ISTINITA PRIČA: 'Osjetila sam da gubim tlo pod nogama, tijelo mi je gorjelo od želje za njim! Oboje smo shvatili da se ne možemo zaustaviti!'

Pojma nemam kada se tišina uvukla među nas i kamo je nestala ljubav koja je ispunjavala naš dom. Jednostavno smo se udaljili jedno od drugoga, a čaroliju koja nas je nekad vezala već dugo nisam osjetila. Znala sam da se nešto slično događa svima, da ljubav jednom prijeđe u naviku, ali sam naivno vjerovala da to vrijedi za sve osim za nas dvoje.

Dala bih ruku u vatru da ćemo se Mirko i ja uvijek voljeti baš kao i prvoga dana našega braka. Danas se grozim još jednog obiteljskog okupljanja na kojem ćemo izigravati sretan par, a odavno to nismo. Božić je pred vratima, a otkako su nam roditelji umrli, moj brat Ivan i naše društvo za blagdane dolaze k nama.

Mirko i ja zajedno smo već devet godina, plus one dvije koliko smo bili zajedno prije braka. Imamo sina Petra koji je pošao u drugi razred i egzistencijalno smo osigurani. Od njegovih smo roditelja naslijedili lijep i velik stan, a od mojih kuću na moru.

Oboje imamo dobre poslove i naš brak bi zapravo trebao biti idealan. Mimoišle su nas i svađe, ružne riječi, ljubomorne scene. Obitelj je i meni i njemu na prvom mjestu. Zašto onda nisam zadovoljna? Jer se ne mirim s monotonijom, jer želim osjetiti strasti. Sanjam o jednoj romantičnoj večeri nakon koje ćemo se zagrljeni vratiti doma. I putem na ulici ljubiti se kao nekad.

- Stvarno ne znam što želiš i zašto se žališ? Možda bi ti trebao neki pravi problem, život poput mog - rekla mi je jednom Gordana, moja najbolja prijateljica.

Dala bi sve na svijetu da ima brak poput mog, Mirko je u njezinim očima suprug za poželjeti. Istina, naši se životi nisu mogli usporediti. Njezin je muž Bero po cijele dane, nerijetko i noći, naokolo bančio, varao je na svakom koraku. I nije se jednom dogodilo da od svoje plaće Gordana mora vraćati i njegove dugove. A Bero bi joj redovito nalazio zamjerke, prigovarao joj da stan nije pospremljen ili predbacivao da je našla drugog, ako bi duže ostala na poslu.

Napad je oduvijek najbolja obrana, znala je to i moja prijateljica. No kad bi spomenula razvod, Bero bi pobijesnio, prijetio, ucjenjivao i tada bi se Gordana povukla. Možda bi bila ustrajnija da je imala kamo otići. Od svoje je plaće jedva uzdržavala djecu, a živjeli su u stanu kojeg su kupili Berini roditelji dok je još bio momak. Nije mogla jednostavno promijeniti bravu na vratima jer taj stan nije bio zajednička imovina. Znala sam da joj je teško i dala bih sve na svijetu da joj mogu olakšati. Bolno je bilo gledati je kako iz dana u dan kopni.

Možda nije bilo primjereno što sam baš njoj, koja ima toliko svojih problema, uvijek olakšala dušu. Koliko god sam iz njezine perspektive zvučala nezahvalno, nisam se mirila sa svojim monotonim životom. Htjela sam opet osjetiti ljubav.

Najgorim mi se činilo što Mirko ni ne primjećuje da se sa mnom nešto događa. Dolazio bi doma kasno, večerao, odmorio se uz novine i televizijski program, i već oko deset zadrijemao u svojoj omiljenoj fotelji. I tako iz dana u dan, već devet godina. Pokušavala sam nešto promijeniti, unijeti malo romantike u naš život. Zato bih nekad upalila mirisne svijeće, pustila glazbu naše mladosti, lijepo ukrasila stol, a on bi od svega primijetio tek da meso nije ravnomjerno pečeno.

- Pećnica ne radi kako treba. Moramo pozvati majstora - rekao bi.

Zbogom romantiko, pomislila sam svaki put i pokajala se što sam toliko truda uložila u iznenađenje koje on nije ni primijetio.

Svake bismo večeri mirno utonuli u san, svatko na svojoj strani kreveta. O intimnostima već dugo nije bilo ni govora. Čak i kad bih mu se poželjela približiti, zbog njegovog bih čvrstog sna uvijek odustala. Znala sam da puno radi, da je umoran i činilo mi se sebičnim buditi ga jer mi nedostaje njegov zagrljaj.

Dugo bih tada ležala i gledala u strop razmišljajući kako smo se i kada udaljili. Pogrešku sam tražila u sebi. Počela sam sumnjati i u svoju ženstvenost, iako su mi svi govorili da se dobro nosim s godinama. Na poslu sam često dobivala komplimente, a na ulici su se za mnom okretali i mlađi muškarci.

Prije bi se za Mirka moglo reći da gubi bitku s godinama jer je pustio trbuščić, a i kosa mu se prorijedila. Nije me to smetalo. Od njega sam htjela samo da ponovo bude nježan, romantičan, onakav kakav je bio kad sam davnih godina zadrhtala pred njegovim pogledom, kada sam zbog njegovog poljupca gubila tlo pod nogama.

Mirku te stvari nisu nedostajale, bio je sretan s našim životom. I tako je prolazio dan za danom, godina za godinom, a ja bivala sve nezadovoljnija. S vremenom sam se prestala truditi da u naš odnos unesem živost, ali nikad se nisam prestala nadati slatkim promjenama. Bilo nam je važno da budemo dobri roditelji, ljubazni domaćini i uspješni na poslu. Ali ne sjećam se kad smo se posljednji put smijali, onako iskreno, od srca.

Bio je početak prosinca, zima se debelo uvukla u granje ogoljelog drveća. Sve je već mirisalo na snijeg. I kao dijete sam voljela zimu pa sam se i sada radovala zametenim ulicama, snjegovićima na svakom koraku. Naš sin je često obolijevao i liječnik nam je redovito savjetovao promjenu zraka. Zato smo ga svake zime vodili nekamo u planine.

Na žalost, ove zime nisam mogla dobiti tjedan dana slobodnog, niti sam mogla uzeti godišnji odmor. Mirko se do posljednjeg trenutka nadao kako ću naći zamjenu, no posla je bilo previše pa su na skijanje ove zime morali sami. Uzeli su termin od petnaestog prosinca da bi se doma vratili tri dana prije Badnjaka.

- Odlično, barem ću sve pripremiti u miru - našalila sam se.

- Mama, nedostajat ćeš mi - Petar se rastužio i mazno se privio uz mene.

- Samo se vi lijepo provedite i uživajte. Nadam se da ćeš se vratiti barem s jednom skijaškom medaljom. Tjedan dana će brzo proći - pogladila sam ga.

Kad su njih dvojica izašla iz stana, stala sam na prozor i gledala ih kako ulaze u auto. Mahala sam im, a kad su zamakli iza ugla, obuzela me neka silna tuga. Već dugo nisam bila sama u stanu i ovih tjedan dana preda mnom činili su mi se kao vječnost.

Bila je subota kad su otišli, a ja sam već taj dan iskoristila da temeljito pospremim stan i sebe dovedem u red. Tako sam nakon cjelodnevog glancanja napravila pakung za kosu, na lice stavila hranjivu masku i smjestila se u Mirkovu omiljenu fotelju. Baš je u tom trenutku zazvonio mobitel.

- Marija, ti si? Ovdje Dinko! - odmah sam mu prepoznala glas.

- Kojeg li iznenađenja! Ne sjećam se kad smo se zadnji puta čuli, a kamo li vidjeli - zadovoljno sam uskliknula.

- Eto prilike. Vratio sam se doma, istina nakratko. Došao sam na jedan seminar pa se javljam starom društvu. Ivan mi je dao tvoj broj. Ako imaš vremena, volio bih te vidjeti - kazao je.

- Za tebe ću ga uvijek naći, jedva čekam ponovo te zagrliti - nasmijala sam se.

- Poziv vrijedi i za tvog muža. I sina. Rekao mi je Ivan da si u sretnom braku.

- Žao mi je, ali njih dvojica su jučer otišli na skijanje. Koliko ostaješ ovdje?

- Do srijede.

- Onda te sutra pozivam na ručak!

- Zar si naučila kuhati? Brak, vidi se, pozitivno utječe na tebe - našalio se.

- Iznenadit ću te. Hajde, zapiši adresu - smijala sam se.

Dinko je bio moja prva srednjoškolska ljubav. Nismo dugo bili zajedno, ali tih godinu dana iskreno smo se voljeli. Snažno, kako se i voli samo u tim godinama. Možda se ne bismo ni razišli da su okolnosti bile drukčije. Ja sam otišla na studij, a njega je otac povukao za sobom u Njemačku. Tamo je godinu dana radio, a potom upisao fakultet. Neko vrijeme smo si pisali, nazivali se i obećavali si da će naša veza opstati unatoč silnim kilometrima među nama. No, udaljenost je napravila svoje i morali smo si priznati da je najbolje da se raziđemo.

Nije me previše pogodilo kad sam čula da se zaljubio u neku Njemicu jer se istodobno u mom životu pojavio Mirko. Bili smo na istoj godini, zajedno učili, spremali ispite i odlazili na studentske zabave. Moje je srce tada tuklo samo za Mirka, a kad nam se rodio Petar, mislila sam da je svijet moj. Nakon kratkog podstanarskog staža, njegovi su roditelji umrli i naslijedili smo veliki stan. Uživali smo u obnovi, od ličenja zidova do kupovine novog namještaja. Ništa nam nije bilo teško i tada sam bila uvjerena da će sreća trajati zauvijek.

U moj rodni grad tih smo godina rijetko dolazili jer je Petar bio mali pa su moji roditelji i brat Ivan dolazili k nama u posjet. Od Ivana sam i doznala da se Dinko oženio, njih dvojica su se često čuli. Bilo mi je drago da je i on našao sreću. Zato sam se i rastužila kad sam nekoliko godina kasnije doznala da se razveo. Ivanu je tada priznao da se ne može priviknuti na zapadnjački način života. Htio je suprugu, a dobio je uspješnu poslovnu ženu, koje nikad nije bilo doma.

Posljednji put Dinko i ja vidjeli smo se prije četiri godine, nedugo nakon njegova razvoda. S Mirkom i Petrom ljetovala sam u obiteljskoj vikendici, a on je došao posjetiti svoje. Imao je tamne podočnjake, primijetila sam da je smršavio. Razmišljala sam o tome da ga pozovem na kavu i razgovor, ali nisam to napravila, moje su me obiteljske obveze odvukle na drugu stranu.

Njegov me poziv vratio u prošlost. Probudila su se sjećanja i jako me zanimalo kako Dinko danas izgleda. Je li našao novu ljubav? Je li se oporavio od razvoda?

Sljedećeg dana rano sam ustala kako bih otišla na tržnicu i Dinku spremila ručak. Oko jedan sam se bacila pod tuš. Željela sam se dotjerati, iako si taj poriv nisam znala objasniti. Srce mi je počelo brže lupati kad su se u misli vratili njegovi zagrljaji. Život nas je razdvojio, no za Dinka su me vezale lijepe uspomene. Nije mi bilo svejedno što ću ga ponovo vidjeti nakon četiri godine.

Odjenula sam traperice i plavu dolčevitu koja je naglašavala boju mojih očiju. Malo prije dva sata čula sam zvono na vratima. Bio je to Dinko. Na trenutak sam se zbunila, nisam znala bih li mu se bacila u zagrljaj ili ga samo toplo pozdravila. Pružila sam mu ruku, a on se slatko nasmijao i zagrlio me.

- Mala, sjajno izgledaš! Drago mi je vidjeti te!

- Napokon! Previše je vremena prošlo otkad smo zadnji put sjeli i razgovarali - nasmijala sam se.

- Za tebe kao da je vrijeme stalo. Nisi se promijenila od srednje škole.

- Hvala, ali ne trebaš lagati. Svi smo se promijenili, pa i ja.

- Vjeruj mi, još uvijek bih se za tobom okrenuo na ulici.

I Dinko se, primijetila sam, dosta promijenio od onog ljeta. Nabolje. Pustio je bradu koja mu je lijepo stajala, izgledao je ozbiljnije, muževnije. Pomislila sam da se i on potrudio kako bi ostavio što bolji dojam. Na sebi je imao svijetle hlače i smeđi džemper. Dok sam ga na trenutak ostavila samog i pristavila kavu, shvatila sam da mi srce lupa kao ludo.

Što mi se to događa? Ni u snu nisam mogla misliti da ću se tako osjećati. Istina, nekad smo se voljeli, ali to je bilo tako davno. Kasnije sam se opustila i zaista uživala u našem razgovoru. Prisjetili smo se dana i događaja na koje sam tijekom godina gotovo zaboravila. Prepričavao je razne anegdote iz srednjoškolskih dana, a ja sam imala osjećaj kao da se sve to događalo jučer. Vrijeme je u njegovu društvu brzo prošlo. Satima se nismo prestajali smijali.

- To je tvoja obitelj? Muž i sin? - upitao me pokazujući fotografiju.

- Da - ponosno sam odgovorila.

- Drago mi je zbog tebe. Neka je barem netko sretan!

Sjenka tuge prešla je preko mog lica. Dinko me previše dobro poznavao da bi mu to promaklo. Uozbiljio se i upitao:

- Voliš li ga?

Šutjela sam. Dirnuo je u bolnu točku, u ono o čemu i sama razmišljam zadnjih nekoliko godina.

- Marija? - prenuo me iz mojih turobnih misli.

- Valjda volim! - tiho sam rekla.

Oči su mi se napunile suzama, a prostoriju je ispunila nepodnošljiva tišina.

- Oprosti, nisam to smio pitati. Nemam pravo na tvoj život.

- U redu je, ionako bih rado s nekim razgovarala o tome. Možda je problem ipak u meni, a ja ga nisam svjesna - odgovorila sam.

Odjednom sam gorko zaplakala. Kao da je sva tuga i nagomilano nezadovoljstvo grunulo iz mene. Dinko me nježno zagrlio i pustio da se isplačem na njegovom ramenu.

- Nemoj molim te, sve će se riješiti. Zaslužuješ biti sretna!

Činilo mi se da je prošla cijela vječnost otkad je netko sa mnom tako obazrivo razgovarao. Osjećala sam se sigurno, zaštićeno u tom prijateljskom zagrljaju, kao da se Dinko i ja nikad nismo ni razdvojili.

Glava mi je i dalje ležala na njegovom ramenu, a on me smirivao nježnim dodirom ruke. Pogledala sam ga i zadrhtala. Usnice su nam bile tako blizu. Na trenutak sam zaboravila na svijet oko sebe i nježno ga poljubila. Odgovorio mi je, a bojažljivi se poljubac pretvorio u strastveni. Osjetila sam da gubim tlo pod nogama, tijelo mi je gorjelo od želje za njim. Oboje smo shvatili da se ne možemo zaustaviti, a nismo to ni htjeli. Možda ću se poslije kajati, razmišljala sam dok sam se prepuštala njegovim snažnim rukama, ali u tom sam trenutku željela samo jedno: što duže ostati u njegovom zagrljaju.

- Marija, znam da ovo nije bilo u redu, ali nikad mi s nijednom ženom nije bilo ljepše - šapnuo mi je pola sata kasnije.

Privila sam se uz njega i ništa nisam odgovorila jer sam i ja osjećala isto. Sada ni o čemu nisam htjela razmišljati nego se prepustiti užitku njegove blizine, poljupcima, dodirima. Divno je bilo nakon toliko godina ponovo se osjetiti željenom, voljenom. Te trenutke Mirko mi nije znao ili nije mogao pružiti.

Dinko je te noći ostao kod mene, a ja gotovo i nisam spavala. Poželjela sam da nikad ne svane.

Sljedećeg jutra dok sam ja išla na posao Dinko je hitao na svoj seminar. To smo se poslijepodne našli u gradu. Ulice su bile zametene snijegom, a mi smo šetali ne obazirući se na to hoćemo li sresti nekog poznatog. Baš kao u srednjoj školi, držali smo se za ruke, smijali se i grudali. Nisam znala što će dalje biti s nama, znala sam da je to pogrešno jer imam obitelj koju ne mogu tek tako napustiti, ali morala sam si priznati da ga volim.

Ta tri dana Dinko i ja se gotovo nismo odvajali, no došao je i dan njegovog povratka.

Znači, to je to, pomislila sam i osjetila kako me steže u grudima. Kako ću bez njega? Vratio se u moj život tako iznenada, pokazao mi da još znam voljeti i da se mogu smijati iskreno kao dijete.

Gledala sam njegovu prtljagu i mislila da će mi srce puknuti od tuge. Puštala sam ljubav svog života da ode jer sam bila svjesna da za nas dvoje nema ni tračka nade. Zbog naše bih ljubavi trebala povrijediti Mirka, a na to nisam bila spremna. I baš to me silno rastužilo.

Dinkov odlazak vratio me u stvarnost koja je sada izgledala još praznija. Svejedno, nisam žalila zbog onoga što sam učinila. Žalila bih da sam se one nedjelje izvukla iz njegovog zagrljaja.

- Marija, javi se ponekad. Volio bih te čuti. Znaš koliko mi značiš, ne trebam ti to ni govoriti - rekao mi je na rastanku.

Znala sam da je iskren, nikad nismo lagali jedno drugome. Da barem nije rekao to što jest, možda bih ga lakše zaboravila. Bilo bi puno lakše znati da je ovo među nama samo strast, avantura. Oboje smo osjećali da nas veže puno više od toga i da će ti naši zagrljaji zauvijek ostaviti trag.

Bližio se Badnjak i ja sam očekivala Mirkov i Petrov povratak. Radovala sam se ponovnom susretu sa sinom, a istodobno starhovala od Mirkovog pogleda. Nikad nisam znala sakriti osjećaje i strepila sam da će Mirko odmah shvatiti što se dogodilo. Na moje razočaranje, nije primijetio ništa. Kad je ušao u stan, ovlaš me poljubio u obraz i rekao da je umoran od vožnje.

Zašto sam uopće pomislila da bi mu nešto u vezi sa mnom moglo biti važno? Umorni od puta, obojica su zaspali prije ponoći. Ostala sam sama za postavljenim stolom, večerom koju sam pripremila samo za njih i ulila si čašu vina. Možda alkohol nekoga i može oraspoložiti ali ja, shvatila sam, nisam među njima. Nakon dvije čaše vina bila sam silno tužna, naslonila sam glavu na stol i zaplakala. Iz očaja me trgnula zvonjava mobitela. Bio je to Dinko.

- Oprosti, znam da ne smijem zvati jer je Mirko doma. Nemoj zamjeriti, morao sam te čuti jer ne znam mogu li ti uopće čestitati Božić. I želim ti reći kako ne mogu prestati razmišljati o tebi - šaputao je.

- Nisi pogriješio što si nazvao, ionako sam opet sama. Jako mi nedostaješ, voljela bih da si ovdje - rekla sam.

- Znaš da sam zbog tebe spreman sve ostaviti i vratiti se na samo jedan tvoj poziv. Ali odluka je na tebi - odgovorio je.

- Nazvat ću te. Do tada, laku noć, ljubavi - cvrkutala sam.

Spustila sam slušalicu, ustala i osjetila nečije prisustvo. Okrenula sam se i zastala kao ukopana jer preda mnom je stajao Mirko. Pun nevjerice, zurio je u mene, očito je bio dovoljno dugo tu da čuje moj razgovor.

- Marija, mislim da trebamo razgovarati - hladno je rekao.

Nisam ništa ni pokušala poricati, ionako mi je bilo dosta života u laži. Mirka je više pogodilo to što želim razvod nego što sam se zaljubila u drugog muškarca. Čak je rekao da će prijeći preko mog preljuba ako ostanemo zajedno i pokušamo spasiti brak. Ali ja to nisam htjela.

Dva mjeseca kasnije Mirko i ja smo se rastali. Petar je ostao živjeti sa mnom. U početku mu je odvojenost od oca teško pala, ali se s vremenom priviknuo. Dinko se zbog mene vratio iz Njemačke i ovdje otvorio svoju tvrtku. Uskoro smo se i vjenčali i ja sam napokon dočekala život o kakvom sam sanjala.

Nikad se zbog te odluke nisam pokajala. Tri godine našeg skladnog i strastvenog braka uvjerilo me da ljubav ipak može trajati. Ponosna sam što sam bila dovoljno hrabra da od života tražim više. Dinko i ja kao da oboje želimo nadoknaditi sve što smo propustili svih ovih godina. I svaki nam je Božić radosniji od prethodnog.