo jer je ostatak prijepodneva ostao zamišljen i šutljiv.
- Još jednom oprosti što sam bila neugodna s mojim neukusnim pitanjima i primjedbama - rekla sam mu kad smo se pozdravljali po izlasku iz zoološkog vrta.
- Nemaš se razloga ispričavati, Renata. Znam da mi želiš dobro. Ma, najbolje je da pustimo tu temu. No, htio sam ti reći da sutra idem na poslovni put i vraćam se tek u petak. Ukoliko ćeš u međuvremenu imati kakvih pitanja u vezi vjenčanja, možeš me nazvati na mobitel ili se možeš obratiti Diani.
- Radije bih se nastavila dogovarati s tobom kad smo već tako započeli. Osim toga, Diana nije baš naročito upućena u dosadašnji tijek priprema.
- Nije ti simpatična, zar ne? - pitao me Rudolf više zabavljajući se nego ljuto.
- Pa, udaje se za mladića mojih snova - pokušala sam uzvratiti šalom. - Kako bi mi mogla biti simpatična?
Rudolf me prodorno pogledao. U tom kratkom trenutku tišine u zraku se osjetila neka neobična napetost, no nestala je jednako brzo kao što se pojavila.
Za vrijeme njegovog odsustva, Rudolf me nekoliko puta nazvao, ali samo kako bi popričao sa mnom, a ne zbog dogovora oko vjenčanja.
- Oprosti, Renata, možda sam dosadan, ali navikao sam se čuti s tobom svaki dan i priznajem da bih bio dezorijentiran bez naših svakodnevnih susreta - rekao mi je tijekom jednog telefonskog razgovora.
- Dakle, postala sam navika! - rekla sam nasmijavši se.
- Više ritual, zvuči li ti to bolje? Naši razgovori su mi postali nužni. Ni s kim ne mogu tako razgovarati o svemu kao s tobom.
Zar ni s Dianom, htjela sam ga upitati ne bih li ga isprovocirala, no ipak sam se suzdržala.
- Da, i meni će nedostajati naši razgovori nakon vašeg vjenčanja - priznala sam.
Oboje smo znali da se ispod tih šala skriva nešto neizrečeno: privlačnost, sjećanja, žaljenje i bliskost koja prelazi granice čistog prijateljstva. Pa ipak, ono što je Rudolf dijelio s Dianom bilo je puno više od toga: budućnost i zajednički život, a meni nije preostajalo drugo nego da se povučem.
Tjedan je brzo prošao i u subotu ujutro zazvonilo mi je zvono na vratima stana. Nisam očekivala posjet i kad sam se javila na portafon i čula Rudolfov glas, ostala sam zapanjena. Što radi tu? Nikad prije nije došao kod mene.
Znatiželja se pretvorila u tjeskobu kad se pojavio na vratima s umornim i ispijenim lice i tamnim podočnjacima.
- Zaboga Rudolfe, što se dogodilo? - upitala sam ga uspaničeno.
- Oprosti što sam ovako banuo u tvoj dom, Renata, ali moram te obavijestiti da neće biti vjenčanja. Htio sam ti to reći osobno.
- Što? - promrmljala sam.
Pozvala sam ga da uđe i ponudila da sjedne u dnevnoj sobi. Ne znam tko je od nas dvoje bio više izgubljen.
- Naravno, platit ću troškove vaših dosadašnjih usluga, kao i sve ono što dugujemo za rezervacije prostora, dekoracije, pozivnice i ostalo - naglasio je.
- Zar misliš da mi je to bitno? Ono što mi je važno je kako si ti jer ne izgledaš baš najbolje. Što se dogodilo? Želiš li razgovarati o tome? Ne moraš, ako ne želiš, ali ako imaš potrebu olakšati dušu, tu sam.
- Jučer, kad sam se vratio s puta, otišao sam izmjeriti neke prostorije u stanu u kojem smo Diana i ja trebali početi živjeti nakon braka - ispričao mi je. - Da skratim priču, ušao sam i zatekao Dianu s drugim muškarcem. Kako bijedno!
Nisam mogla vjerovati da je Diana otišla tako daleko. Nije mi bila nimalo simpatična, ali nisam mislila da je sposobna za tako nešto.
- Žao mi je - prošaptala sam mrzeći se zato što nisam bila sposobna Rudolfu ponuditi pravu utjehu.
- Ne treba ti biti žao, Renata - rekao je energično, iznenadivši me svojom reakcijom. Zato što mislim da sam imao veliku sreću što sam na vrijeme shvatio kakvu veliku pogrešku činim. Da nisam uhvatio Dianu na djelu, oženio bih se s njom ne znajući s kim zapravo započinjem dijeliti svoj budući život. Bio sam budala i svjesno sam ignorirao sve znakove koji su u meni trebali već odavno probuditi sumnju. Ta nekontrolirana ambicioznost, njezina sebičnost, sustav vrijednosti koji je nespojiv s mojim, pogled na život koji je potpuno različit od mog. Bilo je apsurdno od mene to što sam se želio vjenčati s njom i ne znam objasniti kako me tako začarala.
- Ako te to može utješiti, već sam mnogo puta organizirala vjenčanje za parove koji nisu bili sigurni u taj korak, ali nisu imali hrabrosti povući se pa su se nakon višegodišnjeg nezadovoljstva brakom i odnosom rastali.
- Problem je u tome što se kad neka veza dugo traje o braku počne razmišljati kao o neizbježnom i jedinom logičnom koraku. A najsmješnije u svemu je to što je upravo Diana inzistirala na tome da se vjenčamo. Nije li to suludo?
Nije mi dao vremena da odgovorim već je nastavio govoriti, očito osjećajući potrebu da se oslobodi gorčine kojom je bio zatrovan.
- Ja sam dopustio da me uvjeri da je to prava odluka - objašnjavao mi je - no ti si bila potpuno u pravu kad si primijetila da neobično malo sudjelujem u donošenju odluka u vezi vjenčanja. Činilo se kao da me se sve to ne tiče, kao da svi ti zavjeti za koje sam govorio da su mi važni zapravo ne znače ništa. Prošlih nekoliko tjedana puno sam razmišljao o svemu i postajao sve više skeptičan po pitanju vjenčanja. Ne znam kako bi sve završilo da nisam zatekao Dianu u preljubu? Možda bih svejedno otkazao vjenčanje, a možda i ne bih imao hrabrosti za to. No, na kraju mi je ona ipak olakšala odluku.
- Što sada osjećaš prema njoj?
- To je ono najčudnije: razočaran sam, bijesan ali kao da nisam povrijeđen. Ne patim, ne znam možeš li me razumjeti? Ja nisam volio Dianu, to sam shvatio tek sada, iako sam se s njom namjeravao vjenčati.
Oboje smo se odjednom nasmijali i ja sam pomislila da, ako je bila istina da je u srednjoj školi Rudolf bio zaljubljen u mene, gotovo sigurno i sada gaji tople osjećaje prema meni. Osjećaje koji su se ponovno probudili i rasplamsali tijekom naših svakodnevnih razgovora. Ovaj put sam čvrsto odlučila ne propustiti novu priliku.